Mlada dama se vozi
Prva se jako voli voziti autom pa tako, kad god može, pokuša užicati da je se do vrtića – koji je svega tristotinjak metara udaljen od naše zgrade – vozi. Nema veze što se na tom putu nalazi iritantno velik broj ležećih policajaca i što su ulice uske pa ne možeš razviti veću brzinu od 20 na sat. Naša 'Miss Daisy' želi se voziti.
Obično sam u ulozi šofera na usluzi mladoj dami ja, u svom hečbeku s pet vrata, a nekad joj se posreći da je do vrtića poveze muž u svom dvosjedu, uz obvezno spuštanje platnenog krova. Čak i za tih 300 metara. Doduše, trebalo joj je neko vrijeme da shvati da krov baš i nije pametno spuštati kad pada kiša, bez obzira na to što ona želi 'vjetar u kosi'.
Da budem brutalno iskrena, koliko god volim biti za volanom, nije mi simpatična ideja da njeno malo veličanstvo u vrtić koji je tako blizu ide autom. Zato je više-manje uvijek zeznem pa barem kad idem popodne po nju odem bez auta. Onda gospodična pješači ili vozi svoj biciklić kojeg joj dovučem. Ujutro, kod odvođenja u vrtić, ju je teže preveslati jer vidi auto parkiran odmah preko puta ulaza u zgradu. Neki dan smo tako bile spremne na odlazak, a ja joj velim:
- A da danas odemo do vrtića pješice?
- Ne, ja bih išla autom.
- Dušo, bojim se da nećemo moći. Znaš, u mom autu ti nema benzina.
Da, bestidno sam lagala vlastitom djetetu, unatoč tome što sam se svojedobno zaklela da nikad neću. Nisam sigurna je li me prozrijela, ali mi je na to odgovorila, nonšalantno se oslanjajući na mužev auto:
- Pa dobro, ali zato tatin auto sigurno ima benzina. Nemoguće je da ga oba auta nemaju.
... a onda je uslijedilo i trljanje soli o već bolnu ranu.
- ... a i tatin auto je više fora.
Touche. Šah-mat. Pobijedila je.
Kad smo već spomenuli benzin, njime je opsjednuta. Kad god negdje idemo, izvan kvarta, pita imamo li dovoljno benzina. Kad se igra sa svojim automobilčićima igračkama, oni uvijek idu 'točiti benzin'. Neki dan mi je, pak, slavodobitno obznanila kako će ona meni kupiti benzin za moj auto.
- Znaš li gdje moraš otići da bi natočili benzin u moj auto?
- Naravno. Na benzinsku pumpu.
- A što ti treba za benzin?
- Otvor na autu.
- I što još? Čime ćeš platiti benzin?
- Pa trebaju mi kune.
- Imaš li ti kune.
- Ne.
- A kako ćeš onda platiti taj benzin?
Očekivala sam da ću u tom trenutku čuti njeno već standardno 'ti ćeš mi ih dati', a kad tamo, ona je, uz šeretski smješak, ispalila ovo:
- Ukrast ću ga.
- A molim te lijepo, kako? – odgovorila sam dozvolivši da moja roditeljska potreba da joj održim bukvicu ustupi svoje mjesto morbidnoj radoznalosti.
- Lijepo. Ostavit ću auto kod kuće. Ja ću na sebe staviti veliki lim. Onda ću staviti kotače na ruke i na noge i prerušit ću se u auto. Pa ću uzeti benzin.
- I nitko te neće skužiti?
- Ne.
To joj je bilo urnebesno smiješno. Nisam sigurna je li humor našla u činjenici da je 'nitko ne bi skužio' da krade ili u tome da zna da je takvo što nemoguća misija ali, eto, zvuči fora. Nije mi se dalo pitati. Neke stvari se ne usudim.
Oznake: odgoj djece, auto, benzin
31.07.2018. u 07:28 | 0 Komentara | Print | # | ^Krava
- Prva, dođi na večeru. Imamo junetinu i grašak.
- Ja bih okrugli keks.
Tako ona zove Jaffa kekse. Obožava ih.
- Keks, možeš dobiti tek kad pojedeš večeru.
- Ali ne bih još sada. Nisam gladna. Može malo kasnije?
- U redu. Može malo kasnije. Obećaješ?
- Obećajem,mama.
Fast forward na to 'malo kasnije'. Odbija staviti makar i komadić večere u usta.
- Prva, obećala si... obećanje se mora ispuniti.
Nije ga ispunila.
Situacija broj 2, dan, dva kasnije. Okupala se u svojoj kadici i sada se igra gumenim patkicama i brodićem. Dogovaramo koliko će ostati u vodi prije odlaska na spavanje.
- Prva, koliko ćeš ostati unutra?
- Pet minuta.
- Dobro. Pet minuta. Kad to prođe, vadim te van.
- Dobro, mama. Obećajem.
Pet minuta kasnije ona vrišti ko da joj deremo kožu s leđa i drži se s obje ruke za rub kadice kako bi spriječila da je izvučem van. Obećanje da će izaći? Zaboravite. Srećom, muž i ja smo je uspjeli izvući van prije no što su nam zabrinuti (i radoznali) susjedi pokucali na vrata.
Bilo je to razdoblje kad je iskušavala granice našeg strpljenja, posebno mog, konstantim kršenjem obećanja koja bi nam dala. Osim što sam se trudila objesiti živce o klin – a koja god mama vam kaže da to uvijek može sere, vjerujte mi – trudila sam se objasniti joj značenje pojma 'obećanje' i njegovu važnost.
- Kad kažeš da ćeš nešto napraviti i kažeš 'obećajem', onda to znači da stvarno to moraš napraviti.
Da bi bolje shvatila, i sama sam joj izrekla neka obećanja i potrudila sam se izvršiti ih. Male, jednostavne, njoj razumljive, a opet važne stvari. Recimo da ću sutradan u vrtić po nju doći ja, a ne tata. Da se sigurno neću zadržati na poslu. Da ću je, ako ne bude kiše, poslije posla i vrtića odvesti u parkić preko puta kuće. Da ću joj kupiti sok od brusnice. Takve stvari. 'Kad mama kaže da će nešto napraviti, mama to napravi. Mama obeća, mama održi obećanje.'
Djelovalo je. Njeno ponašanje postalo je bolje pa sam je, u naletu majčinske slabosti, dirnuta njenim napretkom, odlučila nagraditi. Nda, znam, stručnjaci smatraju da je pogrešno dijete nagraditi čim učini nešto dobro jer tako riskiramo da dobre stvari radi zato jer će za njih dobiti nagradu, a ne zato jer intrinzično kuži da su dobre. Ali, koja god mama vam kaže da nikad nije bila kriva za majčinsku slabost poput gore opisane vam sere. Da, ovo je drugi put da sam upotrijebila tu riječ. Što mogu, pristaje savršeno.
Uglavnom, odlučila sam je nagraditi tako što sam rekla da ću joj kupiti igračku po njenoj želji. Čak sam izgovorila:
- Možeš poželjeti bilo što.
... i isti tren se zagrcnula u sebi pomislivši: 'Uh, a što ako sad poželi nešto tipa komplet Lego kockica od 200 eura?!', a ona je mirno izgovorila:
- Plišanu kravu.
- Molim?
- Plišanu kravu.
- Čekaj... možeš mi naručiti BILO ŠTO.
- Da, znam. Ali ja želim plišanu kravu.
- Plišanu? Kravu? Baš to? Od svih igračaka ti želiš baš plišanu kravu?
- Da, mama. Ti ćeš mi kupiti plišanu kravu.
OK, dobra vijest u tom trenutku bila je da je poželjela igračku koja nije astronomski skupa – ako baš ne uzmem plišanu kravu od dva metra visine. 'Ali, kvragu, gdje ću naći plišanu kravu?' odmah sam pomislila dalje, u panici. Je, lako je naći plišanog medu, plišanog zeku, plišanog psića, plišanu macu... ali, Kriste Isuse, 'postoje li uopće plišane krave?', pitala sam se. No znajući da nema izlaza iz govana u koja sam se sama uvalila, odgovorila sam joj:
- U redu, zlato. Dobit ćeš plišanu kravu čim je mama negdje nađe.
Ako postoji neka viša sila, pomogla mi je. Svega dva dana kasnije slučajno sam s mužem prošla pored jednog povećeg štanda s plišanim igračkama i na njemu ugledala – plišanu kravu. Po vrlo povoljnoj cijeni. Jasno, kupila sam je isti tren i istog popodneva je predala svojoj maloj mudrijašici. Prvo što je izgovorila bilo je oduševljeno:
- Ooooo, plišana krava! Mama, ti si mi to kupila! Ti si mi obećala! Ti si održala obećanje.
Bio je to prijeloman trenutak u našem odnosu. Tada je, bolje no ikada, postala svjesna činjenice da ja, njena majka, održavam obećanja koja joj dajem. Stekla je povjerenje u mene kao roditelja. Ta krava, koja danas zauzima istaknuto mjesto među njenim igračkama, simbol je tog povjerenja. I zato vrijedi više od nekih skupljih, tehnički složenijih i edukativnijih igračaka. Povjerenje u mamu je nemjerljivo.
Oznake: odgoj djece
30.07.2018. u 01:36 | 0 Komentara | Print | # | ^Crtići, crtići, crtići
Crtić u 7:15. Svi moje generacije pamte to iz doba kad su bili klinci. Bio je to THE crtić dana. Nisi birao koji će biti. Tom i Jerry. Zekoslav Mrkva. Kojot i Ptica trkačica. Eustahije Brzić. Gustav. Pončo i Toro. Daj što daš, to je to. I samo tada. Kad si nešto zajebo, starci bi ti prijetili da ideš u krevet bez crtića. Tog crtića. Jedinog crtića u danu. S današnjim klincima je drugačije. Da Prvoj pokušam objasniti kako je to bilo u doba mog djetinjastva, ne samo da ne bi shvatila. Njoj je to potpuno druga dimenzija.
