Biti starija mama
Obje djevojčice rodila sam s preko 40 pa nije iznenađujuće da su me u obje trudnoće vodili kao tzv. stariju rodilju. Ipak, unatoč dobi, prvu trudnoću uredno mi je vodio moj ginekolog sve do njenog posljednjeg mjeseca kada sam, po uobičajenoj proceduri u Hrvatskoj, krenula odlaziti na redovne preglede u bolnicu u kojoj ću roditi.
S drugom trudnoćom stvari su se promijenile. Spletom okolnosti dobila sam novu ginekologicu koja me, čim je čula da mi je 44, promptno poslala na vođenje trudnoće u bolnici, unatoč tome što sam se odlično osjećala.
Nije me htjela ni pogledati.
- Ovo se mora od početka voditi u bolnici - bio je njen zaključak, uz napomenu na uputnici: 'Rizična trudnoća'.
Samo zbog dobi.
Bila je to prva značajnija promjena s kojom sam se morala suočiti čekajući Drugu, zato jer sam 'starija mama'.
Po statistikama.
No pustimo statistiku, koja često zna biti varljiva, na stranu.
Što u stvarnom životu znači biti 'starija mama'?
Što se tiče podnošenja same trudnoće, moje osobno iskustvo u oba slučaja mi govori - ništa posebno.
U obje trudnoće radila sam do početka obveznog zakonskog roka za odlazak na porodiljni.
Osim što sam s Drugom imala jutarnje mučnine, osjećala sam se dobro i mogla sam normalno obavljati svoje dnevne obveze.
S bebom je u oba slučaja bilo sve u redu.
Osim u vrlo kratkom razdoblju s Prvom kada mi je pukao jedan miom, nije bilo nikakvog razloga za mirovanje.
Sve ko po špagi.
Prave promjene zapravo osjetite tek kad vam djeca dođu na svijet.
Da se ne lažemo, kao starija mama se nešto brže umarate.
Ne ustajete više iz fotelje i kreveta tako brzo.
Lakše se ukočite.
I zato vas majčinstvo tjera da se održavate u formi. Jer dijete nije briga što ste vi prešli četrdesetu i počinjete osjećati određene dijelove tijela za koje prije niste znali da postoje.
Kao stariju mamu često vas mori briga hoćete li stići othraniti svoju djecu.
Nah, ne mislite nužno da ćete otići bogu na istinu prije no što odrastu ali se zato često pitate hoće li biti dovoljno vitalni dok se osamostale.
Hoćete li još uvijek biti u stanju raditi i zarađivati?
Puno računate.
Kalkulirate.
I jako ste svjesni činjenice da će vaša djeca rano morati početi zarađivati vlastiti novac.
Jer vaš jednog dana više neće biti dovoljan.
Djeca starijih mama mogu, jasno, ići u vrtić kao i sva ostala, i tamo se dobro uklopiti. Moja Prva, štoviše, uživa u vrtiću i veseli se odlasku na druženje s drugom djecom.
No kad rodite u neuobičajeno starijoj dobi morate računati na to da na eventualnim druženjima s prijateljima u slobodno vrijeme vaše dijete neće baš susretati djecu svoje dobi.
Djeca naših prijatelja već su odrasla, ili su barem tinejdžeri.
U svakom slučaju, nisu baš adekvatno društvo za Prvu i Drugu.
Zato se one više moraju oslanjati na stvaranje prijateljstava kroz institucije poput vrtića i škole te na susjedstvo.
Ako već ne živite u nekretnini dostatnih dimenzija, kao starijoj mami bit će vam teže djeci osigurati adekvatan, veći, dom.
Razlog je okrutno jednostavan - broj godina koje vi i suprug imate na raspolaganju za otplatu kredita je manji.
Dakle, mjesečna rata opako raste. Imate veće opterećenje na primanja.
U slučaju nemogućnosti otplate iste, morate smišljati nadasve kreativna rješenja u sklopu onih kvadrata koje u tom trenutku imate na raspolaganju.
Kad ste starija mama, šansa da ćete imati adekvatan baka servis značajno pada.
To što ste vi i suprug stariji također znači da su i vaši roditelji stariji.
Manje pokretni.
Možda čak i bolesni.
A u toj dobi već ih muče tipično starački cinizam i bezvoljnost pa vam se lako može dogoditi da ćete ih teže nagovoriti da vam pričuvaju djecu, čak i ako su to fizički u stanju.
Zato, u slučaju potrebe za čuvanjem, više morate računati na pomoć raznih teta čuvalica te se ponajviše osloniti na vlastite snage.
Biti starija mama znači i malo više brinuti o sustavu vrijednosti koji ćete usaditi djeci.
Zbog dobi ste u situaciji da sve češće razmišljate kako su 'vaše pjesme' one od prije 20, 30 godina.
