Dijete u kazni
Prvu sam kaznila na Božić.
Nda. Kad čovjek ovako pročita, bez šireg konteksta, ne zvuči baš lijepo. Ali je nikad nisam obećala da ću ovdje pisati samo lijepe stvari. A tu je i, kako rekoh, širi kontekst.
Zapravo je sve počelo još prije desetak dana. Muž i ja skužili smo da je probijena kalota na jednom od naših zvučnika preko kojih slušamo glazbu i TV. Pogledali smo se i istovremeno izustili:
- Prva.
Mački je, pretpostavljam, laknulo jer konačno nju nismo proglasili pogodnim krivcem za neku vrstu štete u kući.
Prvu smo pozvali i upitali je:
- Jesi li gurala prstiće u ovaj zvučnik? - na što je ona odgovorila:
- Ma neeee, niiiisam.
Povjerovali smo joj.
Točnije rečeno, ŽELJELI SMO joj povjerovati. Pa smo se zato pravili malo blesavi po pitanju eventualne kazne, ali smo je zato nedvosmisleno upozorili da takvo što više nikad ne smije činiti.
- Obećajem. Neću više gurati prste u zvučnike - odgovorila je, na onaj i više no zreo način za svoje godine, čime je potkrijepila kliše o djeci horoskopskim Jarcima.
Na Božićno jutro skužili smo da su probijene kalote na još dva zvučnika. Dogovorili smo se da ćemo šutjeti o tome dok ne otvori poklone pod borom. I da smo htjeli nešto reći, ne bi imali šanse jer je čim je ustala i odšetala u dnevnu sobu vidjela je poklone i iz sveg glasa oduševljeno vrisnula:
- Poooooooklooooooniiiii! Pooooooooooklooooooooooooniiiiiiiiiii! Za mene i Druuuuuuuuuuguuuu! Djed Božićnjak ih je baaaaaaaaacio!
Bacio kroz dimnjak.
Na stranu to što mi živimo u stanu i nemamo dimnjak.
Nismo imali srca kvariti joj veselje.
Kad je sve skupa prošlo i entuzijazam se smirio, mirno smo je upitali:
- Jesi li opet gurala prste u zvučnike?
- Niiiiisam.
- Prvaaaaaa? - Božić ne Božić, ovaj put smo odlučili istjerati istinu na čistac.
- Paaaaa... u redu. Jesam.
- A zašto?
- Jer mi je bilo zabavno.
Ups.
I tu smo se našli pred odvratnom roditeljskom dilemom.
Kako djetetu ne upropastiti Božić, a opet mu dati do znanja, nekakvim pedagodiškim postupkom, da ne možemo tek tako prijeći preko namjernog uništavanja tuđe imovine?
Čekati da Božić prođe?
Nema smisla.
Dijete bi bilo kakva vrsta kazne, soljenja pameti, itd. i tome slično sa zakašnjenjem samo zbunila. Morala je znati u čemu je problem dok je situacija svježa.
Sjela sam s njom i otpočela ozbiljan mama - kći razgovor.
- Prva, znaš li što nam je potrebno da bi mogli nešto imati?
- Novčiće.
- Razumiješ li da za neke stvari moramo dati više novčića, a za neke manje?
- Da.
- Možeš li mi reći, trebamo li više novčića dati za jednu jabuku ili za auto?
- Za auto.
- Odlično. Vidiš, i za naše zvučnike treba dati puno novčića.
- Punoooo?
- Da. A znaš li kako mama i tata dobiju te novčiće da kupe zvučnike?
- Tata radi! (mene sad percipira kao osobu koja 'sjedi' doma jer sam na porodiljnom s drugim djetetom).
- Točno. I što ćemo sad kad si ih razbila?
- Ja ću vam ih popraviti.
- Na žalost, to nije moguće. Mora ih popraviti netko drugi...
- U radionici, mama?
- Da. Popraviti ili moramo kupiti nove. I zato treba dati što?
- Novčiće. I tata mora raditi.
- Točno. Misliš li da je lijepo što si ih razbila?
- Ne. Nije lijepo. Obećajem da neću više nikada.
- Hm. Već si jedno obećala.
- Jesam, mama... - sada joj se jasno na licu vidjelo 'kriva sam.'
- Je li lijepo uništavati tuđe stvari?
- Ne.
- Bi li voljela da tebi tata i ja razbijemo neku tvoju igračku koju voliš?
- Neeee. Nije lijepo razbijati tuđe stvari! To je ružno!
- Evo, vidiš. Lijepo da razumiješ.
- Da.
I tada sam izustila:
- Jasno ti je da za to moraš odraditi neku malu kaznicu, ne?
Što da velim, kukavica sam.
Mekana.
Slaba na nju.
Zato sam rekla 'kaznicu'.
Kvragu, Božić je bio.
- Da, razumijem - odgovorila je.
- Danas ćeš malo biti bez crtića i bez igrica na računalu.
- U redu, mama.
Strepila sam kako će proći ta 'kaznili smo dijete na Božić' situacija, a na kraju je sve prošlo - odlično.
Mala jedva da je skužila da je nečim kažnjena jer je ionako cijeli dan bila toliko okupirana hrpom poklona koje je dobila od rodbine da se nije ni sjetila da televizor i računalo postoje.
Pardon, televizora se sjetila jednom. Onako usput. Pa je tiho upitala:
- Može crtić?
- Danas ne.
- OK. Onda ću se danas igrati.
Da vam pravo velim, da mene netko tako kazni, ne bih imala ništa protiv. To mi dođe ko da me netko odvede u butik s prekrasnim haljinama iz snova, kaže mi da mogu birati koju god želim, besplatno, i onda mi kaže da sam kažnjena time što u tom istom butiku ne mogu kupiti šal.
Pristajem!
Eto. Da nije bio Božić, od kojeg smo strepili, ne bi bilo ni tog mora poklona, ne bi bilo uzbuđenja oko božićnog drvca, oko svečanog božićnog ručka kojeg smo priredili, oko lampica... i kaznu bi osjetila puno snažnije.
Ovako ju je jedva okrznula.
Zašto je zapravo kažnjena?
Zbog materijalne štete koju je počinila?
Zapravo ne. Odnosno, to je sporedno. Bila bi kažnjena i da je razbila nešto u vrijednosti od 100 kn.
Zašto onda?