Ona živi u doba B-neta i premotavanja već prikazanog programa. U svakom trenutku može se premotati Klub Mickeya Mousa, Jana i Nigdjezemske gusare ili Male Einsteine. Gledala sam ih, zahvaljujući njoj, toliko puta da mi već na uši izlaze. Već me proganjaju gore od HEP-a, Plinare i Holdinga zajedno. Čekam samo da mi jednog dana Mickey Mouse, pirat Jan i štreber Leo pozvone na vrata i priprijete nekakvom ovrhom. Ja bih dobila fraze, ali Prva bi, bez sumnje bila oduševljena da su joj oni pred vratima.
Tu su još i Netflix i Youtube. Na Netflixu moja mala žena ima svoj profil. Onaj dječji, naravno. Tamo se uglavnom gledaju Peppa Pig i Pocoyo. Ajde, ta mala prasica barem govori toliko predivan, čist engleski da je čak i ja s vremena na vrijeme volim poslušati. A i Prva je pokupila dosta engleskog – ne samo od Peppe već i inače od crtića na engleskome. Nije to tako loše. Evo, neki dan joj pokažem sliku flaute, a ona veli da je to 'flute'. Kad joj nešto dam, u zadnje vrijeme stalno govori 'thank you', a ne hvala. Dok mi pomaže čistiti pod u kuhinji, pjevuši Sweet Sweet Nightingale iz Pepeljuge. Ovu jesen upisujem je na engleski u vrtiću. Konzorcij od jednog člana zvan Mama je odlučio.
Youtube je još najbolji dio te 'crtić' priče. Tamo uglavnom gleda stare Disneyeve klasike. Ako mene pitate, u odnosu na današnje crtiće, uključivši i ovu novu verziju Mickeya Mousa, ti crtići su Građanin Kane u odnosu na hrvatsku humorističnu seriju. Oni su zabavni i nepretenciozni, današnji su didaktički do boli i tretiraju klince kao idiote. Da se razumijemo, drago je meni da je Prva preko crtića naučila razlikovati krug, trokut, kvadrat, pravokutnik i zvijezdu, da zna prepoznati violinu, trombon i činele i da može pjevušiti Mozartovu Malu noćnu muziku. Sve je to super. Ali čovjeku ponekad treba da ga nitko ne educira. Da mu da nešto poput kojota koji pada u provaliju nakon još jednog u nizu propalih, idiotskih eksperimenata. Da mu ponudi nešto potpuno besmisleno i time ga zabavi. Današnje klince čak i crtići, ovi suvremeni, pile u zdrav mozak.
Imamo i opciju gledanja crtića koji su na kompu, i to preko TV ekrana. Plavuša sam pa ne kužim kako to točno tehnički funkcionira. Znam samo koje gumbe moram stisnuti na daljincu i crtić s kompa pojavi mi se na našem 'pametnom' televizoru. Toliko je pametan da samo što kavu ne skuha. Još kad bi koji put platio račune i napunio koji tank benzina, gdje bi mu bio kraj. Uglavnom, tu opciju Prva isto koristi kako bi gledala crtiće, uglavnom dugometražne. Neko vrijeme bila je u fazi Pepeljuge pa ju je gledala 20 dana za redom, koji put i više puta u jednom danu. Danas se odlučila za Snjeguljicu. Prvi put nije pobjegla u spavaću sobu kad je krenula scena u kojoj se lovac s nožem nadvija nad jadnu Snjeguljicu. Napreduje.
Današnji klinci, kada su crtići u pitanju, imaju tako reći neograničen izbor. Svijet crtića u 7:15 odavno je iza nas. I jedino što ovima danas možete limitirati je vrijeme koje provode pred TV-om. A tu morate biti spremni imati konjske živce. Pregovori oko crtića teži su od pregovora Izraela i Palestine. Klingonci i Romulanci. Lovci i vegetarijanci. Pernar i zdrav razum. Sve je to drek na šibici prema uvjeravanju jedne trogodišnjakinje da pogleda SAMO JEDAN crtić. Ključ je u ovome – s njima ne smijete pregovarati jer ćete pregovore sigurno izgubiti. Morate zapovijediti. I ostati u tome čvrsti pa makar klinci kasnije urlali tako glasno da će vas susjedi sutradan čudno pogledavati kad se sretnete na stubama zgrade. Nije vas briga. Vi znate zašto ste tako postupili i znate da ste u pravu. Mama zna. Točka.
Drugo stanje
Ponekad vam netko nešto kaže, ili netko nešto napravi, a vi na to ostanete paf. Recimo, svi smo kolektivno ostali paf kad je Sanader dao ostavku. Ili ono kad je Grčka postala europski prvak u nogometu. Ja sam nedavno ostalo paf kad sam čula da babica u rodilištu gdje sam donijela na svijet Drugu ljutito kori drugu rodilju jer je rekla da je radila do zadnjeg mjeseca trudnoće. Odnosno, da je prestala raditi 28 dana prije predviđenog termina poroda, što je krajnji zakonski rok.
Da. Babica. U rodilištu. Ljuta jer je mlada, zdrava žena, s inače urednom trudnoćom, radila do kraja. Jer se je 'trebala čuvati'. Ako se ona sa svojih 28 i savršenom anamnezom trebala čuvati, onda sam valjda ja sa svoje 44 trebala trudnoću provesti u hermetičkom balonu. Sreća moja da se nisam povjerila toj nabrijanoj babici pa tako nikad nije doznala da sam i ja radila do zakonskog roka. Možda bi pokrenula postupak oduzimanja Druge zbog moje nebrige i nehaja, tko zna.
U lijepoj našoj je nekako običaj da žena ode na to famozno 'čuvanje' otprilike pet minuta nakon začeća. Ajde, razumijem da to rade one koji imaju objektivno riskantne poslove. Recimo, nekakav naporan fizički rad gdje puno stojite ili dižete teret, rad s opasnim kemikalijama, rad s rentgenom i slično. Ali, evo, ja radimo u uredu. Veći dio svog radnog vremena provodim sjedeći i tipkajući na računalu. Što bih radila da sam ranije ostala doma? Većinom vremena vjerojatno bih sjedila. Sjedila ja doma ili u uredu, u čemu je razlika? Ah, da, u tome što sam u uredu ipak okružena grupom ljudi koji mogu po potrebi intervenirati ako nešto krene po zlu. Koga ću tražiti pomoć kod kuće, dok mi je muž na poslu, a starije dijete u vrtiću? Mačku? Je, inteligentnija je čak i od nekih ljudi koje znam ali, eto, ne zna voziti i nema love za taksi.
Općenito je ta priča s 'čuvanjem', prvo trudnice, a potom i rodilje, kod nas poprimila razmjere opće paranoje. Osobno primjećujem da dušebrižnice (da, obično su to žene) do stanja hiperventiliranja dovodi kad kažete da u takvom stanju vozite auto. Meni od kuće do posla javnim prijevozom treba više od sat vremena, što uključuje prvo tiskanje u busu, a potom u tramvaju – u kojima vam se, usput rečeno, ama baš nitko neće ustati naprosto zato jer imate trudnički trbuh – te hodanje. Autom mi treba nekih pola sata. Pritom sjedim zavaljena u udobno sjedalo, nitko me ne gura, nisam u opasnosti da će nečiji lakat, kišobran ili torba tresnuti moj trbuh, a i ne davi me smrad tuđeg znoja. Jasno, na posao sam, tijekom trudnoće, uvijek išla autom. E, ali to je, u očima dušebrižnica 'sigurno' jer me ipak netko drugi vozi, a vožnja auta nije jer se tu 'previše umaram'.
Sad sam doma s novorođenčetom. Ne treba vam doktorat iz atomske fizike da shvatite da je novorođenčad svako malo na cici. Što znači da ako ste novopečena mama i morate nešto obaviti izvan kuće – recimo, odvesti starije dijete u vrtić ili otići po njega, ili kupiti nešto za jelo – morate to obaviti brzo. 'Brzo' znači 'autom'. Da ne spominjem da mirna vožnja automobilom po kvartu sigurno manje umara od hodanja i nošenja vrećica iz dućana po ljetnoj sparini. E, ali 'auto je opasan'. Ko da, bokte, hvatam brzinski rekord na Nuerbugringu. S povezom preko očiju.
Ako ne tretirate svoju trudnoću i babinje kao bolest, nešto s vama nije u redu. Zajebavate se previše. Nemarni ste prema vlastitom zdravlju i prema djetetu. Ne bi trebali ni kuhati, ni prati suđe, ni obrisati prašinu, ni namjestiti krevet, ni nahraniti mačku. Ništa. Sve je to suviše opasno. Neka drugi rade za vas. Neka vas drugi dvore. Pitanje je samo: a tko su ti drugi? Muž koji radi? Kvragu, netko mora. Nemaju svi raspoloživ baka servis i ne pada svima lova s neba da bi mogli platiti nekakvu tetu koja će im počistiti. Ja, jedna sasvim obična mama, sve te stvari moram uraditi sama.
I ne žalim se. Mislim da je takvo što potpuno normalno. I mislim da je za svaku trudnicu, kao i rodilju, najbolje živjeti svoj život upravo tako – normalno. Jer biti mama nije nikakvo bolesno, poremećeno ili opasno stanje. Samo – drugo stanje.
Oznake: trudnoća, automobil, porodiljni dopust
26.07.2018. u 13:12 | 0 Komentara | Print | # | ^Cice
Evo da počnem jedan zapis na blogu bestidnim klikbejt naslovom. Bit ću ipak toliko korektna da ću ovdje fakat pisati o sisama. Kad si u drugom stanju, a posebno kad kreneš dojiti jednom rođeno dijete, narastu ti sise. Ako inače spadaš u kategoriju 'malene' ili 'prosječne' – ovo drugo krasi moju malenkost – onda se ozariš na ideju da konačno imaš sise kako treba. Pa ti padne na pamet kako ćeš dijete dojiti do prvog srednje samo da zadržiš te sise. Bez brige, prođe te taj poriv na vrijeme.
