U subotu sam posljednji put izvadila bebu iz zipkice na ljuljanje
rije nekih pet godina, kad sam još bila trudna s Prvom, kupila sam joj zipkicu na ljuljanje. Govorili su mi: 'Nemoj to kupovati. Bespotrebno je.' 'Uštedi lovu i prijeđi odmah na kinderbet'. A ja sam je, u inat svima, odlučila kupiti.
Jer mi je bila fora.
Jer mi je bila beskrajno zabavna pomisao da svoju bebu u nečemu ljuljuškam dok je uspavljujem.
Jer bih doslovno uvenula da kupujem samo stvari koje su nužne i korisne, a ne i one koje su jednostavno – zabavne.
Slatke.
Simpatične.
I tako bi zipkica. Narančasta s baldahinom. U dućanu su mi rekli da će Prva u njoj moći spavati neka tri do četiri mjeseca. Spavala je čak osam, a onda je zbilja došlo vrijeme da uzmemo štrafciger u ruke i rastavimo zipkicu na djelove.
- Prodati ili ne? – naglas smo razmišljali suprug i ja. – Ili možda nekome pokloniti?
Kad svoje prvo dijete rodite u dobi od pune 41 godine, samu tu činjenicu smatrate čudom i nekako se ne nadate da bi vas tamo negdje u budućnosti moglo uveseliti još jedno. Zato smo, kada smo zipkicu na kraju ipak poslali rodbini u veću kuću uz napomenu 'dajte ako nekome jednom zatreba' bili čvrsto uvjereni kako taj mali komad namještaja više nikad nećemo vidjeti.
Vratila nam se tri godine kasnije, kad je na svijet došla Druga. U subotu sam posljednji put izvadila svoju bebu iz zipkice za ljuljanje i prebacila je u kinderbet. Nakon punih deset mjeseci. Mogli smo taj prijelaz sredit i ranije ali nismo. Možda smo bili malo lijeni uzeti opet štrafciger u ruke.... Ma koga lažem? Bilo nam je žao oprostiti se od zipkice znajući da se ovaj put od nje opraštamo zauvijek. Definitivno. Bez fige u džepu. Bez 'možda'. Ne namjeravam rađati s više od 45.
Čudan je to osjećaj. S jedne strane, osjećaš se nekako prazno jer je jedna faza života tvog djeteta zauvijek prošla, a s druge te preplavljuje radost jer svjedočiš tome kako raste, razvija se. I postavljaš si na tisuće pitanja.
Kada će prohodati?
Hoće li progovoriti prije svog prvog rođendana?
Kako će proći njen prvi dan u jaslicama?
Što je čeka u školi?
Čime će se u životu baviti?
Hoće li biti dobra osoba?
Hoće li imati lijep život?
Čemu ću je sve ja naučiti?
Kakve ćemo sve trenutke zajedno proživjeti?
Na koji način će me pamtiti?
Roditeljstvo je, sada to jasno vidim, vrtlog u kojem se konstantno izmjenjuju nostalgija i iščekivanja. Osvrćeš se na prošlost i malo lupaš glavom o zid jer si prekasno shvatio da si nešto trebao uraditi drugačije, a onda malo prštiš ponosom zbog stvari koje su ispale kako treba, bilo da se to dogodilo zahvaljujući tebi i tvom odgoju ili tebi unatoč. Stvaraš grandiozne planove za budućnost, a onda ih polako rušiš svojim brigama i strahovima. Želiš čvrsto zgrabiti i zadržati sve ono lijepo što se do tog trenutka dogodilo, ali jednako tako želiš i vidjeti što će biti dalje. Kakva budućnosti čeka moju djecu i mene? Kakva budućnost ih čeka poslije mene?
Kad dobiješ drugo dijete, onda ti se prošlost na kratko vrati, baš onako kako se vratila mom suprugu i meni kad smo u stan ponovno uveli našu voljenu zipkicu. Prošlost se vratila i kad smo Drugu nježno položili u kolica u kojima se nekoć vozila Prva, ushićeni jer su makar na kratko ponovo bila s nama. Crno-bijela kolica retro-dizajna s ogromnim kotačima u kojima beba može samo ležati. Kolica za koja ti je odmah jasno da to nije jedan od onih 'pedeset u jedan' proizvoda gdje ti beba može ležati i sjediti i koja istovremeno dijete voze, sviraju mu Mozarta i kuhaju kavu s pjenicom. Samo jedna sasvim obična, ali nama prekrasna i beskrajno fora kolica. O da, rekoh da volim kupovati fora stvari. TREBAM kupovati fora stvari.