Jer je razbila NAMJERNO.
I zato jer je smatrala da je takvo što zabavno.
Razumijem da naš potez neće svi odobriti ali htjeli smo joj poslati poruku da tuđe stvari nije u redu uništavati, posebno nakon što je već jednom obećala da to neće činiti.
Vjerujem da to treba shvatiti sada, dok je još malena i pod našom paskom, a ne jednog dana kad odraste i u naletu bijesa, osvetoljubivosti ili obijesti nekome nešto razbije pa pobere šljagu ili, još gore, završi na sudu.
Ovako je poruku shvatila, na prilično elegantan i bezbolan način.
Božić je, unatoč svemu, provela zaigrana i nasmijana, a na kraju dana mi je, prije no što je utonula u san, rekla:
- Mama, meni je ovo bio prekrasan Božić.
Meni je tako i posljednji kamen pao sa srca.
Oznake: odgoj djece, kazna, mama i kćer
28.12.2018. u 17:46 | 1 Komentara | Print | # | ^Moja trogodišnjakinja osmislila je recept za tortu
Prva mi u zadnje vrijeme puno pomaže u kuhinji. Djelomično je to zbog našeg tjednog kalendara kojeg smo zajedno izradile kako bi joj pomogla naučiti imenovati dane u tjednu. Svaki dan, od ponedjeljka do nedjelje, nešto radimo zajedno. Tako, na primjer, srijedom učimo čitati slova i spojiti ih u riječi, četvrtkom zajedno čistimo, nedjeljom peremo odjeću, a utorkom kuhamo. Ili pečemo.
Do sad smo pravili, recimo, juhu od bundeve, mala peciva, pizzu, falafele i svinjetinu s pire krumpirom, Zajedno smo ispekle i više kolača, a u posljednjih nekoliko dana pridružila mi se i u pravljenju božićnih keksića. Štoviše, sama ih je izradila, jasno, uz moje upute. Razumije gdje treba ubaciti koji sastojak i kako ga umiješati ali još ne zna pročitati grame na vagi i zato joj je potrebna moja pomoć. Po onome što je do sad pokazala u kuhinji, naročito u području slastičarska, usudim se reći: 'Mala ima smisla za to.'
Ipak, ono što je učinila prije nekih tjedan dana ne bih očekivala ni u najluđim snovima.
Prišla mi je i rekla:
- Mama, ja ću ispeći tortu.
Misleći da se samo igra kako peče tortu, s osmijehom na licu sam joj odgovorila:
- O, baš lijepo. Speci, dušo.
Shvatila je da sam njenu objavu primila suviše ležerno pa mi je ozbiljnim tonom brzo poručila:
- Ali ja stvarno, stvarno, stvarno želim speći tortu.
Sada sam zagrizla. Upitala sam:
- A kakvu tortu?
- Imam svoj recept - odgovorila je. Sad je imala moju punu pažnju.
Podijelila je sa mnom recept, a ja sam, ugodno iznenađena, morala doći do zaključka: 'Pa ovo zbilja vrijedi napraviti! Zvuči kao nešto što ima smisla!'
Naime, da mi je netko samo trenutak prije rekao: 'Zamisli kakav bi recept osmislilo dijete još nema pune četiri godine', rekla bih: 'Nešto poput: kilogram čokolade, kilogram šećera i kilogram gumenih bombona, pomiješati i ispeći.'
Recept moje Prve glasi ovako.
Prvo izmiješati sastojke za tijesto.
Pun tanjur brašna (u naš tanjur stane 200 g brašna).
Osam velikih žlica šećera (oko 100 g).
Vrećicu kokosa (onu od 200 g).
Prašak za pecivo.
Malo ulja (ispalo je 2 dl).
4 jaja (rekla je 'tri' ali smo u konačnici ovu količinu ipak povećale za još jedno).
Koricu jednog limuna (ovo ne smijete zaboraviti ni u ludilu - Prva je naglasila da je to jako važan sastojak).
Kad se to ispeče u okruglom kalupu (intervenirala sam i odlučila da će se peći na 190, oko 35 minuta), prepoloviti i donju polovicu premazati pekmezom od naranče. OK, rekla je 'sokom od naranče' ali brzo smo obje shvatile da joj samo nije poznat izraz za pekmez.
Onda opet sve skupa spojiti, otopiti veeeeeliku čokoladu (300 g), njome premazati cijelu tortu i na vrhu napisati 'Prva'. Odnosno, njeno pravo ime.
Rekla sam sebi: 'Moram ovo probati napraviti. Skupa s njom.'
Dva dana kasnije otišle smo u kupovinu, nabavile sastojke i krenule.
Slijedile smo njen recept u slovo.
Testirala sam je tražeći da ponovo ono što je dva dana ranije osmislila kako bih bila sigurna da taj njen recept nije produkt slučajnosti.
Nije bio.
Ponovila je sve. Od riječi do riječi.
Uz poseban naglasak na ovome:
- Molim te, ne zaboravi koricu limuna jer je ona jako važna za moj recept.
- Svakako, Prva.
I tako bi torta.
Osim supruga, Prve i mene, probalo ju je još nekoliko osoba kojima je Prva odlučila darovati komad povodom Adventa.
Presuda je unisono dobra pa smo odlučili zapisati recept, a Prvoj smo obećali:
- Tvoju tortu ponovno ćemo peći.
Jasno, hvalim je na sva zvona. Bestidno. Kako ne bih kad još nema ni pune četiri godine, a osmislila je tortu koja se ne samo može jesti već je i doista ukusna?
Pitaju me kako je to uspjela.
Vjerujem da je stvar jednostavna. Kako rekoh na početku, u posljednje vrijeme puno je sa mnom u kuhinji.
Promatra što radim, pomaže mi i vrlo aktivno sudjeluje.
Odlazi sa mnom i u kupovinu i gleda koje sastojke kupujem.
Ponekad se dogodi da nije izravno prisutna tijekom kuhanja ali je tu negdje, igra se na metar, dva od mene. Djeluje nezainteresirano ali zapravo barem jednim uhom sluša i krajičkom jednog oka promatra što radim. I upija. Kao spužvica.
Iskreno, očekivala sam da će promatrajući tatino i moje kuhanje nešto o tome upamtiti, ali da će otići za svoje godine ovako daleko - nisam.
