Mali ali važni rituali
Djeca vole dosljednost i stabilnost.
Poznati teritorij.
Sigurnost u svijetu poznatoga.
Uvjerila sam se u to tijekom nešto više od četiri godine majčinstva.
Prva je doista dijete koje promjene ne zanimaju previše - osim ako se kojim slučajem ne svedu na nešto poput 'danas iznimno možeš ručati kroasan i sladoled od jagoda'.
Njen život prepun je sasvim sitnih, malih, ali njoj itekako važnih rituala.
Recimo, kad je pratimo u vrtić obvezno prije rastanka i njenog ulaska u vrtićku prostoriju grupe kojoj pripada, moramo napraviti sljedeće:
Prvo jedan zagrljaj na lijevu stranu.
Onda jedan zagrljaj na desnu stranu.
Onda ona meni (ili mužu) daje pusu u obraz.
Pa ja (ili muž) njoj dajem pusu u vrh glavice. Da, baš tako želi.
Neki dan je izbila frka kad je nenajavljeno promijenila proceduru u tom malom ritualu. Muž ju je pratio u vrtić i kasnije mi ispričao kako je ostao paf jer se rasplakala ko kišna godina na ulazu u prostoriju svoje grupe. Upitala sam ga:
- Pa dobro, je li bila loše raspoložena na putu za vrtić?
- Ne, ma kakvi! Cijelo vrijeme je bila super volje! Samo je počela tuliti kad je ušla u prostoriju.
- Je li ti se nešto požalila.
- Ništa... totalno ne kužim...
- Hm... možda joj se nešto ružno dogodilo u vrtiću pa se u tom trenutku podsjetila...
- Možda.
Istog popodneva ispitala sam stvari.
Mlada dama se smrtno uvrijedila i ražalostila jer joj suprug nije dao pusu pred ekipom već nešto ranije, pored nešto udaljenije klupice za obuvanje papučica.
Fora je u tome da je samo dan ranije - i sve dane prije - tražila da joj se pusa daje ISKLJUČIVO dovoljno daleko od vrtićkih 'kolega'. Jer je ona 'velika'.
Jadan muž nije imao pojma da se Prva u tom trenutku predomislila pa je tako postao persona non grata sve dok nismo riješili nesporazum.
No kladim se da će mu to kad tad opet nabiti na nos.
U njenom životu postoji još jedan ritual.
Jutarnje gledanje crtića prije odlaska u vrtić.
Sad to funkcionira ovako: ustajanje u 7:10, odlazak na WC i umivanje, gledanje crtića uz istovremeno presvlačenje - i moje opetovano moljakanje da se NAPOKON odjene - te odlazak prema vrtiću kad crtić završi, a ona ima sve nužne komade odjeće i obuće na sebi i nije musava. Što obično biva negdje između 7:45 i 8:00.
Sad to funkcionira jer sam ja na porodiljnom pa mi je zapravo svejedno kad ćemo krenuti.
Ali zato se ježim na pomisao na što će to ličiti kad počnem raditi.
Dodatan šlag na torti bit će i Druga koju će tada također trebati spremiti za vrtić.
Bojim se da ću i uz ukidanje rituala 'crtić pred vrtić' morati ustajati negdje u praskozorje da ih na vrijeme otpremim u vrtić i jednako tako stignem na posao na vrijeme.
A ukinuti 'crtić pred vrtić' je, vjerujte mi, puuuuuuuuuuno lakše reći no učiniti.
Je, je, znam, fali mi autoriteta. Lako je soliti pamet izmišljenoj mami izmišljenog djeteta na Googlu. Recite to Prvoj.
Prva već neke dvije godine ima i ritual pred spavanje.
Prvo je treba pokriti njenom dekicom, pri čemu je bitno da dekica 'ne bude naopačke'. Ako nešto upućuje na razvoj OCD-a upućuje to.
Onda joj treba donijeti u krevet malo mlijeka ili soka.
Uvijek.
Da je samo pet minuta prije toga popila pola litre, i dalje bi tražila.