Prošlost se vraća i sa svakim komadićem odjeće kojeg Druga nasljeđuje od svoje sestre. Sa svakom haljinicom, parom hlačica, šeširićem, štramplicama, suknjicom, kaputićem...
Oblačim Drugu u njih, a onda tražim fotografije Prve u tim istim komadima odjeće. Posjedam je pred računalo i govorim joj: 'Pogledaj, ovo si ti nekoć nosila', a ona mi radosno uzvraća da je sretna jer to sad može nositi njena sekica. Jer ona to definitivno više ne bi nosila.
- Pa nisam više beba – značajno zaključuje.
Istina. Nije. Prva je sada već djevojčica od četiri godine i njena postignuća me beskrajno vesele. A opet, dok gledam Drugu kako nosi njene haljinice i kako poseže za njenim plišanim igračkama, radujem se jer mi sve to budi uspomene i vraća sjećanja koja, unatoč mojim naporima, ponekad i blijede. Druga mi, ni ne znajući, pomaže u borbi protiv zaborava i nesvjesno me podsjeća da i sama tu nešto moram poduzeti.
I zato puno fotografiram.
Snimam.
Arhiviram.
Ovjekovječujem.
Zapisujem. Između ostalog i u ovaj blog. Da podijelim svoja iskustva s drugima ali i da sama zauvijek ovjekovječim svoja sjećanja. Na narančastu zipkicu i na sve ono lijepo što su mi moja djeca donijela.
Ovaj tekst već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.
Oznake: majcinstvo, djecja oprema, roditeljstvo, sestre, uspomene, mama i kćer
03.06.2019. u 11:04 | 3 Komentara | Print | # | ^Djeca - naše male kopije
Prva se rodila hitnim carskim rezom, u 22:35, jednog hladnog petka. Odveli su me, još ošamućenu, u sobu za intenzivnu njegu i telegrafski me obavijestili da je beba dobro, da je Apgar bio čista desetka, da ima 3040 grama i da je dugačka dobra 53 centimetra.
Visoka.
Na tatu.
Na mene sigurno nije jer se meni genetika tako posložila da se prije istaknem svojom širinom nego visinom.
Nakljukali su me svim mogućim analgeticima i rekli kako ću od toga 'sigurno zaspati'.
Nisam spavala ni minute.
Provela sam, nepomično ležeći na leđima, sama samcata u sobi, dobrih sedam sati. Samo bi me povremeno obišla medicinska sestra koja bi me ovlaš pogledala i svaki put kratkim, odlučnim 'ne' odbila moje zamolbe da nešto popijem.
Nda, znala sam da ne smijem poslije anestezije ali kad si inače žedan svakih pet minuta ko ja (ne, nisam dijabetičar) onda ti je višesatno ležanje bez kapi tekućine pakao.
Bilo je tim gore jer mi nikako nisu donosili moju bebu.
Moju Prvu.
Da, vjerovala sam im kad su mi rekli da je s njom sve u redu no ipak... htjela sam je vidjeti.
Upoznati je.
Konačno doznati kako izgleda.
Konačno se negdje iza pet ujutro pojavila druga sestra i nonšalantno me upitala:
- Želite li vidjeti svoju bebu?
- Naravno! - odgovorila sam.
Malo m je falilo da kažem: 'A ne, ti želiš.'
Dodala sam na to nešto u stilu kako bi već bilo vrijeme da se ta jadna beba podoji jer je već nekih šest, sedam sati bez hrane na što mi je sestra odgovorila, i dalje nonšalantnim tonom, da su joj dali 'nešto' i da bebe zapravo prvi put ogladne tek nakon što se prvi put nakače na cicu pa da 'ne moram ništa brinuti'.
Dooooobroooooo.
Uglavnom, doveli su mi Prvu. Čim sam je ugledala, pomislila sam:
'Pa ona je isti moj muž.'
