Raspored... koji raspored?
Pisati ovaj blog redovno (čitaj: nabaciti jedan članak dnevno) je prilično izazovno. Osim što se borim s Prvom i njenim novootkrivenim talentom za igranje (dječjih) igrica na kompu kojeg mi sad bezobzirno zauzima kad ulovi priliku, borim se i s nezaustavnim apetitom Druge.
Ukratko rečeno, Druga obožava cice. Ne na način na koji ih obožava Charlie Sheen ili pubertetlija s podivljalim hormonima i neograničenim wi-fijem. Ona obožava piti majčino mlijeko. Za razliku od Prve koja je to radila uglavnom po pe-esu (pola sata do 45 minuta podoja, podrignula, zaspala pa bi je ja probudila neka dva, tri sata kasnije) kod Druge je nemoguće uloviti glavu i rep u pokušaju definiranja nekakvog rasporeda dojenja. Jedino što znaš je da je taj njen raspored u potpunosti nepredvidiv.
U noći od srijede do četvrtka je, recimo, to izgledalo ovako.
Podoj od 1:30 do 2:00.
Zaspala.
Kmečanje za cicom u 3:15. Novi podoj do 3:35.
Zaspala.
Kmečanje za cicom u 5:30. Novi podoj do 6:30.
Nije zaspala ali se smirila.
Sve do 8:00 kad je opet zakmečala za cicom.
Novi podoj trajao je do 9:15.
E, onda je zaspala i odvalila turu od tri sata prije novog podoja.
Dakle, u četvrtak je spavala tijekom jutra.
Sinoć, pak, nismo znali da postoji negdje od 2:00 do 6:30, ali zato jer od tad bila na cici više-manje stalno sve do sada.
'Sada' je 15:00.
'Više-manje' znači 'na cici od 15 minuta do pola sata s pauzom nikad ne većom od 15, 20 minuta.'
Uglavnom, nikad ne znaš kad će tražiti hranu.
Nikad ne znaš kad će se napuniti pelenu.
Nikad ne znaš kad će se probuditi.
Nemaš pojma.
Ona je ko kontroverzni tweet Donalda Trumpa. Nikad ne znaš kad će sljedeći.
I zato s njom ama baš ništa ne možeš planirati.
Ni odlazak u dućan, ni pranje kose, ni ribanje poda u kupaonici, ni kuhanje ručka... Jedino možeš računati na to da ćeš moći pogledati hrpu toga na Netflixu dok ti ona visi na cici.
Pardon. Ne možeš računati ni na to.
Jer ručak se ipak neće sam skuhati – a ne jedeš samo ti već i tvoj muž i starije dijete – a ni stan se neće sam očistiti. Je, je, muž i ja smo moderna obitelj koja fakat vjeruje u ravnopravnost spolova i on zbilja sjajno kuha, a isto tako, ruku na srce, čisti čak i bolje od mene ali čovjeku je teško uvaliti krpu ili kuhaču u ruke dok je na poslu, a taj posao je često u cjelodnevnoj smjeni.
Prva ima zadivljujuću razinu entuzijazma za pružanje pomoći u kućanskim poslovima ali njoj su ipak samo tri godine, što znači sljedeće: ne može ništa raditi sama i entuzijazam obično splahne za pet do deset minuta.
Baka servis? U mom slučaju to je uglavnom samo misaona imenica – i nešto za zasebnu temu. Dakle, zaboravite.
I što na kraju preostaje? Obaviti sve ono što se obaviti mora s bebom na cici. Iznenadili bi ste se koliko se toga može na taj način. Sporije, nespretnije i napornije ali – može se. Koji put, doduše, morate bebu odložiti. Recimo onda kad morate nasjeckati luk na sitno. Ne ide s jednom rukom (jer drugom držite bebu) ni pod razno. Ah, da. Jučer je, recimo, Druga u nekoliko navrata bila na kratko (ZBILJA NA KRATKO) odložena na kuhinjski šank. Dok ja stojim tik pored nje, jasno.
Kad vam je dijete stalno na cici, ne možete računati ni na to da ćete bilo koji posao koji traje dulje od pet minuta obaviti od početka do kraja bez prekida. Ne ide.
Danas, na primjer, kuham neku vrstu argentinskog gulaša u koji, osim junetine, ide i hrpa raznog voća i povrća. Što uključuje, je li, dosta sjeckanja prije nego se to baci u lonac. Već ste shvatili – sjeckati s bebom u rukama nije baš zgodno. Pa onda sjeckate kad vam beba da fore. I tako vam se dogodi da prvi sastojak nasjeckate u 9:30, a posljednji u podne. A inače jako brzo i vješto sjeckate. Nije da se hvalim. OK, je, ali nema veze. Moj je blog pa smijem.
Evo i jednog savjeta. Kad imate bebu koja voli puno papati i koja papa po nepredvidljivom rasporedu, hrana iz lonca je zapravo mila majka. To što ćete sastojke možda rezati i puna tri sata ne mora vas brinuti – ništa im neće biti ako ostanu narezani dulje vrijeme. Stvari koje se krčkaju u loncu nisu podložne preciznom mjerenju pa se ništa strašno neće dogoditi ako se krčkaju koju minutu dulje jer vi baš taj tren ne možete maknuti lonac sa štednjaka. Recimo zato jer upravo u tom trenutku morate premotati dijete koje se, da prostite na izrazu, ukenjalo do grla.
Hrana iz lonca super je i zato jer se radi u većim količinama, što znači da barem neke dane u tjednu neće morati kuhati. Pa onda imate više vremena za Netflix dok vam beba ciki. Usput, Black Mirror je zbilja dobar na jedan uvrnuti način.
Sve u svemu, s Drugom se pomalo osjećam ko čimpanza iz dokumentarca o prirodi. Sjećam se, kad god u takvim filmovima vidim ženku čimpanze, uvijek joj se negdje po rukama mota mladunče. Dobro, ja s mojim ne znam skakati s grane na granu (ne znam ni bez) ali kladim se da čimpanza ne zna umijesiti tijesto za quiche pa smo tu egal. Samo još čekam da se negdje pored mene pojavi David Attenborough i svojom naracijom uveliča moje majčinsko iskustvo. Još ako bi bilo u produkciji BBC-ja... Ma sve dok ne režira Dolenčić, dobro je.