Neurorizična beba - ili ipak ne?
Druga je sa šest mjeseci obavila svoj redovni sistematski pregled. Bez cijepljenja. Ne zato jer samo antivaxxeri (definitivno nismo!) već zato jer ga je sam pedijatar odbio zbog neposredno ranije preboljelih vodenih kozica. Pa je pikica odgođena za dva mjeseca.
Ostatak pregleda normalno je obavljen.
Zaključak - sve štima, ali je u sjedećem stavu malo 'mekana'. Pa bi bilo dobro da ode fizijatru.
Nisam se nešto previše zabrinula.
Isti pedijatar je i Prvu, također sa šest mjeseci starosti, poslao fizijatru i narednih pola godine išla je na vježbice.
Nisam brinula i zato jer sam u međuvremenu doznala da je on sklon puhati na hladno i da šalje fizijatru više manje svako dijete koje dođe na sistematski sa šest mjeseci.
Zato sam uzela uputnicu i izašla iz ordinacije prilično smirena.
Na dogovoreni datum odredili smo fizijatrijski pregled.
Prati okolinu.
Smije se.
Guguće.
Miče krpu s lica.
Poseže za stvarima s obje ručice.
Okreće se s leđa na trbuh, prema desno.
Okreće se s leđa na trbuh... i ko za inat, na pregledu neće u lijevo. Nije joj zanimljivo.
- Ali znate, ona je doma stalno na tepihu u dnevnoj sobi i tamo se vrti ko centrifuga. Na obje strane. Zbilja! Ono, FAKAT zbilja! - uvjeravala sam fizijatricu.
- Vjerujem Vam. Al malo je lijena na tu lijevu stranu i tu joj je tonus mišića malo slabiji.
- MALO slabiji? - upitala sam tješeći samu sebi pitanjem.
- Da. Malo. Ne čini se strašnim. Vježbice bi to trebale riješiti.
- Oh, dobro - odahnula sam. Sjetila sam se da su se Prvoj te vježbice dopale pa i dalje nisam brinula.
A onda... bomba. Bolje rečeno, bombica. Ručna granatica.
- Jeste li kad primijetili da se ona zagledava?
- Ovaj... kako to mislite 'zagledava'?
- Da se zagleda kao da nije prisutna. Ono ko kad se nekome obraćate, a on gleda kroz vas...
- Ne. Definitivno ne. Čak naprotiv, ona je beba koja izrazito obraća pažnju na okolinu. Gleda ljude, okreće se prema njima, smije im se... Definitivno ne. Oprostite... a zašto me to pitate?
- Jer mi se čini da je bila odsutna nekih pet sekundi.
- Možda se samo zagledala u nešto na stropu...
- Možda. Ali znate, ja kao profesionalac vidim stvari koje Vi ne vidite. Zato bih je poslala na EEG.
- Zbilja mislite da treba?
- Da.
- Okeeeej.
Prihvatila sam to. I sama sam radila EEG kao dijete od nekih pet, šest godina pa znam da je pregled potpuno bezbolan i da Druga zbog toga neće patiti.
Sjela sam i pričekala da fizijatrica napiše nalaz. A onda bomba. Ne ručna granatica. Ovaj put bomba.
- Vi znate da imate neurorizično dijete? - postavila mi je to pitanje jednim retoričkim tonom, uz izraz lica koji govori: 'Pa valjda to znate od prije, ne?'
- Pa... - zbunjeno sam odgovorila zatečena pitanjem.
- Ona je imala Apgar 8/9.
- Da, je...
Istina. Za razliku od Prve koja je rođena sa savršenim 10/10 Apgarom, Druga je rođena s nešto nižim.
U rodilištu mi nikad ništa o tome nisu spomenuli, samo su mi dali podatak na njenom otpusnom pismu.
Ni na što me nisu upozorili.
Ipak, čim sam ulovila priliku krenula sam, u strahu, mahnito guglati.
Proučila sam više manje SVE o Apgaru.
Uglavnom na stranim sajtovima koji su mi djelovali stručno. Trudila sam se izbjeći forume na kojima se razne momzille međusobno natječu u nabijanju krivnje jedne drugima zbog 'nedostatne' brige o djeci bez davanja ikakvih konstruktivnih savjeta.
Unisoni zaključak do kojeg sam došla je ovaj - svi Apgardi iznad 7 su zapravo odlični. Djeca rođena carskim rezom - a to je Druga - iz nekog razloga često imaju malo niži Apgar.
Sve u svemu, njen Apgar je zapravo super.
Utješila me je i patronažna sestra koju sam kontaktirala i koja mi je odgovorila ovako:
- Ima djece koja su imala Apgar 10 pa na kraju opet nije nešto štimalo, a ima i djece koja su imala Apgar 5 pa je na kraju sve bilo super.
Ipak... crv sumnje usadio mi se u glavu.
Do tog fizijatrijskog pregleda, bila sam apsolutno uvjerena da je s Drugom sve u redu. Da sve štima.
A onda, odjednom...
Potreba za EEG-om.
Potreba za pregledom neuropedijatra.
Sumnja na mogući apsans (oblik epilepsije gdje dijete na kratko gubi svijest u budnom stanju).
Priča o neurorizičnosti…
Do tog trenutka nisam, iskreno, ni razmišljala što znači 'neurorizično dijete'.
Negdje u dubini svog uma to mi je jednostavno značilo: 'Dijete s kojim nešto ne štima, ili ima naznaka da bi nešto moglo ne štimati'.
Ali nikad nisam mislila da bi to moglo biti MOJE dijete.
Uvijek mi je djelovalo da je s njom ama baš sve OK.
Zar sam mogla ne primijetiti?
Biti tako površna?
Kvragu, jesam li zbilja bila neodgovorna što sam rodila s 45?
Svašta mi je prolazilo kroz glavu sve do dana dogovorenog EEG-a i pregleda neuropedijatrice.
U uputama pri naručivanju su mi rekli:
- Dijete mora biti umorno i zaspati tijekom EEG snimanja.
Noć prije bila je... pa... izazovna.
Pregled je bio zakazan za 8 ujutro i ja sam je planirala probuditi oko 5, dobro je podojiti kako ne bi bila nervozna i onda je držati budnu.
Probudila se već oko 3 i bila na cici skoro do 5.
Muž nas je vozio na pregled - zamolila sam ga da to učini kako bih je ja mogla animirati u automobilu, da ne zaspi.
Vraga. Naravno da mi je zaspala u autu.
Navila sam glasnu muziku.
Čak sam i prozor otvorila nakratko.
Glasno sam pričala pored njenog uha.
Lagano je prodrmala.
Ništa nije pomoglo. Frajerica je zaspala.
Srećom, ne dulje od pet minuta.
U čekaonici je opet bila budna, a kad su je prozvali na snimanje uslijedio je novi izazov - uspavati je.
Prikačila sam je na cicu.
Cijelo vrijeme pregleda tiho sam joj pjevušila jednu te istu pjesmicu:
- Blistaj, blistaj, zvijezdo mala,
tko si, što si, rad' bih znala.
Visoko gore, vidim te ja,
kao dragulj, svjetlo tvoje sja.
Kada žarko sunce zađe
i kad tamna padne noć,
kad će tvoje svjetlo doć',
blistaj, blistaj, cijelu noć.
Blistaj, blistaj, zvijezdo mala,
tko si, što si, rad' bih znala.'
To ju umiruje.
Pokušala sam pjevati i neke druge ali nije išlo. Trgnula bi se.
Zato sam pilila po 'Blistaj, blistaj' do besvijesti.
Nekako je zaspala i obavili smo pregled.
Nalaz je, na moje veliko olakšanje, bio odličan.
Pregledala ju je vrlo ljubazna i susretljiva neuropedijatrica koja je donijela ovakav zaključak - Druga je potpuno zdrava djevojčica koja se razvija unutar predviđenih parametara.
Apsans se kao dijagnoza za sada u potpunosti isključuje.
Nema nikakvih naznaka da nešto ne štima, osim što treba nastaviti vježbice zbog male asimetrije.
Dobro je.
Odahnula sam.
U međuvremenu smo dva puta bile na vježbicama, a vježbamo i kod kuće.
