O prijateljstvu djevojčice i mace
U životu je dobro znati razmišljati dugoročno. Da sam ja to znala ne bih, u dekoratorskom zanosu, kupila za moja primanja bezobrazno skupe zavjese.
Jer bih dugoročno razmišljajući predvidjela da ćemo jednog dana u kući imati mačku.
I onda bih, isto tako dugoročno razmišljajući, predvidjela da će ta ista mačka razderati moje fensi zavjese.
Sama sam si kriva.
A kad se potrudim ne misliti na to, moj muž je tu da me podsjeti.
'Baš si morala dovesti mačku.'
Nda. Nasoli mi ranu.
Ne, ovo nije jedna od onih dijete-nas-je-pililo-da-mu-nabavimo-mačku priča.
Naša prugasta četveronožna ljepotica pridružila nam se u kućanstvu i prije no što smo znali da ćemo postati roditelji. Dogodilo se to zapravo sasvim slučajno, nakon što je kolegica pronašla nasred ulice. Udario ju je automobil, srećom malom brzinom pa nije bila ozlijeđena ali se, pogađate već, pojavila potreba za udomljavanjem.
Da skratim priču, maca je završila kod nas prije nešto više od pet godina.
Prije malo manje od četiri godine rodila se Prva.
Kako dolazim iz mjesta u kojem postoji paranoja od propuha, susjedskog trača i mačje dlake već u trudnoći sam se naslušala priča o opasnostima kojima ću izložiti svoju tada još buduću bebu ako joj približim svoju kućnu ljubimicu.
- Pazi da ti dijete ne proguta mačju dlaku.
- Moja prabaka mi je pričala da je jedno dijete kod nas pojelo mačju dlaku iz Prvog svjetskog rata i dobilo meningitis (meningitis je inače bolest kojom vas starije generacije često plaše, i kad treba i kad ne treba).
- Drži mačku daleko od bebe da je ne ogrebe (ovo nisam namjerno namjestila da se rimuje).
- Pazi, mačka će ti biti ljubomorna na malu.
Muž i ja odlučili smo se na razumnu mjeru opreza. To je značilo: 'Nećemo ostaviti bebu bez nadzora ali dozvolit ćemo maci da odmah uspostavi kontakt s njom.'
Naime, nekako smo smatrali da bi upravo sprječavanje da se približiti djetetu moglo potaknuti mačju ljubomoru.
Prva je stigla iz rodilišta. Skinuli smo je u pelenu kako bi je presvukli i položili je na stol za previjanje. Mačka joj je odmah prišla i obnjušila joj glavicu.
Toga dana rodilo se predivno prijateljstvo naše djevojčice i kućne ljubimice.
Zapravo, mačka je na neki način 'posvojila' Prvu. Od samih početaka postala izrazito zaštitnički nastrojena prema njoj. Sjećam se, recimo, kad su Prvoj bila neka četiri mjeseca. Bila sam sama s njom kod kuće i sve je prolazilo u najboljem redu.
A onda se Prva iznenada rasplakala.
Glasno.
Ko nikad u životu.
Što god sam pokušala, nije pomagalo.
Lijeva cica - neće.
Desna cica - neće.
Nošenje u uspravnom položaju - neće.
Nošenje u horizontalnom položaju - neće.
Ljuljuškanje - neće.
Lagano skakutanje s bebom - neće.
Maženje - neće.
Beba je jednostavno odlučila urlati, a ja sam bila nemoćna. 'Vjerojatno grčevi', sjećam se da sam pomislila.
... i tada me je mačka napala.
Skočila mi je na potkoljenicu i snažno me ugrizla.
Tada sam prvi put svjedočila tom zaštitničkom porivu kojeg ima svaki put kad Prva zaplače.
Od tad se to ponovilo više puta.
Prva bi zaplakala, a mačka - inače po prirodi vrlo miroljubiva i nimalo agresivna - bi se spremila u napad da obrani svoju malu ljudsku prijateljicu.
Dugo je i stražarila u kupaonici, navrh veš mašine svaki put kad bi se Prva kupala.
Za svaki slučaj. Da vidi da će sve proći OK.
Prije nego Prva ode na spavanje, čuva joj krevetić.
Dok spava, zna ležati pored nje.
Kad je Prva bolesna, evo mačke.
Ili kad je nešto muči. Jučer je, recimo, imala problema sa spavanjem. Mučili su je loši snovi pa se svako malo budila, već evidentno umorna.
Mačka joj je prišla i obnjušila je kao da joj poručuje 'tu sam, brinem za tebe.'
Sve u svemu, imaju divan odnos.
Kad smo doznali da će nam se pridružiti Druga, muž i ja smo se odmah zapitali kako će mačka nju prihvatiti.
Hoće li biti jednako brižna kao i prema Prvoj ili će, pak, Drugu doživjeti kao konkurenciju Prvoj i iskazati agresiju?
Ispalo je - ni jedno ni drugo.
Mačka je Drugu od samog početka jednostavno odlučila - ignorirati.
Brutalno.
Bestidno.
Kad je Druga došla doma iz rodilišta, mački smo opet htjeli dati priliku da je obnjuši, kao što smo to napravili s Prvom.
Nezainteresirano je prošla pored nje i otišla se oprati na terasu.
Svi naši daljnji pokušaji da je približimo bebi neslavno bi propali.
- Hej, maco, dođi. Vidi, maco, beba!
- Maco, ovo je naša Druga. Dođi je upoznati!
- Eeeej, bebice, vidi, ovo je naša maca. Draaaaga maaaaca...
Ništa.
Nula bodova.
Mačka se doslovno ponašala kao da Druga ne postoji.
Ko da je zrak.
Čak je u par navrata prekoračila preko nje, dok je ležala na našem bračnom krevetu, ali tako da je uopće ne dodirne šapama.
Ponašala se kao da ne postoji.
Pretpostavit ću da je to bila neka vrsta ljubomore zbog dolaska konkurencije Prvoj, ali se, srećom, nije iskazala kroz agresije.
I taman kad smo se već nekako pomirili s tim da Druga nikad neće 'postojati' za mačku, jućer se dogodilo čudo. Sasvim iznenada, bez najave.
Druga je zaspala pored mene na bračnom krevetu pa sam je odlučila tamo ostaviti znajući da bi je premještanje probudilo.
Mačka je mirno došetala do nje i legla. Zajedno su odmarale nekih pola sata, a ja sam to ovjekovječila fotografijom.
Negdje pred večer Druga je opet zaspala, ovaj put u svojoj zipkici. Mačka je legla tik pored zipkice i tako ostala neko vrijeme. Baš onako kako stražari kad čuva Prvu dok spava.
Što je dovelo do te iznenadne promjene, nemamo pojma.
Možda je pomogla činjenica da Druga sada više vremena boravi na podu (na posebnoj podlozi) gdje vježba okretanje s trbuha na leđa i obrnuto. Kažu, kad se spustite na razinu mačke - u doslovnom smislu, mjereći centimentre od poda - ona će vas lakše prihvatiti. U posljednjih nekoliko dana Druga je tako valjajući se na podu uočila mačku i, inače jako vesela po prirodi, uputila joj je više svojih neodoljivih osmjeha.
Tko zna, možda je mačka pala na to.
U svakom slučaju, trebalo im je punih pet i pol mjeseci da probiju led.
Strpljenje se isplatilo.
Naša maca dobila je još jednu malu ljudsku prijateljicu.
Oznake: macka, odgoj djece, ljubimac
17.12.2018. u 13:12 | 2 Komentara | Print | # | ^