Sigurna sam da se potrudila upamtiti kako mama peče kolače i osmisliti nešto svoje i zbog svoje u posljednje vrijeme snažne potrebe da se dokaže kao 'velika'.
Zbog mlađe Sekice.
'Jer ona je malena, a ja sam velika.'
Kako god da bilo, njenu tortu peći ćemo ponovno vrlo brzo. I vi je isprobajte!
Oznake: odgoj djece, torta, recept, mama i kćer
26.12.2018. u 16:50 | 2 Komentara | Print | # | ^O prijateljstvu djevojčice i mace
U životu je dobro znati razmišljati dugoročno. Da sam ja to znala ne bih, u dekoratorskom zanosu, kupila za moja primanja bezobrazno skupe zavjese.
Jer bih dugoročno razmišljajući predvidjela da ćemo jednog dana u kući imati mačku.
I onda bih, isto tako dugoročno razmišljajući, predvidjela da će ta ista mačka razderati moje fensi zavjese.
Sama sam si kriva.
A kad se potrudim ne misliti na to, moj muž je tu da me podsjeti.
'Baš si morala dovesti mačku.'
Nda. Nasoli mi ranu.
Ne, ovo nije jedna od onih dijete-nas-je-pililo-da-mu-nabavimo-mačku priča.
Naša prugasta četveronožna ljepotica pridružila nam se u kućanstvu i prije no što smo znali da ćemo postati roditelji. Dogodilo se to zapravo sasvim slučajno, nakon što je kolegica pronašla nasred ulice. Udario ju je automobil, srećom malom brzinom pa nije bila ozlijeđena ali se, pogađate već, pojavila potreba za udomljavanjem.
Da skratim priču, maca je završila kod nas prije nešto više od pet godina.
Prije malo manje od četiri godine rodila se Prva.
Kako dolazim iz mjesta u kojem postoji paranoja od propuha, susjedskog trača i mačje dlake već u trudnoći sam se naslušala priča o opasnostima kojima ću izložiti svoju tada još buduću bebu ako joj približim svoju kućnu ljubimicu.
- Pazi da ti dijete ne proguta mačju dlaku.
- Moja prabaka mi je pričala da je jedno dijete kod nas pojelo mačju dlaku iz Prvog svjetskog rata i dobilo meningitis (meningitis je inače bolest kojom vas starije generacije često plaše, i kad treba i kad ne treba).
- Drži mačku daleko od bebe da je ne ogrebe (ovo nisam namjerno namjestila da se rimuje).
- Pazi, mačka će ti biti ljubomorna na malu.
Muž i ja odlučili smo se na razumnu mjeru opreza. To je značilo: 'Nećemo ostaviti bebu bez nadzora ali dozvolit ćemo maci da odmah uspostavi kontakt s njom.'
Naime, nekako smo smatrali da bi upravo sprječavanje da se približiti djetetu moglo potaknuti mačju ljubomoru.
Prva je stigla iz rodilišta. Skinuli smo je u pelenu kako bi je presvukli i položili je na stol za previjanje. Mačka joj je odmah prišla i obnjušila joj glavicu.
Toga dana rodilo se predivno prijateljstvo naše djevojčice i kućne ljubimice.
Zapravo, mačka je na neki način 'posvojila' Prvu. Od samih početaka postala izrazito zaštitnički nastrojena prema njoj. Sjećam se, recimo, kad su Prvoj bila neka četiri mjeseca. Bila sam sama s njom kod kuće i sve je prolazilo u najboljem redu.
A onda se Prva iznenada rasplakala.
Glasno.
Ko nikad u životu.
Što god sam pokušala, nije pomagalo.
Lijeva cica - neće.
Desna cica - neće.
Nošenje u uspravnom položaju - neće.
Nošenje u horizontalnom položaju - neće.
Ljuljuškanje - neće.
Lagano skakutanje s bebom - neće.
Maženje - neće.
Beba je jednostavno odlučila urlati, a ja sam bila nemoćna. 'Vjerojatno grčevi', sjećam se da sam pomislila.
... i tada me je mačka napala.
Skočila mi je na potkoljenicu i snažno me ugrizla.
Tada sam prvi put svjedočila tom zaštitničkom porivu kojeg ima svaki put kad Prva zaplače.
Od tad se to ponovilo više puta.
Prva bi zaplakala, a mačka - inače po prirodi vrlo miroljubiva i nimalo agresivna - bi se spremila u napad da obrani svoju malu ljudsku prijateljicu.
Dugo je i stražarila u kupaonici, navrh veš mašine svaki put kad bi se Prva kupala.
Za svaki slučaj. Da vidi da će sve proći OK.
Prije nego Prva ode na spavanje, čuva joj krevetić.
Dok spava, zna ležati pored nje.
Kad je Prva bolesna, evo mačke.
Ili kad je nešto muči. Jučer je, recimo, imala problema sa spavanjem. Mučili su je loši snovi pa se svako malo budila, već evidentno umorna.
Mačka joj je prišla i obnjušila je kao da joj poručuje 'tu sam, brinem za tebe.'
Sve u svemu, imaju divan odnos.
Kad smo doznali da će nam se pridružiti Druga, muž i ja smo se odmah zapitali kako će mačka nju prihvatiti.
Hoće li biti jednako brižna kao i prema Prvoj ili će, pak, Drugu doživjeti kao konkurenciju Prvoj i iskazati agresiju?
Ispalo je - ni jedno ni drugo.
Mačka je Drugu od samog početka jednostavno odlučila - ignorirati.
Brutalno.
Bestidno.
Kad je Druga došla doma iz rodilišta, mački smo opet htjeli dati priliku da je obnjuši, kao što smo to napravili s Prvom.
Nezainteresirano je prošla pored nje i otišla se oprati na terasu.
Svi naši daljnji pokušaji da je približimo bebi neslavno bi propali.
- Hej, maco, dođi. Vidi, maco, beba!
- Maco, ovo je naša Druga. Dođi je upoznati!
- Eeeej, bebice, vidi, ovo je naša maca. Draaaaga maaaaca...
Ništa.
Nula bodova.
Mačka se doslovno ponašala kao da Druga ne postoji.
Ko da je zrak.
Čak je u par navrata prekoračila preko nje, dok je ležala na našem bračnom krevetu, ali tako da je uopće ne dodirne šapama.
Ponašala se kao da ne postoji.
