Roditeljska očekivanja i njihove zamke
Kad su Prvoj bile tamo negdje dvije godine poludjela je za ZZ-Topom i operom.
Ovo sa ZZ-Topom je bilo prilično zabavno. Muž i ja nismo mogli ne imati osmijehe na licima dok se na svojim bucmastim nožicama njihala naprijed-nazad u ritmu Tusha i La Grangea. Meni kao nekakvoj 'rokerici' u duši je zbog njenog afiniteta prema toj vrsti mjuze bilo posebno drago.
Ali ZZ-Top su bili samo fora.
Prava stvar - ono ozbiljno - bila je opera. Kad sam skužila da ona opsjednuto gleda Opera Box na HTV-u, a potom da joj se sviđaju i neke partiture iz klasične i barokne glazbe, u glavi mi se stvorila primamljujuća misao:
'Bit će akademska glazbenica.'
Već sam je mogla zamisliti kako sjedi u orkestru, uspravna, duga, istegnuta vrata, s violinom na ramenu. Dama s gudalom.
Imala je i fazu kad je obožavala crtić o doktorici Pliško. Kad je na poklon dobila liječnički pribor za igru, revno se bacila na 'liječenje' svojih igračaka, baš kao i doktorica iz crtića. Mom ponosu nije bilo kraja kad je osvojila svoju prvu diplomicu - za uspješno 'liječenje' plišanih igrački u tzv. Bolnici za plišane medvjediće koja se svako proljeće organizira na Zrinjevcu. Ova improvizirana bolnica usred parka namijenjena je djeci koja se boje doktora kako bi im kroz igru pomogla odagnati strah.
Ne samo što se Prva ne boji doktora već obožava ići na preglede. Zato je svoju prigodu da se istakne i pokaže svoje vještine 'liječenja' u Bolnici za plišane medvjediće jedva dočekala.
I zasjala punim sjajem.
'Bit će doktorica', već sam je vidjela u bijleoj kuti, sa skalpelom u ruci,kako suvereno i smireno spašava nečiji život.
Nedavno su mi tete u vrtiću rekle da im se čini da ima dara za crtanje. Kod kuće sam isto skužila da rado crta i da je jako uspješna u crtanju geometrijskih oblika poput kvadrata i trokuta pomoću geometrijskog trokuta i ravnala te kruga pomoću šalice.
Kad mi je muž uz to spomenuo da je primjetio da se odlično snalazi u prostoru, u mojoj glavi već se spontano stvorila misao:
'Bit će arhitektica.'
Prva u spektakularnom, ostakljenom uredu u New Yorku projektira zgradu nekog novog muzeja... Nisam mogla ne zamišljati je...
Za nju često govore da je vrlo elokventna, inteligentna i napredna za svoju dob, a kad tome dodate i spoznaju da je po prirodi vrlo pedantna i da voli stvari raditi 'na pravi način', jasno vam je kako se jedna obična mama brzo može zanijeti u stvaranju vizije njene budućnosti. U toj viziji ona je nekako uvijek akademski uspješna, ima društveno priznatu karijeru i stabilan brak s nekakvim jednako uspješnim i pristojnim tipom u odijelu. Sve po pe-esu. I naravno, uspješno.
S druge strane, i suprugu i meni se nekako od starta nametnula potpuno drugačije vizija budućnosti Druge. Ona je beba koja se smije doslovno svemu.
Da. Doslovno. Svemu.
Gotovo da ne skida osmijeh s lica.
Pa čovjek kad je vidi spontano pomisli da će uvijek biti nekakva veseljakica.
Ona koju previše ne zanima ni akademski uspjeh (jer to je za one 'ozbiljne', kao Prva) ni karijera (i to je za one 'ozbiljne'), a vjerojatno će je i privatno privlačiti vrckave (čitaj: 'neozbiljne') osobe, ko što je i ona.
I zato će Prva biti akademska glazbenica/doktorica/arhitektica i ozbiljna do bola, a druga će raditi u pekari, ali će zato zabavljati cijeli kvart svojom veselom, vrckastom osobnošću. Da, da, bit će baš tako...