Ritual se mora održati.
Općenito, ona je dijete koje radi stvari 'onako kako ih treba raditi'.
Bolje rečeno, onako kako ONA misli da ih treba raditi.
Prije odlaska na Dolac treba se našminkati i na glavu staviti šešir (samo usred čiče zime dolazi u obzir kapa).
Moj auto uvijek otključava ona i samo ona. Na daljinac.
Ako nosi bilo kakvu vrstu jakne, tu jaknu treba zakopčati. Prije no što se napusti stan.
Na stubama ona uvijek hoda ispred vas.
Ako joj kupim neku sitnicu poput sladoleda, Bananka ili lizaljke u lokalnom dućanu, ona je ta koja mora proizvod pokazati teti na blagajni i 'platiti'.
Kad se kod kuće igramo vrtića to podrazumijeva da za 'vrtićki ručak' uvijek imamo juhu od graška.
Ima toga još.
Sve su to sitnice, ali njoj nekako bitne. Rimuje se slučajno.
Ulijevaju joj sigurnost.
Osjećaj da 'stvari štimaju'.
Ne mogu reći da je ne razumijem jer sam i sama slična. Ne prihvaćam danas često propagiranu tezu da je svaka promjena po defaultu dobra i da predstavlja napredak.
I osjećam se bolje kad plivam u poznatim vodama.
Zato, ma koliko mi Prva nekad pokidala živaca svojim insistiranjem na određenim ritualima, činim sve što je u mojoj moći da ih ispoštujem.
Jer znam kakav je osjećaj kad ti netko makne čvrsto, stabilno tlo pod nogama.
Pojam 'fleksibilnost' obje ćemo učiti zajedno.
Tamo negdje putem.
Oznake: odgoj djece, mama i kćer
27.02.2019. u 13:27 | 2 Komentara | Print | # | ^Neurorizična beba - ili ipak ne?
Druga je sa šest mjeseci obavila svoj redovni sistematski pregled. Bez cijepljenja. Ne zato jer samo antivaxxeri (definitivno nismo!) već zato jer ga je sam pedijatar odbio zbog neposredno ranije preboljelih vodenih kozica. Pa je pikica odgođena za dva mjeseca.
Ostatak pregleda normalno je obavljen.
Zaključak - sve štima, ali je u sjedećem stavu malo 'mekana'. Pa bi bilo dobro da ode fizijatru.
Nisam se nešto previše zabrinula.
Isti pedijatar je i Prvu, također sa šest mjeseci starosti, poslao fizijatru i narednih pola godine išla je na vježbice.
Nisam brinula i zato jer sam u međuvremenu doznala da je on sklon puhati na hladno i da šalje fizijatru više manje svako dijete koje dođe na sistematski sa šest mjeseci.
Zato sam uzela uputnicu i izašla iz ordinacije prilično smirena.
Na dogovoreni datum odredili smo fizijatrijski pregled.
Prati okolinu.
Smije se.
Guguće.
Miče krpu s lica.
Poseže za stvarima s obje ručice.
Okreće se s leđa na trbuh, prema desno.
Okreće se s leđa na trbuh... i ko za inat, na pregledu neće u lijevo. Nije joj zanimljivo.
- Ali znate, ona je doma stalno na tepihu u dnevnoj sobi i tamo se vrti ko centrifuga. Na obje strane. Zbilja! Ono, FAKAT zbilja! - uvjeravala sam fizijatricu.
- Vjerujem Vam. Al malo je lijena na tu lijevu stranu i tu joj je tonus mišića malo slabiji.
- MALO slabiji? - upitala sam tješeći samu sebi pitanjem.
- Da. Malo. Ne čini se strašnim. Vježbice bi to trebale riješiti.
- Oh, dobro - odahnula sam. Sjetila sam se da su se Prvoj te vježbice dopale pa i dalje nisam brinula.
A onda... bomba. Bolje rečeno, bombica. Ručna granatica.
- Jeste li kad primijetili da se ona zagledava?