Kroz igru, uz puno smijeha.
I Prva pomaže sestrici.
Tu priču ispričat ćemo vam drugi put.
Oznake: beba, Fizijatar, mama i beba
18.02.2019. u 10:44 | 4 Komentara | Print | # | ^Beba u bolnici
Prije nešto više od dva tjedna Prva se počela žaliti na glavobolju i gubitak apetita. Uz to je dobila temperaturu i obuzeo ju je osjećaj opće slabosti pa smo je odlučili zadržati kod kuće, dok ne prođe.
Nije prošlo.
Dva dana nakon pojave simptoma, koji su i dalje tvrdoglavo bili tu, povratila je.
Muž i ja smo se dogovorili - on će je istog popodneva odvesti pedijatru.
- Bolje da odeš ti, jer ja bih morala vući i Drugu sa sobom jer se doji, a znaš i sam da je sezona gripe.
- Znam. Nema smisla da još i ona nešto pobere u čekaonici.
Nije pobrala ona ali zato su pobrali Prva i moj muž.
U pedijatrijskoj čekaonici proveli su punih pet sati.
Gladni.
Žedni.
Bez adekvatnog grijanja.
S hrpom klinaca od kojih je barem pola njih pokazivalo znakove gripe, ili barem nečeg sličnog.
Od kuće su otišli blago prehlađeni i s lagano povišenom temperaturom.
Vratili su se slomljeni.
Zaključak pedijatra?
'Moguća gripa'.
- Sutra ujutro moraš s Prvom u laboratorij. Dok smo stigli na red više nije radio.
Kasno te noći i Druga je zakurila.
39,5 u guzi.
Dobro, barem se više nisam trebala osjećati ko kreten jer je IPAK moram voditi u dom zdravlja zbog Prve i njenog odlaska u laboratorij.
Sada su u laboratorij morale ovdje.
Dijagnoza gripe je potvrđena.
Muž i Prva su je uglavnom preležali, ja prehodala (što da mama dvoje male djece radi?), a Druga... Druga se još i najbolje držala.
Vesela.
Živahna.
Nasmijana.
Zaigrana.
- Uopće ne djeluje bolesno - zaključili smo muž i ja.
I zbilja nije.
No kad je prošlo već osam dana, a njena povišena temperatura i dalje se tvrdoglavo držala, odlučila sam još jednom posjetiti pedijatra.
Pregledao ju je i rekao mi ovako:
- Grlo joj je vrlo blago upaljeno, uši djeluju dobro i ne čujem šum na plućima. Ipak, ona je jako malena (sedam mjeseci) i bilo bi dobro da odete na hitnu pedijatriju u bolnicu i da tamo naprave daljnju obradu.
Otišle smo.
Prvo su joj izvadili krv iz vene.
Kod bebe njene dobi to nije moguće uraditi kao nama, iz vene na zapešću.
Vadi se iz glave. Malo iznad sljepoočnice.
Vrisnula je ali brzo se smirila.
Njeno opće stanje ocijenili su kao dobro i ustanovili da nema povišenu temperaturu ali da treba uraditi ono čega se grozi mama svake bebe ženskog spola.
Dati urin.
Ako postoji roditeljsko iskustvo koje dovodi strpljenje do krajnjih granica, onda je to to.
Curici se na spolovilo nalijepi jedna vrećica u koju se ona mora popiškiti.
Dva puta sam to morala lijepiti Prvoj, u pedijatrijskoj čekaonici. Prvi put sam čekala neka dva i pol sata da obavi, drugi put puna četiri sata. S temperaturom 39. Mojom, ne njenom.
Zato sam sad pretrnula kad sam shvatila da Druga mora proći to isto. 'Serenity now', sjetila sam se Seinfelda i duboko uzdahnula.
Obavila je za ravno tri sata.
Čudno je to.
Inače to dijete smoči pelenu barem jednom u sat vremena. E, ali kad baš TREBA obaviti, onda neće.
I druge mame na hitnoj požalile su se na isto.
Valjda je to neka vrsta tajne urote beba.
U svakom slučaju, u bolnicu smo stigle negdje prije četiri popodne, nalaze smo dobile iza devet uvečer.
Krvna slika - dobra.
Urin - loš.
Nalazi upućuju na urinarnu infekciju, a potvrdu će dobiti kad stignu nalazi urinokulture, za tri do četiri dana.
- Doooooobro. Pretpostavljam da ćete je odmah staviti na antibiotik, iliiiii…? - formirala sam svoj zaključak u obliku pitanja ljubaznoj doktorici koja mi je objašnjavala stanje moje kćerkice.
- Da. Ali ona je jako malena i mi zato imamo praksu da tako malu djecu zadržavamo u bolnici kako bi im mogli davati antibiotsku terapiju intravenozno.
- U bolnici?!
Pretrnula sam kad sam čula.
Inače mi bolnice nisu baš omiljena mjesta, a od pomisli da bi moja beba tamo morala ostati - bez mene - sledila mi se krv u žilama.
Već sam se jasno vidjela kako kampiram u automobilu ispred bolnice i svakih sat i pol dva odlazim svađati se s liječničkim i administrativnim osobljem i laktarim se s njima pred vratima kako bi mi omogućili da barem podojim svoje dijete.
Taman sam bila spremna posvađati se, reći kako je 'nečuveno' razdvajati majku i tako malo dijete, a onda je ipak presudila moja smotana priroda.
Umjesto da sasječem doktoricu, samo sam zbunjeno promrmljala:
- Ali... ovaj... ona se doji... ona mora biti uz mene.
- Ne brinite, gospođo - nasmiješila mi se doktorica. Bit ćete uz svoju bebu čitavo vrijeme. Bit ćete zajedno u sobi.
Kakvog li olakšanja!
Ajde, totalno je bulšit kad ti beba završi u bolnici ali barem je lakše kad znaš da ćeš biti s njom.
Nazvala sam muža i prenijela mu ne baš lijepe novosti.
- Gle, samo mi ne spominji onaj lijepi grah koji me je trebao večeras dočekati jer mi se želudac za kičmu zalijepio. I moli boga da što prije odemo odavde - rekla sam mu, gladna, žedna i rezignirana. Moj muž inače sprema savršen 'vojnički' grah.
Te večeri mi nije bilo suđeno.
Drugu i mene smjestili su u jednu od bolničkih soba na pedijatrijskom odjelu.
Dočekala nam je vrlo namrgođena postarija medicinska sestra koja me u manje od pet minuta zasula s toliko informacija da se onako u šoku nisam ni potrudila popamtiti. Računala sam: 'Tu su dvije cimerice, sigurno će mi one sve objasniti.'
Sve što sam upamtila bile su ove dvije stvari.
1. Moram je vagati prije i poslije svakog podoja, na vagi u sobi. Ako to ne uradim, zaključit će da beba ne dobiva na težini i stavit će je na infuziju. To što vaga izgleda kao mesarska i na kazaljku je koja podivlja čim beba zatrpće je moj problem. MORAM vagati. Okeeeeej…
2. Beba spava u svom krevetiću s rešetkama, ja u fotelji. Fotelju smijem rastegnuti samo između deset uvečer i šest i pol ujutro. Preko dana MORA biti sklopljena 'zbog doktora'. Okeeeeej…
Nisam se bunila. Osjećala sam se blagoslovljeno jer uopće smijem biti uz svoju bebicu.
Unatoč gladi, nisam se usudila tražiti hranu no nekako sam užicala plastičnu čašu u koju sam si natočila vode iz pipe.
Druga i ja smo se smjestile.
Počela je naša prva noć u bolnici.
Nakon početnog šoka dalje je išlo lakše.
Osim one babe koja nas je dočekala, moram reći da je ostalo osoblje bilo vrlo ljubazno prema nama.
Svoj doprinos tome dala je i Druga svojim neodoljivim šarmom.
- Joooooj, kako Vam je bebica slatka! Pa ona se stalno smiiiije.
Druga, naime, u bolnici nije skidala osmijeh s lica.
OK, nije baš bila oduševljena pikicom koju je dobila kod prve doze antibiotika, ali uglavnom je bila odlično raspoložena.
