Beba u bolnici
Prije nešto više od dva tjedna Prva se počela žaliti na glavobolju i gubitak apetita. Uz to je dobila temperaturu i obuzeo ju je osjećaj opće slabosti pa smo je odlučili zadržati kod kuće, dok ne prođe.
Nije prošlo.
Dva dana nakon pojave simptoma, koji su i dalje tvrdoglavo bili tu, povratila je.
Muž i ja smo se dogovorili - on će je istog popodneva odvesti pedijatru.
- Bolje da odeš ti, jer ja bih morala vući i Drugu sa sobom jer se doji, a znaš i sam da je sezona gripe.
- Znam. Nema smisla da još i ona nešto pobere u čekaonici.
Nije pobrala ona ali zato su pobrali Prva i moj muž.
U pedijatrijskoj čekaonici proveli su punih pet sati.
Gladni.
Žedni.
Bez adekvatnog grijanja.
S hrpom klinaca od kojih je barem pola njih pokazivalo znakove gripe, ili barem nečeg sličnog.
Od kuće su otišli blago prehlađeni i s lagano povišenom temperaturom.
Vratili su se slomljeni.
Zaključak pedijatra?
'Moguća gripa'.
- Sutra ujutro moraš s Prvom u laboratorij. Dok smo stigli na red više nije radio.
Kasno te noći i Druga je zakurila.
39,5 u guzi.
Dobro, barem se više nisam trebala osjećati ko kreten jer je IPAK moram voditi u dom zdravlja zbog Prve i njenog odlaska u laboratorij.
Sada su u laboratorij morale ovdje.
Dijagnoza gripe je potvrđena.
Muž i Prva su je uglavnom preležali, ja prehodala (što da mama dvoje male djece radi?), a Druga... Druga se još i najbolje držala.
Vesela.
Živahna.
Nasmijana.
Zaigrana.
- Uopće ne djeluje bolesno - zaključili smo muž i ja.
I zbilja nije.
No kad je prošlo već osam dana, a njena povišena temperatura i dalje se tvrdoglavo držala, odlučila sam još jednom posjetiti pedijatra.
Pregledao ju je i rekao mi ovako:
- Grlo joj je vrlo blago upaljeno, uši djeluju dobro i ne čujem šum na plućima. Ipak, ona je jako malena (sedam mjeseci) i bilo bi dobro da odete na hitnu pedijatriju u bolnicu i da tamo naprave daljnju obradu.
Otišle smo.
Prvo su joj izvadili krv iz vene.
Kod bebe njene dobi to nije moguće uraditi kao nama, iz vene na zapešću.
Vadi se iz glave. Malo iznad sljepoočnice.
Vrisnula je ali brzo se smirila.
Njeno opće stanje ocijenili su kao dobro i ustanovili da nema povišenu temperaturu ali da treba uraditi ono čega se grozi mama svake bebe ženskog spola.
Dati urin.
Ako postoji roditeljsko iskustvo koje dovodi strpljenje do krajnjih granica, onda je to to.
Curici se na spolovilo nalijepi jedna vrećica u koju se ona mora popiškiti.
Dva puta sam to morala lijepiti Prvoj, u pedijatrijskoj čekaonici. Prvi put sam čekala neka dva i pol sata da obavi, drugi put puna četiri sata. S temperaturom 39. Mojom, ne njenom.
Zato sam sad pretrnula kad sam shvatila da Druga mora proći to isto. 'Serenity now', sjetila sam se Seinfelda i duboko uzdahnula.
Obavila je za ravno tri sata.
Čudno je to.
Inače to dijete smoči pelenu barem jednom u sat vremena. E, ali kad baš TREBA obaviti, onda neće.
I druge mame na hitnoj požalile su se na isto.
Valjda je to neka vrsta tajne urote beba.
U svakom slučaju, u bolnicu smo stigle negdje prije četiri popodne, nalaze smo dobile iza devet uvečer.
Krvna slika - dobra.
Urin - loš.
Nalazi upućuju na urinarnu infekciju, a potvrdu će dobiti kad stignu nalazi urinokulture, za tri do četiri dana.
