Cice
Evo da počnem jedan zapis na blogu bestidnim klikbejt naslovom. Bit ću ipak toliko korektna da ću ovdje fakat pisati o sisama. Kad si u drugom stanju, a posebno kad kreneš dojiti jednom rođeno dijete, narastu ti sise. Ako inače spadaš u kategoriju 'malene' ili 'prosječne' – ovo drugo krasi moju malenkost – onda se ozariš na ideju da konačno imaš sise kako treba. Pa ti padne na pamet kako ćeš dijete dojiti do prvog srednje samo da zadržiš te sise. Bez brige, prođe te taj poriv na vrijeme.
No ajmo redom. Kad sam prošli tjedan bila u rodilištu, nakon rođenja Druge, u svojoj sobi za četvoro, svaki put kad bi jedna od mojih cimerica izvadila sisu da podoji svoju bebu, osjećala sam se kao da sam na setu niskobudžetnog pornića. Te tri žene nemaju sise. One imaju si-se-ti-ne. I sad, ako si u kategoriji 'prosječne' kao ja čitaš ovo, klimaš glavom i misliš 'suosjećam jer su tvoje najmanje'.
E, pa ne moraš. Od sve četiri, ja jedina nisam imala problema s dojenjem. Sisatoj broj 1 nikako nije htjelo procuriti mlijeko. Sisatoj broj 2 je mlijeko procurilo ali ju je beba toliko navlačila za bradavice da je sirota žena zaradila bolne ozljede na njima u roku od prva 24 sata. Sisata broj 3 se, pak, užasno dugo mučila dok je uopće našla položaj u kojem će se njen sinčić dojiti bez pomoći medicinske sestre. Eto. Toliko o teoriji da muški intuitivno kuže što će sa sisom.
Druga je stvar shvatila za nekih 30 sekundi, otprilike kao i Prva neke tri i pol godine ranije. Inače, da, istina je da je sisanje urođen instinkt. Sad ću ti se malo hvaliti poznavanjem nebitnih detalja koji eventualno dobro dođu za kviz: sisanje je prainstinkt koji se razvija još dok smo fetusi i to je ujedno posljednji prainstinkt koji nam ostaje. U slučaju da bolesnik od Alzheimera nekim čudom doživi posljednji stadij svoje bolesti u kojem su mu odumrli svi organi, posljednje što će raditi, na automatiziranoj razini, bit će – sisanje. Pacijenti u komi – sisaju. Dakle, nemoj se usrati od straha ako, nakon što rodiš, staviš bebu na sisu, a ona nema pojma što bi s njom. Naučit će, i to brzo, i neće ti umrijeti od gladi. U to me je uvjerilo vlastito iskustvo sa svoje dvije bebe te promatranje rodilja oko mene.
Računaj samo na to da na početku moraš malo potaknuti bebu. Gurni joj cicu u usta, ako treba, malo jače. Ne, neće se ugušiti. Mora otvoriti usta, njima obuhvatiti cijelu bradavicu i onda ih priljubiti uz nju. Ako čuješ cmakanje, nije dobro. Ne smije nastati vakum. Nikad nećeš osjetiti da mlijeko curi iz sise, samo da dijete vuče. Da, da, da, SIGURNO ćeš skužiti da vuče, to te ne mora brinuti.
U štreberskim priručnicima veli otprilike ovo: novorođenče će biti na dojci oko 20 do 30 minuta, onda će podrignuti i spavati naredna dva do tri sata. Zaboravi. Svaka beba je priča za sebe. Moja Prva funkcionirala je ovako: na jednoj sisi bi bila oko pola sata, onda bi na drugoj bila još nekih petnaestak minuta, onda bi podrignula, zaspala, pustila da je odneseš u zipku i bio si na miru neka dva i pol sata. Druga je u stanju satima biti na cici. Deset minuta vuče ko luda, onda popusti. Pa je pokušaš skinuti sa cice jer misliš da je gotova. Onda ona opet povuče ko da sutra ne postoji. Pa vuče neko vrijeme. Pa opet popusti. Pa je ti opet pokušaš skinuti. Pa ona ne da... I tako zna satima. U međuvremenu se još barem dva puta ukenja pa moraš prekidati dojenje jer gospodični smeta imati bilo što u peleni. Uglavnom, maraton. Kad konačno zaspi, na miru si oko dva do tri sata.
