Neurorizična beba - ili ipak ne?

Druga je sa šest mjeseci obavila svoj redovni sistematski pregled. Bez cijepljenja. Ne zato jer samo antivaxxeri (definitivno nismo!) već zato jer ga je sam pedijatar odbio zbog neposredno ranije preboljelih vodenih kozica. Pa je pikica odgođena za dva mjeseca.

Ostatak pregleda normalno je obavljen.
Zaključak - sve štima, ali je u sjedećem stavu malo 'mekana'. Pa bi bilo dobro da ode fizijatru.

Nisam se nešto previše zabrinula.
Isti pedijatar je i Prvu, također sa šest mjeseci starosti, poslao fizijatru i narednih pola godine išla je na vježbice.
Nisam brinula i zato jer sam u međuvremenu doznala da je on sklon puhati na hladno i da šalje fizijatru više manje svako dijete koje dođe na sistematski sa šest mjeseci.
Zato sam uzela uputnicu i izašla iz ordinacije prilično smirena.

Na dogovoreni datum odredili smo fizijatrijski pregled.
Prati okolinu.
Smije se.
Guguće.
Miče krpu s lica.
Poseže za stvarima s obje ručice.
Okreće se s leđa na trbuh, prema desno.
Okreće se s leđa na trbuh... i ko za inat, na pregledu neće u lijevo. Nije joj zanimljivo.

- Ali znate, ona je doma stalno na tepihu u dnevnoj sobi i tamo se vrti ko centrifuga. Na obje strane. Zbilja! Ono, FAKAT zbilja! - uvjeravala sam fizijatricu.
- Vjerujem Vam. Al malo je lijena na tu lijevu stranu i tu joj je tonus mišića malo slabiji.
- MALO slabiji? - upitala sam tješeći samu sebi pitanjem.
- Da. Malo. Ne čini se strašnim. Vježbice bi to trebale riješiti.
- Oh, dobro - odahnula sam. Sjetila sam se da su se Prvoj te vježbice dopale pa i dalje nisam brinula.

A onda... bomba. Bolje rečeno, bombica. Ručna granatica.

- Jeste li kad primijetili da se ona zagledava?
- Ovaj... kako to mislite 'zagledava'?
- Da se zagleda kao da nije prisutna. Ono ko kad se nekome obraćate, a on gleda kroz vas...
- Ne. Definitivno ne. Čak naprotiv, ona je beba koja izrazito obraća pažnju na okolinu. Gleda ljude, okreće se prema njima, smije im se... Definitivno ne. Oprostite... a zašto me to pitate?
- Jer mi se čini da je bila odsutna nekih pet sekundi.
- Možda se samo zagledala u nešto na stropu...
- Možda. Ali znate, ja kao profesionalac vidim stvari koje Vi ne vidite. Zato bih je poslala na EEG.
- Zbilja mislite da treba?
- Da.
- Okeeeej.

Prihvatila sam to. I sama sam radila EEG kao dijete od nekih pet, šest godina pa znam da je pregled potpuno bezbolan i da Druga zbog toga neće patiti.
Sjela sam i pričekala da fizijatrica napiše nalaz. A onda bomba. Ne ručna granatica. Ovaj put bomba.

- Vi znate da imate neurorizično dijete? - postavila mi je to pitanje jednim retoričkim tonom, uz izraz lica koji govori: 'Pa valjda to znate od prije, ne?'
- Pa... - zbunjeno sam odgovorila zatečena pitanjem.
- Ona je imala Apgar 8/9.
- Da, je...


Istina. Za razliku od Prve koja je rođena sa savršenim 10/10 Apgarom, Druga je rođena s nešto nižim.
U rodilištu mi nikad ništa o tome nisu spomenuli, samo su mi dali podatak na njenom otpusnom pismu.
Ni na što me nisu upozorili.
Ipak, čim sam ulovila priliku krenula sam, u strahu, mahnito guglati.
Proučila sam više manje SVE o Apgaru.
Uglavnom na stranim sajtovima koji su mi djelovali stručno. Trudila sam se izbjeći forume na kojima se razne momzille međusobno natječu u nabijanju krivnje jedne drugima zbog 'nedostatne' brige o djeci bez davanja ikakvih konstruktivnih savjeta.
Unisoni zaključak do kojeg sam došla je ovaj - svi Apgardi iznad 7 su zapravo odlični. Djeca rođena carskim rezom - a to je Druga - iz nekog razloga često imaju malo niži Apgar.
Sve u svemu, njen Apgar je zapravo super.


