Prva se rodila hitnim carskim rezom, u 22:35, jednog hladnog petka. Odveli su me, još ošamućenu, u sobu za intenzivnu njegu i telegrafski me obavijestili da je beba dobro, da je Apgar bio čista desetka, da ima 3040 grama i da je dugačka dobra 53 centimetra.
Visoka.
Na tatu.
Na mene sigurno nije jer se meni genetika tako posložila da se prije istaknem svojom širinom nego visinom.
Nakljukali su me svim mogućim analgeticima i rekli kako ću od toga 'sigurno zaspati'.
Nisam spavala ni minute.
Provela sam, nepomično ležeći na leđima, sama samcata u sobi, dobrih sedam sati. Samo bi me povremeno obišla medicinska sestra koja bi me ovlaš pogledala i svaki put kratkim, odlučnim 'ne' odbila moje zamolbe da nešto popijem.
Nda, znala sam da ne smijem poslije anestezije ali kad si inače žedan svakih pet minuta ko ja (ne, nisam dijabetičar) onda ti je višesatno ležanje bez kapi tekućine pakao.
Bilo je tim gore jer mi nikako nisu donosili moju bebu.
Moju Prvu.
Da, vjerovala sam im kad su mi rekli da je s njom sve u redu no ipak... htjela sam je vidjeti.
Upoznati je.
Konačno doznati kako izgleda.
Konačno se negdje iza pet ujutro pojavila druga sestra i nonšalantno me upitala:
- Želite li vidjeti svoju bebu?
- Naravno! - odgovorila sam.
Malo m je falilo da kažem: 'A ne, ti želiš.'
Dodala sam na to nešto u stilu kako bi već bilo vrijeme da se ta jadna beba podoji jer je već nekih šest, sedam sati bez hrane na što mi je sestra odgovorila, i dalje nonšalantnim tonom, da su joj dali 'nešto' i da bebe zapravo prvi put ogladne tek nakon što se prvi put nakače na cicu pa da 'ne moram ništa brinuti'.
Dooooobroooooo.
Uglavnom, doveli su mi Prvu. Čim sam je ugledala, pomislila sam:
'Pa ona je isti moj muž.'
Isti pogled.
Isti izraz lica.
Pljunuta kopija.
Ostalo je tako sve do današnjeg dana.
Vidiš je i odmah ti je jasno čija je.
I to ne samo po izgledu.
I po ponašanju.
Po karakteru.
Odugovlači ko nitko na ovom planetu. Baš ko moj muž. Po smrt ih oboje mo'š poslati, neće je nikad donijeti.
Inatljiva do boli.
Tvrdoglava.
Ali zato beskrajno pravična, pedantna i istinski dobra duša.
Tatina cura.
Od mene je pobrala samo boju kose i boju očiju.
I ljubav prema kuhanju.
Ajde, barem nešto.
Druga je, pak, ispala sasvim drugačije.
Ne sliči u svog oca nimalo.
Ne sliči, doduše, ni u mene.
Šest mjeseci od njenog rođenja još uvijek pokušavamo shvatiti na koga je.
Ja u nekim crtama lica vidim moju mamu kad je bila mlada, ali to ne vidi nitko osim mene pa ne znam je li to samo moj umišljaj ili je sličnost stvarno tu.
O njenoj osobnosti za sada još ne možemo reći mnogo, iz očitih razloga, ali neke stvari se već sada dobro naslućuju.
Ćutim da je pokupila moju urođenu nestrpljivost.
Ne voli čekati.
Sve želi odmah.
Brbljava je.
Veseljakica.
Stalno ima osmijeh na licu. Prepuna životne radosti.
Ovo posljednje je.... nemam pojma na koga.
Neka traje što dulje.
Post je objavljen 10.01.2019. u 19:25 sati.