Meni se raspoloženje popravilo kad mi je doktorica rekla da bi možda mogli otići doma u roku od dva dana 'ako se pokaže da nalaz urinokulture ide na dobro'.
Vikend kod kuće? O, da! O da! Potpisujem!
S nama u sobi bio je dječačić od godine i osam mjeseci koji je dobio upalu pluća kao komplikaciju gripe.
Već je bio u fazi oporavka pa su ga taman jutros nakon što smo Druga i ja stigle skinuli s infuzije.
Uz njega je tu bila i djevojčica, također stara sedam mjeseci kao i druga, isto s dijagnozom upale pluća.
Držala se dobro i činilo se da njihove majke znaju što rade.
Na odjelu su uz djecu bile uglavnom mame no bilo je i nešto tata. Kod malo starije djece.
Susretali smo se u zajedničkoj prostoriji za jedenje u kojoj su se posluživali doručak, ručak i večera.
Tipično bolnički bljutavo.
Pitali su me i čime se Druga hrani.
Odgovorila sam da se doji i da jednom do dva puta dnevno pojede nešto krute hrane koju joj ja skuham
- Namirnice uvodim postepeno - rekla sam im.
- Mi Vam ovdje imamo kašice. Slobodno pitajte kad Vam zatreba.
Nisam baš bila oduševljena idejom umjetne kašice ali ajde, specifična situacija zahtjeva specifične mjere. Zato sam sutradan negdje iza 10 ujutro zatražila kašicu i upitala medicinsku sestru koja mi ju je trebala donijeti:
- Znate li od čega je?
- Voćna.
- U redu. A znate li od kojeg voća.
- Pa voćna.
- Da, čula sam. Ali znate li od KOJEG voća je? Jabuke? Kruške? Šljive?
- Ovaj... ne znam. Voćna.
Gledala me je kao čudakinju.
'Gle ovu kojoj je bitno od čega joj je kašica'.
Odlučila sam se ne natezati s njom.
Druga je probala kašicu i nije bila baš oduševljena.
Mlada gospodična brzo se vratila mami na cicu.
Kad sam doznala izvrsnu vijest - a to je bilo da ona uopće nema temperature, da je njeno opće stanje ocijenjeno kao jako dobro, da je novi nalaz krvi dobar i da nalaz urina 'ipak nije tako loš ko što se na prvi pogled činilo' - rekli su mi da bi mogle otići kući već sljedeći dan, pod uvjetom da joj pristajem davati antibiotik u obliku sirupa. Jednom dnevno.
Jasno, pristala sam.
U tom trenutku više me nije bilo briga za glupe kašice.
'Izdržat će na cici jedan dan, dok ne odemo doma', pomislila sam.
Da je, ne daj bože, trebala ostati dulje u bolnici, rekla bih mužu - koji mi je u međuvremenu donio odjeću za Drugu i mene, pelene, higijenske potrepštine i punjač za mobitel - da donese neku klopicu za nju koja se može pripremiti i u bolničkim uvjetima.
Bananicu, avokado, malo posnog sira... nešto što se da na brzinu zgnječiti.
Na kraju nije trebalo.
Puštena je kući otprilike 36 sati nakon što je stigla.
Vesela, nasmijana, dobrog općeg stanja, blaženo nesvjesna da je uopće bila na mjestu koje se zove 'bolnica'.
Trenutno je na antibiotiku.
Pije ga svaki dan, točno u podne. Na špricu.
Mrzi ga ali sve popije.
Posljednja doza bit će u petak.
To joj je prvi antibiotik u životu.
Ironija leži u tome da joj ni taj možda nije potreban.
Naime, neposredno prije no što su mi obznanili odluku da može kući, rekli su mi da 'njen nalaz urina nije tako loš i da je lako moguće da je zapravo uzorak bio kontaminiran'.
Ali eto, kad jednom krene piti antibiotik, mora popiti dozu do kraja.
Pije i probiotik, dva puta dnevno.
Na to se nešto manje buni.
I dalje je nasmijana.
A mi smo sretni da je ova pomalo neslavna epizoda brzo okončala bez prevelikih posljedica.
Drugoj i njenom povratku kući posebno se naveselila njena starija sestra.
- Druga, nedostajala si mi. I ti si mi nedostajala, mama - rekla nam je kad smo stigle kući - Može sad zagrljaj?
- Naravno da može.
Dobro je biti kod kuće.
Blog pospane mame
'Spavaj dok spava beba.'
Više osoba mi je ovo reklo još tamo negdje prije rođenja Prve. Ovaj dobronamjerni savjet trebao mi je pomoći kako bih tijekom dana nadoknadila nedostatak noćnog sna do kojeg neminovno dolazi kad imate bebu u kući.
Primjena tog savjeta kod mene nikad nije upalila.
Ni s Prvom, ni s Drugom.
Razlog je jednostavan.
Ne mogu spavati danju.
Koliko god se trudim, ne ide.
Znam i u koga mogu uprijeti prst zbog toga.
U vlastite roditelje.
Kad sam bila beba, svaki put kad bih zaspala zamračivali su sobu i strogo pazili da se u mojoj blizini ne nađe ništa bučnije od lista koji je upravo pao sa stabla. Uviđajno i empatično? Svakako da, ali posljedica je ta da ja danas, kao odrasla osoba, ne mogu zaspati ako nisam u mrklom mraku i u apsolutnoj tišini.
Toliko, dakle, o tome da ću spavati po danu.
No čak i da vas ne krasi sindrom kraljevne na zrnu graška poput mene, rekla bih da teško da ćete se baš naspavati po danu s bebom u kući. Barem ne ako ste, kao i ja, bez baka servisa. Ajde, još mogu zamisliti novopečenu mamu kako ispružena na kauču tome u carstvo snova nakon što je podojila svoje čedo dok joj nekakva mama ili svekrva kuha ručak, trpa odjeću u veš mašinu, pegla je, usisava, glanca prozore, riba podove... Ali ako je novopečena mama sama kod kuće dok muž radi svi ti poslovi padaju na njena leđa, a jedini trenuci kad ih možete obaviti kako treba su onda dok - beba spava.
Možete, doduše, sklopiti oči dok dojite, naročito ako vam se beba voli dojiti ležeći. Legnete na bok, prikačite je na cicu i kunjate. Ako i zaspite, nije frka, beba će zaspati pored vas.
S Prvom nisam imala sreće po tom pitanju. Ona se doslovno niti jednom nije uspjela podojiti u ležećem položaju. Nije joj odgovarao. Mladu gospodičnu trebalo je uvijek dojiti sjedeći.
S Drugom mi je ležeće dojenje tu i tamo uspjelo u neka prva dva mjeseca njena života, a potom je i ona odlučila da joj to baš ne paše. Štoviše, u posljednje vrijeme sve ćešće traži da šećem dok je dojim.
Ali vi probajte ležeći. Možda vama uspije.
Inače, bebe imaju jedan nepogrešiv talent. Upravo onda kad ste najumorniji i kad se osjećate ko govno na kiši one uporno odbijaju zaspati. Njihova sadistička priroda najbolje dolazi do izražaja kad se umor od dugog i napornog dana poklopi s nekakvom virozom. Kad ste pospani do bola, a uz to vas boli glava, curi vam nos i mučno vam je u želucu, možete se okladiti u što god hoćete da će vam beba odbijati spavati. To je ko neka vrsta Murphyjevog zakona. Ili u što već spada ono da kruh namazan maslacom uvijek pada na pod s istom stranom prema gore.
Neminovna istina.
Dogma, štoviše.
Moram ipak priznati da u jednoj stvari, kad je u pitanju spavanje djece, kao majka imam sreće.
Navečer mi obje cure idu spavati u isto vrijeme. Ko da se potajno dogovore meni iza leđa. Već nekoliko tjedana za redom tonu u san jedna za drugom, u razmaku od nekih 10, 15 minuta. Oko pola deset. I tada obično nastupa neko moje razdoblje mira, kad se mogu malo posvetiti sebi, ako još imam snage za išta osim za baciti se pod pokrivače. Obično je to i doba pisanja ovog bloga.
Trebala sam ga možda nazvati blogom pospane mame...