'Vaši' filmovi su isto tako stari.
Način na koji razmišljate o svijetu oko sebe, o odnosima među ljudima, o trendovima, o društvenim pitanjima, nije uvijek totalno suvremen.
Ponekad se razlikuje od načina na koji razmišljaju ostali, mlađi roditelji djece u čijem društvu se kreću vaša djeca.
Da se razumijemo, nije tu u pitanju samo nekakva politika. U pitanju mogu biti i sasvim svakodnevne stvari.
Recimo, u moje doba bilo je sasvim normalno da djeca voze bicikl bez kacige i štitnika za koljena i da paze kako voze.
Danas se takva praksa smatra nemarom prema djeci.
U moje doba bilo je normalno da djeca sama idu pješice u školu.
Danas ih sve češće voze roditelji.
I tako se, htjeli ne htjeli, nađete na svojevrsnom raskrižju.
Želite prenijeti djeci vlastite vrijednosti u koje vjerujete i koje smatrate dobrima, a opet, ne želite ih pretvoriti u društvene izopćenike.
U čudake koje će drugi poprijeko gledati ispod obrva. Rugati im se da su 'zadrti'.
I zato već od ranih dana morate razviti čarobno umijeće balansiranja.
Vjerojatno ćete ga prakticirati dok ste živi.
Majčinstvo u starijoj dobi znači i da imate više životnog iskustva.
S jedne strane, to znači da o nekim stvarima više brinete. Jer ste ih sami probali.
S druge strane, iskustvo vam donosi određenu razinu sigurnosti koju mlađe, manje iskusne, mame nemaju.
Znate, na temelju tog iskustva, udijeliti bolji savjet.
Doduše, nemojte baš biti sigurni da će ga vaša djeca nužno i poslušati.
Prva i Druga još nisu svjesne toga da su djeca 'starijih roditelja'.
One zapravo nemaju pojma koliko muž i ja imamo godina.
Druga, naravno, zato jer je sa sedam mjeseci koliko je danas napunila još premlada.
Prvoj ništa ne krijemo ali ona jednostavno nije pitala. Njoj je ionako sve preko pet godina 'jako puno'.
Kako će reagirati jednog dana kad shvate da su time obilježene, nemam pojma.
Voljela bih da razumiju da su godine ipak samo broj i da ih roditelji puno vole.
I da je za jednu i drugu dobro da imaju sestru.
Da imaju jedna drugu i da se jednog dana mogu jedna na drugu osloniti.
Onda kad na roditelje više ne budu mogle.
Oznake: majcinstvo, odgoj djece
28.01.2019. u 09:20 | 11 Komentara | Print | # | ^Sada sam mama četverogodišnjakinje
Prva je neki dan proslavila svoj četvrti rođendan. Znam da će zvučati otrcano, ali vrijeme proteklo od njenog rođenja do sada doista je proletjelo poput vihora. Kao da sam je još jučer presvlačila sporo, nespretnim rukama, strahujući da ću joj polomiti udove dok se izvija na podlozi za prematanje.
Živo se još sjećam njenog prvog pokušaja odvikavanja od pelene, s nešto manje od dvije godine, a koji je neslavno propao kad je u vrtić stigla epidemija brutalnog proljeva kojoj je i ona podlegla.
Prvih pokušaja pijenja iz šalice. Naravno, plastične jer se nismo usudili dati joj porculansku ili keramičku.
Prvih pokušaja jedenja pomoću žlice, a potom i pomoću vilice.
Prvih pokušaja samostalnog oblačenja.
Prvih riječi pa kratkih fraza pa rečenica.
Prvih koraka.
Prvih pokušaja penjanja.
Prvih skokova.
Prve vožnje triciklića.
Prvog odlaska u vrtić pješice, bez kolica.
Sve je to prošlo tako brzo.
Sada ima četiri godine i nekako spontano to vidim kao važnu prekretnicu u njenom životu.
Jer kad pomislim na vlastito djetinjstvo, prva sjećanja koja na njega imam naviru mi upravo iz te dobi. Kad sam imala četiri.
Ono što je bilo prije ostaje blijedo. Nevidljivo.
I zato sad kao majka osjećam veću odgovornost. Neku vrstu pozitivnog pritiska.
Jer znam da se onog što joj od sad na dalje kažem ili uradim može sjećati cijeli život.
Do sad smo gradili temelje, sad gradimo uspomene.
Zauvijek.
U svom za sad još malom životu prošla je kroz dva vrtića. Prvo jedna privatni, dok je čekala mjesto za gradski (i koji nam je ostao u divnom sjećanju), a onda gradski.
Iz jasličkog uzrasta prešla je u vrtićki.