Isti pogled.
Isti izraz lica.
Pljunuta kopija.
Ostalo je tako sve do današnjeg dana.
Vidiš je i odmah ti je jasno čija je.
I to ne samo po izgledu.
I po ponašanju.
Po karakteru.
Odugovlači ko nitko na ovom planetu. Baš ko moj muž. Po smrt ih oboje mo'š poslati, neće je nikad donijeti.
Inatljiva do boli.
Tvrdoglava.
Ali zato beskrajno pravična, pedantna i istinski dobra duša.
Tatina cura.
Od mene je pobrala samo boju kose i boju očiju.
I ljubav prema kuhanju.
Ajde, barem nešto.
Druga je, pak, ispala sasvim drugačije.
Ne sliči u svog oca nimalo.
Ne sliči, doduše, ni u mene.
Šest mjeseci od njenog rođenja još uvijek pokušavamo shvatiti na koga je.
Ja u nekim crtama lica vidim moju mamu kad je bila mlada, ali to ne vidi nitko osim mene pa ne znam je li to samo moj umišljaj ili je sličnost stvarno tu.
O njenoj osobnosti za sada još ne možemo reći mnogo, iz očitih razloga, ali neke stvari se već sada dobro naslućuju.
Ćutim da je pokupila moju urođenu nestrpljivost.
Ne voli čekati.
Sve želi odmah.
Brbljava je.
Veseljakica.
Stalno ima osmijeh na licu. Prepuna životne radosti.
Ovo posljednje je.... nemam pojma na koga.
Neka traje što dulje.
Oznake: Kceri, djevojcica, roditeljstvo
10.01.2019. u 19:25 | 2 Komentara | Print | # | ^Mama je ona koja se podrazumijeva
Kad postanete mama život vam se okrene naglavce. Stvari koje su vam do jučer bile beznačajne postanu prioriteti, nekadašnji prioriteti utonu u zaborav, vodite neke sasvim druge, ljudima bez djece dosadne razgovore, a spavanje i tišina odjednom su vam nedostupni vaši osobni sveti gralovi.
Ne mijenjate se samo vi i vaš odnos prema svijetu. I svijet postaje drugačiji prema vama. Jednom kad ste postali mama, društvo vas svrstava u neke druge ladice.
Vaš suprug, kolege, prijatelji, susjedi, tete u dućanu, frizerka... više vas ne gledaju u istom svjetlu.
Odjednom je sve nekako drugačije.
Puno toga se, zato jer ste mama, podrazumijeva.
Zapravo, podrazumijeva se od trenutka kad obznanite da čekate prinovu.
U lijepoj našoj podrazumijeva se da ćete ugrabiti priliku i otići na čuvanje trudnoće, čak i ako vam ono doista nije potrebno.
Ako još radite dok vam se jasno vidi da imate trudnički trbuh, to (uz časti izuzecima koji na to gledaju drugačije) obično nije pohvalno već nekako... čudno.
Čak i ako radite sjedalački, uredski posao.
'Jadnica, nije se snašla', pomislit će neki.
Drugi će vas, pak, optužiti da ste nemarni. Da ne pazite na plod.
Meni se dalo do znanja da je grozno što se 'naslikavam s tim trbuhom' na poslu. Naravno, iza leđa.
U svakom slučaju, bolje vam je ostati čuvati trudnoću, pa makar i zbog puknutog nokta, jer malo ćete koga impresionirati ostankom na poslu, a neke bi mogli i razbijesniti.
Podrazumijeva se da vas porod boli.
Carskog reza na zahtjev nema, osim kod Podobnika ali taj nije dostupan običnim mamama kao što sam ja.
Ako ne možete dobiti epiduralnu - ili ako vam je ne žele dati - a bože mili. 'Žensko si, šta's buniš, tolike su rodile prije tebe.'
Ajde, recite nekom frajerčini od dva metra i sto kila da mora izvaditi umnjak na živo, bez anestezije, uz komentar 'aj, šta's buniš, toliki su vadili zub prije tebe.'
Žena i bol (ginekološkog podrijetla) par su koji se podrazumijeva.