- Ovaj... kako to mislite 'zagledava'?
- Da se zagleda kao da nije prisutna. Ono ko kad se nekome obraćate, a on gleda kroz vas...
- Ne. Definitivno ne. Čak naprotiv, ona je beba koja izrazito obraća pažnju na okolinu. Gleda ljude, okreće se prema njima, smije im se... Definitivno ne. Oprostite... a zašto me to pitate?
- Jer mi se čini da je bila odsutna nekih pet sekundi.
- Možda se samo zagledala u nešto na stropu...
- Možda. Ali znate, ja kao profesionalac vidim stvari koje Vi ne vidite. Zato bih je poslala na EEG.
- Zbilja mislite da treba?
- Da.
- Okeeeej.
Prihvatila sam to. I sama sam radila EEG kao dijete od nekih pet, šest godina pa znam da je pregled potpuno bezbolan i da Druga zbog toga neće patiti.
Sjela sam i pričekala da fizijatrica napiše nalaz. A onda bomba. Ne ručna granatica. Ovaj put bomba.
- Vi znate da imate neurorizično dijete? - postavila mi je to pitanje jednim retoričkim tonom, uz izraz lica koji govori: 'Pa valjda to znate od prije, ne?'
- Pa... - zbunjeno sam odgovorila zatečena pitanjem.
- Ona je imala Apgar 8/9.
- Da, je...
Istina. Za razliku od Prve koja je rođena sa savršenim 10/10 Apgarom, Druga je rođena s nešto nižim.
U rodilištu mi nikad ništa o tome nisu spomenuli, samo su mi dali podatak na njenom otpusnom pismu.
Ni na što me nisu upozorili.
Ipak, čim sam ulovila priliku krenula sam, u strahu, mahnito guglati.
Proučila sam više manje SVE o Apgaru.
Uglavnom na stranim sajtovima koji su mi djelovali stručno. Trudila sam se izbjeći forume na kojima se razne momzille međusobno natječu u nabijanju krivnje jedne drugima zbog 'nedostatne' brige o djeci bez davanja ikakvih konstruktivnih savjeta.
Unisoni zaključak do kojeg sam došla je ovaj - svi Apgardi iznad 7 su zapravo odlični. Djeca rođena carskim rezom - a to je Druga - iz nekog razloga često imaju malo niži Apgar.
Sve u svemu, njen Apgar je zapravo super.
Utješila me je i patronažna sestra koju sam kontaktirala i koja mi je odgovorila ovako:
- Ima djece koja su imala Apgar 10 pa na kraju opet nije nešto štimalo, a ima i djece koja su imala Apgar 5 pa je na kraju sve bilo super.
Ipak... crv sumnje usadio mi se u glavu.
Do tog fizijatrijskog pregleda, bila sam apsolutno uvjerena da je s Drugom sve u redu. Da sve štima.
A onda, odjednom...
Potreba za EEG-om.
Potreba za pregledom neuropedijatra.
Sumnja na mogući apsans (oblik epilepsije gdje dijete na kratko gubi svijest u budnom stanju).
Priča o neurorizičnosti…
Do tog trenutka nisam, iskreno, ni razmišljala što znači 'neurorizično dijete'.
Negdje u dubini svog uma to mi je jednostavno značilo: 'Dijete s kojim nešto ne štima, ili ima naznaka da bi nešto moglo ne štimati'.
Ali nikad nisam mislila da bi to moglo biti MOJE dijete.
Uvijek mi je djelovalo da je s njom ama baš sve OK.
Zar sam mogla ne primijetiti?
Biti tako površna?
Kvragu, jesam li zbilja bila neodgovorna što sam rodila s 45?
Svašta mi je prolazilo kroz glavu sve do dana dogovorenog EEG-a i pregleda neuropedijatrice.
U uputama pri naručivanju su mi rekli:
- Dijete mora biti umorno i zaspati tijekom EEG snimanja.
Noć prije bila je... pa... izazovna.