Oznake: mama, beba, spavanje, umor
21.11.2018. u 22:51 | 1 Komentara | Print | # | ^Kako mi je moja beba očitala lekciju
Kad sam doznala da čekam Drugu, nisam bila nimalo oduševljena. Znam, takvo što nije baš popularno reći u ovoj zemlji, naročito ne pred onima koji pripadaju konzervativnijim krugovima gdje se njeguje marijanski kult žene koja vrijedi samo kad postane majka i koja se za svoju djecu mora žrtvovati do posljednjeg atoma.
Na pobačaj nisam pomislila ni u djeliću milisekunde.
Ali da sam se poprilično prepala, bogami, jesam.
Prva pomisao bila mi je:
'Ajme meni, pa ja imam 44 godine.'
Dobni rizik.
Genetika.
Kromosomi.
Down.
Trisomije.
Briga o djetetu s posebnim potrebama.
Dijete s posebnim potrebama koje ima starije roditelje.
Povećani dobni rizik od trisomija do te mjere me je prestrašio da sam novac kojeg nemam potrošila na Harmony test.
U 13. tjednu trudnoće doznala sam da čekam djevojčicu i da s njenim kromosomima sve štima.
To je bilo itekakvo olakšanje.
Unatoč tome, za razliku od trudnoće s Prvom gdje sam čitavo vrijeme bila u nekom stanju opuštenog blaženstva, u trudnoći s Drugom je taj osjećaj blaženstva izostao.
Sad kad su nestale brige o trisomijama, moje misli morile su neke druge.
Dob do koje trebamo biti dovoljno vitalni da othranimo to dijete.
Mali stan.
Ne baš bajna financijska situacija.
Skoro pa nepostojeći baka-servis.
Već sam počela samoj sebi ići na živce s tim spontanim traženjem razloga koji bi mi trebali reći: 'Užasno je glupo što sad čekaš dijete. Trebala si biti pametnija.'
A onda je došao dan kad se rodila Druga. Hitnim carskim rezom.
Medicinska sestra donijela mi ju je nekoliko sati nakon poroda, kako to inače biva kod djece rođene na taj način.
Trebalo joj je svega nekoliko minuta da me bespovratno osvoji.
Kratko se podojila, a onda je naslonila glavicu na moju dojku i umazila se. Ono što je njena starija sestra prvi put uradila tek s dva mjeseca, Druga je uradila odmah.
Kao da mi na nekoj duboko podsvjesnoj, instinktivnoj razini želi poručiti: 'Ja sam tu da me voliš.'
Od onda je prošlo nešto više od četiri mjeseca. Sada već mogu reći da sam dobila bebu koja bi se po nekim kriterijima mogla okarakterizirati kao zahtjevna. Barem to jest u odnosu na svoju stariju sestru s kojom je sve nekako išlo po pe-esu.
Češće jede, i to uglavnom u nepravilnim razmacima (tek se nedavno noćno spavanje ustalilo).,
Puno više želi biti po rukama.
Traži da je se mazi, ljuljuška, da joj se priča.
Da se na nju obrati pažnja.
Manje je samodostatna no što je njena sestra bila u istoj dobi.
I sada razumijem zašto je to tako.
Dijete poput Druge više fizički umara ali baš takva, pomalo zahtjevna bebica vam se prije uvuče pod kožu.
Trebate imati srce od kamena da ludo ne zavolite to malo biće koje evidentno obožava vaš glas i vaš dodir i koje u vas od prvog dana gleda kao u najobožavanije božanstvo.
Uz to, odgovorno tvrdim da nikad nisam vidjela bebu koja se toliko smije kao Druga.
Prvi smješkovi krenuli su sa šest tjedana i od onda se smije - više manje stalno. Dugo su to bili osmjesi samo izrazima lica, a nedavno se počela smijati na glas.
Glasno.
Od srca.
Kad je čovjek gleda tako veselu ne može ne pomisliti:
'Ovo dijete se tako veseli životu.'
I onda shvatite da odluka da je donesete na svijet uopće nije bila glupa, unatoč svim nekakvim hladnim, racionalnim razlozima koji možda govore suprotno.
Zapravo je to bila možda i najpametnija odluka u mom životu.
Da, stan je mali, novac ne pada s grane i nismo sigurni da je sve što budućnost nosi bajno ali jedan njen začuđeni pogled i srdačan osmjeh govore: 'To je vrijedno rizika.'
Moja beba mi je, i ne znajući, očitala lekciju.
Beba mi je gladna - strah svih strahova jedne mame
Druga me je neki dan ugodno iznenadila.
Počelo je u subotu, negdje oko šest ujutro. Probudila sam se prilično ukočena jer sam, po običaju, zaspala na ne baš udobnom kauču pored bebine zipke koja se, zbog nedostatka prostora, nalazi u dnevnoj sobi. U malo više od tri mjeseca koliko je Druga s nama, svakog jutra - a često i usred noći - budi me njen plač.
Ovaj put probudila sam se sama. Valjda me vražji kauč doveo do krajnjih granica. Ustala sam i pogledala prema zipki, da vidim kako je Druga, a kad tamo...
Ona leži unutra, potpuno budna! I igra se! Šuteći!
- Eto. Nakon malo više od tri mjeseca smo to dočekali - pohvalila sam se mužu oko dva sata kasnije, kad se i on probudio. - Naša bebica je počela biti sebi samodovoljna.
- Odlično.
Oduševljenje broj dva uslijedilo je par sati kasnije.
Mladu gospodičnu ostavila sam, na kratko, na onom istom kauču dok sebi u kuhinji - iz koje se proteže pogled pravo prema kauču - otišla natočiti si piće. Ostavila sam je tik uz naslon za leđa, na trbuhu, kako bi vježbala dizanje glavice koje joj sada, doduše, već ide odlično. Izvukla sam bocu mineralne iz hladnjaka, natočila si, otpila gutljaj i bacila pogled prema kauču. A tamo...
Ona leži na leđima!
Okrenula se.
Sama.
Prvi put.
Kasnije je to još jednom ponovila.
Muž i ja smo bili oduševljeni jer se, prema tablicama motoričkog razvoja bebe, takvo što može očekivati tek s četiri mjeseca.
Divno.
I tako je, u atmosferi općeg oduševljenja, subotu zamijenila nedjelja.
Ujutro je još sve bilo super. Cikila je, mazila se, gugutala i fino zaspala. Negdje oko dva popodne se probudila i krenula na cicu.
Stavi je usta, puvuče dva puta i... pljuc van i udri u plač.
Neće više tu cicu.
Stavim je na drugu - obično to pali.
Opet ista priča. Cuc-cuc dva puta, pljune van i urla.
Dignem je na rame, u vertikalni položaj, smiri se.
- Muči je želučić - zaključili smo muž i ja. Da ima Holmesa i Watsona za starce ne bi došli do tako epskog zakjučka.
Kod Druge ti napadaji plača uzrokovani probavnim smetnjama obično traju oko pet minuta i onda prestanu.
Ovaj put je to trajalo četiri sata.
Čitavo to vrijeme evidentno je pokazivala da umire od gladi, ali da zbog bola ne može mirno jesti.
Na trenutke nije više pomagao ni vertikalni položaj.
Mene je već lagano oblio hladni znoj, i to ne samo zbog činjenice da me bole križa od silnog nošenja bebe- naime, vertikalni položaj je palio (kad je palio) samo do stojim, ne i dok sjedim.
- Beba mi ništa ne jede već satima.
Izgovorila sam tu rečenicu užasnuta. I onda sam konačno shvatila...
Konačno sam shvatila zašto me moja majka godinama živcirala do maksimuma rečenicom: 'Jesi li jela?'
Gdje god da odem, što god da radim, toj ženi je prvo pitanje uvijek bilo: 'Jesi li jela?'
- Ne, mama, odlučila sam se izgladnjivati - odgovorila bih joj kolutajući očima. - NARAVNO da sam jela, nego što bih?
Da sam u takvom trenutku spašavala svijet od vanzemaljske invazije, mojoj mami bi prvo pitanje bilo: 'A jesi li jela?'
Uffff, kako to ide na živce. ČEMU?
Slušajući svoju bebu kako plače napokon mi je sinulo.
To je iskonski strah.
Strah koji prkosi obrazovanju.