Jednom kad se beba rodi, podrazumijeva se da ćete vi biti na porodiljnom.
Dobro, da budem krajnje iskrena, meni je drago da u Hrvatskoj sada postoji opcija da dio porodiljnog odradit i tata, ali ja osobno ne bih na to pristala.
Razlog je krajnje jednostavan.
Cica.
Logično mi je da je dijete koje se doji uz majku. Je, znam, majka se može izdojiti pa ostaviti bočicu u frižideru ali, što da vam velim, meni se ne izdaja. Kad druge žene pričaju o izdajanju onda to zvuči ko mačji kašalj, isto ko i kad gledate na nekom Youtubeu. Ja sam za izdajanje idiot. Probala sam s Prvom i vrlo brzo odustala. Dok ja to obavim, već napravim hektolitar Bebimila.
A ako mogu birati, bebi radije dam cicu nego Bebimil. I zato smatram da je bolje da sam ja na porodiljnom.
Neke druge stvari koje se 'podrazumijevaju' u mjesecima i godinama koje slijede ne smatram nužno boljima.
Podrazumijeva se da mama vodi računa o kalendaru dohrane i hrani bebu.
Podrazumijeva se da mama kupa.
Podrazumijeva se da mama mijenja pelene.
Podrazumijeva se da mama pripremi robicu koju će dijete odjenuti. Jer još se nije rodio muškarac na planetu koji uspijeva upamtiti gdje što od dječje odjeće stoji.
Podrazumijeva se da mama odjene dijete - ako se dijete ne zna odjenuti samo. Tati dijete trči golo po stanu, ciči od smijeha i to je baš fora. Mama će srediti.
Podrazumijeva se da mama uključi veš mašinu.
Podrazumijeva se da mama ode ranije s posla da pokupi dijete u vrtiću. I da bude stigmatizirana kao 'ona koja uvijek ide ranije doma', unatoč tome što i ranije dolazi na posao. Ali tko to vidi. To se ne ferma. Ako to učini tata, kolege će ga pitati: 'A, žena ti nije mogla otići po malu?'
Podrazumijeva se da je mama na bolovanju kad je dijete bolesno. Ako je tata na bolovanju, čudno je to nekako. 'Eh, očito mu jadnom žena nije mogla.'
Podrazumijeva se da mama daje lijek. I da vodi računa kada ga treba dati.
Uglavnom, podrazumijeva se da mama radi puno stvari, a ako ih tata radi, ona se to ne podrazumijeva već je, eto, super je on pomaže.
Ako ne pomaže, a šta'š, mogla je pitati. Reći da joj treba.
Ne samo što se podrazumijeva da mama radi sve te stvari već se podrazumijeva i da mama MISLI o svim tim stvarima, čak i ako ih tata radi.
- Ej, koji šampon je njen?
- Ej, što da joj obučem za vrtić?
- Ej, koliko joj mililitara antibiotika treba dati? U kol' ko ono sati?
Ako živite u (ne)bračnoj zajednici u kojoj oba roditelja - cica na stranu - u brizi oni djece sudjeluju ravnopravno, u smislu da se oboje ulažu jednake mentalne napore u osmišljanje brige oko njih te da otprilike jednako vrijeme posvećuju brizi, riskirate da vam ono famozno društvo s početka kaže da je kod vas nešto... čudno.
U nas je tata koji premata pelene ili kuha za klince još uvijek u očima mnogih smiješan prizor.
Sjećam se, jednom sam onako usput, u sklopu neke druge teme na Facebooku, spomenula da sam nabavila neke fine namirnice za kuhanje na što je jedan mudrijaš odgovorio nešto u stilu: 'Haha, to će sigurno tvoj muž skuhati', što je trebao biti odraz njegovo urnebesnog smisla za humor, a to je prihvatila i njegova ekipa koja se okupila na statusu.
Haha, muž kuha.
Za krepati od smijeha.
I onda se ja nađem između čekića i nakovnja jer ne znam je li gore držati ih u lažnom uvjerenju da moj muž ne zna ni jaje sfrigati kako bih mu zadržala imidž 'pravog frajera koji zna da je ženi mjesto u kuhinji' ili reći istinu da on sjajno kuha čime ga dovodim u kretensku poziciju 'da ga žena brani'.