'Dijete Vam ne smije biti toliko na cici', veli mi patronažna. 'Je, skini je ti sa cice', mislim ja u sebi. Drugoj, naime, cica nije samo hrana već i utjeha. Da, da, svakom djetetu je cica utjeha ali njoj je cica STVARNO utjeha. Ta voli cice više od pokojnog Hugha Heffnera. Ona ŽIVI za cicu. Voli piti mlijeko iz nje, voli se maziti o nju, voli zaspati na njoj... Daj joj cicu i dao si joj cijeli svijet.
Zato ja sada znam kako je osobama koje imaju samo jednu ruku. Na jednoj mi visi Druga sa cicom u ustima, drugom kuham ručak, točim Prvoj vodu, sok ili mlijeko, hranim mačku, brišem prašinu, vučem usisavač po stanu, zalijevam biljke na terasi, perem umivaonik, stavljam posuđe u suđericu, mazim Prvu i igram se s njom... Čovjek ne bi vjerovao koliko toga se da napraviti jednom rukom. Uz malo više napora, ali ide.
Drugu, jasno, to ne impresionira. Njoj je glavno da se najede i utješi, i to je to. I ti to znaš. Na kraju dana obje ruke te bole za popizditi, bradavice moraš namazati Purelan kremom – upamti taj izraz: Pu-re-lan – spava ti se ko nikad i u životu i znaš da su ti se planovi za taj dan potpuno poremetili, ali nekako te nije briga. Klinka ti je jela, i to ti je najvažnije. I već sad znaš da će ti to biti najvažnije i kad bude imala trideset. I tješi te što su ti barem na neko vrijeme cice zadovoljavajuće veličine.
Oznake: dojenje, dojenče, beba
26.07.2018. u 10:48 | 0 Komentara | Print | # | ^Raspored... koji raspored?
Pisati ovaj blog redovno (čitaj: nabaciti jedan članak dnevno) je prilično izazovno. Osim što se borim s Prvom i njenim novootkrivenim talentom za igranje (dječjih) igrica na kompu kojeg mi sad bezobzirno zauzima kad ulovi priliku, borim se i s nezaustavnim apetitom Druge.
Ukratko rečeno, Druga obožava cice. Ne na način na koji ih obožava Charlie Sheen ili pubertetlija s podivljalim hormonima i neograničenim wi-fijem. Ona obožava piti majčino mlijeko. Za razliku od Prve koja je to radila uglavnom po pe-esu (pola sata do 45 minuta podoja, podrignula, zaspala pa bi je ja probudila neka dva, tri sata kasnije) kod Druge je nemoguće uloviti glavu i rep u pokušaju definiranja nekakvog rasporeda dojenja. Jedino što znaš je da je taj njen raspored u potpunosti nepredvidiv.
U noći od srijede do četvrtka je, recimo, to izgledalo ovako.
Podoj od 1:30 do 2:00.
Zaspala.
Kmečanje za cicom u 3:15. Novi podoj do 3:35.
Zaspala.
Kmečanje za cicom u 5:30. Novi podoj do 6:30.
Nije zaspala ali se smirila.
Sve do 8:00 kad je opet zakmečala za cicom.
Novi podoj trajao je do 9:15.
E, onda je zaspala i odvalila turu od tri sata prije novog podoja.
Dakle, u četvrtak je spavala tijekom jutra.
Sinoć, pak, nismo znali da postoji negdje od 2:00 do 6:30, ali zato jer od tad bila na cici više-manje stalno sve do sada.
'Sada' je 15:00.
'Više-manje' znači 'na cici od 15 minuta do pola sata s pauzom nikad ne većom od 15, 20 minuta.'
Uglavnom, nikad ne znaš kad će tražiti hranu.
Nikad ne znaš kad će se napuniti pelenu.
Nikad ne znaš kad će se probuditi.
Nemaš pojma.
Ona je ko kontroverzni tweet Donalda Trumpa. Nikad ne znaš kad će sljedeći.
