Mali ali važni rituali

Djeca vole dosljednost i stabilnost.
Poznati teritorij.
Sigurnost u svijetu poznatoga.

Uvjerila sam se u to tijekom nešto više od četiri godine majčinstva.

Prva je doista dijete koje promjene ne zanimaju previše - osim ako se kojim slučajem ne svedu na nešto poput 'danas iznimno možeš ručati kroasan i sladoled od jagoda'.
Njen život prepun je sasvim sitnih, malih, ali njoj itekako važnih rituala.


Recimo, kad je pratimo u vrtić obvezno prije rastanka i njenog ulaska u vrtićku prostoriju grupe kojoj pripada, moramo napraviti sljedeće:
Prvo jedan zagrljaj na lijevu stranu.
Onda jedan zagrljaj na desnu stranu.
Onda ona meni (ili mužu) daje pusu u obraz.
Pa ja (ili muž) njoj dajem pusu u vrh glavice. Da, baš tako želi.

Neki dan je izbila frka kad je nenajavljeno promijenila proceduru u tom malom ritualu. Muž ju je pratio u vrtić i kasnije mi ispričao kako je ostao paf jer se rasplakala ko kišna godina na ulazu u prostoriju svoje grupe. Upitala sam ga:
- Pa dobro, je li bila loše raspoložena na putu za vrtić?
- Ne, ma kakvi! Cijelo vrijeme je bila super volje! Samo je počela tuliti kad je ušla u prostoriju.
- Je li ti se nešto požalila.
- Ništa... totalno ne kužim...
- Hm... možda joj se nešto ružno dogodilo u vrtiću pa se u tom trenutku podsjetila...
- Možda.

Istog popodneva ispitala sam stvari.
Mlada dama se smrtno uvrijedila i ražalostila jer joj suprug nije dao pusu pred ekipom već nešto ranije, pored nešto udaljenije klupice za obuvanje papučica.
Fora je u tome da je samo dan ranije - i sve dane prije - tražila da joj se pusa daje ISKLJUČIVO dovoljno daleko od vrtićkih 'kolega'. Jer je ona 'velika'.
Jadan muž nije imao pojma da se Prva u tom trenutku predomislila pa je tako postao persona non grata sve dok nismo riješili nesporazum.
No kladim se da će mu to kad tad opet nabiti na nos.


U njenom životu postoji još jedan ritual.
Jutarnje gledanje crtića prije odlaska u vrtić.
Sad to funkcionira ovako: ustajanje u 7:10, odlazak na WC i umivanje, gledanje crtića uz istovremeno presvlačenje - i moje opetovano moljakanje da se NAPOKON odjene - te odlazak prema vrtiću kad crtić završi, a ona ima sve nužne komade odjeće i obuće na sebi i nije musava. Što obično biva negdje između 7:45 i 8:00.
Sad to funkcionira jer sam ja na porodiljnom pa mi je zapravo svejedno kad ćemo krenuti.
Ali zato se ježim na pomisao na što će to ličiti kad počnem raditi.
Dodatan šlag na torti bit će i Druga koju će tada također trebati spremiti za vrtić.
Bojim se da ću i uz ukidanje rituala 'crtić pred vrtić' morati ustajati negdje u praskozorje da ih na vrijeme otpremim u vrtić i jednako tako stignem na posao na vrijeme.
A ukinuti 'crtić pred vrtić' je, vjerujte mi, puuuuuuuuuuno lakše reći no učiniti.
Je, je, znam, fali mi autoriteta. Lako je soliti pamet izmišljenoj mami izmišljenog djeteta na Googlu. Recite to Prvoj.

Prva već neke dvije godine ima i ritual pred spavanje.
Prvo je treba pokriti njenom dekicom, pri čemu je bitno da dekica 'ne bude naopačke'. Ako nešto upućuje na razvoj OCD-a upućuje to.
Onda joj treba donijeti u krevet malo mlijeka ili soka.
Uvijek.
Da je samo pet minuta prije toga popila pola litre, i dalje bi tražila.
Ritual se mora održati.

Općenito, ona je dijete koje radi stvari 'onako kako ih treba raditi'.
Bolje rečeno, onako kako ONA misli da ih treba raditi.

Prije odlaska na Dolac treba se našminkati i na glavu staviti šešir (samo usred čiče zime dolazi u obzir kapa).
Moj auto uvijek otključava ona i samo ona. Na daljinac.
Ako nosi bilo kakvu vrstu jakne, tu jaknu treba zakopčati. Prije no što se napusti stan.
Na stubama ona uvijek hoda ispred vas.
Ako joj kupim neku sitnicu poput sladoleda, Bananka ili lizaljke u lokalnom dućanu, ona je ta koja mora proizvod pokazati teti na blagajni i 'platiti'.
Kad se kod kuće igramo vrtića to podrazumijeva da za 'vrtićki ručak' uvijek imamo juhu od graška.

Ima toga još.
Sve su to sitnice, ali njoj nekako bitne. Rimuje se slučajno.
Ulijevaju joj sigurnost.
Osjećaj da 'stvari štimaju'.
Ne mogu reći da je ne razumijem jer sam i sama slična. Ne prihvaćam danas često propagiranu tezu da je svaka promjena po defaultu dobra i da predstavlja napredak.
I osjećam se bolje kad plivam u poznatim vodama.
Zato, ma koliko mi Prva nekad pokidala živaca svojim insistiranjem na određenim ritualima, činim sve što je u mojoj moći da ih ispoštujem.
Jer znam kakav je osjećaj kad ti netko makne čvrsto, stabilno tlo pod nogama.

Pojam 'fleksibilnost' obje ćemo učiti zajedno.
Tamo negdje putem.

Oznake: odgoj djece, mama i kćer

27.02.2019. u 13:27 | 2 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< veljača, 2019 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

O meni

Tko sam ja? Dovoljno je reći - jedna sasvim obična mama. Nisam influencerica, još manje celebrity, i sasvim je nevažno čime zarađujem za život i koliko sam obrazovana. Dovoljno je reći da sam mama dvije djevojčice koja je to postala onda kada se tome više nije usudila nadati. Prvu, četverogodišnjakinju, donijela sam na svijet s 41, drugu, početkom ljeta prošle godine, sa 44. Svakim danom ispisujemo novu priču...

Linkovi

Brojač posjeta