Strah koji prkosi svemu što si pročitala na internetu.
Strah koji prkosi svemu što su ti drugi rekli ili napisali.
Strah koji nadilazi zdrav razum.
Strah da ti dijete neće jesti.
Strah da zato neće preživjeti.
Taj strah nadilazi sve.
U takvom momentu zaboraviš da NITI JEDNO tromjesečno dijete nije permanentno odbilo dojku.
Zaboraviš da NITI JEDNO tromjesečno dijete nije imalo ama baš nikakve zdravstvene posljedice jer u datom trenutku nije jelo četiri sata u nizu. Kvragu, Druga sad toliko spava noću, u komadu. Dakle, MOŽE preživjeti bez cice četiri sata u nizu. U čemu je onda bila razlika?
Ne znam...
Valjda u tom glasnom plaču.
U osjećaju nemoći i nekompetencije jer ne mogu nahraniti vlastito dijete.
Šugav osjećaj.
U konačnici se smirila i prihvatila cicu.
Bol se smirila i nestala je kako je i došla.
Ona ponovno redovno jede i sve je u savršenom redu.
Neka tako i ostane.
Oznake: beba, majka, odgoj djece
10.10.2018. u 11:03 | 2 Komentara | Print | # | ^Ajme, beba se prehladila!
Prva je neki dan došla iz vrtića, zdrava, čila, vesela i dobra apetita.
I onda je odjednom povratila i zakurila na 38,5 pod pazuhom. Imamo i neki superturbocool moderni toplomjer kojeg prisloniš na čelo i izmjeri ti temperaturu warp brzinom ali Prva mu ne vjeruje. Moja mala žena je stara škola, pouzda se samo u onaj koji ide u dupe ili ispod pazuha. Ajde, barem je digitalni, nije onaj pretpotopni sa živom.
Pokupila je neku hiperbrzu verziju jesenske viroze. Sve skupa je trajalo malo više od 24 sata i sad je dobro. Nismo previše ni brinuli. A onda... tiha jeza svih novopečenih roditelja...
Druga je kihnula.
Ona šmrče!
Ajme, pobrala je virozu!
Prva je prvi put kihnula kad je imala čak 13 mjeseci pa nam je ovo - prehlada bebe od tada još nepuna tri mjeseca - bilo nešto sasvim novo.
Ali drugo dijete je ipak drugo dijete.
Opušteniji si.
Ne misliš da će umrijeti zato jer mu se začepio nos.
I ne juriš odmah pedijatru.
Nazvala sam telefonski. Zatražila upute.
- Ne morate dolaziti ako nema temperaturu veću od 38 u guzi. U međuvremenu dajte nešto za spuštanje temperature.
Da, bebama se temperatura mjeri tako da im toplomjer zabodete u guzu. Kad su mi prvi put to rekli, protrnula sam, duboko uvjerena da 'to' mora boljeti.
Na vršak toplomjera stavi se malo kremice i ne boli.
Ali postoji jedna ne baš simpatična nus-pojava: bebe to često potakne na kakanje. Druga tako, recimo, ima naviku ispaliti 'vodoskok', i to u trenutku dok joj je toplomjer zabijen u strateško mjesto.
Prvi put nisam znala.
Drugi put sam se skinula do grudnjaka.
Što da velim, lakše je oprati mene nego odjeću.
Ispalo je da ima graničnu temperaturu. Taman toliko da ne mora pedijatru. Nema smisla riskirati još goru zarazu u pedijatrijskoj čekaonici.
Strepila sam svaki put kad sam mjerila jer je meni uvijek djelovala kao da gori.
Govorili su mi, još dok sam bila trudna s Prvom, da ću bez frke moći shvatiti kad dijete ima temperaturu. Da je dovoljno samo popipati čelo ili trbuščić. Jer 'mame to kuže.'
E, pa ne znam jesam li ja retardirana mama ili netko pretjeruje, ali ja ne kužim. Kad mislim da mi dijete gori, ispadne da nema temperaturu, a kad mi se čini da je dijete OK, onda ima temperaturu. Nekad mi se, pak, čini da nije OK i fakat nije OK.
Nema pravila.
I zato ja mjerim.
Rekli su mi još da Drugoj ubrizgavam što više fiziološke otopine u nos, da se pročisti.
Ona baš time nije bila oduševljena, ali pomoglo je. Nosić se pročistio, i to dosta brzo.
Opasnost je prošla.
U međuvremenu se malo nervirala oko dojenja.
Cica u ustima, nos pun. Probajte vi disati.
Pomoglo je kad smo je usisali.
Da. Usisali.
Još kad je Prva bila beba, rekli su mi da je najučinkovitiji način vađenja šmrklji iz nosa bebi - usisavanje.
Faca koju sam u tom trenutku, neuka i neupućena, složila teško je opisiva riječima.
Da. Usisavanje. Usisavačem za pod. Onim od 1300 watta. Takav je barem ovaj moj.
Točnije rečeno, apsiratorom za nos kojeg kupite u ljekarni i onda ga prikačite na cijev od usisavača. Na najjače.
Ne, ne boli uopće.
Prva se na to do te mjere naviknula (prije nego je sama sebi naučila ispuhati nos maramicom) da je čak sama palila usisavač kad joj je zatrebalo.
Nevjerojatno dobar izum.
Brzo, bezbolno i nadasve učinkovito.
Druga je prodisala.
I potom odspavala ko nikad u životu.
Doslovno.
Prvi put je odvalila u komadu punih šest sati, i to u nabolje moguće vrijeme, između ponoći i šest ujutro.
Kako je viroza zakačila i mene, taj nenadani šestosatni odmor mi je savršeno odgovarao.
Pojavila se samo jedna malkice nezgodna nus-pojava koju sam, doduše, očekivala.
Ujutro je navalila na cicu ko da sutra ne postoji.
Ali dobar apetit je zdrav, zar ne?
I mlijeko iz mamine cike bilda imunitet.
Nastavila je cikiti u učestalijim razmacima, a ona pomalo zastrašujuća granična temperatura je pala u sigurnu zonu.
Dobro je. Izvukla se.
Oznake: prehlada, beba, hladnoća
28.09.2018. u 13:31 | 4 Komentara | Print | # | ^S drugim djetetom je lakše - valjda
Kažu da je s drugim djetetom lakše.
Ne znam može li se ta konstatacija baš u potpunosti primijeniti na Drugu. Prva se, recimo, dojila u vrlo pravilnim razmacima. Toliko pravilinima da si skoro pa mogao navijati sat po njoj. Druga je po tom pitanju izrazito nepredvidiva. Staviš je na cicu, pojede, skine se s cice i onda nemaš pojma hoće li je sljedeći put tražiti za petnaest minuta, za sat vremena ili za tri sata. Nema pravila.
Ona i više voli biti na rukama. Prva bi pocikila, roknula glasan podrig i zaspala. Staviš je u zipku i ne znaš da postoji. Druga teško podriguje. Ajde, da budem iskrena, ne znam je li problem u njoj ili sam ja idiot koji nikad nije naučio pravilno podrignuti bebu, ali zna to kod nje trajati i po dvadesetak minuta. Skrušeno priznajem da nekad i odustanem. Sretna sam, doduše, kad je mogu uvaliti mužu jer njemu podrigivanje bebe definitivno bolje ide. Toliko o priči da 'mama uvijek zna najbolje.'
Ali da se vratim na onu priču o tome s kojim djetom je lakše. Ono što definitivno jest lakše s Drugom je činjenica da brigu o njoj ipak prati manje stresa. Nekako ti je lakše kad znaš da si sve to već jednom prošao, imaš osjećaj da si ovladao situacijom.
Recimo, kad je Prva bila beba, proučavali smo svako njeno govno ko da je znanstveni izložak
.
- Koliko je prošlo od zadnjeg kakanja?
- Tri i pol sata.
- Hm... do sad je kakala svaka dva sata, a sad se učestalost prorijedila. Je li sve u redu s njom?
- Ajde guglaj, provjeri.
... ili:
- Pogledaj njenu kakicu, malo je drugačije teksture nego inače...
- Si sigurna?
- Paaaa... mislim da da. Pogledaj ove fotke na Googleu...