No ajmo redom. Kad sam prošli tjedan bila u rodilištu, nakon rođenja Druge, u svojoj sobi za četvoro, svaki put kad bi jedna od mojih cimerica izvadila sisu da podoji svoju bebu, osjećala sam se kao da sam na setu niskobudžetnog pornića. Te tri žene nemaju sise. One imaju si-se-ti-ne. I sad, ako si u kategoriji 'prosječne' kao ja čitaš ovo, klimaš glavom i misliš 'suosjećam jer su tvoje najmanje'.
E, pa ne moraš. Od sve četiri, ja jedina nisam imala problema s dojenjem. Sisatoj broj 1 nikako nije htjelo procuriti mlijeko. Sisatoj broj 2 je mlijeko procurilo ali ju je beba toliko navlačila za bradavice da je sirota žena zaradila bolne ozljede na njima u roku od prva 24 sata. Sisata broj 3 se, pak, užasno dugo mučila dok je uopće našla položaj u kojem će se njen sinčić dojiti bez pomoći medicinske sestre. Eto. Toliko o teoriji da muški intuitivno kuže što će sa sisom.
Druga je stvar shvatila za nekih 30 sekundi, otprilike kao i Prva neke tri i pol godine ranije. Inače, da, istina je da je sisanje urođen instinkt. Sad ću ti se malo hvaliti poznavanjem nebitnih detalja koji eventualno dobro dođu za kviz: sisanje je prainstinkt koji se razvija još dok smo fetusi i to je ujedno posljednji prainstinkt koji nam ostaje. U slučaju da bolesnik od Alzheimera nekim čudom doživi posljednji stadij svoje bolesti u kojem su mu odumrli svi organi, posljednje što će raditi, na automatiziranoj razini, bit će – sisanje. Pacijenti u komi – sisaju. Dakle, nemoj se usrati od straha ako, nakon što rodiš, staviš bebu na sisu, a ona nema pojma što bi s njom. Naučit će, i to brzo, i neće ti umrijeti od gladi. U to me je uvjerilo vlastito iskustvo sa svoje dvije bebe te promatranje rodilja oko mene.
Računaj samo na to da na početku moraš malo potaknuti bebu. Gurni joj cicu u usta, ako treba, malo jače. Ne, neće se ugušiti. Mora otvoriti usta, njima obuhvatiti cijelu bradavicu i onda ih priljubiti uz nju. Ako čuješ cmakanje, nije dobro. Ne smije nastati vakum. Nikad nećeš osjetiti da mlijeko curi iz sise, samo da dijete vuče. Da, da, da, SIGURNO ćeš skužiti da vuče, to te ne mora brinuti.
U štreberskim priručnicima veli otprilike ovo: novorođenče će biti na dojci oko 20 do 30 minuta, onda će podrignuti i spavati naredna dva do tri sata. Zaboravi. Svaka beba je priča za sebe. Moja Prva funkcionirala je ovako: na jednoj sisi bi bila oko pola sata, onda bi na drugoj bila još nekih petnaestak minuta, onda bi podrignula, zaspala, pustila da je odneseš u zipku i bio si na miru neka dva i pol sata. Druga je u stanju satima biti na cici. Deset minuta vuče ko luda, onda popusti. Pa je pokušaš skinuti sa cice jer misliš da je gotova. Onda ona opet povuče ko da sutra ne postoji. Pa vuče neko vrijeme. Pa opet popusti. Pa je ti opet pokušaš skinuti. Pa ona ne da... I tako zna satima. U međuvremenu se još barem dva puta ukenja pa moraš prekidati dojenje jer gospodični smeta imati bilo što u peleni. Uglavnom, maraton. Kad konačno zaspi, na miru si oko dva do tri sata.
'Dijete Vam ne smije biti toliko na cici', veli mi patronažna. 'Je, skini je ti sa cice', mislim ja u sebi. Drugoj, naime, cica nije samo hrana već i utjeha. Da, da, svakom djetetu je cica utjeha ali njoj je cica STVARNO utjeha. Ta voli cice više od pokojnog Hugha Heffnera. Ona ŽIVI za cicu. Voli piti mlijeko iz nje, voli se maziti o nju, voli zaspati na njoj... Daj joj cicu i dao si joj cijeli svijet.
Zato ja sada znam kako je osobama koje imaju samo jednu ruku. Na jednoj mi visi Druga sa cicom u ustima, drugom kuham ručak, točim Prvoj vodu, sok ili mlijeko, hranim mačku, brišem prašinu, vučem usisavač po stanu, zalijevam biljke na terasi, perem umivaonik, stavljam posuđe u suđericu, mazim Prvu i igram se s njom... Čovjek ne bi vjerovao koliko toga se da napraviti jednom rukom. Uz malo više napora, ali ide.
Drugu, jasno, to ne impresionira. Njoj je glavno da se najede i utješi, i to je to. I ti to znaš. Na kraju dana obje ruke te bole za popizditi, bradavice moraš namazati Purelan kremom – upamti taj izraz: Pu-re-lan – spava ti se ko nikad i u životu i znaš da su ti se planovi za taj dan potpuno poremetili, ali nekako te nije briga. Klinka ti je jela, i to ti je najvažnije. I već sad znaš da će ti to biti najvažnije i kad bude imala trideset. I tješi te što su ti barem na neko vrijeme cice zadovoljavajuće veličine.
Oznake: dojenje, dojenče, beba
26.07.2018. u 10:48 | 0 Komentara | Print | # | ^Nomen est omen - prijava bebe
Moram priznati da smo muž i ja imali dosta muka oko odluke koje ime dati Drugoj. Od samog početka po glavama su nam se motala dva ali nikako nismo mogli odlučiti koje bi odabrali. Jedno mi se sviđa već jako dugo, ali u zadnje vrijeme je postalo nekako isfurano. Drugo je pomalo egzotično za naše podneblje ali opet, nadam se, ne do te mjere egzotično da onome tko ga nosi radi probleme. Kažem 'nadam se' jer smo se na kraju odlučili na to drugo ime.
U rodilištu joj ime niti jednom nisu spomenuli. Ona i ja dobile smo narukvice, obje s istim troznamenkastim brojem, koje nismo smjeli skidati do odlaska kući. Njoj je na ajpendeklu u kojeg su je umotavali pisalo naše obiteljsko prezime i – moje ime. Kada su liječnici i medicinske sestre imali što za reći o njoj, ona je bila 'žensko dijete gospođe X, rođeno tog i tog datuma.'
Malo više od 24 sata nakon poroda, u moju bolničku sobu ušla je namrgođena gospođa s kemijskom olovkom vrha nagrižena od zuba (od njenih ili tuđih, ne znam) i s hrpicom papira. Postavila mi je neka pitanja na koja sam spremno odgovorila, a sjećam se da sam odgovarala na njih i kad se Prva rodila.
- Jeste li rodili žensko dijete na taj i taj datum u toliko i toliko sati?
- Jesam.
Ko što vidite, beba je kraj mene, a ako želite vidjeti je li žensko, skinite joj pelenu.
- Na kojoj adresi sada živite?
Dala sam adresu. Točnu.
- Tko s Vama živi na toj adresi?
- Suprug i starija kći.
Priznajem, bila sam nekih pola sekunde u dilemi da kažem i 'mačka', ali i ta mala dramaturška pauza bila je dovoljna da me gospođa prostrijeli pogledom pa sam odustala. Nadam se da mačka nikad neće doznati da nije spomenuta.
- Hoće li beba živjeti s Vama?
- Da, naravno.
'Ne, kokošo, beba će živjeti u hotelu Dejana Lovrena na Zrću i o njoj će se brinuti hostese.'
- Jeste li vjenčani?
- Da.
'Halo, rekla sam 'suprug' malo prije.
- Gdje ste se vjenčali?
- U Zagrebu.
- U crkvi ili kod matičara?
- U crkvi.
- U KOJOJ crkvi?
'WTF...?!' Odgovorila sam na pitanje jer mi nisu bile potrebne dedukcijske sposobnosti Sherlocka Holmesa da shvatim da gospođa neće odustati dok ne dobije odgovor.
Potom sam dobila upute da sa suprugom i Drugom moram, unutar 30 dana od njenog rođenja, poći u točno određenu općinu Grada Zagreba i tamo je prijaviti. Općina u kojoj prijavljujete dijete ne ovisi o tome gdje vi stanujete nego kojoj općini pripada bolnica u kojoj se rodilo. Bolnica, naime, šalje podatke o svoj djeci koja su se u njoj rodila gore spomenutoj općini i na taj način vas sprječava da eventualno zatajite činjenicu da je vaše došlo na svijet. Ako ga ne prijavite u roku od 30 dana, policija vam kuca na vrata i prvo što će pitati bit će 'gdje je dijete i je li živo i zdravo?'
Dakle, država vam daje punih 30 dana da se predomislite ako shvatite da ste se možda zajebali jer ste djetetu dali to i to ime. Tako, na primjer, Ronaldo Nejmar Petričević može lako postati Marko Petričević, a Deneris Jurčević Jasna Jurčević. Računa se tek onda kad klinac dobije domovnicu, rodni list i izvod iz Matice rođenih, a sve to dobit će u općini. Dakle, TO je trenutak kad fakat, ali zbilja fakat, fakat, fakat morate dobro promisliti kako će vam se klinac zvati, kako vas ne bi mrzio do kraja (vašeg) života jer ga frendovi zajebavaju.
U općini ćete dobiti i zapisnik o postupku, isprintani elektronički zapis o prebivalištu i upute o korištenju potvrde o OIB-u kojeg beba također ima na domovnici, a općina će također poslati nalog HZZO-u da Vam na kućnu adresu pošalju zdravstvenu knjižicu bebe, a na broj računa kojeg odaberete novčanu pomoć. Ponekad se događaju čuda pa se tako malo čudo dogodilo i ovaj put.
Birokracija je uradila korak naprijed.