Pretpostavit ću da je to bila neka vrsta ljubomore zbog dolaska konkurencije Prvoj, ali se, srećom, nije iskazala kroz agresije.
I taman kad smo se već nekako pomirili s tim da Druga nikad neće 'postojati' za mačku, jućer se dogodilo čudo. Sasvim iznenada, bez najave.
Druga je zaspala pored mene na bračnom krevetu pa sam je odlučila tamo ostaviti znajući da bi je premještanje probudilo.
Mačka je mirno došetala do nje i legla. Zajedno su odmarale nekih pola sata, a ja sam to ovjekovječila fotografijom.
Negdje pred večer Druga je opet zaspala, ovaj put u svojoj zipkici. Mačka je legla tik pored zipkice i tako ostala neko vrijeme. Baš onako kako stražari kad čuva Prvu dok spava.
Što je dovelo do te iznenadne promjene, nemamo pojma.
Možda je pomogla činjenica da Druga sada više vremena boravi na podu (na posebnoj podlozi) gdje vježba okretanje s trbuha na leđa i obrnuto. Kažu, kad se spustite na razinu mačke - u doslovnom smislu, mjereći centimentre od poda - ona će vas lakše prihvatiti. U posljednjih nekoliko dana Druga je tako valjajući se na podu uočila mačku i, inače jako vesela po prirodi, uputila joj je više svojih neodoljivih osmjeha.
Tko zna, možda je mačka pala na to.
U svakom slučaju, trebalo im je punih pet i pol mjeseci da probiju led.
Strpljenje se isplatilo.
Naša maca dobila je još jednu malu ljudsku prijateljicu.
Oznake: macka, odgoj djece, ljubimac
17.12.2018. u 13:12 | 2 Komentara | Print | # | ^Roditeljska očekivanja i njihove zamke
Kad su Prvoj bile tamo negdje dvije godine poludjela je za ZZ-Topom i operom.
Ovo sa ZZ-Topom je bilo prilično zabavno. Muž i ja nismo mogli ne imati osmijehe na licima dok se na svojim bucmastim nožicama njihala naprijed-nazad u ritmu Tusha i La Grangea. Meni kao nekakvoj 'rokerici' u duši je zbog njenog afiniteta prema toj vrsti mjuze bilo posebno drago.
Ali ZZ-Top su bili samo fora.
Prava stvar - ono ozbiljno - bila je opera. Kad sam skužila da ona opsjednuto gleda Opera Box na HTV-u, a potom da joj se sviđaju i neke partiture iz klasične i barokne glazbe, u glavi mi se stvorila primamljujuća misao:
'Bit će akademska glazbenica.'
Već sam je mogla zamisliti kako sjedi u orkestru, uspravna, duga, istegnuta vrata, s violinom na ramenu. Dama s gudalom.
Imala je i fazu kad je obožavala crtić o doktorici Pliško. Kad je na poklon dobila liječnički pribor za igru, revno se bacila na 'liječenje' svojih igračaka, baš kao i doktorica iz crtića. Mom ponosu nije bilo kraja kad je osvojila svoju prvu diplomicu - za uspješno 'liječenje' plišanih igrački u tzv. Bolnici za plišane medvjediće koja se svako proljeće organizira na Zrinjevcu. Ova improvizirana bolnica usred parka namijenjena je djeci koja se boje doktora kako bi im kroz igru pomogla odagnati strah.
Ne samo što se Prva ne boji doktora već obožava ići na preglede. Zato je svoju prigodu da se istakne i pokaže svoje vještine 'liječenja' u Bolnici za plišane medvjediće jedva dočekala.
I zasjala punim sjajem.
'Bit će doktorica', već sam je vidjela u bijleoj kuti, sa skalpelom u ruci,kako suvereno i smireno spašava nečiji život.
Nedavno su mi tete u vrtiću rekle da im se čini da ima dara za crtanje. Kod kuće sam isto skužila da rado crta i da je jako uspješna u crtanju geometrijskih oblika poput kvadrata i trokuta pomoću geometrijskog trokuta i ravnala te kruga pomoću šalice.
Kad mi je muž uz to spomenuo da je primjetio da se odlično snalazi u prostoru, u mojoj glavi već se spontano stvorila misao:
'Bit će arhitektica.'
Prva u spektakularnom, ostakljenom uredu u New Yorku projektira zgradu nekog novog muzeja... Nisam mogla ne zamišljati je...
Za nju često govore da je vrlo elokventna, inteligentna i napredna za svoju dob, a kad tome dodate i spoznaju da je po prirodi vrlo pedantna i da voli stvari raditi 'na pravi način', jasno vam je kako se jedna obična mama brzo može zanijeti u stvaranju vizije njene budućnosti. U toj viziji ona je nekako uvijek akademski uspješna, ima društveno priznatu karijeru i stabilan brak s nekakvim jednako uspješnim i pristojnim tipom u odijelu. Sve po pe-esu. I naravno, uspješno.
S druge strane, i suprugu i meni se nekako od starta nametnula potpuno drugačije vizija budućnosti Druge. Ona je beba koja se smije doslovno svemu.
Da. Doslovno. Svemu.
Gotovo da ne skida osmijeh s lica.
Pa čovjek kad je vidi spontano pomisli da će uvijek biti nekakva veseljakica.
Ona koju previše ne zanima ni akademski uspjeh (jer to je za one 'ozbiljne', kao Prva) ni karijera (i to je za one 'ozbiljne'), a vjerojatno će je i privatno privlačiti vrckave (čitaj: 'neozbiljne') osobe, ko što je i ona.
I zato će Prva biti akademska glazbenica/doktorica/arhitektica i ozbiljna do bola, a druga će raditi u pekari, ali će zato zabavljati cijeli kvart svojom veselom, vrckastom osobnošću. Da, da, bit će baš tako...
Maaaaaa... čekajte malo!!!
U jednom trenutku me je nešto ipak ošinulo. Da sam mogla, samu sebe bih ošamarila. Nekako sam ipak shvatila da takvim razmišljanjem mogu ozbiljno naštetiti svojoj djeci, naročito ako takve misli počnem izgovarati na glas.
Da, lijepo je maštati o uspješnoj budućnosti svog starijeg djeteta, ali što ako se ta mašta pretvori u očekivanja?
Što ako onda ta očekivanja ne budu ispunjena?