Vrlo brzo smo shvatili da je romantika u našem braku svedena samo na mrtvo slovo na papiru i da je glavna tema naših razgovora dječji drek.
S Drugom je sasvim drugačije. Nitko ne gugla fotografije dječje kakice, ne raspravljamo o tome, a nismo digli ni frku neki dan kad je prvi put samo piškila nekih 10 sati u nizu. Sad smo iskusnjare po tom pitanju.
Lakše je sad i s presvlačenjem. Kad sam prvih nekoliko puta morala presvući Prvu, skoro sam premrla od straha.
- Što ako joj slomim ruku ili nogu?
- Hoće li joj kičma ostati defektna ako je okrenem s leđa na trbuh da joj zakopčam dugme na leđima?
- Shit, moram paziti da joj ne probijem lubanju kad joj navlačim ovaj bodi...
Drugu sam u stanju presvući u manje od minute, bez opterećenja. Dobro, istina je da sam Prvu dulje oblačila u istoj dobi u kojoj je Druga sada jer je Prva rođena usred zime (čitaj: više odjeće), a Druga početkom ljeta. Ali ipak... Nikad me ne opterećuje da ću Drugu polomiti.
S Prvom sam imala i sterilizator za bočice. Kupila mi ga je, doduše, moja mama koja bi vjerojatno nekakvom laboratoriju sa sterilnim uvjetima prigovorila da nije dovoljno čist. U svakom slučaju, ja sam ga prihvatila. Istinabog, relativno kratko sam ga koristila jer je ta sprava nezgrapne veličine, smetala je u našoj ne prevelikoj kuhinji i cijeli postupak mi je išao na jetra. Pa sam prešla na vulgaris prokuhavanje vode.
O, da. Prokuhavanje. Svega što dolazi u dodir s bebom.
S drugom su visoki higijenski standardi i dalje tu, ali ajde, barem mi ne pada na pamet da uzimam taj vražji sterilizator.
Lakše je s drugim djetetom, da.
Ne znam, doduše, hoće li biti lakše u odgoju. Već sad, nakon samo osam tjedana, kužim da je Druga doista sasvim drugačijeg karaktera od Prve. Maznija. Emocionalno zahtjevnija. Usudim se reći – proždrljivija.
Ostalo ne znamo. To je još misterij. Ali nekako se nadam da će spoznaja da smo muž i ja već iskusnjare po tom pitanju barem malo pomoći.
Reći ću vam za koju godinu.
Oznake: odgoj djece, roditeljstvo, beba
24.08.2018. u 19:56 | 5 Komentara | Print | # | ^Cice
Evo da počnem jedan zapis na blogu bestidnim klikbejt naslovom. Bit ću ipak toliko korektna da ću ovdje fakat pisati o sisama. Kad si u drugom stanju, a posebno kad kreneš dojiti jednom rođeno dijete, narastu ti sise. Ako inače spadaš u kategoriju 'malene' ili 'prosječne' – ovo drugo krasi moju malenkost – onda se ozariš na ideju da konačno imaš sise kako treba. Pa ti padne na pamet kako ćeš dijete dojiti do prvog srednje samo da zadržiš te sise. Bez brige, prođe te taj poriv na vrijeme.
No ajmo redom. Kad sam prošli tjedan bila u rodilištu, nakon rođenja Druge, u svojoj sobi za četvoro, svaki put kad bi jedna od mojih cimerica izvadila sisu da podoji svoju bebu, osjećala sam se kao da sam na setu niskobudžetnog pornića. Te tri žene nemaju sise. One imaju si-se-ti-ne. I sad, ako si u kategoriji 'prosječne' kao ja čitaš ovo, klimaš glavom i misliš 'suosjećam jer su tvoje najmanje'.
E, pa ne moraš. Od sve četiri, ja jedina nisam imala problema s dojenjem. Sisatoj broj 1 nikako nije htjelo procuriti mlijeko. Sisatoj broj 2 je mlijeko procurilo ali ju je beba toliko navlačila za bradavice da je sirota žena zaradila bolne ozljede na njima u roku od prva 24 sata. Sisata broj 3 se, pak, užasno dugo mučila dok je uopće našla položaj u kojem će se njen sinčić dojiti bez pomoći medicinske sestre. Eto. Toliko o teoriji da muški intuitivno kuže što će sa sisom.
Druga je stvar shvatila za nekih 30 sekundi, otprilike kao i Prva neke tri i pol godine ranije. Inače, da, istina je da je sisanje urođen instinkt. Sad ću ti se malo hvaliti poznavanjem nebitnih detalja koji eventualno dobro dođu za kviz: sisanje je prainstinkt koji se razvija još dok smo fetusi i to je ujedno posljednji prainstinkt koji nam ostaje. U slučaju da bolesnik od Alzheimera nekim čudom doživi posljednji stadij svoje bolesti u kojem su mu odumrli svi organi, posljednje što će raditi, na automatiziranoj razini, bit će – sisanje. Pacijenti u komi – sisaju. Dakle, nemoj se usrati od straha ako, nakon što rodiš, staviš bebu na sisu, a ona nema pojma što bi s njom. Naučit će, i to brzo, i neće ti umrijeti od gladi. U to me je uvjerilo vlastito iskustvo sa svoje dvije bebe te promatranje rodilja oko mene.
Računaj samo na to da na početku moraš malo potaknuti bebu. Gurni joj cicu u usta, ako treba, malo jače. Ne, neće se ugušiti. Mora otvoriti usta, njima obuhvatiti cijelu bradavicu i onda ih priljubiti uz nju. Ako čuješ cmakanje, nije dobro. Ne smije nastati vakum. Nikad nećeš osjetiti da mlijeko curi iz sise, samo da dijete vuče. Da, da, da, SIGURNO ćeš skužiti da vuče, to te ne mora brinuti.
U štreberskim priručnicima veli otprilike ovo: novorođenče će biti na dojci oko 20 do 30 minuta, onda će podrignuti i spavati naredna dva do tri sata. Zaboravi. Svaka beba je priča za sebe. Moja Prva funkcionirala je ovako: na jednoj sisi bi bila oko pola sata, onda bi na drugoj bila još nekih petnaestak minuta, onda bi podrignula, zaspala, pustila da je odneseš u zipku i bio si na miru neka dva i pol sata. Druga je u stanju satima biti na cici. Deset minuta vuče ko luda, onda popusti. Pa je pokušaš skinuti sa cice jer misliš da je gotova. Onda ona opet povuče ko da sutra ne postoji. Pa vuče neko vrijeme. Pa opet popusti. Pa je ti opet pokušaš skinuti. Pa ona ne da... I tako zna satima. U međuvremenu se još barem dva puta ukenja pa moraš prekidati dojenje jer gospodični smeta imati bilo što u peleni. Uglavnom, maraton. Kad konačno zaspi, na miru si oko dva do tri sata.
'Dijete Vam ne smije biti toliko na cici', veli mi patronažna. 'Je, skini je ti sa cice', mislim ja u sebi. Drugoj, naime, cica nije samo hrana već i utjeha. Da, da, svakom djetetu je cica utjeha ali njoj je cica STVARNO utjeha. Ta voli cice više od pokojnog Hugha Heffnera. Ona ŽIVI za cicu. Voli piti mlijeko iz nje, voli se maziti o nju, voli zaspati na njoj... Daj joj cicu i dao si joj cijeli svijet.
Zato ja sada znam kako je osobama koje imaju samo jednu ruku. Na jednoj mi visi Druga sa cicom u ustima, drugom kuham ručak, točim Prvoj vodu, sok ili mlijeko, hranim mačku, brišem prašinu, vučem usisavač po stanu, zalijevam biljke na terasi, perem umivaonik, stavljam posuđe u suđericu, mazim Prvu i igram se s njom... Čovjek ne bi vjerovao koliko toga se da napraviti jednom rukom. Uz malo više napora, ali ide.
Drugu, jasno, to ne impresionira. Njoj je glavno da se najede i utješi, i to je to. I ti to znaš. Na kraju dana obje ruke te bole za popizditi, bradavice moraš namazati Purelan kremom – upamti taj izraz: Pu-re-lan – spava ti se ko nikad i u životu i znaš da su ti se planovi za taj dan potpuno poremetili, ali nekako te nije briga. Klinka ti je jela, i to ti je najvažnije. I već sad znaš da će ti to biti najvažnije i kad bude imala trideset. I tješi te što su ti barem na neko vrijeme cice zadovoljavajuće veličine.