Pregled je bio zakazan za 8 ujutro i ja sam je planirala probuditi oko 5, dobro je podojiti kako ne bi bila nervozna i onda je držati budnu.
Probudila se već oko 3 i bila na cici skoro do 5.
Muž nas je vozio na pregled - zamolila sam ga da to učini kako bih je ja mogla animirati u automobilu, da ne zaspi.
Vraga. Naravno da mi je zaspala u autu.
Navila sam glasnu muziku.
Čak sam i prozor otvorila nakratko.
Glasno sam pričala pored njenog uha.
Lagano je prodrmala.
Ništa nije pomoglo. Frajerica je zaspala.
Srećom, ne dulje od pet minuta.
U čekaonici je opet bila budna, a kad su je prozvali na snimanje uslijedio je novi izazov - uspavati je.
Prikačila sam je na cicu.
Cijelo vrijeme pregleda tiho sam joj pjevušila jednu te istu pjesmicu:
- Blistaj, blistaj, zvijezdo mala,
tko si, što si, rad' bih znala.
Visoko gore, vidim te ja,
kao dragulj, svjetlo tvoje sja.
Kada žarko sunce zađe
i kad tamna padne noć,
kad će tvoje svjetlo doć',
blistaj, blistaj, cijelu noć.
Blistaj, blistaj, zvijezdo mala,
tko si, što si, rad' bih znala.'
To ju umiruje.
Pokušala sam pjevati i neke druge ali nije išlo. Trgnula bi se.
Zato sam pilila po 'Blistaj, blistaj' do besvijesti.
Nekako je zaspala i obavili smo pregled.
Nalaz je, na moje veliko olakšanje, bio odličan.
Pregledala ju je vrlo ljubazna i susretljiva neuropedijatrica koja je donijela ovakav zaključak - Druga je potpuno zdrava djevojčica koja se razvija unutar predviđenih parametara.
Apsans se kao dijagnoza za sada u potpunosti isključuje.
Nema nikakvih naznaka da nešto ne štima, osim što treba nastaviti vježbice zbog male asimetrije.
Dobro je.
Odahnula sam.
U međuvremenu smo dva puta bile na vježbicama, a vježbamo i kod kuće.
Kroz igru, uz puno smijeha.
I Prva pomaže sestrici.
Tu priču ispričat ćemo vam drugi put.
Oznake: beba, Fizijatar, mama i beba
18.02.2019. u 10:44 | 4 Komentara | Print | # | ^Beba u bolnici
Prije nešto više od dva tjedna Prva se počela žaliti na glavobolju i gubitak apetita. Uz to je dobila temperaturu i obuzeo ju je osjećaj opće slabosti pa smo je odlučili zadržati kod kuće, dok ne prođe.
Nije prošlo.
Dva dana nakon pojave simptoma, koji su i dalje tvrdoglavo bili tu, povratila je.
Muž i ja smo se dogovorili - on će je istog popodneva odvesti pedijatru.
- Bolje da odeš ti, jer ja bih morala vući i Drugu sa sobom jer se doji, a znaš i sam da je sezona gripe.
- Znam. Nema smisla da još i ona nešto pobere u čekaonici.
Nije pobrala ona ali zato su pobrali Prva i moj muž.
U pedijatrijskoj čekaonici proveli su punih pet sati.
Gladni.
Žedni.
Bez adekvatnog grijanja.
S hrpom klinaca od kojih je barem pola njih pokazivalo znakove gripe, ili barem nečeg sličnog.
Od kuće su otišli blago prehlađeni i s lagano povišenom temperaturom.
Vratili su se slomljeni.
Zaključak pedijatra?
'Moguća gripa'.
- Sutra ujutro moraš s Prvom u laboratorij. Dok smo stigli na red više nije radio.
Kasno te noći i Druga je zakurila.
39,5 u guzi.
Dobro, barem se više nisam trebala osjećati ko kreten jer je IPAK moram voditi u dom zdravlja zbog Prve i njenog odlaska u laboratorij.
Sada su u laboratorij morale ovdje.