Što ako se, unatoč mojim naporima da tako ne bude, pojavi osjećaj razočaranja?
Što ako baš ona odluči baviti se nekim manje 'glamuroznim' zanimanjem i ako je akademski život ne bude zanimao uopće?
Ama baš ništa!
Prva je ne samo moje dijete već i osoba koja zaslužuje svoje puno poštovanje.
Osoba koju odgajam da sama nauči donositi odluke u životu i preuzeti za njih odgovornost.
Što god u životu odluči biti, čime god se odluči baviti, taj izbor trebam poštovati, inače ću pogaziti sve ono što je kao majka učim.
Ona nije tu da ostvaruje moje projicirane, neostvarene snove već svoje vlastite.
U istom trenutku prosvjetljenja shvatila sam da nisam fer ni prema Drugoj. Da, znam, na drugom djetetu je uvijek nekako manji pritisak, manje se od njega očekuje... jer sve se to već prošlo s prvim.
Ali opet, pretpostaviti da će dijete krenuti nekakvim 'manje ozbiljnim' putem jer je kao beba vrckavo je zapravo suludo. Da ne kažem 'bezobrazno.'
Neodgovorno.
Druga je još toliko malena da zapravo NEMAMO POJMA kakva će biti kao dijete, kamoli kao odrasla osoba.
Priznajem, i dalje u nekoj svojoj mašti vidim Prvu kako projektira zgrade i Drugu kako priča šale u društvu, ali nestao je onaj pritisak da tako baš MORA biti.
Bit će onako kako one odaberu.
Kuda će ih život odvesti, ne zna se još.
No ono što već sada znaju je ovo - tamo gdje je mama, tamo je dom.
Sve ostalo stvorit će same, najbolje što znaju.
Oznake: odgoj djece, talent, roditeljstvo
13.12.2018. u 13:28 | 1 Komentara | Print | # | ^Što se mijenja kad si mama?
- Kako je biti mama?
Kad me netko ovo pita, u pravilu odgovorim:
- Lijepo, ali naporno.
Posljednji takav upit, postavljen nedavno, ponukao me je da malo bolje promislim o detaljnijem odgovoru na ovo pitanje. Ovdje ću ga podijeliti s vama.
Kad si mama onda guglaš ko nikad u životu. O temama vezanima uz klince.
'Psihomotorički razvoj bebe po mjesecima.'
'Kad moja beba smije sjediti.'
'Kalendar dohrane.'
'Dvogodišnjakinja ne sluša.'
'Trogodišnje dijete izbirljivo u jelu.'
'Dijete ima proljev.'
... itd, itd.
Kad si mama često ti je dosadno.
Da, mogla bih vam sad ovdje prodavati priču kako je majčinstvo jedno blaženstvo u kojem beskrajno uživate 24 sata dnevno ali nije uvijek baš tako. Ma koliko mi moje cure bile preslatke i drage, u određenim trenucima s njima doslovno umirem od dosade.
Kad moram gledati epizodu Kluba Mickeya Mousea koju sam u proteklih nekoliko dana već vidjela sedam puta.
Kad nekih 30 puta za redom moram s Prvom igrati istu igru.
'Ja ću imati plišanu curu, ti mama plišanog krokodila koji je želi pojesti.'
'Ja ću biti princeza na balu i ispast će mi cipelica pa mi je ti donesi da je probam.'
'Ja ću imati ovu Barbie, a i ovu drugu pa neka idu kupiti sastojke za tortu.'
Prvi put je simpatično, drugi put isto ali tamo negdje trideseti put već želite iskočiti iz vlastite kože.
Naravno, djetetu to nećete reći.
Kad si mama pretvaraš se u kantu za smeće.
- Prva, hoćeš sad jesti faširanac i kelj?
- Daaaaa, daaaaaa, daaaaa!
Pola sata kasnije: ona napušta stol nakon dva pojedena zalogaja, a ja jedem njene ostatke, 'da se ne baci.'
Kad si mama nosiš vezanu kosu - ako ista već nije ošišana.
Razlog je beskrajno jednostavan - bebe vuku za kosu.
I to vraški jako.
Dok sam još bila s Drugom u rodilištu, nakratko sam pričuvala kćerkicu od cimerice dok je ona bila na WC-u. Ta bebica, tada stara samo dva dana, zgrabila me je za kosu i počupala iznenađujuće bolno. To mi je bilo prvo upozorenje: 'Ne drži puštenu kosu kad ideš nositi bebu.'
Druga mi je to još nekoliko puta potvrdila.
I tako ja kao mama više manje stalno nosim rep.
Kad si mama uglavnom razgovaraš samo o djeci.
Da, lijepo zvuči ono 'sad kad si na porodiljnom, naći ćeš vremena i za sebe i neke svoje interese.'
'Možeš se intelektualno uzdizati, učiti nešto za svoju dušu.'
Ma vraga.
Dođem s klinkama u parkić, sretnem tamo druge mame i... što mislite, da raspravljamo o Hegelu i Kantu?
Dobro je i ako ovlaš dotaknemo neku vijest s dnevno-političkih portala.
Teme su uglavnom čija je beba koliko dugo na cici, kad se krenulo s dohranom, koliko često beba kaka, čija je beba prohodala, kako se nose s jesenskim virozama, 'znate, čula sam da su u vrtiću opet vodene kozice... da, da, bolje da to prebole mali...'
U određenim trenucima ste toliko okupirani djecom da niti ne stignete pratiti što se događa u svijetu oko vas, osim što na brzinu možete preletjeti preko nečijeg Facebook zida.
Ako imate bebu koja je samo na cici, niste baš u mogućnosti ni izlaziti van, u nekakvo kino ili kazalište pa onda niste ni u mogućnosti komentirati aktualne filmove i predstave.
Kad ste mama, u ozbiljnoj ste opasnosti pasti u neku vrstu društvene izolacije koja onda za posljedicu ima i ograničene mogućnosti vođenja rasprava o raznim aktualnostima - osim ako aktualnošću ne smatrate nešto poput 'moje zlato je danas prvi put zagugutalo.'
Kad si mama, često ti radi veš mašina.
Često kuhaš jedan te isti obrok u etapama.
Često jedeš u kasne noćne sate jer ranije nije bilo prilike.
Često brineš.
Često daješ puse u čudne dijelove tijela, 'da manje boli.'