Oznake: dojenje, dojenče, beba
26.07.2018. u 10:48 | 0 Komentara | Print | # | ^Nomen est omen - prijava bebe
Moram priznati da smo muž i ja imali dosta muka oko odluke koje ime dati Drugoj. Od samog početka po glavama su nam se motala dva ali nikako nismo mogli odlučiti koje bi odabrali. Jedno mi se sviđa već jako dugo, ali u zadnje vrijeme je postalo nekako isfurano. Drugo je pomalo egzotično za naše podneblje ali opet, nadam se, ne do te mjere egzotično da onome tko ga nosi radi probleme. Kažem 'nadam se' jer smo se na kraju odlučili na to drugo ime.
U rodilištu joj ime niti jednom nisu spomenuli. Ona i ja dobile smo narukvice, obje s istim troznamenkastim brojem, koje nismo smjeli skidati do odlaska kući. Njoj je na ajpendeklu u kojeg su je umotavali pisalo naše obiteljsko prezime i – moje ime. Kada su liječnici i medicinske sestre imali što za reći o njoj, ona je bila 'žensko dijete gospođe X, rođeno tog i tog datuma.'
Malo više od 24 sata nakon poroda, u moju bolničku sobu ušla je namrgođena gospođa s kemijskom olovkom vrha nagrižena od zuba (od njenih ili tuđih, ne znam) i s hrpicom papira. Postavila mi je neka pitanja na koja sam spremno odgovorila, a sjećam se da sam odgovarala na njih i kad se Prva rodila.
- Jeste li rodili žensko dijete na taj i taj datum u toliko i toliko sati?
- Jesam.
Ko što vidite, beba je kraj mene, a ako želite vidjeti je li žensko, skinite joj pelenu.
- Na kojoj adresi sada živite?
Dala sam adresu. Točnu.
- Tko s Vama živi na toj adresi?
- Suprug i starija kći.
Priznajem, bila sam nekih pola sekunde u dilemi da kažem i 'mačka', ali i ta mala dramaturška pauza bila je dovoljna da me gospođa prostrijeli pogledom pa sam odustala. Nadam se da mačka nikad neće doznati da nije spomenuta.
- Hoće li beba živjeti s Vama?
- Da, naravno.
'Ne, kokošo, beba će živjeti u hotelu Dejana Lovrena na Zrću i o njoj će se brinuti hostese.'
- Jeste li vjenčani?
- Da.
'Halo, rekla sam 'suprug' malo prije.
- Gdje ste se vjenčali?
- U Zagrebu.
- U crkvi ili kod matičara?
- U crkvi.
- U KOJOJ crkvi?
'WTF...?!' Odgovorila sam na pitanje jer mi nisu bile potrebne dedukcijske sposobnosti Sherlocka Holmesa da shvatim da gospođa neće odustati dok ne dobije odgovor.
Potom sam dobila upute da sa suprugom i Drugom moram, unutar 30 dana od njenog rođenja, poći u točno određenu općinu Grada Zagreba i tamo je prijaviti. Općina u kojoj prijavljujete dijete ne ovisi o tome gdje vi stanujete nego kojoj općini pripada bolnica u kojoj se rodilo. Bolnica, naime, šalje podatke o svoj djeci koja su se u njoj rodila gore spomenutoj općini i na taj način vas sprječava da eventualno zatajite činjenicu da je vaše došlo na svijet. Ako ga ne prijavite u roku od 30 dana, policija vam kuca na vrata i prvo što će pitati bit će 'gdje je dijete i je li živo i zdravo?'
Dakle, država vam daje punih 30 dana da se predomislite ako shvatite da ste se možda zajebali jer ste djetetu dali to i to ime. Tako, na primjer, Ronaldo Nejmar Petričević može lako postati Marko Petričević, a Deneris Jurčević Jasna Jurčević. Računa se tek onda kad klinac dobije domovnicu, rodni list i izvod iz Matice rođenih, a sve to dobit će u općini. Dakle, TO je trenutak kad fakat, ali zbilja fakat, fakat, fakat morate dobro promisliti kako će vam se klinac zvati, kako vas ne bi mrzio do kraja (vašeg) života jer ga frendovi zajebavaju.
U općini ćete dobiti i zapisnik o postupku, isprintani elektronički zapis o prebivalištu i upute o korištenju potvrde o OIB-u kojeg beba također ima na domovnici, a općina će također poslati nalog HZZO-u da Vam na kućnu adresu pošalju zdravstvenu knjižicu bebe, a na broj računa kojeg odaberete novčanu pomoć. Ponekad se događaju čuda pa se tako malo čudo dogodilo i ovaj put.
Birokracija je uradila korak naprijed.
Naime, kad je Prva došla na svijet (2015.), trebali ste još posebno otići na MUP u Petrinjskoj kako bi prijavili njeno prebivalište te na HZZO kako bi zatražili zdravstvenu iskaznicu. Sad se sve to radi na jedno mjestu – u općini. I još bolje – sve skupa se može obaviti i elektronskim putem, preko sustava e-Građani. Koga zanima više, neka gugla. U svakom slučaju, manje šetanja, i to je dobro.
Nama je cijeli taj birokratski posao, uz odgovore na par sitnih pitanjca koja smo imali, obavio jedan ljubazan tip (ah, evo i drugog čuda – ljubazan tip u općini!) u nekih desetak minuta. Bilo je to dan nakon što smo pobijedili Englesku na jedanajsterce pa se čovjek požalio da je legao u pet, a digao se u šest. Ja na njegovom mjestu ne bih ni išla leći, ali dobro... Usput, cijeli ovaj postupak košta vas 30 kuna u taksenim markicama.
U svakom slučaju, Druga sada postoji u evidenciji državljana Republike Hrvatske. Gore navedena priča ipak sadrži jednu majušnu laž. Nije baš točno da možete čekati 30 dana da prijavite novorođenče. Naime, s cca 30 dana vaša beba mora na prvi sistematski pregled kod pedijatra. Da bi beba mogla na pregled, mora imati otvoren zdravstveni karton. Da bi mogla imati otvoren karton, morate pedijatru dostaviti bebino otpusno pismo iz rodilišta i zdravstvenu knjižicu – u našem slučaju, pedijatar (kod kojeg već ide i Prva) je to tražio cca tjedan dana prije prvog pregleda. Da bi beba dobila zdravstvenu knjižicu, treba je prethodno prijaviti na općini, a onda se ta ista knjižica čeka do dva tjedna. Pa vi računajte do kada je pametno prijaviti bebu.
Ako ste u Zagrebu, možete još posebno otići u gradski ured u Vodnikovoj ulici, za dobivanje novčane pomoći Grada. Mi to još nismo obavili za Drugu ali znamo da imamo vremena dok ne napuni šest mjeseci. Isti postupak prošli smo iz Prvom. Ne sjećam se detalja (srećom, tu je blaženi Google) jer je to muž radio bez mene ali se zato dobro sjećam da je prva rata pomoći – od dvije - stigle tek nakon nekih godinu i pol. U trenutku kad smo na to već potpuno zaboravili. Ajde, barem smo se ugodno iznenadili. Nadajmo se da će ovaj put ići brže.
I da nam Druga neće previše zamjeriti zbog imena koje smo joj dali.
Oznake: beba, Birokracija, ime
25.07.2018. u 13:32 | 0 Komentara | Print | # | ^Uzvišena besmisao boli
Kad sam bila klinka, čim bi ugledali neku žensku na plaži u jednodjelnom badiću - a da nije imala trideset kila viška - odmah smo znali. 'To je jedna od onih koje su imale carski rez.' Nekad bi te doktor doslovno raskasapio da ti napravi taj zahvat. Danas je ožiljak od carskog reza puno suptilniji. Možeš ga pokriti gaćicama, čak i onim sasvim malenima, nisko postavljenima u kojima na plaži nećeš izgledati kao baba. Znam osobno jer sam i ja imala carski rez. Štoviše, dva, posljednji prije malo manje od tjedan dana.