Dijagnoza gripe je potvrđena.
Muž i Prva su je uglavnom preležali, ja prehodala (što da mama dvoje male djece radi?), a Druga... Druga se još i najbolje držala.
Vesela.
Živahna.
Nasmijana.
Zaigrana.
- Uopće ne djeluje bolesno - zaključili smo muž i ja.
I zbilja nije.
No kad je prošlo već osam dana, a njena povišena temperatura i dalje se tvrdoglavo držala, odlučila sam još jednom posjetiti pedijatra.
Pregledao ju je i rekao mi ovako:
- Grlo joj je vrlo blago upaljeno, uši djeluju dobro i ne čujem šum na plućima. Ipak, ona je jako malena (sedam mjeseci) i bilo bi dobro da odete na hitnu pedijatriju u bolnicu i da tamo naprave daljnju obradu.
Otišle smo.
Prvo su joj izvadili krv iz vene.
Kod bebe njene dobi to nije moguće uraditi kao nama, iz vene na zapešću.
Vadi se iz glave. Malo iznad sljepoočnice.
Vrisnula je ali brzo se smirila.
Njeno opće stanje ocijenili su kao dobro i ustanovili da nema povišenu temperaturu ali da treba uraditi ono čega se grozi mama svake bebe ženskog spola.
Dati urin.
Ako postoji roditeljsko iskustvo koje dovodi strpljenje do krajnjih granica, onda je to to.
Curici se na spolovilo nalijepi jedna vrećica u koju se ona mora popiškiti.
Dva puta sam to morala lijepiti Prvoj, u pedijatrijskoj čekaonici. Prvi put sam čekala neka dva i pol sata da obavi, drugi put puna četiri sata. S temperaturom 39. Mojom, ne njenom.
Zato sam sad pretrnula kad sam shvatila da Druga mora proći to isto. 'Serenity now', sjetila sam se Seinfelda i duboko uzdahnula.
Obavila je za ravno tri sata.
Čudno je to.
Inače to dijete smoči pelenu barem jednom u sat vremena. E, ali kad baš TREBA obaviti, onda neće.
I druge mame na hitnoj požalile su se na isto.
Valjda je to neka vrsta tajne urote beba.
U svakom slučaju, u bolnicu smo stigle negdje prije četiri popodne, nalaze smo dobile iza devet uvečer.
Krvna slika - dobra.
Urin - loš.
Nalazi upućuju na urinarnu infekciju, a potvrdu će dobiti kad stignu nalazi urinokulture, za tri do četiri dana.
- Doooooobro. Pretpostavljam da ćete je odmah staviti na antibiotik, iliiiii…? - formirala sam svoj zaključak u obliku pitanja ljubaznoj doktorici koja mi je objašnjavala stanje moje kćerkice.
- Da. Ali ona je jako malena i mi zato imamo praksu da tako malu djecu zadržavamo u bolnici kako bi im mogli davati antibiotsku terapiju intravenozno.
- U bolnici?!
Pretrnula sam kad sam čula.
Inače mi bolnice nisu baš omiljena mjesta, a od pomisli da bi moja beba tamo morala ostati - bez mene - sledila mi se krv u žilama.
Već sam se jasno vidjela kako kampiram u automobilu ispred bolnice i svakih sat i pol dva odlazim svađati se s liječničkim i administrativnim osobljem i laktarim se s njima pred vratima kako bi mi omogućili da barem podojim svoje dijete.
Taman sam bila spremna posvađati se, reći kako je 'nečuveno' razdvajati majku i tako malo dijete, a onda je ipak presudila moja smotana priroda.
Umjesto da sasječem doktoricu, samo sam zbunjeno promrmljala:
- Ali... ovaj... ona se doji... ona mora biti uz mene.
- Ne brinite, gospođo - nasmiješila mi se doktorica. Bit ćete uz svoju bebu čitavo vrijeme. Bit ćete zajedno u sobi.
Kakvog li olakšanja!