Često nemaš blage veze što radiš.
Često se oduševiš ko što nikad nisi.
Često se i razočaraš.
Često fotografiraš svoje klince.
Često prekidaš to što radiš jer te djeca trebaju.
Često se nerviraš ali isto tako i često uživaš.
... i puno, puno voliš.
Oznake: majcinstvo, odgoj
11.12.2018. u 14:36 | 1 Komentara | Print | # | ^Susret sa Svetim Nikolom
Danas sam s curama bila u kazalištu. Prva inače voli predstave pa je nije trebalo puno nagovarati na odlazak, posebno ne kad sam joj rekla da će se nakon predstave u kazalištu pojaviti trenutno njen omiljen muškarac nakon tate i Zaka Storma - Sveti Nikola. Od ranog jutra pa sve do negdje četiri popodne, kad smo krenule na predstavu, iz petnih žila se trudila biti dobra djevojčica 'kako se Sveti Nikola ne bi slučajno naljutio i odbio joj donijeti poklon.' Posljednji uvjet za umiliti ga bio je - biti mirna tijekom gledanja predstave.
I Druga je bila s nama. Ne zato jer očekujem da dijete od pet mjeseci uopće bude svjesno da se nalazi na mjestu koje zovemo kazalište, kamoli zato jer mislim da će je interesirati predstava. Razlog je prozaičan - ona je od rođenja samo na cici. Nije mi ispod časti svojoj bebi dati nešto poput Bebimila ili Nana - što bi joj mogao dati i netko drugi, tko bi je čuvao - ali, da budem iskrena, nisam vidjela smisla pljunuti lovu za cijeli paket umjetnog mlijeka da bi joj nekakva teta čuvalica dala jednu jedinu bočicu, a onda bih ostalo vjerojatno bacila. Suprug, naime, ima radni vikend pa je opcija da se brine o bilo kojem djetetu u startu pala u vodu.
Zato sam sa sobom povela frendicu. Nekako sam imala osjećaj da bi se Druga tijekom predstave mogla pobuniti.
Preglasno plakati za cicom.
Urlati jer je grči u želucu.
Tražiti da stojim i nosim je na ramenu.
Napraviti maestralni 'iskrcaj' u pelenu koji traži hitnu intervenciju.
U takvom slučaju, procijenila sam, bila bih prisiljena napustiti predstavu, a ideja da svoju stariju, troipolgodišnju djevojčicu, ostavim samu u mračnoj dvorani nije mi se nimalo svidjela. Frendica je, srećom, prihvatila poziv.
I dobro da jest.
Druga je na predstavu ušla spavajući, u 'jaju' u kojem se do kazališta dovezla automobilom, ali već tamo negdje na uvodnoj sceni se probudila.
Cuc-cuc-cuc.
Nakačila se na cicu.
Onda je odlučila malo biti u mom krilu, u polusjedećem položaju, i 'gledati predstavu'.
Pa opet cuc-cuc-cuc.
Na drugoj cici.
Sve je bilo u redu dok se hranila no onda je mlada dama odlučila da bi se ona malo nosila na ramenu. Dok ja stojim.
Pa sam, kako sam dobro predvidjela, morala s njom napustiti predstavu.
Bilo je to nekih pola sata nakon početka.
Otišla sam u foaje u prizemlju i tamo srela kolegu s posla kojeg je s predstave potjerao njegov jednogodišnji sinčić te nekoliko mama s djecom te dobi za koje se boravak u kazalištu također pokazao prevelikim izazovom.
Družili smo se sve do kraja predstave, nekih sat vremena.
Red spike o dojenju.
Red spike o ritmu spavanja.
Red spike o tome koliko se vole nositi.
Red spike o igračkama i eto ga, vrijeme je proletjelo.
Druga ga je provela malo na cici, malo na ramenu, malo oduševljeno se smijući 'drugoj' bebi koja 'živi u ogledalu' kazališta.
Tamo negdje pred kraj predstave poslala sam frendici poruku:
'Je li sve u redu?'
Odgovorila mi je:
'Prva spava'.
Ne treba biti genij da bi shvatili da je predstava baš nije oduševila.
No dobro, bolje i to nego da je frendici radila probleme glasnim zapitkivanjem, lupkanjem nožicama ili prežustrim vrpoljenjem.
Ovako je ženska barem pošteno odradila svoj popodnevni san, što joj je zadnji put uspjelo prije nekih godinu i pol. Što da velim, dijete je po tom pitanju na mene. Ja sam, naime, u potpunosti napustila dnevni san s dvije godine.
Dio mene se, doduše, pošteno prepao kad sam čula da je zaspala. Problem je u tome što Prva, kada zaspi po danu, zna užasno plakati kad je se probudi.
Ovaj put nije plakala jer je imala odličan motiv.
Svetog Nikolu.
Druga i ja vratile smo se u dvoranu taman kad se bradati gospodin pojavio. Nju nije impresionirao nimalo. Gospodična se opet nakačila na svoju cicu i to je bilo sve što je zanima.
Zato je Prva bila toliko ushićena da smo joj frendica i ja zajedno morale objasniti da Sveti Nikola nije došao samo zato kako bi NJU prozvao i kako će morati čekati svoj red.
Srećom, odmah je to prihvatila pa nismo imali scenu.
Dok smo čekale da je Sveti Nikola pozove na pozornicu prisjećala sam se kako je to bilo prošle godine.
Isto je bila beskrajno uzbuđena jer će upoznati Svetog Nikolu i dobiti poklon no kad je došao trenutak penjanja na pozornicu uplašila se i rasplakala pa ju je morao otpratiti tata.
Ove godine mi je obećala da će biti hrabra curica i otići po svoj poklon sama.
Tako je i bilo.
Sveti Nikola nije dobio osmijeh ali Prva mu je ipak hrabro prišla, sjela mu krilo i fotografirala se s njime, a potom je svoj dar odnijela sa pozornice.
O opciji 'ajmo prvo doma pa ćemo ga onda otvoriti' razmišljala sam otprilike pola sekunde. Dovoljno je bilo vidjeti ushićenu facu od Prve.
Poklon je otvorila odmah u kazališnom foajeu i oduševila se jer je dobila igračku koju spominje, pri vrhu svoje liste prioriteta, već danima. Unutra je 'Sveti Nikola' ubacio i plišanu Minnie Mouse za Drugu.