Kažu mi doktori 'imate lijep ožiljak'. Jebemuiruda, da me ubijete, ja ne kužim kako ožiljak može biti LIJEP. Ali eto, oni kažu da jest. Meni to, ajde, govori da lijepo zacjeljuje. Unatoč tome, ne smijem se uvaliti u kadu, u pjenu, još puna dva mjeseca. A VAPIM za time. Da mi se jedne strane dođe Sean Connery u James Bond izdanju i kaže 'želim da sa mnom provozaš u mom Aston Martinu DB5 cestama Sardinije i poslije sa mnom odeš na večeru' i da mi s druge ponude kupku, mislim da bih odabrala kupku. Jebi ga, neće ići. Kupanje u našem lijepom plavom Jadranu je isto limitirana opcija jer u biti... ne bih smjela ni u more, eventualno jako na kratko, tek da se osvježim. Eto. Čisto da znate kako izgleda imati carski rez na samom početku ljeta.
Ali, da budem iskrena, nije mi žao što su čak dvije moje priče tako završile - hitnim carskim. Rodila sam dvije prelijepe, zdrave curice koje danas ne bi bile sa mnom da nije bilo tih liječničkih intervencija. Neki kažu 'oporavak od carskog gori je od oporavka nakon vaginalnog poroda.' Nisam sigurna. Nikad se nisam oporavljala od vaginalnog poroda ali vidjela sam hrpu žena koje jesu. Često se poslije žale da ne mogu normalno sjediti i pišati, da ih 'tamo dole' boli. No, s druge strane, vidjela sam prošli tjedan žensku koja se oporavljala od drugog carskog. Katastrofa. Kaže da je sve peče iznutra. U bolnici su sve nas koje smo imale carski po pe-esu kljukali s nekih 10 ili 11 analgetika dnevno, ona je povrh toga tražila i injekcije Tramala da joj ublaže bol. Da, upamtite taj naziv ako vas boli u bolnici poslije carskog. Tramal. Lijek kojeg vam daju intravenozno, malo vas uroka, ali vam jako ublaži bol.
Ja bol od carskog reza nisam osjetila nikad, osim u neka prva 24 sata nakon operacije kad nisam mogla ni hodati uspravno, ali niti jedna žena to ne može 24 sata nakon carskog. Poslije toga - ništa. OK, vrlo vjerojatno su mi u bolnici pomogli svi oni silni analgetici ali sada sam već tri dana doma, nisam popila doslovno niti jedan i - OK sam. Znam da se ne smijem izlagati naporima, da ne smijem vježbati 12 tjedana, da ne smijem dignuti ništa teže od bebe... sve pet. Ali moram sebe podsjećati na to. Inače se osjećam dobro. Ne znam jesam li ja medicinski fenomen ili sam samo oba puta imala sreće, ali tako je. Nije ta famozna C-sekcija za sve Scila i Haribda.
Dakle, ne boli me. Nemam problema ni u glavi, u smislu da se ne osjećam 'dovoljno mamom' jer su mi klinke na svijet izašle kroz trbuh, a ne kroz vaginu. Ne padam na te spike da trebaš biti majka mučenica - mada sam se, eto, i namučila dok oba puta nisam čula 'idemo na hitan carski' - da bi dokazala da dovoljno voliš svoju djecu. Možda se pri vaginalnom porodu luči više oksitocina koji pomaže povezanosti majke i djeteta ali luči se on, bogami, i dok dojiš. A ja dojim. I obje svoje curice zavoljela sam još dok su mi bile pod srcem pa mi je zato ravno ko cice Keire Knightley na koji način će se roditi, jer je ljubav ionako tu.
S prvom sam, prije izvođenja carskog, dobila i epiduralnu. Tko god da je zaslužan za njeno postojanje zaslužuje kanonizaciju. Bilo je to jedino razdoblje mog trinaestosatnog poroda u kojem sam se osjećala lijepo. Da, osjetite svoje noge i sve 'tamo dole'. I osjetite trudove. Samo ih osjetite puno blaže pa možete normalno funkcionirati bez da se tresete, preznojavate i urlate od bola. Ili se suzdržavate od urlanja jer znate da svaku vašu riječ čuju žene na intenzivnoj koja se nalazi odmah do. I ne, nemam nikakve posljedice na kralježnici, na motorici ili bilo gdje. Uglavnom, svim ženama snažno preporučam epiduralnu. I poručujem - ne osjećajte se krivima ako ste završile na carskom rezu, čak i ako ste same na njemu insistirale. Niste manje vrijedne kao mame jer niste osjetile prolazak dječje glave kroz porođajni kanal. Bol je ponekad uzvišena, ali nije uvijek potrebna.
Oznake: rodiliste, beba, carski rez, porod
24.07.2018. u 11:20 | 0 Komentara | Print | # | ^Cimerice u rodilištu
Priča svake obične mame u jednom trenutku završi u rodilištu. Još dok sam čekala Prvu, razmišljala sam o odlasku Podobniku. Navodno dobiješ startrekovski porod u kojem umjesto bolova imaš osjećaj da oko tebe blažene leptiri plešu na Vivaldijevo Proljeće, osoblje te tretira ko da si Kate Middleton, muž spava s tobom u apartmanu i znaš kakav je osjećaj prežderati se Nutellom i ne udebljati se. Divota. Je, samo što bih ja za tu divotu morala prodati barem jedan bubreg i donirati još neki manje korišten organ.
I tako bi jedan skučeni sobičak jednog 'besplatnog' zagrebačkog rodilišta, s četiri kreveta s četiri plahte i četiri jastuka, ali tri jastučnice. Jer za četvrtu bolnica 'nema.' Na svakom krevetu po jedna izmučena duša, uz nju, u košarici s kotačima, po jedna beba. Cimerice i ja.
Prvu ćemo zvati Bezubom. Jebi ga, moramo. Ženskoj zbilja fali pola zuba, u gornjem dijelu zubala. No ne znaš je li veća šupljina u njenim ustima ili u njenoj glavi. Dat ću ti primjer. 'Mogu li mi početi davati epiduralnu pet tjedana prije poroda da me postepeno navikavaju?' Je, mogu, jednako kao što ti mogu presaditi mozak Garija Kasparova i umetnuti ti u zubalo zube Toma Cruisea. Kad čovjek skuži da kratko vrijeme raspoloživo za posjete troši tako što s frajerom bježi izvan bolnice zapaliti pljugu dok bebu ostavlja na brigu medicinskim sestrama, brzo ti postane jasno da je riječ koja nju opisuje nemar - nemar prema vlastitim zubima, nemar prema djetetu. Kažu da Bog obično takve čuva pa će valjda i nju, ako već negdje ranije nije kod Njega potrošila kredit.
Druga je Propuhoubojica. Žena je tipično utjelovljenje tracionalnog balkanskog humanoida koji propuh smatra većom opasnošću od serijskih ubojica, uragana jačine 5, nuklearnih udara, ISIL-ovih terorista i virusa ebole. Ona. Zatvara. Prozor. Nema tu mrdanja. Jer ako uđe malo zraka bebe bi mogle dobiti nekakvu superturbogadnu virozu koja će im ostaviti trajne posljedice na respiratornom sustavu i na mozgu. Pa će valjda postati glasači Živog zida s astmom, nešto tog tipa. Valjda. Zato je bolje zabarikadirati kvake na prozorima čak i kad je u sobi, tijekom posjeta, šesnaest odraslih osoba i četiri bebe.
Treća je Normalna ženska. Drugo dijete ko i ja, stalni posao, ko i ja, muž naočita izgleda ko i moj... Nema se tu što reći. A to je za nju dobro. Reći ću samo da sam uživala u zajedničkim razgovorima i da mi je pomogla skratiti duge i jednolične dane u bolnici. Upravo zato jer nemam potrebu istresti iz sebe nešto o njoj ostat će mi u ugodnom sjećanju na dane koje sam provela u rodilištu nakon poroda Druge. Broj nisam tražila, ni ona nije tražila moj. Vjerujem da je tako bolje. Rodilište je ionako samo usputna etapa puno duljeg puta koji čeka svaku običnu mamu.