Roditeljska očekivanja i njihove zamke
Kad su Prvoj bile tamo negdje dvije godine poludjela je za ZZ-Topom i operom.
Ovo sa ZZ-Topom je bilo prilično zabavno. Muž i ja nismo mogli ne imati osmijehe na licima dok se na svojim bucmastim nožicama njihala naprijed-nazad u ritmu Tusha i La Grangea. Meni kao nekakvoj 'rokerici' u duši je zbog njenog afiniteta prema toj vrsti mjuze bilo posebno drago.
Ali ZZ-Top su bili samo fora.
Prava stvar - ono ozbiljno - bila je opera. Kad sam skužila da ona opsjednuto gleda Opera Box na HTV-u, a potom da joj se sviđaju i neke partiture iz klasične i barokne glazbe, u glavi mi se stvorila primamljujuća misao:
'Bit će akademska glazbenica.'
Već sam je mogla zamisliti kako sjedi u orkestru, uspravna, duga, istegnuta vrata, s violinom na ramenu. Dama s gudalom.
Imala je i fazu kad je obožavala crtić o doktorici Pliško. Kad je na poklon dobila liječnički pribor za igru, revno se bacila na 'liječenje' svojih igračaka, baš kao i doktorica iz crtića. Mom ponosu nije bilo kraja kad je osvojila svoju prvu diplomicu - za uspješno 'liječenje' plišanih igrački u tzv. Bolnici za plišane medvjediće koja se svako proljeće organizira na Zrinjevcu. Ova improvizirana bolnica usred parka namijenjena je djeci koja se boje doktora kako bi im kroz igru pomogla odagnati strah.
Ne samo što se Prva ne boji doktora već obožava ići na preglede. Zato je svoju prigodu da se istakne i pokaže svoje vještine 'liječenja' u Bolnici za plišane medvjediće jedva dočekala.
I zasjala punim sjajem.
'Bit će doktorica', već sam je vidjela u bijleoj kuti, sa skalpelom u ruci,kako suvereno i smireno spašava nečiji život.
Nedavno su mi tete u vrtiću rekle da im se čini da ima dara za crtanje. Kod kuće sam isto skužila da rado crta i da je jako uspješna u crtanju geometrijskih oblika poput kvadrata i trokuta pomoću geometrijskog trokuta i ravnala te kruga pomoću šalice.
Kad mi je muž uz to spomenuo da je primjetio da se odlično snalazi u prostoru, u mojoj glavi već se spontano stvorila misao:
'Bit će arhitektica.'
Prva u spektakularnom, ostakljenom uredu u New Yorku projektira zgradu nekog novog muzeja... Nisam mogla ne zamišljati je...
Za nju često govore da je vrlo elokventna, inteligentna i napredna za svoju dob, a kad tome dodate i spoznaju da je po prirodi vrlo pedantna i da voli stvari raditi 'na pravi način', jasno vam je kako se jedna obična mama brzo može zanijeti u stvaranju vizije njene budućnosti. U toj viziji ona je nekako uvijek akademski uspješna, ima društveno priznatu karijeru i stabilan brak s nekakvim jednako uspješnim i pristojnim tipom u odijelu. Sve po pe-esu. I naravno, uspješno.
S druge strane, i suprugu i meni se nekako od starta nametnula potpuno drugačije vizija budućnosti Druge. Ona je beba koja se smije doslovno svemu.
Da. Doslovno. Svemu.
Gotovo da ne skida osmijeh s lica.
Pa čovjek kad je vidi spontano pomisli da će uvijek biti nekakva veseljakica.
Ona koju previše ne zanima ni akademski uspjeh (jer to je za one 'ozbiljne', kao Prva) ni karijera (i to je za one 'ozbiljne'), a vjerojatno će je i privatno privlačiti vrckave (čitaj: 'neozbiljne') osobe, ko što je i ona.
I zato će Prva biti akademska glazbenica/doktorica/arhitektica i ozbiljna do bola, a druga će raditi u pekari, ali će zato zabavljati cijeli kvart svojom veselom, vrckastom osobnošću. Da, da, bit će baš tako...
Maaaaaa... čekajte malo!!!
U jednom trenutku me je nešto ipak ošinulo. Da sam mogla, samu sebe bih ošamarila. Nekako sam ipak shvatila da takvim razmišljanjem mogu ozbiljno naštetiti svojoj djeci, naročito ako takve misli počnem izgovarati na glas.
Da, lijepo je maštati o uspješnoj budućnosti svog starijeg djeteta, ali što ako se ta mašta pretvori u očekivanja?
Što ako onda ta očekivanja ne budu ispunjena?
Što ako se, unatoč mojim naporima da tako ne bude, pojavi osjećaj razočaranja?
Što ako baš ona odluči baviti se nekim manje 'glamuroznim' zanimanjem i ako je akademski život ne bude zanimao uopće?
Ama baš ništa!
Prva je ne samo moje dijete već i osoba koja zaslužuje svoje puno poštovanje.
Osoba koju odgajam da sama nauči donositi odluke u životu i preuzeti za njih odgovornost.
Što god u životu odluči biti, čime god se odluči baviti, taj izbor trebam poštovati, inače ću pogaziti sve ono što je kao majka učim.
Ona nije tu da ostvaruje moje projicirane, neostvarene snove već svoje vlastite.
U istom trenutku prosvjetljenja shvatila sam da nisam fer ni prema Drugoj. Da, znam, na drugom djetetu je uvijek nekako manji pritisak, manje se od njega očekuje... jer sve se to već prošlo s prvim.
Ali opet, pretpostaviti da će dijete krenuti nekakvim 'manje ozbiljnim' putem jer je kao beba vrckavo je zapravo suludo. Da ne kažem 'bezobrazno.'
Neodgovorno.
Druga je još toliko malena da zapravo NEMAMO POJMA kakva će biti kao dijete, kamoli kao odrasla osoba.
Priznajem, i dalje u nekoj svojoj mašti vidim Prvu kako projektira zgrade i Drugu kako priča šale u društvu, ali nestao je onaj pritisak da tako baš MORA biti.
Bit će onako kako one odaberu.
Kuda će ih život odvesti, ne zna se još.
No ono što već sada znaju je ovo - tamo gdje je mama, tamo je dom.
Sve ostalo stvorit će same, najbolje što znaju.
Oznake: odgoj djece, talent, roditeljstvo
13.12.2018. u 13:28 | 1 Komentara | Print | # | ^