Prije je, naime, prije nekih tjedan, dva važno izjavila:
- Svaka djevojčica mora imati svoju šminku i svoju Minnie.
Što se šminke tiče, za Drugu je ipak još pinkicu prerano ali protiv Minnie nemamo ništa. I moram priznati da je Prva sjajno pogodila. Drugu je Minnie oduševila, što je pokazala zadovoljnim smijanjem i skičanjem te motanjem iste po rukicama.
Ostalo je još samo otići kući i utopliti se.
Moje djevojčice zaspale su sretne, a ja kucam ove redove i pokušavam otjerati prehladu.
Prvoj još samo dugujem, u narednih nekoliko dana, predstavu na kojoj neće zaspati.
Oznake: sveti nikola, kazališne predstave, odgoj, prijatelj
08.12.2018. u 22:58 | 1 Komentara | Print | # | ^Ono kad i nisam baš dobra mama
'Biti mama je najteži posao na svijetu.'
'Odgajati djecu teže je od najzahtjevnijeg fakulteta'.
'Što je više djece rodila, to tu ženu više cijenim.'
'Žena daje život i zato je treba poštovati'.
Ovakve i slične fraze čula sam više puta u životu, od raznih ljudi. Da je odgoj djece u najmanju ruku izazovan uvjerila sam se već sada tijekom svog dosadašnjeg kratkog roditeljskog iskustva. Prva me koji put stvarno zna staviti pred zid.
Kad sama poželi nešto pojesti, ja joj to pripremim, a ona onda to prezrivo odbije.
Kad očajnički želim da požuri jer ćemo negdje zakasniti, a ona se ukopa u mjestu.
Kad joj nešto govorim i shvatim da govorim kroz nju.
Kad prkosi na način na koji nitko ne prkosi.
Kad mi kroz plač pokušava reći što je u datom trenutku smeta, ali ne nalazi prave riječi pa joj ne znam pomoći.
Da se razumijemo, imamo ona i ja dobrih trenutaka.
Recimo, lijepo nam ide kad je učim kuhati, pisati slova, crtati ili prepoznati razne vrste životinja.
Ponosna sam i na činjenicu da je Prva vrlo pristojna djevojčica koja se ustručava reći 'dobar dan', 'do viđenja', 'hvala' i 'molim.'
Dragovoljno pomaže u čišćenju, zna lijepo postaviti stol i uvijek odnese svoj tanjur kad je gotova s jelom.
Rijetko je se treba tjerati da ode na spavanje. Ona u pravilu u krevet odlazi sama.
I volim kad mi kažu da sam dobra mama.
Kad od mene traže savjet.
Kad mi kažu da su iz mog primjera odgajanja nešto naučili.
Unatoč svemu tome, ne volim kad me stavljaju na neku vrstu pjedestala naprosto zbog činjenice da sam rodila i nekog odgajam.
Nekome to možda laska, meni ne.
Jer kad mi poručuju da sam turbo-mega-super naprosto zato jer sam mama, i da su sve mame turbo-mega-super naprosto zato jer su mame, meni to stvara grozan pritisak.
Da stalno moram biti turbo-mega super naprosto zato jer sam mama.
A ja nisam uvijek turbo-mega-super kao mama.
Štoviše, nekad znam biti baš katastrofa.
Evo, danas sam, na primjer, otišla do svoje firme pokupiti karte za jednu dječju predstavu od kolegice. Firma je na sasvim drugom kraju grada od moje kuće. Povela sam Drugu sa sobom kako bih je potrebi mogla podijiti, ali sam kod kuće zaboravila njene pelene.
Kad sam shvatila, osjećala sam se ko plavuša iz vica.
Glupo.
Srećom, Druga je odlučila ne obavljati nuždu dok smo bile vani i tako me spasila od vlastite gluposti.
Ne tako davno otišla sam s njom u obližnji Kaufland. Autom. Ona je bila u 'jaju' u kojem se vozi dojenčad prije nego počne sjediti. U dućanu sam u jednoj ruci nosila 'jaje', a drugom sam vukla košaricu.
Uzela sve što mi treba, došla na blagajnu, platila, odšetala do lifta koji je dvadesetak metara dalje, ušla u njega i... shvatila da mi je beba ostala na blagajni. U 'jaju'.
Nda.... ono kad zadihano juriš natrag što te brže noge nose, brzo hvataš dijete koje, srećom, nije ni skužilo da me tih pola minute, minutu nema i svim silama nastojiš izbjeći poglede ljudi od kojih neki govore 'ajme, sirota', a drugi 'gluuuuupača.'
I znaš da imaju pravo.
Ni s Prvom uvijek ne zaslužujem nagradu za majku godine.
Recimo, više puta sam joj zaboravila odnijeti pidžamicu u vrtić.
Zaboravim joj i papučice kad preko vikenda odu doma na pranje.
U žurbi se ne sjetim kupiti joj sirup protiv kašlja.
Prenaglim u reakciji na neku njenu nepodoštinu.
Nisam uvijek onoliko strpljiva koliko bih trebala biti.
Sve u svemu, kao mama imam kako dobrih trenutaka, tako i onih loših.
Nije mi svaki dan isti i ne reagiram u svakoj situaciji jednako.
Nisam savršena.
Nisam nikakva turbo-mega-super mama već samo obična mama kojoj nekad i ne ide tako dobro.
I zato ne volim biti na pjedestalu zbog vlastitog majčinstva.
Preferiram jedan realniji, uravnoteženiji pristup ka majčinstvu koji će pomoći u razbijanju mita o majci kao nekakvog polu-nadnaravnom biću koje uvijek nasmiješeno, blažena izraza lica, suvereno riješava sve probleme s djecom u nekakvom stanju majčinskog zena.
Kako već rekoh, ja sam samo obična mama.
Oznake: odgoj djece, majka, majcinstvo, drustvo
05.12.2018. u 21:50 | 4 Komentara | Print | # | ^Kad mala glava misli
Djeca su mi se dogodila prilično kasno. Splet životnih okolnosti je htio da Prvu dobijem s punom 41-om, a Drugu s pune 44. Nije da sam tako planirala, da mi je cilj bio dulje se 'iživjeti'. Jednostavno je tako ispalo. Već Prva je došla u trenutku kad sam bila poprilično uvjerena da djece neću imati nikad, da mi je neka viša sila, ako postoji, namijenila drugačiji životni put.