Stekla je prvo male poznanike, a sada neke od njih već naziva svojim prijateljima. Stvara svoju malu škvadru.
Od prirodno sramežljivog djeteta koje se radije drži tamo negdje sa strane i promatra postala je proaktivno, samopouzdano dijete koje inicira igru. No i dalje koji put voli da je se pusti na miru.
Šarmirala je tete u dućanu, tete u mesnici, spremačice u vrtiću i susjede. Često je na ulici srdačno, širokog osmijeha na licu , pozdravljaju, oslovljavajući je imenom, oni koje ja ne prepoznajem. Cura je popularna.
Nije još bila izvan Hrvatske ali upoznala je pristojan dio Lijepe naše. Voli se voziti.
Obožava brojeve, geometrijske oblike i crtanje.
Prepoznaje pojedina slova, a nedavno je počela pisati prve kraće riječi. Čitati još ne zna ali vjerujem da samo što nije.
Lijepo pjeva.
Ne djeluje kao budući akrobat ali dovoljno je spremna za svoju dob. No već sad je jasno - njeni interesi više su intelektualne no tjelesne prirode. Teta u vrtiću za nju kaže:
- Prva je mala znanstvenica.
Polako okida svoje prve fotografije.
Pomaže u kuhinji i osmislila je svoj prvi recept za tortu. Istu smo s ponosom poslužili na proslavi njenog četvrtog rođendana.
Najvažnije od svega - postala je starija sestra.
Tu ulogu nosi s ponosom i odnosi se prema njoj zrelije i odgovornije no što sam mogla pretpostaviti.
Povremeni, vrlo benigni znaci ljubomore su tu ali i to je prošlo puno bolje no što smo očekivali.
Voli sestru. Razumije da je ona važna nova osoba u njenom životu.
Obitelj i dom su joj važni, i to ne propušta svako toliko reći.
Tvrdoglava je ko magare, ali je dobra duša.
Empatična ali opet poprilično svoja.
Frapirajuće pedantna za svoju dob. U odnosu na nju ja sam jedno nespretno šlampavo stvorenje.
Impresivno rječita.
Intelektualno radoznala.
Ima i talenta za preseravanje. Mala glumica.
Šarma na hektolitre.
Nekad nas oduševi, nekad nas izludi, ali nikad nas ne ostavlja ravnodušnima.
Ponosna sam jer sam mama jedne takve četverogodišnjakinje.
Oznake: kcer, rodjendan, djevojcica, odgoj djece
24.01.2019. u 10:14 | 3 Komentara | Print | # | ^Preživjeli smo vodene kozice
Sve je počelo 18. prosinca.
Muž, Druga i ja pokupili smo Prvu iz vrtića te zajedno krenuli u obližnji dućan kupiti nekoliko sitnica za kolač kojeg smo Prva i ja trebale zajedno speći. Sjećam se da je čitav taj mali izlet u dućan bio nekako... drugačiji.
I to ne po dobrome.
Prva, koja inače obožava kupovati i u trgovinama je izrazito strpljiva, poslušna i uglavnom entuzijastična, ovaj put je bila sve samo ne to.
Neprestano nas je odvlačila od namirnica koje smo promatrali, žalila se kako želi otići kući, cendrala, zanovijetala i mini-tantrumom pokušala izboriti nekakvu definitivno precijenjenu igračku strateški postavljenu na mjesto pored kojeg morate proći, htjeli ne htjeli. Ma koliko sam se trudila smiriti je i pobuditi u njoj entuzijazam za aktivnost koju jako voli - pečenje kolača s mamom - ništa nije pomoglo.
- Ona će se razboljeti - sjećam se da sam u jednom trenutku rekla mužu u sebi se moleći da ta noćna mora od kupovine što prije završi.
Nije ništa odgovorio, samo mi je šutke kimnuo.
Složio se.
Bila sam u pravu.
Kod kuće je malo živnula i rado je sa mnom spekla kolač ali kako je padala noć tako je opet padalo i njeno raspoloženje.
Sve češće je trljala oko. Žalila se da joj je 'nešto upalo u njega.'
Sljedeće jutro probudila sam je za vrtić. Čim sam je ugledala sve mi je bilo jasno. Desno oko bilo joj je skoro skroz zatvoreno, crveno od trljanja i prepuno gnoja.
- Imaš konjuktivitis. Idemo doktoru da ti da kapljice. Danas ne ideš u vrtić - telegrafski sam je obavijestila o daljnjem tijeku događaja i ona je pristala. Sreća moja da doktoru ide ko na med i da je ne treba tjerati da tamo ode.
Dobila je Tobrex kapi i problem konjuktivitisa počeo se rješavati već istog dana da bi u roku od 24 sata potpuno nestao.
Ali zato je doktor opazio da ima nešto na ramenu. Točkicu.