Pa takve gluposti ignoriram.
No kako god u takvoj situaciji reagirali ili ne, činjenica je da se u našem društvu još uvelike podrazumijeva da će se majka brinuti o djeci puno više od oca, a da će očinska briga biti, u gorem slučaju gledala s podsmijehom, a u boljem kao nekakav superherojski čin pomaganja na kojem mi žene, mame, moramo biti zahvalne jer su oni superturbozauzeti al', eto, našli su vremena da nam pomognu u svemu tome.
I djeca nas zato gledaju drugačije.
Mama je krpa-četka-metla osoba. To jest, ona koja o njima brine.
Ako padnu i raskravare koljeno, otići će plakati mami. Mama će dati pusu tamo gdje boli i mama će pošpricati ranu.
Mama će paziti da dovoljno pojedu i da pojedu dovoljno raznoliko, a ako ne ide, mama će se s njima natezati da pojedu.
Mama je tu za sve one svakodnevne, dosadne stvari.
Tata je tu za zabavu. Za one fora stvari
Zato se po tati skače.
Zato tata baca visoko u zrak.
Zato se s tatom ispucava lopta.
Zato tata vodi na fora mjesta.
Jer tata je fora.
Mama se podrazumijeva.
Čak i ako njen kućni tata tako ne misli.
Oznake: odgoj djece, roditeljstvo, rodna ravnopravnost
02.01.2019. u 13:24 | 1 Komentara | Print | # | ^Roditeljska očekivanja i njihove zamke
Kad su Prvoj bile tamo negdje dvije godine poludjela je za ZZ-Topom i operom.
Ovo sa ZZ-Topom je bilo prilično zabavno. Muž i ja nismo mogli ne imati osmijehe na licima dok se na svojim bucmastim nožicama njihala naprijed-nazad u ritmu Tusha i La Grangea. Meni kao nekakvoj 'rokerici' u duši je zbog njenog afiniteta prema toj vrsti mjuze bilo posebno drago.
Ali ZZ-Top su bili samo fora.
Prava stvar - ono ozbiljno - bila je opera. Kad sam skužila da ona opsjednuto gleda Opera Box na HTV-u, a potom da joj se sviđaju i neke partiture iz klasične i barokne glazbe, u glavi mi se stvorila primamljujuća misao:
'Bit će akademska glazbenica.'
Već sam je mogla zamisliti kako sjedi u orkestru, uspravna, duga, istegnuta vrata, s violinom na ramenu. Dama s gudalom.
Imala je i fazu kad je obožavala crtić o doktorici Pliško. Kad je na poklon dobila liječnički pribor za igru, revno se bacila na 'liječenje' svojih igračaka, baš kao i doktorica iz crtića. Mom ponosu nije bilo kraja kad je osvojila svoju prvu diplomicu - za uspješno 'liječenje' plišanih igrački u tzv. Bolnici za plišane medvjediće koja se svako proljeće organizira na Zrinjevcu. Ova improvizirana bolnica usred parka namijenjena je djeci koja se boje doktora kako bi im kroz igru pomogla odagnati strah.
Ne samo što se Prva ne boji doktora već obožava ići na preglede. Zato je svoju prigodu da se istakne i pokaže svoje vještine 'liječenja' u Bolnici za plišane medvjediće jedva dočekala.
I zasjala punim sjajem.
'Bit će doktorica', već sam je vidjela u bijleoj kuti, sa skalpelom u ruci,kako suvereno i smireno spašava nečiji život.
Nedavno su mi tete u vrtiću rekle da im se čini da ima dara za crtanje. Kod kuće sam isto skužila da rado crta i da je jako uspješna u crtanju geometrijskih oblika poput kvadrata i trokuta pomoću geometrijskog trokuta i ravnala te kruga pomoću šalice.
Kad mi je muž uz to spomenuo da je primjetio da se odlično snalazi u prostoru, u mojoj glavi već se spontano stvorila misao:
'Bit će arhitektica.'
Prva u spektakularnom, ostakljenom uredu u New Yorku projektira zgradu nekog novog muzeja... Nisam mogla ne zamišljati je...
