Dijete u kazni
Prvu sam kaznila na Božić.
Nda. Kad čovjek ovako pročita, bez šireg konteksta, ne zvuči baš lijepo. Ali je nikad nisam obećala da ću ovdje pisati samo lijepe stvari. A tu je i, kako rekoh, širi kontekst.
Zapravo je sve počelo još prije desetak dana. Muž i ja skužili smo da je probijena kalota na jednom od naših zvučnika preko kojih slušamo glazbu i TV. Pogledali smo se i istovremeno izustili:
- Prva.
Mački je, pretpostavljam, laknulo jer konačno nju nismo proglasili pogodnim krivcem za neku vrstu štete u kući.
Prvu smo pozvali i upitali je:
- Jesi li gurala prstiće u ovaj zvučnik? - na što je ona odgovorila:
- Ma neeee, niiiisam.
Povjerovali smo joj.
Točnije rečeno, ŽELJELI SMO joj povjerovati. Pa smo se zato pravili malo blesavi po pitanju eventualne kazne, ali smo je zato nedvosmisleno upozorili da takvo što više nikad ne smije činiti.
- Obećajem. Neću više gurati prste u zvučnike - odgovorila je, na onaj i više no zreo način za svoje godine, čime je potkrijepila kliše o djeci horoskopskim Jarcima.
Na Božićno jutro skužili smo da su probijene kalote na još dva zvučnika. Dogovorili smo se da ćemo šutjeti o tome dok ne otvori poklone pod borom. I da smo htjeli nešto reći, ne bi imali šanse jer je čim je ustala i odšetala u dnevnu sobu vidjela je poklone i iz sveg glasa oduševljeno vrisnula:
- Poooooooklooooooniiiii! Pooooooooooklooooooooooooniiiiiiiiiii! Za mene i Druuuuuuuuuuguuuu! Djed Božićnjak ih je baaaaaaaaacio!
Bacio kroz dimnjak.
Na stranu to što mi živimo u stanu i nemamo dimnjak.
Nismo imali srca kvariti joj veselje.
Kad je sve skupa prošlo i entuzijazam se smirio, mirno smo je upitali:
- Jesi li opet gurala prste u zvučnike?
- Niiiiisam.
- Prvaaaaaa? - Božić ne Božić, ovaj put smo odlučili istjerati istinu na čistac.
- Paaaaa... u redu. Jesam.
- A zašto?
- Jer mi je bilo zabavno.
Ups.
I tu smo se našli pred odvratnom roditeljskom dilemom.
Kako djetetu ne upropastiti Božić, a opet mu dati do znanja, nekakvim pedagodiškim postupkom, da ne možemo tek tako prijeći preko namjernog uništavanja tuđe imovine?
Čekati da Božić prođe?
Nema smisla.
Dijete bi bilo kakva vrsta kazne, soljenja pameti, itd. i tome slično sa zakašnjenjem samo zbunila. Morala je znati u čemu je problem dok je situacija svježa.
Sjela sam s njom i otpočela ozbiljan mama - kći razgovor.
- Prva, znaš li što nam je potrebno da bi mogli nešto imati?
- Novčiće.
- Razumiješ li da za neke stvari moramo dati više novčića, a za neke manje?
- Da.
- Možeš li mi reći, trebamo li više novčića dati za jednu jabuku ili za auto?
- Za auto.
- Odlično. Vidiš, i za naše zvučnike treba dati puno novčića.
- Punoooo?
- Da. A znaš li kako mama i tata dobiju te novčiće da kupe zvučnike?
- Tata radi! (mene sad percipira kao osobu koja 'sjedi' doma jer sam na porodiljnom s drugim djetetom).
- Točno. I što ćemo sad kad si ih razbila?
- Ja ću vam ih popraviti.
- Na žalost, to nije moguće. Mora ih popraviti netko drugi...
- U radionici, mama?
- Da. Popraviti ili moramo kupiti nove. I zato treba dati što?
- Novčiće. I tata mora raditi.
- Točno. Misliš li da je lijepo što si ih razbila?
- Ne. Nije lijepo. Obećajem da neću više nikada.
- Hm. Već si jedno obećala.
- Jesam, mama... - sada joj se jasno na licu vidjelo 'kriva sam.'
- Je li lijepo uništavati tuđe stvari?
- Ne.
- Bi li voljela da tebi tata i ja razbijemo neku tvoju igračku koju voliš?
- Neeee. Nije lijepo razbijati tuđe stvari! To je ružno!
- Evo, vidiš. Lijepo da razumiješ.
- Da.
I tada sam izustila:
- Jasno ti je da za to moraš odraditi neku malu kaznicu, ne?
Što da velim, kukavica sam.
Mekana.
Slaba na nju.
Zato sam rekla 'kaznicu'.
Kvragu, Božić je bio.
- Da, razumijem - odgovorila je.
- Danas ćeš malo biti bez crtića i bez igrica na računalu.
- U redu, mama.
Strepila sam kako će proći ta 'kaznili smo dijete na Božić' situacija, a na kraju je sve prošlo - odlično.
Mala jedva da je skužila da je nečim kažnjena jer je ionako cijeli dan bila toliko okupirana hrpom poklona koje je dobila od rodbine da se nije ni sjetila da televizor i računalo postoje.
Pardon, televizora se sjetila jednom. Onako usput. Pa je tiho upitala:
- Može crtić?
- Danas ne.
- OK. Onda ću se danas igrati.
Da vam pravo velim, da mene netko tako kazni, ne bih imala ništa protiv. To mi dođe ko da me netko odvede u butik s prekrasnim haljinama iz snova, kaže mi da mogu birati koju god želim, besplatno, i onda mi kaže da sam kažnjena time što u tom istom butiku ne mogu kupiti šal.
Pristajem!
Eto. Da nije bio Božić, od kojeg smo strepili, ne bi bilo ni tog mora poklona, ne bi bilo uzbuđenja oko božićnog drvca, oko svečanog božićnog ručka kojeg smo priredili, oko lampica... i kaznu bi osjetila puno snažnije.
Ovako ju je jedva okrznula.
Zašto je zapravo kažnjena?
Zbog materijalne štete koju je počinila?
Zapravo ne. Odnosno, to je sporedno. Bila bi kažnjena i da je razbila nešto u vrijednosti od 100 kn.
Zašto onda?
Jer je razbila NAMJERNO.
I zato jer je smatrala da je takvo što zabavno.
Razumijem da naš potez neće svi odobriti ali htjeli smo joj poslati poruku da tuđe stvari nije u redu uništavati, posebno nakon što je već jednom obećala da to neće činiti.
Vjerujem da to treba shvatiti sada, dok je još malena i pod našom paskom, a ne jednog dana kad odraste i u naletu bijesa, osvetoljubivosti ili obijesti nekome nešto razbije pa pobere šljagu ili, još gore, završi na sudu.
Ovako je poruku shvatila, na prilično elegantan i bezbolan način.
Božić je, unatoč svemu, provela zaigrana i nasmijana, a na kraju dana mi je, prije no što je utonula u san, rekla:
- Mama, meni je ovo bio prekrasan Božić.
Meni je tako i posljednji kamen pao sa srca.
Oznake: odgoj djece, kazna, mama i kćer
28.12.2018. u 17:46 | 1 Komentara | Print | # | ^