- To bi mogao biti početak vodenih kozica - upozorio me.
Bio je.
Do kraja dana dobila ih je još tri, a sutradan je buknulo još desetak.
Guglanjem sam brzo doznala da mogu izbijati do pet dana za redom.
Kod prve je stalo početkom trećeg dana.
Najviše ih je bilo, baš kako i Google kaže, u području torza. Na trbuhu, prsima i na leđima.
Na licu samo jedna.
Na rukama i nogama svega nekoliko.
Upućeni smo na kupke u hipermanganu. Kupuje se u majušnoj posudici koja prilično podsjeća na onu u kojoj se prodaje Melem krema, a košta 6 kn. Nekoliko granulica stavi se u vodu i u njoj se dijete kupa, jednom do dva puta dnevno, svaki put po pet, šest minuta. Glavu se ne smije polijevati. Kažu, pomaže ublažiti svrbež.
- Hej, Prva, vidi kako fora. Roza voda! - ushićeno sam uzviknula pokušavajući je uvjeriti da bi kupka u hipermanganu bila prava stvar za nju.
Nisam trebala gubiti vrijeme na uvjeravanje.
Oduševila se.
- Roooozaaaaa voooodaaaa, jeeeeej, toooooo!
Srećom za nas i za nju, bez problema se dala u kupku svaki put.
Zbog roza boje.
Neki klišeji zbilja uvijek pale.
Dodatno je pomoglo i to što sam joj objasnila da će joj to pomoći u liječenju.
Uz hipemangan koristili smo, također dva puta dnevno, Lexoderm - kombinaciju dezinfekcijskog spreja i kreme protiv svrbeži.
U početku je sprej mrzila. Tvrdila je da joj je 'užasno hladan'. Ali zato je obožavala kremu koja se, po uputama, nanosi nakon njega. Vidjela sam da joj godi.
Muž i ja najviše smo strepili od toga kako će preživjeti užasan svrbež. Dobro sam pamtila svoje vodene kozice koje sam dobila s dobrih 17, i to na Staru godinu, što je koštalo stanovitog tuluma kojeg sam se veselila ko ozebli suncu. Propušten novogodišnji tulum sa 17 je tragedija epskih razmjera.
Osim svog očaja zbog saznanja da ću novu čekati pred televizorom s dosadnim starcima, svojih vodenih kozica sjećam se i po nesnosnom svrbežu. Zato sam se bojala kako će biti Prvoj.
Nije bilo razloga za strah.
Nije se počešala niti jednom.
Doslovno - niti jednom.
Na samom početku upozorila sam je da se ne smije češkati jer bi mogla 'napraviti ranice na točkicama' i da se radije samo tapka rukicom, u slučaju potrebe.
Najbolje od svega je što potrebe zapravo uopće nije bilo.
Svaki put kad sam je upitala:
- Prva, dušo, svrbi li te što? - ona bi odgovorila:
- Ne, mama.
I znam da je govorila istinu.
Nemam druge nego zaključiti da su hipemangan i Lexoderm odradili svoje.
I da smo vjerojatno imali ludu sreću.
Zato sam u sebi strepila kako će biti ako Druga pokupi vodene kozice. 'Ne možemo imati takvu sreću dvaput', mislila sam.
Imali smo je.
Drugoj su izbile 3. siječnja. Dan nakon što je Prva odradila kontrolu kod pedijatra koji je utvrdio da više nikako ne može biti zarazna jer su joj se u tom trenutku već sve kozice osušile. Počele su se sušiti već na Badnjak.
No eto, Druga ih je u međuvremenu ipak nekako pokupila. Kad sam, po potvrdi dijagnoze Prve, pitala kolika je vjerojatnost da će ih i ona dobiti, dobila sam ovaj odgovor:
- Vrlo velika.
Osula se najviše po glavi. Još uvijek ima rijetku kosicu pa su se lijepo mogle vidjeti kako izbijaju po vlasištu.
Nešto malo po leđima, po jedna na svakoj nožici, dvije na guzi, jedna na trbuščiću i jedna na bradici, oko pola centimetra ispod donje usne.
To je bilo sve.
Očekivala sam da će se osuti jače.
Nije.
Očekivala sam da će negodovati na kupke u hipermanganu.
Nije.
Očekivala sam da će imati povišenu temperaturu jer ju je Prva imala prva tri dana kozica.
Nije.
Očekivala sam da će plakati jer je svrbi.
Nije.
Očekivala sam da će mi priuštiti pokoju besanu noć.
Nije.
Sve skupa je prošlo kao pjesma.
U kupkama s hipermanganom je uživala, ponajviše zato jer je otkrila čari prskanja.
Nije se bunila ni na tretmane Lexodermom, nije dobila povišenu temperaturu ni trenutka i zapravo je čitavo vrijeme svoje bolesti bila odlično raspoložena.