- Doooooobro. Pretpostavljam da ćete je odmah staviti na antibiotik, iliiiii…? - formirala sam svoj zaključak u obliku pitanja ljubaznoj doktorici koja mi je objašnjavala stanje moje kćerkice.
- Da. Ali ona je jako malena i mi zato imamo praksu da tako malu djecu zadržavamo u bolnici kako bi im mogli davati antibiotsku terapiju intravenozno.
- U bolnici?!
Pretrnula sam kad sam čula.
Inače mi bolnice nisu baš omiljena mjesta, a od pomisli da bi moja beba tamo morala ostati - bez mene - sledila mi se krv u žilama.
Već sam se jasno vidjela kako kampiram u automobilu ispred bolnice i svakih sat i pol dva odlazim svađati se s liječničkim i administrativnim osobljem i laktarim se s njima pred vratima kako bi mi omogućili da barem podojim svoje dijete.
Taman sam bila spremna posvađati se, reći kako je 'nečuveno' razdvajati majku i tako malo dijete, a onda je ipak presudila moja smotana priroda.
Umjesto da sasječem doktoricu, samo sam zbunjeno promrmljala:
- Ali... ovaj... ona se doji... ona mora biti uz mene.
- Ne brinite, gospođo - nasmiješila mi se doktorica. Bit ćete uz svoju bebu čitavo vrijeme. Bit ćete zajedno u sobi.
Kakvog li olakšanja!
Ajde, totalno je bulšit kad ti beba završi u bolnici ali barem je lakše kad znaš da ćeš biti s njom.
Nazvala sam muža i prenijela mu ne baš lijepe novosti.
- Gle, samo mi ne spominji onaj lijepi grah koji me je trebao večeras dočekati jer mi se želudac za kičmu zalijepio. I moli boga da što prije odemo odavde - rekla sam mu, gladna, žedna i rezignirana. Moj muž inače sprema savršen 'vojnički' grah.
Te večeri mi nije bilo suđeno.
Drugu i mene smjestili su u jednu od bolničkih soba na pedijatrijskom odjelu.
Dočekala nam je vrlo namrgođena postarija medicinska sestra koja me u manje od pet minuta zasula s toliko informacija da se onako u šoku nisam ni potrudila popamtiti. Računala sam: 'Tu su dvije cimerice, sigurno će mi one sve objasniti.'
Sve što sam upamtila bile su ove dvije stvari.
1. Moram je vagati prije i poslije svakog podoja, na vagi u sobi. Ako to ne uradim, zaključit će da beba ne dobiva na težini i stavit će je na infuziju. To što vaga izgleda kao mesarska i na kazaljku je koja podivlja čim beba zatrpće je moj problem. MORAM vagati. Okeeeeej…
2. Beba spava u svom krevetiću s rešetkama, ja u fotelji. Fotelju smijem rastegnuti samo između deset uvečer i šest i pol ujutro. Preko dana MORA biti sklopljena 'zbog doktora'. Okeeeeej…
Nisam se bunila. Osjećala sam se blagoslovljeno jer uopće smijem biti uz svoju bebicu.
Unatoč gladi, nisam se usudila tražiti hranu no nekako sam užicala plastičnu čašu u koju sam si natočila vode iz pipe.
Druga i ja smo se smjestile.
Počela je naša prva noć u bolnici.
Nakon početnog šoka dalje je išlo lakše.
Osim one babe koja nas je dočekala, moram reći da je ostalo osoblje bilo vrlo ljubazno prema nama.
Svoj doprinos tome dala je i Druga svojim neodoljivim šarmom.
- Joooooj, kako Vam je bebica slatka! Pa ona se stalno smiiiije.
Druga, naime, u bolnici nije skidala osmijeh s lica.
OK, nije baš bila oduševljena pikicom koju je dobila kod prve doze antibiotika, ali uglavnom je bila odlično raspoložena.
Meni se raspoloženje popravilo kad mi je doktorica rekla da bi možda mogli otići doma u roku od dva dana 'ako se pokaže da nalaz urinokulture ide na dobro'.
Vikend kod kuće? O, da! O da! Potpisujem!
