Sada sam mama četverogodišnjakinje
Prva je neki dan proslavila svoj četvrti rođendan. Znam da će zvučati otrcano, ali vrijeme proteklo od njenog rođenja do sada doista je proletjelo poput vihora. Kao da sam je još jučer presvlačila sporo, nespretnim rukama, strahujući da ću joj polomiti udove dok se izvija na podlozi za prematanje.
Živo se još sjećam njenog prvog pokušaja odvikavanja od pelene, s nešto manje od dvije godine, a koji je neslavno propao kad je u vrtić stigla epidemija brutalnog proljeva kojoj je i ona podlegla.
Prvih pokušaja pijenja iz šalice. Naravno, plastične jer se nismo usudili dati joj porculansku ili keramičku.
Prvih pokušaja jedenja pomoću žlice, a potom i pomoću vilice.
Prvih pokušaja samostalnog oblačenja.
Prvih riječi pa kratkih fraza pa rečenica.
Prvih koraka.
Prvih pokušaja penjanja.
Prvih skokova.
Prve vožnje triciklića.
Prvog odlaska u vrtić pješice, bez kolica.
Sve je to prošlo tako brzo.
Sada ima četiri godine i nekako spontano to vidim kao važnu prekretnicu u njenom životu.
Jer kad pomislim na vlastito djetinjstvo, prva sjećanja koja na njega imam naviru mi upravo iz te dobi. Kad sam imala četiri.
Ono što je bilo prije ostaje blijedo. Nevidljivo.
I zato sad kao majka osjećam veću odgovornost. Neku vrstu pozitivnog pritiska.
Jer znam da se onog što joj od sad na dalje kažem ili uradim može sjećati cijeli život.
Do sad smo gradili temelje, sad gradimo uspomene.
Zauvijek.
U svom za sad još malom životu prošla je kroz dva vrtića. Prvo jedna privatni, dok je čekala mjesto za gradski (i koji nam je ostao u divnom sjećanju), a onda gradski.
Iz jasličkog uzrasta prešla je u vrtićki.
Stekla je prvo male poznanike, a sada neke od njih već naziva svojim prijateljima. Stvara svoju malu škvadru.
Od prirodno sramežljivog djeteta koje se radije drži tamo negdje sa strane i promatra postala je proaktivno, samopouzdano dijete koje inicira igru. No i dalje koji put voli da je se pusti na miru.
Šarmirala je tete u dućanu, tete u mesnici, spremačice u vrtiću i susjede. Često je na ulici srdačno, širokog osmijeha na licu , pozdravljaju, oslovljavajući je imenom, oni koje ja ne prepoznajem. Cura je popularna.
Nije još bila izvan Hrvatske ali upoznala je pristojan dio Lijepe naše. Voli se voziti.
Obožava brojeve, geometrijske oblike i crtanje.
Prepoznaje pojedina slova, a nedavno je počela pisati prve kraće riječi. Čitati još ne zna ali vjerujem da samo što nije.
Lijepo pjeva.
Ne djeluje kao budući akrobat ali dovoljno je spremna za svoju dob. No već sad je jasno - njeni interesi više su intelektualne no tjelesne prirode. Teta u vrtiću za nju kaže:
- Prva je mala znanstvenica.
Polako okida svoje prve fotografije.
Pomaže u kuhinji i osmislila je svoj prvi recept za tortu. Istu smo s ponosom poslužili na proslavi njenog četvrtog rođendana.
Najvažnije od svega - postala je starija sestra.
Tu ulogu nosi s ponosom i odnosi se prema njoj zrelije i odgovornije no što sam mogla pretpostaviti.
Povremeni, vrlo benigni znaci ljubomore su tu ali i to je prošlo puno bolje no što smo očekivali.
Voli sestru. Razumije da je ona važna nova osoba u njenom životu.
Obitelj i dom su joj važni, i to ne propušta svako toliko reći.
Tvrdoglava je ko magare, ali je dobra duša.
Empatična ali opet poprilično svoja.
Frapirajuće pedantna za svoju dob. U odnosu na nju ja sam jedno nespretno šlampavo stvorenje.
Impresivno rječita.
Intelektualno radoznala.
Ima i talenta za preseravanje. Mala glumica.
Šarma na hektolitre.
Nekad nas oduševi, nekad nas izludi, ali nikad nas ne ostavlja ravnodušnima.
Ponosna sam jer sam mama jedne takve četverogodišnjakinje.
Oznake: kcer, rodjendan, djevojcica, odgoj djece
24.01.2019. u 10:14 | 3 Komentara | Print | # | ^