Dobro je i spavala. Onako kako spava i inače.
Kad sam je dovela pedijatru na kontrolni pregled, 15. siječnja, ne samo što su joj se sve kozice već posušile već je većina njih potpuno nestala s njenog tijela. Dovoljno je reći da ju je pedijatar pogledao i pomalo začuđeno izgovorio:
- A valjda su to bile vodene kozice.
Nije bilo dovoljno tragova koji bi to potvrdili.
Bile su.
Kad su izbile pozvala sam patronažnu sestru da ih pogleda. Ona mi je potvrdila moje sumnje.
I tako smo odradili vodene kozice.
Dva puta.
I sve je prošlo puno, puno lakše no što sam mislila.
Najveći izazov od svega zapravo je bio utješiti Prvu koja se jako rastužila kad je shvatila da je zarazila mlađu sestricu.
Objasniti joj da nije za to kriva.
Da je to bolest koja se vrlo lako prenosi s osobe i na osobu.
Da se sekici neće dogoditi ništa strašno.
- Znaš, Prva, zapravo je super što si je zarazila - rekla sam joj.
- Zbilja? A zašto? - upitala me uputivši mi sumnjičav pogled ispod obrva.
- Zato jer bebe to puno lakše prebole. Ja sam imala vodene kozice kad sam već bila prilično velika i bilo mi je jako teško.
- Ajooooj, žao mi je, mama.
- Ali vidiš, Druga ih je preboljela već sada i vidiš da je vesela.
- Nju to ne boli?
- Uopće!
- Onda dobro. Onda mi je drago da sam je zarazila.
A meni je drago da je ta priča iza nas.
Oznake: vodene kozice
15.01.2019. u 14:55 | 1 Komentara | Print | # | ^Djeca - naše male kopije
Prva se rodila hitnim carskim rezom, u 22:35, jednog hladnog petka. Odveli su me, još ošamućenu, u sobu za intenzivnu njegu i telegrafski me obavijestili da je beba dobro, da je Apgar bio čista desetka, da ima 3040 grama i da je dugačka dobra 53 centimetra.
Visoka.
Na tatu.
Na mene sigurno nije jer se meni genetika tako posložila da se prije istaknem svojom širinom nego visinom.
Nakljukali su me svim mogućim analgeticima i rekli kako ću od toga 'sigurno zaspati'.
Nisam spavala ni minute.
Provela sam, nepomično ležeći na leđima, sama samcata u sobi, dobrih sedam sati. Samo bi me povremeno obišla medicinska sestra koja bi me ovlaš pogledala i svaki put kratkim, odlučnim 'ne' odbila moje zamolbe da nešto popijem.
Nda, znala sam da ne smijem poslije anestezije ali kad si inače žedan svakih pet minuta ko ja (ne, nisam dijabetičar) onda ti je višesatno ležanje bez kapi tekućine pakao.
Bilo je tim gore jer mi nikako nisu donosili moju bebu.
Moju Prvu.
Da, vjerovala sam im kad su mi rekli da je s njom sve u redu no ipak... htjela sam je vidjeti.
Upoznati je.
Konačno doznati kako izgleda.
Konačno se negdje iza pet ujutro pojavila druga sestra i nonšalantno me upitala:
- Želite li vidjeti svoju bebu?
- Naravno! - odgovorila sam.
Malo m je falilo da kažem: 'A ne, ti želiš.'
Dodala sam na to nešto u stilu kako bi već bilo vrijeme da se ta jadna beba podoji jer je već nekih šest, sedam sati bez hrane na što mi je sestra odgovorila, i dalje nonšalantnim tonom, da su joj dali 'nešto' i da bebe zapravo prvi put ogladne tek nakon što se prvi put nakače na cicu pa da 'ne moram ništa brinuti'.
Dooooobroooooo.
Uglavnom, doveli su mi Prvu. Čim sam je ugledala, pomislila sam:
'Pa ona je isti moj muž.'
Isti pogled.
Isti izraz lica.
Pljunuta kopija.
Ostalo je tako sve do današnjeg dana.
Vidiš je i odmah ti je jasno čija je.
I to ne samo po izgledu.
I po ponašanju.
Po karakteru.
Odugovlači ko nitko na ovom planetu. Baš ko moj muž. Po smrt ih oboje mo'š poslati, neće je nikad donijeti.
Inatljiva do boli.
Tvrdoglava.
Ali zato beskrajno pravična, pedantna i istinski dobra duša.
Tatina cura.
Od mene je pobrala samo boju kose i boju očiju.
I ljubav prema kuhanju.
Ajde, barem nešto.
Druga je, pak, ispala sasvim drugačije.
Ne sliči u svog oca nimalo.