Maaaaaa... čekajte malo!!!
U jednom trenutku me je nešto ipak ošinulo. Da sam mogla, samu sebe bih ošamarila. Nekako sam ipak shvatila da takvim razmišljanjem mogu ozbiljno naštetiti svojoj djeci, naročito ako takve misli počnem izgovarati na glas.
Da, lijepo je maštati o uspješnoj budućnosti svog starijeg djeteta, ali što ako se ta mašta pretvori u očekivanja?
Što ako onda ta očekivanja ne budu ispunjena?
Što ako se, unatoč mojim naporima da tako ne bude, pojavi osjećaj razočaranja?
Što ako baš ona odluči baviti se nekim manje 'glamuroznim' zanimanjem i ako je akademski život ne bude zanimao uopće?
Ama baš ništa!
Prva je ne samo moje dijete već i osoba koja zaslužuje svoje puno poštovanje.
Osoba koju odgajam da sama nauči donositi odluke u životu i preuzeti za njih odgovornost.
Što god u životu odluči biti, čime god se odluči baviti, taj izbor trebam poštovati, inače ću pogaziti sve ono što je kao majka učim.
Ona nije tu da ostvaruje moje projicirane, neostvarene snove već svoje vlastite.
U istom trenutku prosvjetljenja shvatila sam da nisam fer ni prema Drugoj. Da, znam, na drugom djetetu je uvijek nekako manji pritisak, manje se od njega očekuje... jer sve se to već prošlo s prvim.
Ali opet, pretpostaviti da će dijete krenuti nekakvim 'manje ozbiljnim' putem jer je kao beba vrckavo je zapravo suludo. Da ne kažem 'bezobrazno.'
Neodgovorno.
Druga je još toliko malena da zapravo NEMAMO POJMA kakva će biti kao dijete, kamoli kao odrasla osoba.
Priznajem, i dalje u nekoj svojoj mašti vidim Prvu kako projektira zgrade i Drugu kako priča šale u društvu, ali nestao je onaj pritisak da tako baš MORA biti.
Bit će onako kako one odaberu.
Kuda će ih život odvesti, ne zna se još.
No ono što već sada znaju je ovo - tamo gdje je mama, tamo je dom.
Sve ostalo stvorit će same, najbolje što znaju.
Oznake: odgoj djece, talent, roditeljstvo
13.12.2018. u 13:28 | 1 Komentara | Print | # | ^Ja nisam supermama superdjeteta
Dok se još nisam razmnožila, išlo mi je na jetra kad drugi roditelji hvale svoju djecu postignućima koja sam smatrala trivijalnim.
Marko je naučio papati žlicom.
Maja je naučila kakati na tutu.
Sven sad zna reći 'r'.
Lara može brojiti do 10.
Filip zna držati telefonsku slušalicu i reći 'bok, bako'.
Eva može sama obuti cipele.
'Ma dajte molim vas, pa to su stvari koje svi kad tad svladaju, što je tu tako posebno?' svaki put bih pomislila i trudila se ne zakolutati očima.
Od kako se Prva rodila, više ne kolućem očima na takve stvari, iz vrlo jednostavnog razloga: i sama ih činim. Dobro, nisam se pretvorila u jednu od onih frikuša koje na Facebook dnevno stave petnaest fotografija govna svog djeteta u tuti i pišu komentare u stilu 'aaaaa, njegovo malo govaaaaance hešteg kakali smo' i nemam potrebu sa svijetom podijeliti baš svaki aspekt njenog osobnog napretka.
Ali da osjećam ponos zbog svakog njenog, pa čak i naoko trivijalnog, postignuća - osjećam. Ono što mi je prije bilo nezamislivo, sada mi je sasvim normalno. Zato sam, recimo, prije nekih mjesec dana cvala kad sam shvatila da se zna služiti nožem dok jede.
Dakle, da, ponosim se postignućima svog djeteta i razumijem da se i drugi ponose. I to mi je sad super.
Ono što mi nije super je kad neki svim silama nastoje svoje dijete prikazati kao nekakvog vunderkinda. Ili barem kao uspješnijeg od vašeg.