S nama u sobi bio je dječačić od godine i osam mjeseci koji je dobio upalu pluća kao komplikaciju gripe.
Već je bio u fazi oporavka pa su ga taman jutros nakon što smo Druga i ja stigle skinuli s infuzije.
Uz njega je tu bila i djevojčica, također stara sedam mjeseci kao i druga, isto s dijagnozom upale pluća.
Držala se dobro i činilo se da njihove majke znaju što rade.
Na odjelu su uz djecu bile uglavnom mame no bilo je i nešto tata. Kod malo starije djece.
Susretali smo se u zajedničkoj prostoriji za jedenje u kojoj su se posluživali doručak, ručak i večera.
Tipično bolnički bljutavo.
Pitali su me i čime se Druga hrani.
Odgovorila sam da se doji i da jednom do dva puta dnevno pojede nešto krute hrane koju joj ja skuham
- Namirnice uvodim postepeno - rekla sam im.
- Mi Vam ovdje imamo kašice. Slobodno pitajte kad Vam zatreba.
Nisam baš bila oduševljena idejom umjetne kašice ali ajde, specifična situacija zahtjeva specifične mjere. Zato sam sutradan negdje iza 10 ujutro zatražila kašicu i upitala medicinsku sestru koja mi ju je trebala donijeti:
- Znate li od čega je?
- Voćna.
- U redu. A znate li od kojeg voća.
- Pa voćna.
- Da, čula sam. Ali znate li od KOJEG voća je? Jabuke? Kruške? Šljive?
- Ovaj... ne znam. Voćna.
Gledala me je kao čudakinju.
'Gle ovu kojoj je bitno od čega joj je kašica'.
Odlučila sam se ne natezati s njom.
Druga je probala kašicu i nije bila baš oduševljena.
Mlada gospodična brzo se vratila mami na cicu.
Kad sam doznala izvrsnu vijest - a to je bilo da ona uopće nema temperature, da je njeno opće stanje ocijenjeno kao jako dobro, da je novi nalaz krvi dobar i da nalaz urina 'ipak nije tako loš ko što se na prvi pogled činilo' - rekli su mi da bi mogle otići kući već sljedeći dan, pod uvjetom da joj pristajem davati antibiotik u obliku sirupa. Jednom dnevno.
Jasno, pristala sam.
U tom trenutku više me nije bilo briga za glupe kašice.
'Izdržat će na cici jedan dan, dok ne odemo doma', pomislila sam.
Da je, ne daj bože, trebala ostati dulje u bolnici, rekla bih mužu - koji mi je u međuvremenu donio odjeću za Drugu i mene, pelene, higijenske potrepštine i punjač za mobitel - da donese neku klopicu za nju koja se može pripremiti i u bolničkim uvjetima.
Bananicu, avokado, malo posnog sira... nešto što se da na brzinu zgnječiti.
Na kraju nije trebalo.
Puštena je kući otprilike 36 sati nakon što je stigla.
Vesela, nasmijana, dobrog općeg stanja, blaženo nesvjesna da je uopće bila na mjestu koje se zove 'bolnica'.
Trenutno je na antibiotiku.
Pije ga svaki dan, točno u podne. Na špricu.
Mrzi ga ali sve popije.
Posljednja doza bit će u petak.
To joj je prvi antibiotik u životu.
Ironija leži u tome da joj ni taj možda nije potreban.
Naime, neposredno prije no što su mi obznanili odluku da može kući, rekli su mi da 'njen nalaz urina nije tako loš i da je lako moguće da je zapravo uzorak bio kontaminiran'.
Ali eto, kad jednom krene piti antibiotik, mora popiti dozu do kraja.
Pije i probiotik, dva puta dnevno.
Na to se nešto manje buni.
I dalje je nasmijana.
A mi smo sretni da je ova pomalo neslavna epizoda brzo okončala bez prevelikih posljedica.
Drugoj i njenom povratku kući posebno se naveselila njena starija sestra.
- Druga, nedostajala si mi. I ti si mi nedostajala, mama - rekla nam je kad smo stigle kući - Može sad zagrljaj?
- Naravno da može.
Dobro je biti kod kuće.