Naime, kad je Prva došla na svijet (2015.), trebali ste još posebno otići na MUP u Petrinjskoj kako bi prijavili njeno prebivalište te na HZZO kako bi zatražili zdravstvenu iskaznicu. Sad se sve to radi na jedno mjestu – u općini. I još bolje – sve skupa se može obaviti i elektronskim putem, preko sustava e-Građani. Koga zanima više, neka gugla. U svakom slučaju, manje šetanja, i to je dobro.
Nama je cijeli taj birokratski posao, uz odgovore na par sitnih pitanjca koja smo imali, obavio jedan ljubazan tip (ah, evo i drugog čuda – ljubazan tip u općini!) u nekih desetak minuta. Bilo je to dan nakon što smo pobijedili Englesku na jedanajsterce pa se čovjek požalio da je legao u pet, a digao se u šest. Ja na njegovom mjestu ne bih ni išla leći, ali dobro... Usput, cijeli ovaj postupak košta vas 30 kuna u taksenim markicama.
U svakom slučaju, Druga sada postoji u evidenciji državljana Republike Hrvatske. Gore navedena priča ipak sadrži jednu majušnu laž. Nije baš točno da možete čekati 30 dana da prijavite novorođenče. Naime, s cca 30 dana vaša beba mora na prvi sistematski pregled kod pedijatra. Da bi beba mogla na pregled, mora imati otvoren zdravstveni karton. Da bi mogla imati otvoren karton, morate pedijatru dostaviti bebino otpusno pismo iz rodilišta i zdravstvenu knjižicu – u našem slučaju, pedijatar (kod kojeg već ide i Prva) je to tražio cca tjedan dana prije prvog pregleda. Da bi beba dobila zdravstvenu knjižicu, treba je prethodno prijaviti na općini, a onda se ta ista knjižica čeka do dva tjedna. Pa vi računajte do kada je pametno prijaviti bebu.
Ako ste u Zagrebu, možete još posebno otići u gradski ured u Vodnikovoj ulici, za dobivanje novčane pomoći Grada. Mi to još nismo obavili za Drugu ali znamo da imamo vremena dok ne napuni šest mjeseci. Isti postupak prošli smo iz Prvom. Ne sjećam se detalja (srećom, tu je blaženi Google) jer je to muž radio bez mene ali se zato dobro sjećam da je prva rata pomoći – od dvije - stigle tek nakon nekih godinu i pol. U trenutku kad smo na to već potpuno zaboravili. Ajde, barem smo se ugodno iznenadili. Nadajmo se da će ovaj put ići brže.
I da nam Druga neće previše zamjeriti zbog imena koje smo joj dali.
Oznake: beba, Birokracija, ime
25.07.2018. u 13:32 | 0 Komentara | Print | # | ^Idemo na piće!
- Tata, ajde me vodi na piće – obratila se nedavno Prva mojoj snažnijoj polovici.
- Dušo, ne mogu sada. Imam puno posla, a i nemam novca za piće.
- Imaš novca! Vidjela sam da u novčaniku imaš plave kune. To ti je dosta za piće. Vodi me.
Jasno, morao je kapitulirati i odvesti je u kvartovski birc. 'Plave kune' su, usput rečeno, novčanica od pedeset kuna. Mala mustra zna da se time mogu komotno platiti barem dvije cuge. Od tog dana muž skriva od nje svoj novčanik. Bili smo uvjereni da će taj dan nastupiti tek kad bude imala negdje 11, 12 godina. Došao je s tri.
Kad čovjek vidi koliko to dijete voli ići na piće, pomislio bi da su ga odgajali Vladimir Šeks i Amy Winehouse. Posebno voli ići u kvartovski kafić, na samom kraju naše ulice. Ruku na srce, voli ga zbog ljuljački i tobogana koji se nalaze u sklopu terase kafića, ali voli ga i zbog same činjenice da tamo može sjesti i naručiti piće.
Da, ona sama naručuje. Ponekad 'sok od jabuke', češće Cedevitu, obično onu 'narančaste boje.' Ako čvrsto odluči, naručit će ne samo za sebe već i za vas.
- Gospođo, što ćete Vi? – naivno će konobarica.
- Mama će isto Cedevetu. Narančastu. – Prva prekida sve dileme.
Pokušaji suprotstavljanja su uzaludni. Pijem Cedevitu i točka.
Prva ima vrlo definiran koncept ponašanja na piću. Na piću se 'pije i razgovara'. Ona točno zna tko, kada i kako. Čak je spremna i pozvati škvadru na cugu. Veli tako ona meni tijekom jednog od naših odlazaka u kvartovski birc dok smo sjedile 'kao cure' (čitaj: prekriženih nogu).
- Mama, ja bih odvela prijatelje iz vrtića na piće.
- Zbilja. A koga bi odvela?
- Evu, Jakova, Lauru i Mateja.
- O, pa lijepo. I gdje bi došli?
- Paaaa ovdjeeee!
- Okeeeej. I što bi onda radili?
- Pa pili i razgovarali, kao i svi drugi na piću. (Dobro jutro, Šerloče Mama).
- Što bi pili?
- Cedevitu.
- Ali, Prva, možda bi netko htio popiti nešto drugo...
- Ne!!! Svi bi pili Cedevitu. (Ovaj... OK, moj mali Napoleončiću.)
- A ja bih tu bila s vama?
- Ne. Ti bi išla na posao.
- Bi li onda neka druga mama bila s vama i čuvala vas?
- Ne. Mi bi bili sami.
- Ali Prva... pa ne možete biti sami, vi ste još maleni.
- Pa mamaaaa... pa znamo piti i razgovarati. (Ajde ti obori taj argument. )
- A znaš li ti što ti treba da možeš odvesti ekipu na piće?
- Naravno da znam. Trebaju mi kune. (Opa! Zna! Sunce koje pametno.)
- A tko će ti dati te kune?
- Pa ti.
- A zašto misliš da ću ti ih ja dati?
- Pa zato jer moram platiti piće. (Oborena sam definitivno).
Svoju priliku da izvede škvadru iz vrtića na cugu još, jasno, nije dobila. Ali, bez brige, i dalje je čvrsto uvjerena da to može. Štoviše, ona i njena prijateljica Eva uvjerene su kako bi se nakon tog pića njih dvije mogle upustiti u šoping. Ne sumnjam da znaju što bi kupile.
Oznake: dijete, kafić, odgoj djece
25.07.2018. u 10:43 | 0 Komentara | Print | # | ^Uzvišena besmisao boli
Kad sam bila klinka, čim bi ugledali neku žensku na plaži u jednodjelnom badiću - a da nije imala trideset kila viška - odmah smo znali. 'To je jedna od onih koje su imale carski rez.' Nekad bi te doktor doslovno raskasapio da ti napravi taj zahvat. Danas je ožiljak od carskog reza puno suptilniji. Možeš ga pokriti gaćicama, čak i onim sasvim malenima, nisko postavljenima u kojima na plaži nećeš izgledati kao baba. Znam osobno jer sam i ja imala carski rez. Štoviše, dva, posljednji prije malo manje od tjedan dana.
Kažu mi doktori 'imate lijep ožiljak'. Jebemuiruda, da me ubijete, ja ne kužim kako ožiljak može biti LIJEP. Ali eto, oni kažu da jest. Meni to, ajde, govori da lijepo zacjeljuje. Unatoč tome, ne smijem se uvaliti u kadu, u pjenu, još puna dva mjeseca. A VAPIM za time. Da mi se jedne strane dođe Sean Connery u James Bond izdanju i kaže 'želim da sa mnom provozaš u mom Aston Martinu DB5 cestama Sardinije i poslije sa mnom odeš na večeru' i da mi s druge ponude kupku, mislim da bih odabrala kupku. Jebi ga, neće ići. Kupanje u našem lijepom plavom Jadranu je isto limitirana opcija jer u biti... ne bih smjela ni u more, eventualno jako na kratko, tek da se osvježim. Eto. Čisto da znate kako izgleda imati carski rez na samom početku ljeta.
Ali, da budem iskrena, nije mi žao što su čak dvije moje priče tako završile - hitnim carskim. Rodila sam dvije prelijepe, zdrave curice koje danas ne bi bile sa mnom da nije bilo tih liječničkih intervencija. Neki kažu 'oporavak od carskog gori je od oporavka nakon vaginalnog poroda.' Nisam sigurna. Nikad se nisam oporavljala od vaginalnog poroda ali vidjela sam hrpu žena koje jesu. Često se poslije žale da ne mogu normalno sjediti i pišati, da ih 'tamo dole' boli. No, s druge strane, vidjela sam prošli tjedan žensku koja se oporavljala od drugog carskog. Katastrofa. Kaže da je sve peče iznutra. U bolnici su sve nas koje smo imale carski po pe-esu kljukali s nekih 10 ili 11 analgetika dnevno, ona je povrh toga tražila i injekcije Tramala da joj ublaže bol. Da, upamtite taj naziv ako vas boli u bolnici poslije carskog. Tramal. Lijek kojeg vam daju intravenozno, malo vas uroka, ali vam jako ublaži bol.
Ja bol od carskog reza nisam osjetila nikad, osim u neka prva 24 sata nakon operacije kad nisam mogla ni hodati uspravno, ali niti jedna žena to ne može 24 sata nakon carskog. Poslije toga - ništa. OK, vrlo vjerojatno su mi u bolnici pomogli svi oni silni analgetici ali sada sam već tri dana doma, nisam popila doslovno niti jedan i - OK sam. Znam da se ne smijem izlagati naporima, da ne smijem vježbati 12 tjedana, da ne smijem dignuti ništa teže od bebe... sve pet. Ali moram sebe podsjećati na to. Inače se osjećam dobro. Ne znam jesam li ja medicinski fenomen ili sam samo oba puta imala sreće, ali tako je. Nije ta famozna C-sekcija za sve Scila i Haribda.