Vaše dijete zna koristiti nož dok jede.
Njihovo već nožem guli krumpire.
Vaše dijete zna pročitati skoro sva slova u abecedi.
Njihovo ih već i piše.
Vaše dijete može otpjevati hrpu dječjih pjesmica bez greške.
Nihovo rastura Stairway to Heaven.
Vaše dijete je naučilo nacrtati krug.
Njihovo je naučilo spojiti četiri kruga u znak za Audi i nacrtati auto oko njega.
Nije da mi smeta što je neko dijete (u bilo kojem aspektu) uspješnije od Prve. Ali ne razumijem potrebu za napuhavanjem dječjih postignuća da bi se nekog pokušalo impresionirati.
Otvoreno ću reći: Prva je verbalno vrlo napredna. Sa svoje tri i pol godine izražava se kao dijete od pet, šest. Ali ne mogu za sad reći da je ona nekakav wunderkind.
Da, zna glasom oponašati Vivaldijevo Proljeće (pobrala je to u Malim Einsteinima) ali ne mislim da je zato glazbeno čudo od djeteta.
Zna jako šutnuti loptu nogom ali nije da u njoj baš vidim budućeg Luku Modrića.
Voli slikati vodenim bojama ali u dobrom dijelu slučajeva to su neartikulirani oblici.
Zna brojiti do 20 ali s nekim slovima šteka... i unatoč tome što voli priče, ne pretrgava se da nauči čitati.
Ona je, bez sumnje, jedna vrlo pametna, šarmantna i simpatična djevojčica.
Obična djevojčica, ne dijete-čudo.
I meni je to u redu.
U redu će mi biti i ako jednog dana na površinu ispliva nekakav čudestan talent, u redu mi i ako se takvo što nikad ne pojavi.
Jedino što mi je važno je da je zdrava, sretna i voljena.
Nemam potrebu ni sebe prikazivati kao nekakvu supermamu koja bez frke uspjeva riješiti svaki odgojni problem i koja nikad ne izgubi živce.
Prva je, recimo, do savršenstva dovela svoje umijeće ignoriranja kad joj to odgovara. I da, nekad mi to užasno digne tlak.
Digne mi tlak i njena ubitačna tvrdoglavost.
Nemam pojma kako je natjerati pojesti neke stvari. Ponekad me zbedira kad je u vrtiću neka klopa oduševi, a doma je ne želi taknuti. Je, znam, svi su klinci takvi i u vrtiću podlegnu pritisku vršnjaka, al' opet...
Ne mislim da sa tri i pol treba znati čitati ali voljela bih da ima INTERESA za čitanje. Pokušavam raznim metodama ali, eto, za sad nisam uspješna.
I tako... ima dana kad nam ide sjajno, ima dana kad baš i ne ide.
Nema smisla praviti se da je uvijek sve dobro.
Jer ako ti progovoriš o problemima u roditeljstvu, progovorit će i druga mama.
Kad smo već kod toga, meni je mrak vrijeme koje s Prvom i Drugom provodim u parkiću preko puta naše zgrade. Tamo Druga provodi vrijeme na cici, a Prva se igra sa svojim frendicama iz vrtića. Mi mame i tate ih čuvamo i čavrljamo. Tema razgovora su, jasno, uglavnom djeca.
I onda svašta čujete.
I ako imate sreće da ste u društvu iskrenog, otvorenog roditelja shvatit ćete da niste jedini koji se nose s određenim problemima u odgoju.
Prva ne želi ići spavati, ne želi ni njihovo dijete.
Prva je tvrdoglava, tvrdoglava je i njihova.
Prva vrišti,vrišti i njihova.
I tako shvatite.
S vašom klinkom je sve u redu.
I s vama je sve u redu.
Niste potpuni fail kao roditelj.
Niste sami.
To je jedan od razloga i zašto sam pokrenula ovaj blog. Da pokažem da nismo svi supermame superdjece.
Ali i mi obične mame znamo voljeti.
U konačnici je djeci jedino to važno.
Oznake: odgoj djece, majka, talent
18.09.2018. u 20:38 | 5 Komentara | Print | # | ^