Preživjeli smo vodene kozice
Sve je počelo 18. prosinca.
Muž, Druga i ja pokupili smo Prvu iz vrtića te zajedno krenuli u obližnji dućan kupiti nekoliko sitnica za kolač kojeg smo Prva i ja trebale zajedno speći. Sjećam se da je čitav taj mali izlet u dućan bio nekako... drugačiji.
I to ne po dobrome.
Prva, koja inače obožava kupovati i u trgovinama je izrazito strpljiva, poslušna i uglavnom entuzijastična, ovaj put je bila sve samo ne to.
Neprestano nas je odvlačila od namirnica koje smo promatrali, žalila se kako želi otići kući, cendrala, zanovijetala i mini-tantrumom pokušala izboriti nekakvu definitivno precijenjenu igračku strateški postavljenu na mjesto pored kojeg morate proći, htjeli ne htjeli. Ma koliko sam se trudila smiriti je i pobuditi u njoj entuzijazam za aktivnost koju jako voli - pečenje kolača s mamom - ništa nije pomoglo.
- Ona će se razboljeti - sjećam se da sam u jednom trenutku rekla mužu u sebi se moleći da ta noćna mora od kupovine što prije završi.
Nije ništa odgovorio, samo mi je šutke kimnuo.
Složio se.
Bila sam u pravu.
Kod kuće je malo živnula i rado je sa mnom spekla kolač ali kako je padala noć tako je opet padalo i njeno raspoloženje.
Sve češće je trljala oko. Žalila se da joj je 'nešto upalo u njega.'
Sljedeće jutro probudila sam je za vrtić. Čim sam je ugledala sve mi je bilo jasno. Desno oko bilo joj je skoro skroz zatvoreno, crveno od trljanja i prepuno gnoja.
- Imaš konjuktivitis. Idemo doktoru da ti da kapljice. Danas ne ideš u vrtić - telegrafski sam je obavijestila o daljnjem tijeku događaja i ona je pristala. Sreća moja da doktoru ide ko na med i da je ne treba tjerati da tamo ode.
Dobila je Tobrex kapi i problem konjuktivitisa počeo se rješavati već istog dana da bi u roku od 24 sata potpuno nestao.
Ali zato je doktor opazio da ima nešto na ramenu. Točkicu.
- To bi mogao biti početak vodenih kozica - upozorio me.
Bio je.
Do kraja dana dobila ih je još tri, a sutradan je buknulo još desetak.
Guglanjem sam brzo doznala da mogu izbijati do pet dana za redom.
Kod prve je stalo početkom trećeg dana.
Najviše ih je bilo, baš kako i Google kaže, u području torza. Na trbuhu, prsima i na leđima.
Na licu samo jedna.
Na rukama i nogama svega nekoliko.
Upućeni smo na kupke u hipermanganu. Kupuje se u majušnoj posudici koja prilično podsjeća na onu u kojoj se prodaje Melem krema, a košta 6 kn. Nekoliko granulica stavi se u vodu i u njoj se dijete kupa, jednom do dva puta dnevno, svaki put po pet, šest minuta. Glavu se ne smije polijevati. Kažu, pomaže ublažiti svrbež.
- Hej, Prva, vidi kako fora. Roza voda! - ushićeno sam uzviknula pokušavajući je uvjeriti da bi kupka u hipermanganu bila prava stvar za nju.
Nisam trebala gubiti vrijeme na uvjeravanje.
Oduševila se.
- Roooozaaaaa voooodaaaa, jeeeeej, toooooo!
Srećom za nas i za nju, bez problema se dala u kupku svaki put.
Zbog roza boje.
Neki klišeji zbilja uvijek pale.
Dodatno je pomoglo i to što sam joj objasnila da će joj to pomoći u liječenju.
Uz hipemangan koristili smo, također dva puta dnevno, Lexoderm - kombinaciju dezinfekcijskog spreja i kreme protiv svrbeži.
U početku je sprej mrzila. Tvrdila je da joj je 'užasno hladan'. Ali zato je obožavala kremu koja se, po uputama, nanosi nakon njega. Vidjela sam da joj godi.
Muž i ja najviše smo strepili od toga kako će preživjeti užasan svrbež. Dobro sam pamtila svoje vodene kozice koje sam dobila s dobrih 17, i to na Staru godinu, što je koštalo stanovitog tuluma kojeg sam se veselila ko ozebli suncu. Propušten novogodišnji tulum sa 17 je tragedija epskih razmjera.