Dakle, ne boli me. Nemam problema ni u glavi, u smislu da se ne osjećam 'dovoljno mamom' jer su mi klinke na svijet izašle kroz trbuh, a ne kroz vaginu. Ne padam na te spike da trebaš biti majka mučenica - mada sam se, eto, i namučila dok oba puta nisam čula 'idemo na hitan carski' - da bi dokazala da dovoljno voliš svoju djecu. Možda se pri vaginalnom porodu luči više oksitocina koji pomaže povezanosti majke i djeteta ali luči se on, bogami, i dok dojiš. A ja dojim. I obje svoje curice zavoljela sam još dok su mi bile pod srcem pa mi je zato ravno ko cice Keire Knightley na koji način će se roditi, jer je ljubav ionako tu.
S prvom sam, prije izvođenja carskog, dobila i epiduralnu. Tko god da je zaslužan za njeno postojanje zaslužuje kanonizaciju. Bilo je to jedino razdoblje mog trinaestosatnog poroda u kojem sam se osjećala lijepo. Da, osjetite svoje noge i sve 'tamo dole'. I osjetite trudove. Samo ih osjetite puno blaže pa možete normalno funkcionirati bez da se tresete, preznojavate i urlate od bola. Ili se suzdržavate od urlanja jer znate da svaku vašu riječ čuju žene na intenzivnoj koja se nalazi odmah do. I ne, nemam nikakve posljedice na kralježnici, na motorici ili bilo gdje. Uglavnom, svim ženama snažno preporučam epiduralnu. I poručujem - ne osjećajte se krivima ako ste završile na carskom rezu, čak i ako ste same na njemu insistirale. Niste manje vrijedne kao mame jer niste osjetile prolazak dječje glave kroz porođajni kanal. Bol je ponekad uzvišena, ali nije uvijek potrebna.
Oznake: rodiliste, beba, carski rez, porod
24.07.2018. u 11:20 | 0 Komentara | Print | # | ^Trešnje
Znate onaj osjećaj kad vam drugi govore da je nešto super, onaj razuman, racionalan dio vas shvaća da je to doista tako ali si ne možete pomoći i to vam je odbojno? Meni su to vožnja bicikla do posla i bijelo na pršutu. Je, znam da bih se dovela u bolju formu, da bih uštedjela na gorivu i da bih se mogla prestati ispričavati drveću jer zagađujem zrak ali ne mogu si pomoći. Sama pomisao da bih biciklom išla na posao u meni stvara odbojnost koju sada nemam vremena ni volje elaborirati. Isto je i s bijelim na pršutu, mada mi je zbog toga više puta umalo prijetilo izopćenje iz obitelji, barem od one strane po ocu koja štuje to bijelo ko neku vrstu kulinarskog svetog grala.
Mojoj Prvoj su to trešnje. Malo je reći 'ne voli ih.' Ona ih patološki mrzi.
Prvi put sam joj dala kušati jednu prošlog proljeća. Strpala u usta i gađenjem ispljunula. Probala još jednu – jer, kao, 's prvom možda nešto nije u redu' – opet ista reakcija. Nakon toga se više nije usudila probati.
'Ajde', rekoh sama sebi, 'napravit ću joj kolač od trešanja, možda će to jesti'. I napravim ja čuveni francuski clafoutis s trešnjama, i to po receptu Joela Robuchona, frajera koji je skupio najviše Michelinovih zvjezdica u povijesti. Kvragu, ako netko zna napraviti taj vražji kolač, zna on. Napravim, kolač super fin mužu, super fin meni. Dam Prvoj, ona stavi pečenu trešnju u usta i – opet s gađenjem ispljune. Mene lagano ulovi depra ali ajde, maknem trešnje i tješim se da će barem pojesti tijesto.
Da ne bi. Nije htjela pojesti ni tijesto natopljeno sokom od trešnje. Muž i ja smo se dalje sami ubijali u clafoutisu.
Nekih desetak dana kasnije vrag mi nije dao mira pa sam se odlučila na mali trik. Kupila sam trešnje, izbacila iz njih koštice pomoću onog fora aparatića koji služi u tu svrhu, pripremila lijepi, kremasti čokoladni preljev te uvaljala svaku trešnju u njega.
- Prva, imam za tebe čokoladne bombone, hoćeš?
- Daaaaa, daaaa, daaaaa!
Ja oduševljena, mislim 'imam je!' Stavi ona 'bombon' u usta, zadovoljno cucla čokoladu, ja u sebi cvatem... A onda, zubima dotakne trešnju i istog trena složi izraz lica koji govori: 'Progutala sam govno' te s krajnjim gađenjem ispljune trešnju. Fail broj dva.
Za tu godinu odustala sam od trešanja.
Vodeći se onom 'klinci ti jedan dan nešto mrze pa onda drugi dan to obožavaju', kupila ja ove godine opet trešnje. Dam joj, proba, s gađenjem pljune. I veli mi:
- Mama, ali ja stvarno ne volim trešnje.
- OK, dušo, ne voliš trešnje.
Da me na trepavice postavite, ne razumijem zašto. Vele mi neki 'možda ne voli kiselo'. Ma vraga. Voli, recimo, naranče. Doslovno se davi u ribizlama. Čak i vražje višnje jede. OK, u kolačima, al' svejedno. Na jagode ne stavlja šećer. Neće trešnje pa neće. A meni su trešnje super. Najbolje voće u galaksiji, a ona ga ne voli. Ne kužim zašto.
Ali zato sad bolje kužim jednu drugu stvar. Konačno kužim zašto je mom starome toliko dizala tlak činjenica da ja neću pa neću jesti to vražje bijelo od pršuta. Konačno kužim zašto nikako nije mogao shvatiti kako ja mogu mrziti ono što je njemu tako super. Sad je meni isto tako s Prvom i s trešnjama. Roditeljska karma je kuja.
Oznake: dijete, prehrana, trešnje
24.07.2018. u 10:36 | 0 Komentara | Print | # | ^Ženskica
Moja Prva vam je prava ženskica. Baš odgovara onom tipičnom klišeu koji se pripisuje izrazito ženskastim osobama.
Recimo, obožava cipele svih vrsta. Ljetne, zimske, sandale, otvorene, zatvorene... Dovedite je u dućan s cipelama i prvo prema čemu će se zaletjeti su štikle. Ženska je čak uvjerena da ih ona može nositi. Meni je prvi put uzela jedne sandale na petu iz ormara neposredno nakon svog trećeg rođendana i navukla ih na sebe.
- Prva, ne možeš u tome hodati.
- Mogu, mama, mogu.
- Ali Prva, ove cipele su ti prevelike. Puuuuno prevelike.
- Nisuuuu.
Mislite da nije uspjela napraviti koji korak unatoč tome što ona nosi broj 26, a ja 39? E, pa varate se. Je, odustala je nakon tri koraka ali, da vam budem iskrena, ja tako nisam znala hodati u štiklama ni sa svojih 17. U toj dobi ona će se vjerojatno već u štiklama penjati po ljestvama i preskakati prepone na atletskoj stazi. Ona o-bo-ža-va štikle. Jer želi biti 'kao Minnie (Mouse).'
U cipele je, bez sumnje, bila zaljubljena još kao beba, prije no što je prohodala. TAJ osmjeh kojeg je imala na licu kad je dobila prve ne može se fejkati. Nema šanse.
Obožava i šoping, a to definitivno nije naslijedila od mene. Ja se šopinga užasavam. Sve preko 15 minuta me umara i u meni stvara nesavladivu želju da od svega odustanem i negdje sjednem na pivo. Mala frajerica istinski uživa u biranju haljinica, suknjica, šeširića, raznih modnih dodataka... Nije joj tlaka ni presvlačiti se u kabini. Presvuče se, vrti se oko svoje osi pred ogledalom da vidi što joj bolje pristaje, uspoređuje više komada odjeće, gleda kako pašu boje... Da je u svemu tako strpljiva, postala bi jednog dana budistička redovnica.
Općenito rečeno, ogledalo je njen najbolji prijatelj. Gleda se u njega svaki put kad se presvuče, pa makar i u pidžamu za spavanje, kad se skine prije kupanja, prije odlaska u vrtić, prije izlaska u kvartovski parkić, prije odlaska na plac ili na izlet.. Ponekad nabaci i neku frazu od koje svi ostanemo paf poput:
- Moram vidjeti kako mi u ovome izgleda guzica.
Ne. Mi doma tako ne govorimo. Ozbiljno.
Obožava nositi nakit i šminkati se – dječjom šminkom, kao i ići frizeru. Tako mi se jednom prilikom obratila kranje ozbiljnim tonom:
- Mama... ja moram ići na šišanje.
- Dobro, Prva, nazvat ću tetu frizerku pa ću joj reći da ćemo ove dane doći. (Zbilja joj je trebalo malo odrezati šiške).
- Ali mamaaaa, ja moram SAD otići k njoj.
- Prva, znaš da tetu frizerku treba nazvati i dogovoriti se s njom kad možemo doći... - Ali mama, ja ne znam kako ću OVAKVA u vrtić...
Istu frazu ('Ne znam kakva ću ovakva u vrtić') koristi i kad zabrije da joj se MORAJU nalakirati nokti. Ajde, barem tu strast dijeli i s drugim curicama u vrtiću pa nije jedina...
Da me pitate na koga je takva, nemam pojma. Utjecaj okoline definira stereotipe u spolnom ponašanju? Nah... da je tako, ona bi nosila samo traperice, a štikle bi prvi put navukla tamo negdje od dvadeset i neke, i to samo onda kad je netko odveze autom i iskrca tik ispred fensi restorana.
A i ne znam kako u tu gender-ideologiju uklopiti činjenicu da se voli igrati autićima i bagerom... Neke se cure jednostavno rode kao – cure. Drugog objašnjenja nema.
Muke po ustajanju
Natjerati Prvu da ujutro ustane na vrijeme i spremi se za vrtić živa je muka. Nije da mala ne voli ići u vrtić. Štoviše, voli jako. Samo ne voli ustati onda kad njen otac i ja želimo da ustane.
6:30.
- Malenaaaa... probudiiii se.... moramo u vrtiiiić.