Ne sliči, doduše, ni u mene.
Šest mjeseci od njenog rođenja još uvijek pokušavamo shvatiti na koga je.
Ja u nekim crtama lica vidim moju mamu kad je bila mlada, ali to ne vidi nitko osim mene pa ne znam je li to samo moj umišljaj ili je sličnost stvarno tu.
O njenoj osobnosti za sada još ne možemo reći mnogo, iz očitih razloga, ali neke stvari se već sada dobro naslućuju.
Ćutim da je pokupila moju urođenu nestrpljivost.
Ne voli čekati.
Sve želi odmah.
Brbljava je.
Veseljakica.
Stalno ima osmijeh na licu. Prepuna životne radosti.
Ovo posljednje je.... nemam pojma na koga.
Neka traje što dulje.
Oznake: Kceri, djevojcica, roditeljstvo
10.01.2019. u 19:25 | 2 Komentara | Print | # | ^Konspirativni Advent s tatom
- Ove godine ćemo ih obje odvesti na Advent - odlučili smo muž i ja, tamo negdje sredinom prosinca.
Da ne bi.
Nekoliko dana prije Badnjaka Prva je pobrala vodene kozice i tako bila prisiljena neko vrijeme ostati između četiri zida.
Taman su joj prošle, a onda ih je - kako smo i očekivali - pobrala Druga.
Znate onu o životu koji prasne u smijeh kad pokušate praviti planove.
Prva je sad napokon dobro, pa je muž odlučio iskoristiti posljednju priliku, dok se ja doma brinem o točkastoj bebi, i ipak odvesti Prvu na taj planirani Advent. Na ekskluzivno 'tata i kći' druženje.
- Ma samo ću je kratko povesti jer imam još hrpu toga za obaviti za posao - najavio mi je muž dok su izlazili iz stana.
Vratili su se četiri i pol sata kasnije.
Ne znam što bi bilo da je rekao da će dugo ostati. Onda bi valjda došli za mjesec dana.
Kako mrzim ispasti onaj 'paranoična baba' tip žene kad muž ne dođe doma u očekivano vrijeme, suzdržala sam se od toga da ih nazovem i provjerim kako su.
U glavi mi se ipak formirala misao: 'Kad ih ovoliko dugo nema, ili su završili u bolnici, ili se super provode.'
Optimist u meni ipak je prevladao pa sam se brzo odlučila za ovu drugu varijantu.
Kasnije je ispalo da sam bila u pravu.
Po povratku su mi u glas rekli da su se proveli odlično.
- Detalje molim - upitala sam.
Muževa verzija njihovog zajedničkog druženja zvuči ovako:
- Prvo smo kružili da nađemo parking. Onda smo ga našli ali ne blizu pa smo dosta hodali do do Trga i usput smo pogledali čega ima na Zrinjevcu. Nakon toga smo se uputili preko Tesline u Gajevu i tamo je vidjela onaj prolaz s puno lampica. Tamo sam je probao fotkati ali se nije dala. Onda je rekla da je gladna i da želi palačinke pa sam je odveo na Cvjetni trg, tamo gdje prodaju one palačinke. Pojela je dvije s čokoladom, a ja sam popio cugu. Pa smo dalje išli prošetati i onda me je na prepad odvukla u knjižaru i užicala mi bojanku Jan i Nigdjezemski gusari. Poslije je još na štandu užicala jednu malu staklenu kuglu i ovaj smješan borić koji pjeva. Prvi put sam izbjegao borić ali me je na povratku s čaja odvukla još jednom do tog štanda s borićem. Na čaju smo bili cca sat vremena jer je rekla da joj je hladno i da se mora ugrijati. Kasnije smo još podijelili i jednu germ knedlu. Onda smo išli opet pješice do auta i doma, a kad smo došli pred kuću još smo se malo igrali u parkiću prije nego smo došli doma.'
Njena verzija razlikuje se u nekim detaljima.
- I, Prva, kako ti je bilo s tatom?
- Dobro.
- I pričaj mi, gdje ste sve bili.
- Kupili smo borić koji pjeva, staklenu kuglu i knjigu za bojanje - sve te predmete složila je na stol u blagovaonici i pokazala mi ih.
- Dooobrooo. I di ste onda išli?
- Onda smo išli u auto i doma - odgovorila je rezignirano. Da čovjek sluša rekao bi 'parkirao je, odveo je do prvog štanda, kupio joj par đinđi, vratio se do auta i odveo je doma.'
- Samo to?! Po ove stvari i doma i doma?! - upitala sam je glumeći da sam neugodno iznenađena.
- Da, mama - izgovorila je ovo uz 'tužni peso' izraz lica.
- Dušo, pa zar te tata nije negdje vodio nešto pojesti i popiti?
