Susret sa Svetim Nikolom
Danas sam s curama bila u kazalištu. Prva inače voli predstave pa je nije trebalo puno nagovarati na odlazak, posebno ne kad sam joj rekla da će se nakon predstave u kazalištu pojaviti trenutno njen omiljen muškarac nakon tate i Zaka Storma - Sveti Nikola. Od ranog jutra pa sve do negdje četiri popodne, kad smo krenule na predstavu, iz petnih žila se trudila biti dobra djevojčica 'kako se Sveti Nikola ne bi slučajno naljutio i odbio joj donijeti poklon.' Posljednji uvjet za umiliti ga bio je - biti mirna tijekom gledanja predstave.
I Druga je bila s nama. Ne zato jer očekujem da dijete od pet mjeseci uopće bude svjesno da se nalazi na mjestu koje zovemo kazalište, kamoli zato jer mislim da će je interesirati predstava. Razlog je prozaičan - ona je od rođenja samo na cici. Nije mi ispod časti svojoj bebi dati nešto poput Bebimila ili Nana - što bi joj mogao dati i netko drugi, tko bi je čuvao - ali, da budem iskrena, nisam vidjela smisla pljunuti lovu za cijeli paket umjetnog mlijeka da bi joj nekakva teta čuvalica dala jednu jedinu bočicu, a onda bih ostalo vjerojatno bacila. Suprug, naime, ima radni vikend pa je opcija da se brine o bilo kojem djetetu u startu pala u vodu.
Zato sam sa sobom povela frendicu. Nekako sam imala osjećaj da bi se Druga tijekom predstave mogla pobuniti.
Preglasno plakati za cicom.
Urlati jer je grči u želucu.
Tražiti da stojim i nosim je na ramenu.
Napraviti maestralni 'iskrcaj' u pelenu koji traži hitnu intervenciju.
U takvom slučaju, procijenila sam, bila bih prisiljena napustiti predstavu, a ideja da svoju stariju, troipolgodišnju djevojčicu, ostavim samu u mračnoj dvorani nije mi se nimalo svidjela. Frendica je, srećom, prihvatila poziv.
I dobro da jest.
Druga je na predstavu ušla spavajući, u 'jaju' u kojem se do kazališta dovezla automobilom, ali već tamo negdje na uvodnoj sceni se probudila.
Cuc-cuc-cuc.
Nakačila se na cicu.
Onda je odlučila malo biti u mom krilu, u polusjedećem položaju, i 'gledati predstavu'.
Pa opet cuc-cuc-cuc.
Na drugoj cici.
Sve je bilo u redu dok se hranila no onda je mlada dama odlučila da bi se ona malo nosila na ramenu. Dok ja stojim.
Pa sam, kako sam dobro predvidjela, morala s njom napustiti predstavu.
Bilo je to nekih pola sata nakon početka.
Otišla sam u foaje u prizemlju i tamo srela kolegu s posla kojeg je s predstave potjerao njegov jednogodišnji sinčić te nekoliko mama s djecom te dobi za koje se boravak u kazalištu također pokazao prevelikim izazovom.
Družili smo se sve do kraja predstave, nekih sat vremena.
Red spike o dojenju.
Red spike o ritmu spavanja.
Red spike o tome koliko se vole nositi.
Red spike o igračkama i eto ga, vrijeme je proletjelo.
Druga ga je provela malo na cici, malo na ramenu, malo oduševljeno se smijući 'drugoj' bebi koja 'živi u ogledalu' kazališta.
Tamo negdje pred kraj predstave poslala sam frendici poruku:
'Je li sve u redu?'
Odgovorila mi je:
'Prva spava'.
Ne treba biti genij da bi shvatili da je predstava baš nije oduševila.
No dobro, bolje i to nego da je frendici radila probleme glasnim zapitkivanjem, lupkanjem nožicama ili prežustrim vrpoljenjem.
Ovako je ženska barem pošteno odradila svoj popodnevni san, što joj je zadnji put uspjelo prije nekih godinu i pol. Što da velim, dijete je po tom pitanju na mene. Ja sam, naime, u potpunosti napustila dnevni san s dvije godine.
Dio mene se, doduše, pošteno prepao kad sam čula da je zaspala. Problem je u tome što Prva, kada zaspi po danu, zna užasno plakati kad je se probudi.
Ovaj put nije plakala jer je imala odličan motiv.
Svetog Nikolu.
Druga i ja vratile smo se u dvoranu taman kad se bradati gospodin pojavio. Nju nije impresionirao nimalo. Gospodična se opet nakačila na svoju cicu i to je bilo sve što je zanima.
Zato je Prva bila toliko ushićena da smo joj frendica i ja zajedno morale objasniti da Sveti Nikola nije došao samo zato kako bi NJU prozvao i kako će morati čekati svoj red.
Srećom, odmah je to prihvatila pa nismo imali scenu.
Dok smo čekale da je Sveti Nikola pozove na pozornicu prisjećala sam se kako je to bilo prošle godine.
Isto je bila beskrajno uzbuđena jer će upoznati Svetog Nikolu i dobiti poklon no kad je došao trenutak penjanja na pozornicu uplašila se i rasplakala pa ju je morao otpratiti tata.
Ove godine mi je obećala da će biti hrabra curica i otići po svoj poklon sama.
Tako je i bilo.
Sveti Nikola nije dobio osmijeh ali Prva mu je ipak hrabro prišla, sjela mu krilo i fotografirala se s njime, a potom je svoj dar odnijela sa pozornice.
O opciji 'ajmo prvo doma pa ćemo ga onda otvoriti' razmišljala sam otprilike pola sekunde. Dovoljno je bilo vidjeti ushićenu facu od Prve.
Poklon je otvorila odmah u kazališnom foajeu i oduševila se jer je dobila igračku koju spominje, pri vrhu svoje liste prioriteta, već danima. Unutra je 'Sveti Nikola' ubacio i plišanu Minnie Mouse za Drugu.
Prije je, naime, prije nekih tjedan, dva važno izjavila:
- Svaka djevojčica mora imati svoju šminku i svoju Minnie.
Što se šminke tiče, za Drugu je ipak još pinkicu prerano ali protiv Minnie nemamo ništa. I moram priznati da je Prva sjajno pogodila. Drugu je Minnie oduševila, što je pokazala zadovoljnim smijanjem i skičanjem te motanjem iste po rukicama.
Ostalo je još samo otići kući i utopliti se.
Moje djevojčice zaspale su sretne, a ja kucam ove redove i pokušavam otjerati prehladu.
Prvoj još samo dugujem, u narednih nekoliko dana, predstavu na kojoj neće zaspati.
Oznake: sveti nikola, kazališne predstave, odgoj, prijatelj
08.12.2018. u 22:58 | 1 Komentara | Print | # | ^