U svim tim godinama prije majčinstva susretala sam tuđu djecu. Neću lagati i reći da sam oduvijek obožavala klince i sebe čeznutljivo zamišljala s jednim djetetom koje mi se vješa oko noge, a s drugim na cici, ali nisam bila ni onaj tip osobe kojem djeca nesnošljivo idu na živce sve dok ne dobiju svoju. Obraćala sam na njih samo površnu pažnju stvarajući neke usputne dojmove koji su, naravno, uglavnom bili pogrešni.
Tada mi to nije bilo jasno, ali danas jest.
Recimo, bila sam uvjerena da klinci od neke tri godine mogu izgovoriti par jednostavnih rečenica i da je najkompleksniji razgovor koji s njima možete voditi otprilike na ovoj razini:
- Hoćeš li čokolade?
- Da.
Sad u kući imam trogodišnjakinju, a imam i svakodnevnu priliku vidjeti njene vršnjake iz vrtića i vidim koliko sam bila u krivu. Jasno, trogodišnjaci nisu još ni tjelesno i ni mentalno razvijeni poput pubertetlija, a kamoli poput odraslih osoba, a ono što im opako nedostaje i time kompromitira njihovu mogućnost donošenja životnih odluka je nedostatak iskustva. Ali bez obzira na to, sada slobodno mogu reći da se male osobe od tri godine, posebno one ženskog spola, mogu verbalno izražavati puno bolje nego što sam ja mislila. Prva je, recimo, u stanju izgovoriti rečenicu poput: 'Budući da u autu nemamo benzina, moramo ići na pumpu' i pritom razumjeti to što je rekla i staviti u odgovarajući kontekst.
I ne samo to. Trogodišnjaci su u stanju biti i prilično inovativni u razmišljanju, a pritom inovativnošću ne smatram samo nešto poput 'ajmo pošarati zidove vodenim pastelama' (mada smo prošli i to!) ili 'ajmo oprati mačku u veš mašini' (srećom, to nismo prošli).
Recimo, Prva mi je jučer rekla kako se veseli Božićnom drvcu.
Da se odmah ispravim... ona to spominje tamo negdje od ožujka.
Od onda pita:
- Kad će konačno zima i snijeg?
- A zašto ti je to važno? - redovno joj odgovaram protupitanjem.
- Jer onda imamo bor, i kuglice, i zvjezdu na vrhu. I darove. A kad je snijeg je i moj rođendan.
... i tako zapitkuje dobrih 9 mjeseci, unatoč tome što istovremeno obožava i ljeto i plažu.
Uglavnom, jučer smo opet razgovarale o drvcu i pojavio se problem - gdje ga staviti u našem malenom stanu. Do sad smo taj problem rješavali tako što bi sklonili njene igračke na drugo mjesto i tamo gdje su do tad bile postavili drvce. U međuvremenu se broj njenih igračaka povrećao pa ih više nije tako jednostavno skloniti, a tu je i zipkica na ljuljanje u kojoj spava Druga koja, naravno, također zauzima određen prostor koji je prije bio prazan.
Dok sam ja u sebi mozgala što, kuda i kako, Prva je osmislila rješenje. Neću pisati detalje jer sumnjam da bi ikog zanimao uvid u tlocrt našeg stana ali dovoljno je reći da je njena mala glavica došla do prijedloga koji će nam omogućiti postaviti drvce na željeno mjesto, a uz to i skloniti njene igračke na dva mjesta od kojih će joj oba biti dovoljno dostupna, a mi se nećemo spoticati preko njih dok prolazimo s jednog kraja stana na drugi. Ahm... barem ne previše.
Ugodno me je iznenadila ne samom idejom i već i elaboriranim načinom na koji ju je prezentirala.
Da mi je netko prije samo par godina rekao da jedna trogodišnjakinja takvo što može, rekla bih: 'Ah, opet se ova(j) pretjerano hvali svojim djetetom.'
A moja Prva i njene male prijateljice me sada već iz dana u dan ugodno iznenađuju svojom inteligencijom i svojim sposobnostima.
I zato sad shvaćam koliko sam prije griješila potcjenjujući djecu.
Danas razumijem da su djeca osobe itekako vrijedne poštovanja čije mišljenje doista vrijedi poslušati. Naravno, nećete djetetu prepustiti odluku o nečemu kao što je dizanje stambenog kredita ili taktika kako ćete kod šefa izboriti povišicu, ali često znaju one 'male', obične, svakodnevne stvari sagledati iz jedne svježe perspektive i ponuditi dobru ideju koja uz to nije kontaminirana predrasudama do kojih dovodi iskustvo. Što je Prva starija, to sve više uživam u razgovorima s njom i u slušanju njenih ideja i prijedloga, i nadam se da će jednako tako biti s Drugom.
Volim čuti njeno mišljenje.
Roditelji generacije u kojoj sam ja odrastala bili su drugačiji. Onda se defaultom smatrala filozofija 'ah, dijete je, što on(a) zna?'
'Dobro dijete' nije bilo ono dijete koje zna dati pametan prijedlog na pristojan način već ono dijete koje šuti.
Oni su mislili za nas i nama je to bio 'amen'.
'Ne smiješ piti sok nakon sladoleda' (usput, nikad nitko nije dokazao da je takvo što točno).
'Ovo su ti dobre cipele za kišu' (nema veze što su ružne).
'Tu ćeš sjediti kad dođu gosti, i bit ćeš tiho.'
Kad nama dođu gosti, Prva je dobrodošla s njima porazgovarati. Ne maltretirati već porazgovarati.
Reći - na pristojan način - što misli.
Pokazati što zna.
Sudjelovati.
Vjerujem da se samo tako, mogućnošću slobodnog izražavanja svojih ideja - koje mogu, ali i ne moraju biti prihvaćene! - može razviti u osobu koja će jednog dana biti u stanju bez kompleksa iskazati svoje mišljenje i koja neće dozvoliti da drugi misle u njeno ime.
Svaka kuća gradi se od temelja.
Slično je i s djecom.
Sad kad sam mama vidim da su tu temelji puno bolji no što sam očekivala.
Pretpostavke doista jesu majka svih zabluda.
Oznake: odgoj djece, inteligencija
03.12.2018. u 13:06 | 2 Komentara | Print | # | ^