Šutnja.
- Iiiii? Je l' te vodio negdje nešto papati i piti?
Šutnja i dalje.
- Prvaaaaa?
- Ne.
- Ali ja sam čula da ste bili...
- Mda.
- Znači, tata te je vodio?
- Ih, vodio je on sebe - odbrusila mi je ciničnim tonom.
Mustra.
Tek kad sam je suočila s time da znam istinu i da joj neće proći fora 'ja sam, sirota, gladovala dok je on pio i jeo', jer sam je već čula od muža što je bilo je mlada gospodična priznala da je pojela palačinke i da je popila čaj.
O polovici germ knedle još uvijek konspirativno šuti.
I općenito joj se baš ne priča o tome što je bilo na druženju s tatom.
Posebno izbjegava gore spomenuti gastronomski dio o kojem je na jedvite jade progovorila dvije šture rečenice.
- Mda, jela sam palačinke.
- Mda, pila sam čaj.
Očito se drži one: 'što se dogodilo na Adventu, ostaje na Adventu.'
Što je bilo u Las Vegasu, ostaje u Las Vegasu.
Drugi put neću ni muža pitati.
Možda je red da tata i kći imaju neku svoju tajnu.
Ekskluzivnu.
Ako izdržim...
Oznake: tata i kcerka, odgoj djece, Advent u Zagrebu
05.01.2019. u 17:15 | 2 Komentara | Print | # | ^Mama je ona koja se podrazumijeva
Kad postanete mama život vam se okrene naglavce. Stvari koje su vam do jučer bile beznačajne postanu prioriteti, nekadašnji prioriteti utonu u zaborav, vodite neke sasvim druge, ljudima bez djece dosadne razgovore, a spavanje i tišina odjednom su vam nedostupni vaši osobni sveti gralovi.
Ne mijenjate se samo vi i vaš odnos prema svijetu. I svijet postaje drugačiji prema vama. Jednom kad ste postali mama, društvo vas svrstava u neke druge ladice.
Vaš suprug, kolege, prijatelji, susjedi, tete u dućanu, frizerka... više vas ne gledaju u istom svjetlu.
Odjednom je sve nekako drugačije.
Puno toga se, zato jer ste mama, podrazumijeva.
Zapravo, podrazumijeva se od trenutka kad obznanite da čekate prinovu.
U lijepoj našoj podrazumijeva se da ćete ugrabiti priliku i otići na čuvanje trudnoće, čak i ako vam ono doista nije potrebno.
Ako još radite dok vam se jasno vidi da imate trudnički trbuh, to (uz časti izuzecima koji na to gledaju drugačije) obično nije pohvalno već nekako... čudno.
Čak i ako radite sjedalački, uredski posao.
'Jadnica, nije se snašla', pomislit će neki.
Drugi će vas, pak, optužiti da ste nemarni. Da ne pazite na plod.
Meni se dalo do znanja da je grozno što se 'naslikavam s tim trbuhom' na poslu. Naravno, iza leđa.
U svakom slučaju, bolje vam je ostati čuvati trudnoću, pa makar i zbog puknutog nokta, jer malo ćete koga impresionirati ostankom na poslu, a neke bi mogli i razbijesniti.
Podrazumijeva se da vas porod boli.
Carskog reza na zahtjev nema, osim kod Podobnika ali taj nije dostupan običnim mamama kao što sam ja.
Ako ne možete dobiti epiduralnu - ili ako vam je ne žele dati - a bože mili. 'Žensko si, šta's buniš, tolike su rodile prije tebe.'
Ajde, recite nekom frajerčini od dva metra i sto kila da mora izvaditi umnjak na živo, bez anestezije, uz komentar 'aj, šta's buniš, toliki su vadili zub prije tebe.'
Žena i bol (ginekološkog podrijetla) par su koji se podrazumijeva.
Jednom kad se beba rodi, podrazumijeva se da ćete vi biti na porodiljnom.
Dobro, da budem krajnje iskrena, meni je drago da u Hrvatskoj sada postoji opcija da dio porodiljnog odradit i tata, ali ja osobno ne bih na to pristala.
Razlog je krajnje jednostavan.
Cica.
Logično mi je da je dijete koje se doji uz majku. Je, znam, majka se može izdojiti pa ostaviti bočicu u frižideru ali, što da vam velim, meni se ne izdaja. Kad druge žene pričaju o izdajanju onda to zvuči ko mačji kašalj, isto ko i kad gledate na nekom Youtubeu. Ja sam za izdajanje idiot. Probala sam s Prvom i vrlo brzo odustala. Dok ja to obavim, već napravim hektolitar Bebimila.
A ako mogu birati, bebi radije dam cicu nego Bebimil. I zato smatram da je bolje da sam ja na porodiljnom.