I zato s njom ama baš ništa ne možeš planirati.
Ni odlazak u dućan, ni pranje kose, ni ribanje poda u kupaonici, ni kuhanje ručka... Jedino možeš računati na to da ćeš moći pogledati hrpu toga na Netflixu dok ti ona visi na cici.
Pardon. Ne možeš računati ni na to.
Jer ručak se ipak neće sam skuhati – a ne jedeš samo ti već i tvoj muž i starije dijete – a ni stan se neće sam očistiti. Je, je, muž i ja smo moderna obitelj koja fakat vjeruje u ravnopravnost spolova i on zbilja sjajno kuha, a isto tako, ruku na srce, čisti čak i bolje od mene ali čovjeku je teško uvaliti krpu ili kuhaču u ruke dok je na poslu, a taj posao je često u cjelodnevnoj smjeni.
Prva ima zadivljujuću razinu entuzijazma za pružanje pomoći u kućanskim poslovima ali njoj su ipak samo tri godine, što znači sljedeće: ne može ništa raditi sama i entuzijazam obično splahne za pet do deset minuta.
Baka servis? U mom slučaju to je uglavnom samo misaona imenica – i nešto za zasebnu temu. Dakle, zaboravite.
I što na kraju preostaje? Obaviti sve ono što se obaviti mora s bebom na cici. Iznenadili bi ste se koliko se toga može na taj način. Sporije, nespretnije i napornije ali – može se. Koji put, doduše, morate bebu odložiti. Recimo onda kad morate nasjeckati luk na sitno. Ne ide s jednom rukom (jer drugom držite bebu) ni pod razno. Ah, da. Jučer je, recimo, Druga u nekoliko navrata bila na kratko (ZBILJA NA KRATKO) odložena na kuhinjski šank. Dok ja stojim tik pored nje, jasno.
Kad vam je dijete stalno na cici, ne možete računati ni na to da ćete bilo koji posao koji traje dulje od pet minuta obaviti od početka do kraja bez prekida. Ne ide.
Danas, na primjer, kuham neku vrstu argentinskog gulaša u koji, osim junetine, ide i hrpa raznog voća i povrća. Što uključuje, je li, dosta sjeckanja prije nego se to baci u lonac. Već ste shvatili – sjeckati s bebom u rukama nije baš zgodno. Pa onda sjeckate kad vam beba da fore. I tako vam se dogodi da prvi sastojak nasjeckate u 9:30, a posljednji u podne. A inače jako brzo i vješto sjeckate. Nije da se hvalim. OK, je, ali nema veze. Moj je blog pa smijem.
Evo i jednog savjeta. Kad imate bebu koja voli puno papati i koja papa po nepredvidljivom rasporedu, hrana iz lonca je zapravo mila majka. To što ćete sastojke možda rezati i puna tri sata ne mora vas brinuti – ništa im neće biti ako ostanu narezani dulje vrijeme. Stvari koje se krčkaju u loncu nisu podložne preciznom mjerenju pa se ništa strašno neće dogoditi ako se krčkaju koju minutu dulje jer vi baš taj tren ne možete maknuti lonac sa štednjaka. Recimo zato jer upravo u tom trenutku morate premotati dijete koje se, da prostite na izrazu, ukenjalo do grla.
Hrana iz lonca super je i zato jer se radi u većim količinama, što znači da barem neke dane u tjednu neće morati kuhati. Pa onda imate više vremena za Netflix dok vam beba ciki. Usput, Black Mirror je zbilja dobar na jedan uvrnuti način.
Sve u svemu, s Drugom se pomalo osjećam ko čimpanza iz dokumentarca o prirodi. Sjećam se, kad god u takvim filmovima vidim ženku čimpanze, uvijek joj se negdje po rukama mota mladunče. Dobro, ja s mojim ne znam skakati s grane na granu (ne znam ni bez) ali kladim se da čimpanza ne zna umijesiti tijesto za quiche pa smo tu egal. Samo još čekam da se negdje pored mene pojavi David Attenborough i svojom naracijom uveliča moje majčinsko iskustvo. Još ako bi bilo u produkciji BBC-ja... Ma sve dok ne režira Dolenčić, dobro je.