- NE! – to njeno 'ne' je barem deset puta oštrije od onog famoznog odlučnog 'ne' Tita Staljinu i obvezno je popraćeno pokrivanjem dekicom preko glave, čak i ako je vani plus 30.
I Napoleon je odustao u Rusiji. Tako i mi odustajemo od daljnih pokušaja na neko vrijeme.
6:40.
- Malenaaa... ajmo ustatiiii... – oprezno mičemo dekicu s nje.
- NEEEE!!! – vraća dekicu uz klingonski poklič.
- Ali moraš se spremiti za vrtić...
- Neću!
6:45.
Sada je već vrag odnio šalu, dekica se naglo povlači s nje.
- Ajmo, Prva, ustaj, ti moraš u vrtić, mama i tata na posao!
- Ali ja ne biii...
- Bi, bi. Idemo...
- Evoooo... – ovo 'evo' zvuči kao 'odjebite i maknite se naredna tri sata od mene'.
6:50.
- Prvaaaaa... ustaaaaaj!
- Dekicu i crtiiiić... – konačno pristaje ustati, ali samo ako s njom ide njena dekica i ako joj upalimo crtić.
- Može dekica ali bojim se da sad nema više vremena za crt... - CRRRRRTIIIIIIIIIIIIIIIIĆ!!! – stanom se para urlik kojeg vjerojatno čuju negdje do Jastrebarskog.
Kako nam se ne dovlače policija i socijalna služba u kuću panično tražimo daljinac i palimo crtić. Obično je to Mickey Mouse. Ona se lijenim koracima dovlači u dnevnu sobu.
- Ideš piškiti, Prva?
- Ne. Crtić.
6:51.
- Mamaaaaaa.... piškiti.
- Odi u kupaonicu.
Odlazi. Vraća se gledati crtić. Slijede diplomatski pregovori više razine koji je trebaju natjerati da se na vrijeme umije, počešlja i odjene. Na očajničke apele kao što je 'mama i tata neće stići na posao pa neće više dobiti kune pa neće imati čime platiti tvoje sokove i bombone' ne reagira. Hladna ko špricer. Ko Rakitić pred pucanje jedanajsterca. Ne reagira ni na 'nećeš stići na doručak u vrtiću pa ćeš ostati gladna'. Ono što eventualno pali je: 'Nećeš jesti skupa s Jakovom.' Jakov je, naime, njen fatalni trogodišnji muškarac. Takvo što je već trgne pa pristane odjenuti se.
6:55.
- Mama, ja sam gladna. Ja bi jaje.
- Ali Prva, dobit ćeš doručak u vrtiću.
- Ali glaaaaadnaaaa saaaam. – slaže izraz lica 'slatki mačić kojeg svi žele šerati na Fejsu'.
6:58. Počinje jesti tučeno jaje.
7:20. Završava jesti jaje. Ja sam u međuvremenu već na rubu infarkta jer mi je u tom trenutku jasno da je jedini način da stignem na vrijeme na posao koji se nalazi na drugom kraju grada teleportacija. Živce skupljam metlicom s poda.
- Mama, gotova sam!
- Bravo, dušo! Idemo sad! IDEMO!!!!
- Evooo...
7:25.
- Prva, moramo krenuti.
- Ali mama, ne mogu OVAKVA u vrtić...
- Prva...?!?
- Pa nisam se našminkala – od moje tete je na poklon dobila set dječje šminke u koji se zaljubila. Sadrži osam boja sjenila, dva rumenila i četiri ruža. Inače ga koristi samo za 'svečane' prilike kao što je njoj odlazak na Dolac, ali tu i tamo zabrije da ne može u vrtić nenašminkana. Valjda da je Jakov ne bi vidio 'onakvu'.
Ni ne pomišljajte na to da ćete je natjerati da ode u vrtić bez šminke ako ona odluči da će se šminkati. Neće ići.
7:26.
Ona se šminka.
7: 30. Konačno krećemo. Ona najedena, počešljana, našminkana i zadovoljna, ja izmorena. Ajde, sad imam nekih 40 minuta vremena da smislim ispriku u uredu. 'Moja trogodišnja kćerkica se htjela našminkati' nekako ne djeluje uvjerljivo...
Oznake: dijete, jutro, ustajanje
23.07.2018. u 10:53 | 0 Komentara | Print | # | ^Raspored... koji raspored?
Pisati ovaj blog redovno (čitaj: nabaciti jedan članak dnevno) je prilično izazovno. Osim što se borim s Prvom i njenim novootkrivenim talentom za igranje (dječjih) igrica na kompu kojeg mi sad bezobzirno zauzima kad ulovi priliku, borim se i s nezaustavnim apetitom Druge.
Ukratko rečeno, Druga obožava cice. Ne na način na koji ih obožava Charlie Sheen ili pubertetlija s podivljalim hormonima i neograničenim wi-fijem. Ona obožava piti majčino mlijeko. Za razliku od Prve koja je to radila uglavnom po pe-esu (pola sata do 45 minuta podoja, podrignula, zaspala pa bi je ja probudila neka dva, tri sata kasnije) kod Druge je nemoguće uloviti glavu i rep u pokušaju definiranja nekakvog rasporeda dojenja. Jedino što znaš je da je taj njen raspored u potpunosti nepredvidiv.
U noći od srijede do četvrtka je, recimo, to izgledalo ovako.
Podoj od 1:30 do 2:00.
Zaspala.
Kmečanje za cicom u 3:15. Novi podoj do 3:35.
Zaspala.
Kmečanje za cicom u 5:30. Novi podoj do 6:30.
Nije zaspala ali se smirila.
Sve do 8:00 kad je opet zakmečala za cicom.
Novi podoj trajao je do 9:15.
E, onda je zaspala i odvalila turu od tri sata prije novog podoja.
Dakle, u četvrtak je spavala tijekom jutra.
Sinoć, pak, nismo znali da postoji negdje od 2:00 do 6:30, ali zato jer od tad bila na cici više-manje stalno sve do sada.
'Sada' je 15:00.
'Više-manje' znači 'na cici od 15 minuta do pola sata s pauzom nikad ne većom od 15, 20 minuta.'
Uglavnom, nikad ne znaš kad će tražiti hranu.
Nikad ne znaš kad će se napuniti pelenu.
Nikad ne znaš kad će se probuditi.
Nemaš pojma.
Ona je ko kontroverzni tweet Donalda Trumpa. Nikad ne znaš kad će sljedeći.
I zato s njom ama baš ništa ne možeš planirati.
Ni odlazak u dućan, ni pranje kose, ni ribanje poda u kupaonici, ni kuhanje ručka... Jedino možeš računati na to da ćeš moći pogledati hrpu toga na Netflixu dok ti ona visi na cici.
Pardon. Ne možeš računati ni na to.
Jer ručak se ipak neće sam skuhati – a ne jedeš samo ti već i tvoj muž i starije dijete – a ni stan se neće sam očistiti. Je, je, muž i ja smo moderna obitelj koja fakat vjeruje u ravnopravnost spolova i on zbilja sjajno kuha, a isto tako, ruku na srce, čisti čak i bolje od mene ali čovjeku je teško uvaliti krpu ili kuhaču u ruke dok je na poslu, a taj posao je često u cjelodnevnoj smjeni.
Prva ima zadivljujuću razinu entuzijazma za pružanje pomoći u kućanskim poslovima ali njoj su ipak samo tri godine, što znači sljedeće: ne može ništa raditi sama i entuzijazam obično splahne za pet do deset minuta.
Baka servis? U mom slučaju to je uglavnom samo misaona imenica – i nešto za zasebnu temu. Dakle, zaboravite.
I što na kraju preostaje? Obaviti sve ono što se obaviti mora s bebom na cici. Iznenadili bi ste se koliko se toga može na taj način. Sporije, nespretnije i napornije ali – može se. Koji put, doduše, morate bebu odložiti. Recimo onda kad morate nasjeckati luk na sitno. Ne ide s jednom rukom (jer drugom držite bebu) ni pod razno. Ah, da. Jučer je, recimo, Druga u nekoliko navrata bila na kratko (ZBILJA NA KRATKO) odložena na kuhinjski šank. Dok ja stojim tik pored nje, jasno.
Kad vam je dijete stalno na cici, ne možete računati ni na to da ćete bilo koji posao koji traje dulje od pet minuta obaviti od početka do kraja bez prekida. Ne ide.
Danas, na primjer, kuham neku vrstu argentinskog gulaša u koji, osim junetine, ide i hrpa raznog voća i povrća. Što uključuje, je li, dosta sjeckanja prije nego se to baci u lonac. Već ste shvatili – sjeckati s bebom u rukama nije baš zgodno. Pa onda sjeckate kad vam beba da fore. I tako vam se dogodi da prvi sastojak nasjeckate u 9:30, a posljednji u podne. A inače jako brzo i vješto sjeckate. Nije da se hvalim. OK, je, ali nema veze. Moj je blog pa smijem.
Evo i jednog savjeta. Kad imate bebu koja voli puno papati i koja papa po nepredvidljivom rasporedu, hrana iz lonca je zapravo mila majka. To što ćete sastojke možda rezati i puna tri sata ne mora vas brinuti – ništa im neće biti ako ostanu narezani dulje vrijeme. Stvari koje se krčkaju u loncu nisu podložne preciznom mjerenju pa se ništa strašno neće dogoditi ako se krčkaju koju minutu dulje jer vi baš taj tren ne možete maknuti lonac sa štednjaka. Recimo zato jer upravo u tom trenutku morate premotati dijete koje se, da prostite na izrazu, ukenjalo do grla.
Hrana iz lonca super je i zato jer se radi u većim količinama, što znači da barem neke dane u tjednu neće morati kuhati. Pa onda imate više vremena za Netflix dok vam beba ciki. Usput, Black Mirror je zbilja dobar na jedan uvrnuti način.