Za nju često govore da je vrlo elokventna, inteligentna i napredna za svoju dob, a kad tome dodate i spoznaju da je po prirodi vrlo pedantna i da voli stvari raditi 'na pravi način', jasno vam je kako se jedna obična mama brzo može zanijeti u stvaranju vizije njene budućnosti. U toj viziji ona je nekako uvijek akademski uspješna, ima društveno priznatu karijeru i stabilan brak s nekakvim jednako uspješnim i pristojnim tipom u odijelu. Sve po pe-esu. I naravno, uspješno.
S druge strane, i suprugu i meni se nekako od starta nametnula potpuno drugačije vizija budućnosti Druge. Ona je beba koja se smije doslovno svemu.
Da. Doslovno. Svemu.
Gotovo da ne skida osmijeh s lica.
Pa čovjek kad je vidi spontano pomisli da će uvijek biti nekakva veseljakica.
Ona koju previše ne zanima ni akademski uspjeh (jer to je za one 'ozbiljne', kao Prva) ni karijera (i to je za one 'ozbiljne'), a vjerojatno će je i privatno privlačiti vrckave (čitaj: 'neozbiljne') osobe, ko što je i ona.
I zato će Prva biti akademska glazbenica/doktorica/arhitektica i ozbiljna do bola, a druga će raditi u pekari, ali će zato zabavljati cijeli kvart svojom veselom, vrckastom osobnošću. Da, da, bit će baš tako...
Maaaaaa... čekajte malo!!!
U jednom trenutku me je nešto ipak ošinulo. Da sam mogla, samu sebe bih ošamarila. Nekako sam ipak shvatila da takvim razmišljanjem mogu ozbiljno naštetiti svojoj djeci, naročito ako takve misli počnem izgovarati na glas.
Da, lijepo je maštati o uspješnoj budućnosti svog starijeg djeteta, ali što ako se ta mašta pretvori u očekivanja?
Što ako onda ta očekivanja ne budu ispunjena?
Što ako se, unatoč mojim naporima da tako ne bude, pojavi osjećaj razočaranja?
Što ako baš ona odluči baviti se nekim manje 'glamuroznim' zanimanjem i ako je akademski život ne bude zanimao uopće?
Ama baš ništa!
Prva je ne samo moje dijete već i osoba koja zaslužuje svoje puno poštovanje.
Osoba koju odgajam da sama nauči donositi odluke u životu i preuzeti za njih odgovornost.
Što god u životu odluči biti, čime god se odluči baviti, taj izbor trebam poštovati, inače ću pogaziti sve ono što je kao majka učim.
Ona nije tu da ostvaruje moje projicirane, neostvarene snove već svoje vlastite.
U istom trenutku prosvjetljenja shvatila sam da nisam fer ni prema Drugoj. Da, znam, na drugom djetetu je uvijek nekako manji pritisak, manje se od njega očekuje... jer sve se to već prošlo s prvim.
Ali opet, pretpostaviti da će dijete krenuti nekakvim 'manje ozbiljnim' putem jer je kao beba vrckavo je zapravo suludo. Da ne kažem 'bezobrazno.'
Neodgovorno.
Druga je još toliko malena da zapravo NEMAMO POJMA kakva će biti kao dijete, kamoli kao odrasla osoba.
Priznajem, i dalje u nekoj svojoj mašti vidim Prvu kako projektira zgrade i Drugu kako priča šale u društvu, ali nestao je onaj pritisak da tako baš MORA biti.
Bit će onako kako one odaberu.
Kuda će ih život odvesti, ne zna se još.
No ono što već sada znaju je ovo - tamo gdje je mama, tamo je dom.
Sve ostalo stvorit će same, najbolje što znaju.
Oznake: odgoj djece, talent, roditeljstvo
13.12.2018. u 13:28 | 1 Komentara | Print | # | ^S drugim djetetom je lakše - valjda
Kažu da je s drugim djetetom lakše.
Ne znam može li se ta konstatacija baš u potpunosti primijeniti na Drugu. Prva se, recimo, dojila u vrlo pravilnim razmacima. Toliko pravilinima da si skoro pa mogao navijati sat po njoj. Druga je po tom pitanju izrazito nepredvidiva. Staviš je na cicu, pojede, skine se s cice i onda nemaš pojma hoće li je sljedeći put tražiti za petnaest minuta, za sat vremena ili za tri sata. Nema pravila.