Ajde, totalno je bulšit kad ti beba završi u bolnici ali barem je lakše kad znaš da ćeš biti s njom.
Nazvala sam muža i prenijela mu ne baš lijepe novosti.
- Gle, samo mi ne spominji onaj lijepi grah koji me je trebao večeras dočekati jer mi se želudac za kičmu zalijepio. I moli boga da što prije odemo odavde - rekla sam mu, gladna, žedna i rezignirana. Moj muž inače sprema savršen 'vojnički' grah.
Te večeri mi nije bilo suđeno.
Drugu i mene smjestili su u jednu od bolničkih soba na pedijatrijskom odjelu.
Dočekala nam je vrlo namrgođena postarija medicinska sestra koja me u manje od pet minuta zasula s toliko informacija da se onako u šoku nisam ni potrudila popamtiti. Računala sam: 'Tu su dvije cimerice, sigurno će mi one sve objasniti.'
Sve što sam upamtila bile su ove dvije stvari.
1. Moram je vagati prije i poslije svakog podoja, na vagi u sobi. Ako to ne uradim, zaključit će da beba ne dobiva na težini i stavit će je na infuziju. To što vaga izgleda kao mesarska i na kazaljku je koja podivlja čim beba zatrpće je moj problem. MORAM vagati. Okeeeeej…
2. Beba spava u svom krevetiću s rešetkama, ja u fotelji. Fotelju smijem rastegnuti samo između deset uvečer i šest i pol ujutro. Preko dana MORA biti sklopljena 'zbog doktora'. Okeeeeej…
Nisam se bunila. Osjećala sam se blagoslovljeno jer uopće smijem biti uz svoju bebicu.
Unatoč gladi, nisam se usudila tražiti hranu no nekako sam užicala plastičnu čašu u koju sam si natočila vode iz pipe.
Druga i ja smo se smjestile.
Počela je naša prva noć u bolnici.
Nakon početnog šoka dalje je išlo lakše.
Osim one babe koja nas je dočekala, moram reći da je ostalo osoblje bilo vrlo ljubazno prema nama.
Svoj doprinos tome dala je i Druga svojim neodoljivim šarmom.
- Joooooj, kako Vam je bebica slatka! Pa ona se stalno smiiiije.
Druga, naime, u bolnici nije skidala osmijeh s lica.
OK, nije baš bila oduševljena pikicom koju je dobila kod prve doze antibiotika, ali uglavnom je bila odlično raspoložena.
Meni se raspoloženje popravilo kad mi je doktorica rekla da bi možda mogli otići doma u roku od dva dana 'ako se pokaže da nalaz urinokulture ide na dobro'.
Vikend kod kuće? O, da! O da! Potpisujem!
S nama u sobi bio je dječačić od godine i osam mjeseci koji je dobio upalu pluća kao komplikaciju gripe.
Već je bio u fazi oporavka pa su ga taman jutros nakon što smo Druga i ja stigle skinuli s infuzije.
Uz njega je tu bila i djevojčica, također stara sedam mjeseci kao i druga, isto s dijagnozom upale pluća.
Držala se dobro i činilo se da njihove majke znaju što rade.
Na odjelu su uz djecu bile uglavnom mame no bilo je i nešto tata. Kod malo starije djece.
Susretali smo se u zajedničkoj prostoriji za jedenje u kojoj su se posluživali doručak, ručak i večera.
Tipično bolnički bljutavo.
Pitali su me i čime se Druga hrani.
Odgovorila sam da se doji i da jednom do dva puta dnevno pojede nešto krute hrane koju joj ja skuham
- Namirnice uvodim postepeno - rekla sam im.
- Mi Vam ovdje imamo kašice. Slobodno pitajte kad Vam zatreba.
Nisam baš bila oduševljena idejom umjetne kašice ali ajde, specifična situacija zahtjeva specifične mjere. Zato sam sutradan negdje iza 10 ujutro zatražila kašicu i upitala medicinsku sestru koja mi ju je trebala donijeti:
- Znate li od čega je?