Sve u svemu, s Drugom se pomalo osjećam ko čimpanza iz dokumentarca o prirodi. Sjećam se, kad god u takvim filmovima vidim ženku čimpanze, uvijek joj se negdje po rukama mota mladunče. Dobro, ja s mojim ne znam skakati s grane na granu (ne znam ni bez) ali kladim se da čimpanza ne zna umijesiti tijesto za quiche pa smo tu egal. Samo još čekam da se negdje pored mene pojavi David Attenborough i svojom naracijom uveliča moje majčinsko iskustvo. Još ako bi bilo u produkciji BBC-ja... Ma sve dok ne režira Dolenčić, dobro je.
Nevolje s narančom
- Počela je tražiti tutu. Pa možete lagano krenuti s učenjem i ovdje – slavodobitno sam objavila teti u vrtiću uz izraz lica kakav, pretpostavljam, imaju roditelji čije dijete je s nepune dvije komponiralo prvu simfoniju i 'nako usput naučilo govoriti finski.
Bilo je to kada je Prvoj bilo malo više od godinu i pol, kasna jesen. Naši velebni planovi vezani uz njeno odvikavanje od pelene pali su u vodu niti dva dana kasnije. Krenula epidemija proljeva u vrtiću, zahvatilo i nju. Zdravstvena služba vrtića odmah je izdala priopćenje - ukidaju se tute dok ne prođe. Da bi se smatralo da je prošlo, dijete mora dva dana za redom imati normalnu stolicu. Život vam se onda svede na gledanje svakog dječjeg govna sa strepnjom. Je li dovoljno kompaktno? Ako jest, dobro je. Je li obavila 'to' više od četiri puta dnevno? Je? Ne valja. Brojimo ponovo.
Kod Prve se takvo stanje vuklo neka tri tjedna, a onda se činilo da stvari idu na bolje i da će se mala napokon riješiti menija koji uključuje uglavnom banane, jabuke, kuhanu rižu, krumpire i piletinu. I tako mi odveli Prvu malo njenoj baki na čuvanje. Uz stroge upute što smije, a što ne smije jesti dok ima proljev. Jer je baka osoba koja 'zna najbolje' i reagirat će jedino na zapovijed. Pardon, neće uvijek ni tada.
- Ne smije pojesti ništa slatko.
- Ali ja sam za nju kupila Domaćica kekse.
- Ne. Smije. Ništa. Slatko.
- Ni maloooo?
- Ni-šta. NIŠTA.
... i onda molite boga da ona to prihvati kao razuman argument.
- Neka pije vodu – upućujemo je dalje.
– Ako baš jako, jako želi, može dobiti malo soka od jabuke ili nezaslađenog čaja.
- Okeeej...
- NIKAKO NE SMIJE DOBITI NARANČU.
Prva, naime, da prostite, sere mekše čim pojede naranču. Zato nam ona doslovno postaje zabranjeno voće čim se pojave znakovi mekše stolice. I zato smo tog dana bili rezolutni u uputi da ni u ludilu ne smije dobiti ništa vezano uz naranče.
Ostavimo je na čuvanju neka tri sata, vratimo se po nju, ona usrana do grla. Proljev, koji je taman išao svom kraju, produžio se za JOŠ tri tjedna. Razlog? Dobila je sok do naranče. Punu litru. Da, dobro si pročitao. Punu. Litru. Na naše zabezeknute face dobili smo ovaj odgovor cijenjene gospođe bake:
- Rekli ste da ne smije naranču, ali niste rekli da ne smije sok od naranče.
Mmmmda. Zbilja smo trebali biti precizniji u izdavanju uputa. Jer se sok od naranče valjda ne radi od naranče već od papaje. Pa je trebalo posebno naglasiti da ga mala ne smije piti.
Stara se, jasno, nasmrt uvrijedila jer smo se mi naljutili. Mi smo, pak, molili boga da Prva dobije normalnu stolicu prije Božića. Sama pomisao da će Badnjak provesti uz kuhanu rižu i bananu zvučala je deprimirajuće. Ko da ti netko kaže da ideš na tulum na kojem će svirati Josipovićeva glazba. Sve je prošlo taman nekih dan, dva prije.
Naranče se nismo usudili kupiti još dobra tri tjedna. Baka ih se ne usudi kupiti ni dan danas. Dobar je strah kome ga je Bog dao.
Oznake: dijete, proljev, baka, naranča
23.07.2018. u 10:50 | 0 Komentara | Print | # | ^Kockice
Prva se voli igrati loptom. Bacanje i hvatanje rukama ide joj OK ali rekla bih da je čak bolja u šutanju nogom. I ona sama je toga svjesna pa mi zna reći: 'Mama, ajmo igrati nogometa'. Da, baš tako. 'Nogometa'.
Do ne tako davno je mislila da je bit nogometa samo u dodavanju lopte od noge do noge, a zahvaljujući ovom Svjetskom prvenstvu skužila je da se loptu treba ubaciti u gol te da svaki tim ima dresove druge boje. Jedino joj je bilo malo čudno zašto moja snažnija polovica i ja želimo gledati i one tekme u kojima niti jedni nisu naši.
Ono što ju ipak najviše zbunilo je sudac.
- Mama, zašto je on obučen drugačije? I zašto njemu jadnome nitko ne dodaje loptu?
- Prva, to je sudac.
- A što je to?
- On ti pazi da se svi u utakmici lijepo ponašaju, da budu dobri jedni prema drugima.
- Ahaaaa. On je kao teta u vrtiću.
- Da, Prva, tako je.
Brzo je shvatila i da 'teta u vrtiću' dijeli žute kartone za one koji su 'zločesti' i 'jako ljuti', i da nogometaši puno padaju po travi. To joj je super.
- Vidi, mama, ovaj je pao baš kao ja u vrtiću.
- Da, dušo. Baš kao ti.
Za ozbiljniji navijački zanos je još premalena. Ipak, na njeno vlastito insistiranje kupili smo joj haljinu s hrvatskim grbom, a u vrtiću su joj pomogli izgraditi kapicu i narukvicu s čuvenim crveno-bijelim kockicama. Kuži ona što je to.
- Mama, to je Hrvacka. To su naši.
Dobro je. U vrtiću je uče što treba.
Najveći izazov bio je uopće se dogovoriti s njom, na samom početku prvenstva, o gledanju tekmi. Manje je stresa s pregovorima između Izraela i Palestine nego u onima s Prvom oko televizije. Klingonci i Romulanci. Tutsi i Hutui. Vegetarijanci i lovci. James Bond i Blofeld. Sve je to mačji kašalj prema sukobu u kojeg možete upasti s Prvom kad se pokušate izboriti za gledanje nečeg na TV programu što nije 'njen crtić'. U konačnici jedino što vam preostaje jest – podmićivanje.
Na dan utakmice s Argentinom dobro je prošla. Dobila je sladoled, omiljeni sok, vrećicu gumenih bombona, pravo na gledanje crtića cijelo popodne, na korištenje stolnog računala i na kasniji odlazak na spavanje. U zamjenu nama – tekma.
Sama tekma je prvo nije nešto zanimala, a onda se ipak odlučila pojaviti u dnevnoj sobi i virnuti. Čim je stigla, naši su zabili gol. I od onda im je krenulo. Zato sam odlučila: od sad je Prva u dnevnoj sobi svaki put kad Hrvatska igra. U navijačkoj haljinici. Ako treba bit će podmićena ptičjim mlijekom, jajima dodo ptice i svjetlošću Andromede. Ne, nismo praznovjerni. Ali mala donosi sreću, što je je. Zato je već spremam za finale. A možda i Drugoj odjenem nešto na kockice. Za svaki slučaj...
Oznake: nogomet, dijete, vatreni, svjetsko nogometno prvenstvo
23.07.2018. u 10:46 | 0 Komentara | Print | # | ^Crtići, crtići, crtići
Crtić u 7:15. Svi moje generacije pamte to iz doba kad su bili klinci. Bio je to THE crtić dana. Nisi birao koji će biti. Tom i Jerry. Zekoslav Mrkva. Kojot i Ptica trkačica. Eustahije Brzić. Gustav. Pončo i Toro. Daj što daš, to je to. I samo tada. Kad si nešto zajebo, starci bi ti prijetili da ideš u krevet bez crtića. Tog crtića. Jedinog crtića u danu. S današnjim klincima je drugačije. Da Prvoj pokušam objasniti kako je to bilo u doba mog djetinjastva, ne samo da ne bi shvatila. Njoj je to potpuno druga dimenzija.
Ona živi u doba B-neta i premotavanja već prikazanog programa. U svakom trenutku može se premotati Klub Mickeya Mousa, Jana i Nigdjezemske gusare ili Male Einsteine. Gledala sam ih, zahvaljujući njoj, toliko puta da mi već na uši izlaze. Već me proganjaju gore od HEP-a, Plinare i Holdinga zajedno. Čekam samo da mi jednog dana Mickey Mouse, pirat Jan i štreber Leo pozvone na vrata i priprijete nekakvom ovrhom. Ja bih dobila fraze, ali Prva bi, bez sumnje bila oduševljena da su joj oni pred vratima.
Tu su još i Netflix i Youtube. Na Netflixu moja mala žena ima svoj profil. Onaj dječji, naravno. Tamo se uglavnom gledaju Peppa Pig i Pocoyo. Ajde, ta mala prasica barem govori toliko predivan, čist engleski da je čak i ja s vremena na vrijeme volim poslušati. A i Prva je pokupila dosta engleskog – ne samo od Peppe već i inače od crtića na engleskome. Nije to tako loše. Evo, neki dan joj pokažem sliku flaute, a ona veli da je to 'flute'. Kad joj nešto dam, u zadnje vrijeme stalno govori 'thank you', a ne hvala. Dok mi pomaže čistiti pod u kuhinji, pjevuši Sweet Sweet Nightingale iz Pepeljuge. Ovu jesen upisujem je na engleski u vrtiću. Konzorcij od jednog člana zvan Mama je odlučio.