Ona i više voli biti na rukama. Prva bi pocikila, roknula glasan podrig i zaspala. Staviš je u zipku i ne znaš da postoji. Druga teško podriguje. Ajde, da budem iskrena, ne znam je li problem u njoj ili sam ja idiot koji nikad nije naučio pravilno podrignuti bebu, ali zna to kod nje trajati i po dvadesetak minuta. Skrušeno priznajem da nekad i odustanem. Sretna sam, doduše, kad je mogu uvaliti mužu jer njemu podrigivanje bebe definitivno bolje ide. Toliko o priči da 'mama uvijek zna najbolje.'
Ali da se vratim na onu priču o tome s kojim djetom je lakše. Ono što definitivno jest lakše s Drugom je činjenica da brigu o njoj ipak prati manje stresa. Nekako ti je lakše kad znaš da si sve to već jednom prošao, imaš osjećaj da si ovladao situacijom.
Recimo, kad je Prva bila beba, proučavali smo svako njeno govno ko da je znanstveni izložak
.
- Koliko je prošlo od zadnjeg kakanja?
- Tri i pol sata.
- Hm... do sad je kakala svaka dva sata, a sad se učestalost prorijedila. Je li sve u redu s njom?
- Ajde guglaj, provjeri.
... ili:
- Pogledaj njenu kakicu, malo je drugačije teksture nego inače...
- Si sigurna?
- Paaaa... mislim da da. Pogledaj ove fotke na Googleu...
Vrlo brzo smo shvatili da je romantika u našem braku svedena samo na mrtvo slovo na papiru i da je glavna tema naših razgovora dječji drek.
S Drugom je sasvim drugačije. Nitko ne gugla fotografije dječje kakice, ne raspravljamo o tome, a nismo digli ni frku neki dan kad je prvi put samo piškila nekih 10 sati u nizu. Sad smo iskusnjare po tom pitanju.
Lakše je sad i s presvlačenjem. Kad sam prvih nekoliko puta morala presvući Prvu, skoro sam premrla od straha.
- Što ako joj slomim ruku ili nogu?
- Hoće li joj kičma ostati defektna ako je okrenem s leđa na trbuh da joj zakopčam dugme na leđima?
- Shit, moram paziti da joj ne probijem lubanju kad joj navlačim ovaj bodi...
Drugu sam u stanju presvući u manje od minute, bez opterećenja. Dobro, istina je da sam Prvu dulje oblačila u istoj dobi u kojoj je Druga sada jer je Prva rođena usred zime (čitaj: više odjeće), a Druga početkom ljeta. Ali ipak... Nikad me ne opterećuje da ću Drugu polomiti.
S Prvom sam imala i sterilizator za bočice. Kupila mi ga je, doduše, moja mama koja bi vjerojatno nekakvom laboratoriju sa sterilnim uvjetima prigovorila da nije dovoljno čist. U svakom slučaju, ja sam ga prihvatila. Istinabog, relativno kratko sam ga koristila jer je ta sprava nezgrapne veličine, smetala je u našoj ne prevelikoj kuhinji i cijeli postupak mi je išao na jetra. Pa sam prešla na vulgaris prokuhavanje vode.
O, da. Prokuhavanje. Svega što dolazi u dodir s bebom.
S drugom su visoki higijenski standardi i dalje tu, ali ajde, barem mi ne pada na pamet da uzimam taj vražji sterilizator.
Lakše je s drugim djetetom, da.
Ne znam, doduše, hoće li biti lakše u odgoju. Već sad, nakon samo osam tjedana, kužim da je Druga doista sasvim drugačijeg karaktera od Prve. Maznija. Emocionalno zahtjevnija. Usudim se reći – proždrljivija.
Ostalo ne znamo. To je još misterij. Ali nekako se nadam da će spoznaja da smo muž i ja već iskusnjare po tom pitanju barem malo pomoći.
Reći ću vam za koju godinu.
Oznake: odgoj djece, roditeljstvo, beba
24.08.2018. u 19:56 | 5 Komentara | Print | # | ^