- Voćna.
- U redu. A znate li od kojeg voća.
- Pa voćna.
- Da, čula sam. Ali znate li od KOJEG voća je? Jabuke? Kruške? Šljive?
- Ovaj... ne znam. Voćna.
Gledala me je kao čudakinju.
'Gle ovu kojoj je bitno od čega joj je kašica'.
Odlučila sam se ne natezati s njom.
Druga je probala kašicu i nije bila baš oduševljena.
Mlada gospodična brzo se vratila mami na cicu.
Kad sam doznala izvrsnu vijest - a to je bilo da ona uopće nema temperature, da je njeno opće stanje ocijenjeno kao jako dobro, da je novi nalaz krvi dobar i da nalaz urina 'ipak nije tako loš ko što se na prvi pogled činilo' - rekli su mi da bi mogle otići kući već sljedeći dan, pod uvjetom da joj pristajem davati antibiotik u obliku sirupa. Jednom dnevno.
Jasno, pristala sam.
U tom trenutku više me nije bilo briga za glupe kašice.
'Izdržat će na cici jedan dan, dok ne odemo doma', pomislila sam.
Da je, ne daj bože, trebala ostati dulje u bolnici, rekla bih mužu - koji mi je u međuvremenu donio odjeću za Drugu i mene, pelene, higijenske potrepštine i punjač za mobitel - da donese neku klopicu za nju koja se može pripremiti i u bolničkim uvjetima.
Bananicu, avokado, malo posnog sira... nešto što se da na brzinu zgnječiti.
Na kraju nije trebalo.
Puštena je kući otprilike 36 sati nakon što je stigla.
Vesela, nasmijana, dobrog općeg stanja, blaženo nesvjesna da je uopće bila na mjestu koje se zove 'bolnica'.
Trenutno je na antibiotiku.
Pije ga svaki dan, točno u podne. Na špricu.
Mrzi ga ali sve popije.
Posljednja doza bit će u petak.
To joj je prvi antibiotik u životu.
Ironija leži u tome da joj ni taj možda nije potreban.
Naime, neposredno prije no što su mi obznanili odluku da može kući, rekli su mi da 'njen nalaz urina nije tako loš i da je lako moguće da je zapravo uzorak bio kontaminiran'.
Ali eto, kad jednom krene piti antibiotik, mora popiti dozu do kraja.
Pije i probiotik, dva puta dnevno.
Na to se nešto manje buni.
I dalje je nasmijana.
A mi smo sretni da je ova pomalo neslavna epizoda brzo okončala bez prevelikih posljedica.
Drugoj i njenom povratku kući posebno se naveselila njena starija sestra.
- Druga, nedostajala si mi. I ti si mi nedostajala, mama - rekla nam je kad smo stigle kući - Može sad zagrljaj?
- Naravno da može.
Dobro je biti kod kuće.
Bitke na tanjuru
Jučer sam odlučila prekinuti jednu od naših obiteljskih tradicija i iznenaditi Prvu jednom od njenih omiljenih slastica - palačinkama s čokoladom. Tradicija se sastoji u tome da u našoj kući palačinke obično peče tata.
Eksperiment je neslavno propao i moje tijesto za palačinke završilo je u smeću.
I tako, gleda ona mene razočaranu, priđe mi, zagrli me i veli mi:
- Ne brini, mama. Tata mi može napraviti palačinke... Ali ti isto divno kuhaš. Znaš, nitko mi ne pravi tako dobro tučeno jaje kao ti.
Dobra moja mala duša.
Još da je odabrala odati mi priznanje za neko kulinarski zahtjevnije jelo...
Šalu na stranu, ne čudim se, doduše, da je spomenula upravo tučeno jaje.
To je, naime, jedno od rijetkih jela koje će pojesti gotovo uvijek.
Inače je nevjerojatno probirljiva u jelu.
Nije oduvijek takva bila.
Kao beba je jela doslovno sve što bi joj dao.
Tikvicu, brokulu, cvjetaču, batat, buću, lososa, brancina, kus-kus, bulgur, razne vrste mesa...