Utješila me je i patronažna sestra koju sam kontaktirala i koja mi je odgovorila ovako:
- Ima djece koja su imala Apgar 10 pa na kraju opet nije nešto štimalo, a ima i djece koja su imala Apgar 5 pa je na kraju sve bilo super.


Ipak... crv sumnje usadio mi se u glavu.
Do tog fizijatrijskog pregleda, bila sam apsolutno uvjerena da je s Drugom sve u redu. Da sve štima.
A onda, odjednom...
Potreba za EEG-om.
Potreba za pregledom neuropedijatra.
Sumnja na mogući apsans (oblik epilepsije gdje dijete na kratko gubi svijest u budnom stanju).
Priča o neurorizičnosti…


Do tog trenutka nisam, iskreno, ni razmišljala što znači 'neurorizično dijete'.
Negdje u dubini svog uma to mi je jednostavno značilo: 'Dijete s kojim nešto ne štima, ili ima naznaka da bi nešto moglo ne štimati'.
Ali nikad nisam mislila da bi to moglo biti MOJE dijete.
Uvijek mi je djelovalo da je s njom ama baš sve OK.
Zar sam mogla ne primijetiti?
Biti tako površna?
Kvragu, jesam li zbilja bila neodgovorna što sam rodila s 45?


Svašta mi je prolazilo kroz glavu sve do dana dogovorenog EEG-a i pregleda neuropedijatrice.
U uputama pri naručivanju su mi rekli:
- Dijete mora biti umorno i zaspati tijekom EEG snimanja.


Noć prije bila je... pa... izazovna.
Pregled je bio zakazan za 8 ujutro i ja sam je planirala probuditi oko 5, dobro je podojiti kako ne bi bila nervozna i onda je držati budnu.
Probudila se već oko 3 i bila na cici skoro do 5.
Muž nas je vozio na pregled - zamolila sam ga da to učini kako bih je ja mogla animirati u automobilu, da ne zaspi.
Vraga. Naravno da mi je zaspala u autu.
Navila sam glasnu muziku.
Čak sam i prozor otvorila nakratko.
Glasno sam pričala pored njenog uha.
Lagano je prodrmala.
Ništa nije pomoglo. Frajerica je zaspala.
Srećom, ne dulje od pet minuta.


U čekaonici je opet bila budna, a kad su je prozvali na snimanje uslijedio je novi izazov - uspavati je.
Prikačila sam je na cicu.
Cijelo vrijeme pregleda tiho sam joj pjevušila jednu te istu pjesmicu:

- Blistaj, blistaj, zvijezdo mala,
tko si, što si, rad' bih znala.
Visoko gore, vidim te ja,
kao dragulj, svjetlo tvoje sja.
Kada žarko sunce zađe
i kad tamna padne noć,
kad će tvoje svjetlo doć',
blistaj, blistaj, cijelu noć.
Blistaj, blistaj, zvijezdo mala,
tko si, što si, rad' bih znala.'


To ju umiruje.
Pokušala sam pjevati i neke druge ali nije išlo. Trgnula bi se.
Zato sam pilila po 'Blistaj, blistaj' do besvijesti.
Nekako je zaspala i obavili smo pregled.


Nalaz je, na moje veliko olakšanje, bio odličan.
Pregledala ju je vrlo ljubazna i susretljiva neuropedijatrica koja je donijela ovakav zaključak - Druga je potpuno zdrava djevojčica koja se razvija unutar predviđenih parametara.
Apsans se kao dijagnoza za sada u potpunosti isključuje.
Nema nikakvih naznaka da nešto ne štima, osim što treba nastaviti vježbice zbog male asimetrije.
Dobro je.
Odahnula sam.

U međuvremenu smo dva puta bile na vježbicama, a vježbamo i kod kuće.
Kroz igru, uz puno smijeha.
I Prva pomaže sestrici.
Tu priču ispričat ćemo vam drugi put.



Oznake: beba, Fizijatar, mama i beba

18.02.2019. u 10:44 | 4 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< veljača, 2019 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

O meni

Tko sam ja? Dovoljno je reći - jedna sasvim obična mama. Nisam influencerica, još manje celebrity, i sasvim je nevažno čime zarađujem za život i koliko sam obrazovana. Dovoljno je reći da sam mama dvije djevojčice koja je to postala onda kada se tome više nije usudila nadati. Prvu, četverogodišnjakinju, donijela sam na svijet s 41, drugu, početkom ljeta prošle godine, sa 44. Svakim danom ispisujemo novu priču...

Linkovi

Brojač posjeta