Neke druge stvari koje se 'podrazumijevaju' u mjesecima i godinama koje slijede ne smatram nužno boljima.
Podrazumijeva se da mama vodi računa o kalendaru dohrane i hrani bebu.
Podrazumijeva se da mama kupa.
Podrazumijeva se da mama mijenja pelene.
Podrazumijeva se da mama pripremi robicu koju će dijete odjenuti. Jer još se nije rodio muškarac na planetu koji uspijeva upamtiti gdje što od dječje odjeće stoji.
Podrazumijeva se da mama odjene dijete - ako se dijete ne zna odjenuti samo. Tati dijete trči golo po stanu, ciči od smijeha i to je baš fora. Mama će srediti.
Podrazumijeva se da mama uključi veš mašinu.
Podrazumijeva se da mama ode ranije s posla da pokupi dijete u vrtiću. I da bude stigmatizirana kao 'ona koja uvijek ide ranije doma', unatoč tome što i ranije dolazi na posao. Ali tko to vidi. To se ne ferma. Ako to učini tata, kolege će ga pitati: 'A, žena ti nije mogla otići po malu?'
Podrazumijeva se da je mama na bolovanju kad je dijete bolesno. Ako je tata na bolovanju, čudno je to nekako. 'Eh, očito mu jadnom žena nije mogla.'
Podrazumijeva se da mama daje lijek. I da vodi računa kada ga treba dati.
Uglavnom, podrazumijeva se da mama radi puno stvari, a ako ih tata radi, ona se to ne podrazumijeva već je, eto, super je on pomaže.
Ako ne pomaže, a šta'š, mogla je pitati. Reći da joj treba.
Ne samo što se podrazumijeva da mama radi sve te stvari već se podrazumijeva i da mama MISLI o svim tim stvarima, čak i ako ih tata radi.
- Ej, koji šampon je njen?
- Ej, što da joj obučem za vrtić?
- Ej, koliko joj mililitara antibiotika treba dati? U kol' ko ono sati?
Ako živite u (ne)bračnoj zajednici u kojoj oba roditelja - cica na stranu - u brizi oni djece sudjeluju ravnopravno, u smislu da se oboje ulažu jednake mentalne napore u osmišljanje brige oko njih te da otprilike jednako vrijeme posvećuju brizi, riskirate da vam ono famozno društvo s početka kaže da je kod vas nešto... čudno.
U nas je tata koji premata pelene ili kuha za klince još uvijek u očima mnogih smiješan prizor.
Sjećam se, jednom sam onako usput, u sklopu neke druge teme na Facebooku, spomenula da sam nabavila neke fine namirnice za kuhanje na što je jedan mudrijaš odgovorio nešto u stilu: 'Haha, to će sigurno tvoj muž skuhati', što je trebao biti odraz njegovo urnebesnog smisla za humor, a to je prihvatila i njegova ekipa koja se okupila na statusu.
Haha, muž kuha.
Za krepati od smijeha.
I onda se ja nađem između čekića i nakovnja jer ne znam je li gore držati ih u lažnom uvjerenju da moj muž ne zna ni jaje sfrigati kako bih mu zadržala imidž 'pravog frajera koji zna da je ženi mjesto u kuhinji' ili reći istinu da on sjajno kuha čime ga dovodim u kretensku poziciju 'da ga žena brani'.
Pa takve gluposti ignoriram.
No kako god u takvoj situaciji reagirali ili ne, činjenica je da se u našem društvu još uvelike podrazumijeva da će se majka brinuti o djeci puno više od oca, a da će očinska briga biti, u gorem slučaju gledala s podsmijehom, a u boljem kao nekakav superherojski čin pomaganja na kojem mi žene, mame, moramo biti zahvalne jer su oni superturbozauzeti al', eto, našli su vremena da nam pomognu u svemu tome.
I djeca nas zato gledaju drugačije.
Mama je krpa-četka-metla osoba. To jest, ona koja o njima brine.
Ako padnu i raskravare koljeno, otići će plakati mami. Mama će dati pusu tamo gdje boli i mama će pošpricati ranu.
Mama će paziti da dovoljno pojedu i da pojedu dovoljno raznoliko, a ako ne ide, mama će se s njima natezati da pojedu.
Mama je tu za sve one svakodnevne, dosadne stvari.
Tata je tu za zabavu. Za one fora stvari
Zato se po tati skače.
Zato tata baca visoko u zrak.
Zato se s tatom ispucava lopta.
Zato tata vodi na fora mjesta.
Jer tata je fora.
Mama se podrazumijeva.
Čak i ako njen kućni tata tako ne misli.
Oznake: odgoj djece, roditeljstvo, rodna ravnopravnost
02.01.2019. u 13:24 | 1 Komentara | Print | # | ^