Osim svog očaja zbog saznanja da ću novu čekati pred televizorom s dosadnim starcima, svojih vodenih kozica sjećam se i po nesnosnom svrbežu. Zato sam se bojala kako će biti Prvoj.
Nije bilo razloga za strah.
Nije se počešala niti jednom.
Doslovno - niti jednom.
Na samom početku upozorila sam je da se ne smije češkati jer bi mogla 'napraviti ranice na točkicama' i da se radije samo tapka rukicom, u slučaju potrebe.
Najbolje od svega je što potrebe zapravo uopće nije bilo.
Svaki put kad sam je upitala:
- Prva, dušo, svrbi li te što? - ona bi odgovorila:
- Ne, mama.
I znam da je govorila istinu.
Nemam druge nego zaključiti da su hipemangan i Lexoderm odradili svoje.
I da smo vjerojatno imali ludu sreću.
Zato sam u sebi strepila kako će biti ako Druga pokupi vodene kozice. 'Ne možemo imati takvu sreću dvaput', mislila sam.
Imali smo je.
Drugoj su izbile 3. siječnja. Dan nakon što je Prva odradila kontrolu kod pedijatra koji je utvrdio da više nikako ne može biti zarazna jer su joj se u tom trenutku već sve kozice osušile. Počele su se sušiti već na Badnjak.
No eto, Druga ih je u međuvremenu ipak nekako pokupila. Kad sam, po potvrdi dijagnoze Prve, pitala kolika je vjerojatnost da će ih i ona dobiti, dobila sam ovaj odgovor:
- Vrlo velika.
Osula se najviše po glavi. Još uvijek ima rijetku kosicu pa su se lijepo mogle vidjeti kako izbijaju po vlasištu.
Nešto malo po leđima, po jedna na svakoj nožici, dvije na guzi, jedna na trbuščiću i jedna na bradici, oko pola centimetra ispod donje usne.
To je bilo sve.
Očekivala sam da će se osuti jače.
Nije.
Očekivala sam da će negodovati na kupke u hipermanganu.
Nije.
Očekivala sam da će imati povišenu temperaturu jer ju je Prva imala prva tri dana kozica.
Nije.
Očekivala sam da će plakati jer je svrbi.
Nije.
Očekivala sam da će mi priuštiti pokoju besanu noć.
Nije.
Sve skupa je prošlo kao pjesma.
U kupkama s hipermanganom je uživala, ponajviše zato jer je otkrila čari prskanja.
Nije se bunila ni na tretmane Lexodermom, nije dobila povišenu temperaturu ni trenutka i zapravo je čitavo vrijeme svoje bolesti bila odlično raspoložena.
Dobro je i spavala. Onako kako spava i inače.
Kad sam je dovela pedijatru na kontrolni pregled, 15. siječnja, ne samo što su joj se sve kozice već posušile već je većina njih potpuno nestala s njenog tijela. Dovoljno je reći da ju je pedijatar pogledao i pomalo začuđeno izgovorio:
- A valjda su to bile vodene kozice.
Nije bilo dovoljno tragova koji bi to potvrdili.
Bile su.
Kad su izbile pozvala sam patronažnu sestru da ih pogleda. Ona mi je potvrdila moje sumnje.
I tako smo odradili vodene kozice.
Dva puta.
I sve je prošlo puno, puno lakše no što sam mislila.
Najveći izazov od svega zapravo je bio utješiti Prvu koja se jako rastužila kad je shvatila da je zarazila mlađu sestricu.
Objasniti joj da nije za to kriva.
Da je to bolest koja se vrlo lako prenosi s osobe i na osobu.
Da se sekici neće dogoditi ništa strašno.
- Znaš, Prva, zapravo je super što si je zarazila - rekla sam joj.
- Zbilja? A zašto? - upitala me uputivši mi sumnjičav pogled ispod obrva.
- Zato jer bebe to puno lakše prebole. Ja sam imala vodene kozice kad sam već bila prilično velika i bilo mi je jako teško.
- Ajooooj, žao mi je, mama.
- Ali vidiš, Druga ih je preboljela već sada i vidiš da je vesela.
- Nju to ne boli?
- Uopće!
- Onda dobro. Onda mi je drago da sam je zarazila.
A meni je drago da je ta priča iza nas.
Oznake: vodene kozice
15.01.2019. u 14:55 | 1 Komentara | Print | # | ^