Nikad problema.
Nikakvih alergija.
Nikakvih probavnih smetnji.
Nikakvih promjena na koži.
Nikakvih natezanja oko hrane.
Dijete za poželjeti.
Tamo negdje između njenog drugog i trećeg rođendana stvari su se počele mijenjati.
Odjednom je, od djeteta koje oduševljeno jede što god joj daš postala dijete s kojim se treba boriti oko svakog zalogaja.
Barem kod kuće.
U vrtiću, naime, gospodična jede više manje sve što joj daju.
Tako sam nedavno otišla po nju u vrtić i usput upitala tetu:
- Kako je danas jela?
- O, jako dobro. Čak je dva puta uzimala meso.
Ostala sam paf jer smo baš tada doma imali ne-želim-jesti-meso-ni-u-ludilu fazu.
Neće šniclu jer 'ima točkice'.
Neće gulaš jer je 'bio u mrkvi'.
Neće faširanac jer... nema pojma zašto.
Samo joj tako dođe.
Faza kad ne jede meso.
I onda meni dođe da joj kažem 'dok si pod mojim krovom, ne'š mi izigravat' vegetarijanku. U ovoj kući jedemo životinje.'
S povrćem je slična priča.
Daju salatu od cikle u vrtiću - ubije se u njoj. Napravim istu takvu salatu doma - neće.
U vrtiću naprave s tetom juhu od bundeve. Ja sva oduševljena idem raditi istu takvu juhu s njom doma - jedva da je takne.
U vrtiću su variva super, doma se borimo.
Jer u vrtiću je ekipa. Cool face poput Jakova. Koji je 'zgodan'.
Doma su samo dosadni starci koji je pile da mora jesti nekakve glupe stvari, a ona bi gumene bombone i Jaffa kekse.
Ajde, barem obožava jesti voće.
Luda je za jabukama, ribizlima i kruškama, a rado će pojesti i bananu i mandarinu.
S narančama ima neki čudan ljubav-mržnja odnos. Ili se davi u njima, ili ih ne može smisliti. Kako joj dođe.
Još prije no što se rodila, zaklinjala sam se kako nikad neću izgubiti živce jer nešto ne želi jesti.
- Bit ću mak-si-mal-no strpljiva - opetovano sam obećavala sama sebi.
Vraga.
Skrušeno priznajem, njeno petljanje po tanjuru, njeno odbijanje hrane koju je do jučer normalno jela te ponajviše njen strah da proba nešto novo mi znaju ozbiljno kidati živce.
I onda se lomim.
Ljutiti se?
Pokazati razumijevanje zbog straha?
Nagovarati?
Nonšalantno maknuti hranu i samo reći 'ovo isto te čeka za sljedeći obrok?'
Ponuditi nešto novo vodeći se logikom 'ma bitno je da dijete NEŠTO pojede?'
Neću vam lagati - probali smo sve gore navedeno.
Guglali smo.
Čak ni Google nije dao neki pametan odgovor.
'Djeca te dobi često se boje kušati nešto novo'. No shit, Šerloče.
'Svakih nekoliko dana ponudite to isto'. Upali tamo negdje na svakoj tridesetidevetoj namirnici.
'Nemojte nuditi desert kao nagradu jer će onda glavno jelo doživjeti kao nelagodu.' Je, nemoj ti ponuditi kad te pogleda onim svojim 'sirota sam' očima.
'Pobrinite se da hrana izgleda zanimljivo'.
O da, i to smo probali.
Smješko na tanjuru.
Stablo.
Sunašce.
Boje.
Veselo.
Da skratimo priču... ako je ona odlučila da nešto neće jesti, ona to NEĆE jesti.
Tješi me što svi vele da je to samo faza.
Da će proći.
'Jednog dana će ti jesti sve'.
Živi bili pa vidjeli.
Oznake: odgoj djece, prehrana
05.02.2019. u 10:35 | 1 Komentara | Print | # | ^