Youtube je još najbolji dio te 'crtić' priče. Tamo uglavnom gleda stare Disneyeve klasike. Ako mene pitate, u odnosu na današnje crtiće, uključivši i ovu novu verziju Mickeya Mousa, ti crtići su Građanin Kane u odnosu na hrvatsku humorističnu seriju. Oni su zabavni i nepretenciozni, današnji su didaktički do boli i tretiraju klince kao idiote. Da se razumijemo, drago je meni da je Prva preko crtića naučila razlikovati krug, trokut, kvadrat, pravokutnik i zvijezdu, da zna prepoznati violinu, trombon i činele i da može pjevušiti Mozartovu Malu noćnu muziku. Sve je to super. Ali čovjeku ponekad treba da ga nitko ne educira. Da mu da nešto poput kojota koji pada u provaliju nakon još jednog u nizu propalih, idiotskih eksperimenata. Da mu ponudi nešto potpuno besmisleno i time ga zabavi. Današnje klince čak i crtići, ovi suvremeni, pile u zdrav mozak.
Imamo i opciju gledanja crtića koji su na kompu, i to preko TV ekrana. Plavuša sam pa ne kužim kako to točno tehnički funkcionira. Znam samo koje gumbe moram stisnuti na daljincu i crtić s kompa pojavi mi se na našem 'pametnom' televizoru. Toliko je pametan da samo što kavu ne skuha. Još kad bi koji put platio račune i napunio koji tank benzina, gdje bi mu bio kraj. Uglavnom, tu opciju Prva isto koristi kako bi gledala crtiće, uglavnom dugometražne. Neko vrijeme bila je u fazi Pepeljuge pa ju je gledala 20 dana za redom, koji put i više puta u jednom danu. Danas se odlučila za Snjeguljicu. Prvi put nije pobjegla u spavaću sobu kad je krenula scena u kojoj se lovac s nožem nadvija nad jadnu Snjeguljicu. Napreduje.
Današnji klinci, kada su crtići u pitanju, imaju tako reći neograničen izbor. Svijet crtića u 7:15 odavno je iza nas. I jedino što ovima danas možete limitirati je vrijeme koje provode pred TV-om. A tu morate biti spremni imati konjske živce. Pregovori oko crtića teži su od pregovora Izraela i Palestine. Klingonci i Romulanci. Lovci i vegetarijanci. Pernar i zdrav razum. Sve je to drek na šibici prema uvjeravanju jedne trogodišnjakinje da pogleda SAMO JEDAN crtić. Ključ je u ovome – s njima ne smijete pregovarati jer ćete pregovore sigurno izgubiti. Morate zapovijediti. I ostati u tome čvrsti pa makar klinci kasnije urlali tako glasno da će vas susjedi sutradan čudno pogledavati kad se sretnete na stubama zgrade. Nije vas briga. Vi znate zašto ste tako postupili i znate da ste u pravu. Mama zna. Točka.
Kokošinjac i tekma
Tekma s Dancima mi je pojela živce. Barem onaj dio tekme kojeg sam uspjela gledati, uključivši one jedanajsterce. Da vodim kardiološki tim u nekoj bolnici, držala bih ga u stanju pune pripravnosti svaki put kad naši pucaju jedanajsterce. Ono je stvarno bilo da te herc strefi.
Moje gledanje tekme zapravo se svelo na šetanje na relaciji soba u rodilištu – foaje s televizorom, a dio nisam ni vidjela jer sam dojila Drugu. U rodilištu, naime, imaju pravilo. Mame smiju na hodnik i u foaje, ali bebe ne. Tako je neslavno propao moj 'cunning plan' da uzmem Drugu u naručje i dojim je dok gledam tekmu.
Početak me doslovno ošinuo. Stavim malu u njenu košaricu na kotačima, dogovorim s cimericama u sobi da je malo paze dok ja virnem na početak tekme, dođem gledati, kad ono, prošla tek negdje minuta, mi već spušili gol. Vratim se rezignirana u sobu i velim cimericama 'već su nam ga uvalili', apsorbiram njihova 'a jebi ga', 'sranje' i 'jooooj', vratim se nazad u foaje, mi već zabili drugi gol. I tako ja propustila prva i jedina dva gola iz igre u toj tekmi. Usput mi je došlo da se zapitam gledam li nogomet ili tenis. Samo sam čekala da negdje čujem uštogljeni komentar na britiš inglišu: 'Fiftin lav'. Da, znam kako se piše.
Ono što mi je, doduše, pojelo više živaca i od same tekme je kokošinjac koji ju je gledao. U rodilištu se, naime, osim rodilja i njihovih beba, nalaze trudnice na čuvanju trudnoće. Neke od njih su tamo tjednima, čak i mjesecima. Pa su se, logično, skompale, i taj dan odlučile zajedno gledati tekmu. Njihovi komentari bili su epski.
'Meni vida izgleda ko neki serijski ubojica. Nema šanse da nam on može biti od koristi. Trebao je ostati na klupi.'
...
'Modrić je dobar.'
'Ma daaaaj, kako bi Modrić može bit' dobar? Ne može Modrić bit' dobar igrač. Ružan je. Vidi mu taj nos. S tim nosom ne možeš dobro igrati.'
...
'Evo, sad će pucati iz kuta.'
'Oni ili mi?'
'A ne znam ispred čijeg gola su sad'.
Ovo je, usput rečeno, bilo nakon nekih 25 minuta tekme. Sirotice nisu shvatile koji tim puca na koju stranu.
Kad su se, neposredno prije pucanja jedanajsteraca, naši zagrlili radi zadnjeg dogovora, jedna od njih je, krajnje ozbiljno uvjerena u to što govori, izustila da je to 'minuta šutnje' za nekoga, a onda su se upustile u kratku raspravu tko je umro. Sreća božja da ih je samo izvođenje jedanajsteraca brzo prekinulo jer je ta konverzacija bila gora tortura od pucanja na gol koje je uslijedilo. Mislim da su shvatile tko je pobijedio tek kad je komentator počeo urlati 'Rakiiitiiiiiić, Rakiiitiiiiiić' i kad su vidjele da naši jedni drugima lete u zagrljaj. A možda nisu ni tada. Ostale su sjediti nekako tupo.
Učinilo mi se da je, nakon svega, jedna od njih čak izustila: 'A sad će pucati Rebić'. Nisam sigurna. Možda mi se pričinilo. Nakon svega mi je i drago da ih moja beba nije čula. Takvu razinu gluposti upiješ na nekoj podsvjesnoj razini pa ti kontaminira mozak. Ovako je barem bila sigurna u svojoj košarici u bolničkoj sobi. Nekim stvarima klince zbilja ne treba izlagati. Za svaki slučaj.
Oznake: nogomet, rodilište, humor
23.07.2018. u 10:37 | 0 Komentara | Print | # | ^Cimerice u rodilištu
Priča svake obične mame u jednom trenutku završi u rodilištu. Još dok sam čekala Prvu, razmišljala sam o odlasku Podobniku. Navodno dobiješ startrekovski porod u kojem umjesto bolova imaš osjećaj da oko tebe blažene leptiri plešu na Vivaldijevo Proljeće, osoblje te tretira ko da si Kate Middleton, muž spava s tobom u apartmanu i znaš kakav je osjećaj prežderati se Nutellom i ne udebljati se. Divota. Je, samo što bih ja za tu divotu morala prodati barem jedan bubreg i donirati još neki manje korišten organ.
I tako bi jedan skučeni sobičak jednog 'besplatnog' zagrebačkog rodilišta, s četiri kreveta s četiri plahte i četiri jastuka, ali tri jastučnice. Jer za četvrtu bolnica 'nema.' Na svakom krevetu po jedna izmučena duša, uz nju, u košarici s kotačima, po jedna beba. Cimerice i ja.
Prvu ćemo zvati Bezubom. Jebi ga, moramo. Ženskoj zbilja fali pola zuba, u gornjem dijelu zubala. No ne znaš je li veća šupljina u njenim ustima ili u njenoj glavi. Dat ću ti primjer. 'Mogu li mi početi davati epiduralnu pet tjedana prije poroda da me postepeno navikavaju?' Je, mogu, jednako kao što ti mogu presaditi mozak Garija Kasparova i umetnuti ti u zubalo zube Toma Cruisea. Kad čovjek skuži da kratko vrijeme raspoloživo za posjete troši tako što s frajerom bježi izvan bolnice zapaliti pljugu dok bebu ostavlja na brigu medicinskim sestrama, brzo ti postane jasno da je riječ koja nju opisuje nemar - nemar prema vlastitim zubima, nemar prema djetetu. Kažu da Bog obično takve čuva pa će valjda i nju, ako već negdje ranije nije kod Njega potrošila kredit.
Druga je Propuhoubojica. Žena je tipično utjelovljenje tracionalnog balkanskog humanoida koji propuh smatra većom opasnošću od serijskih ubojica, uragana jačine 5, nuklearnih udara, ISIL-ovih terorista i virusa ebole. Ona. Zatvara. Prozor. Nema tu mrdanja. Jer ako uđe malo zraka bebe bi mogle dobiti nekakvu superturbogadnu virozu koja će im ostaviti trajne posljedice na respiratornom sustavu i na mozgu. Pa će valjda postati glasači Živog zida s astmom, nešto tog tipa. Valjda. Zato je bolje zabarikadirati kvake na prozorima čak i kad je u sobi, tijekom posjeta, šesnaest odraslih osoba i četiri bebe.
Treća je Normalna ženska. Drugo dijete ko i ja, stalni posao, ko i ja, muž naočita izgleda ko i moj... Nema se tu što reći. A to je za nju dobro. Reći ću samo da sam uživala u zajedničkim razgovorima i da mi je pomogla skratiti duge i jednolične dane u bolnici. Upravo zato jer nemam potrebu istresti iz sebe nešto o njoj ostat će mi u ugodnom sjećanju na dane koje sam provela u rodilištu nakon poroda Druge. Broj nisam tražila, ni ona nije tražila moj. Vjerujem da je tako bolje. Rodilište je ionako samo usputna etapa puno duljeg puta koji čeka svaku običnu mamu.