Kockice
Prva se voli igrati loptom. Bacanje i hvatanje rukama ide joj OK ali rekla bih da je čak bolja u šutanju nogom. I ona sama je toga svjesna pa mi zna reći: 'Mama, ajmo igrati nogometa'. Da, baš tako. 'Nogometa'.
Do ne tako davno je mislila da je bit nogometa samo u dodavanju lopte od noge do noge, a zahvaljujući ovom Svjetskom prvenstvu skužila je da se loptu treba ubaciti u gol te da svaki tim ima dresove druge boje. Jedino joj je bilo malo čudno zašto moja snažnija polovica i ja želimo gledati i one tekme u kojima niti jedni nisu naši.
Ono što ju ipak najviše zbunilo je sudac.
- Mama, zašto je on obučen drugačije? I zašto njemu jadnome nitko ne dodaje loptu?
- Prva, to je sudac.
- A što je to?
- On ti pazi da se svi u utakmici lijepo ponašaju, da budu dobri jedni prema drugima.
- Ahaaaa. On je kao teta u vrtiću.
- Da, Prva, tako je.
Brzo je shvatila i da 'teta u vrtiću' dijeli žute kartone za one koji su 'zločesti' i 'jako ljuti', i da nogometaši puno padaju po travi. To joj je super.
- Vidi, mama, ovaj je pao baš kao ja u vrtiću.
- Da, dušo. Baš kao ti.
Za ozbiljniji navijački zanos je još premalena. Ipak, na njeno vlastito insistiranje kupili smo joj haljinu s hrvatskim grbom, a u vrtiću su joj pomogli izgraditi kapicu i narukvicu s čuvenim crveno-bijelim kockicama. Kuži ona što je to.
- Mama, to je Hrvacka. To su naši.
Dobro je. U vrtiću je uče što treba.
Najveći izazov bio je uopće se dogovoriti s njom, na samom početku prvenstva, o gledanju tekmi. Manje je stresa s pregovorima između Izraela i Palestine nego u onima s Prvom oko televizije. Klingonci i Romulanci. Tutsi i Hutui. Vegetarijanci i lovci. James Bond i Blofeld. Sve je to mačji kašalj prema sukobu u kojeg možete upasti s Prvom kad se pokušate izboriti za gledanje nečeg na TV programu što nije 'njen crtić'. U konačnici jedino što vam preostaje jest – podmićivanje.
Na dan utakmice s Argentinom dobro je prošla. Dobila je sladoled, omiljeni sok, vrećicu gumenih bombona, pravo na gledanje crtića cijelo popodne, na korištenje stolnog računala i na kasniji odlazak na spavanje. U zamjenu nama – tekma.
Sama tekma je prvo nije nešto zanimala, a onda se ipak odlučila pojaviti u dnevnoj sobi i virnuti. Čim je stigla, naši su zabili gol. I od onda im je krenulo. Zato sam odlučila: od sad je Prva u dnevnoj sobi svaki put kad Hrvatska igra. U navijačkoj haljinici. Ako treba bit će podmićena ptičjim mlijekom, jajima dodo ptice i svjetlošću Andromede. Ne, nismo praznovjerni. Ali mala donosi sreću, što je je. Zato je već spremam za finale. A možda i Drugoj odjenem nešto na kockice. Za svaki slučaj...
Oznake: nogomet, dijete, vatreni, svjetsko nogometno prvenstvo
23.07.2018. u 10:46 | 0 Komentara | Print | # | ^Kokošinjac i tekma
Tekma s Dancima mi je pojela živce. Barem onaj dio tekme kojeg sam uspjela gledati, uključivši one jedanajsterce. Da vodim kardiološki tim u nekoj bolnici, držala bih ga u stanju pune pripravnosti svaki put kad naši pucaju jedanajsterce. Ono je stvarno bilo da te herc strefi.
Moje gledanje tekme zapravo se svelo na šetanje na relaciji soba u rodilištu – foaje s televizorom, a dio nisam ni vidjela jer sam dojila Drugu. U rodilištu, naime, imaju pravilo. Mame smiju na hodnik i u foaje, ali bebe ne. Tako je neslavno propao moj 'cunning plan' da uzmem Drugu u naručje i dojim je dok gledam tekmu.
Početak me doslovno ošinuo. Stavim malu u njenu košaricu na kotačima, dogovorim s cimericama u sobi da je malo paze dok ja virnem na početak tekme, dođem gledati, kad ono, prošla tek negdje minuta, mi već spušili gol. Vratim se rezignirana u sobu i velim cimericama 'već su nam ga uvalili', apsorbiram njihova 'a jebi ga', 'sranje' i 'jooooj', vratim se nazad u foaje, mi već zabili drugi gol. I tako ja propustila prva i jedina dva gola iz igre u toj tekmi. Usput mi je došlo da se zapitam gledam li nogomet ili tenis. Samo sam čekala da negdje čujem uštogljeni komentar na britiš inglišu: 'Fiftin lav'. Da, znam kako se piše.
Ono što mi je, doduše, pojelo više živaca i od same tekme je kokošinjac koji ju je gledao. U rodilištu se, naime, osim rodilja i njihovih beba, nalaze trudnice na čuvanju trudnoće. Neke od njih su tamo tjednima, čak i mjesecima. Pa su se, logično, skompale, i taj dan odlučile zajedno gledati tekmu. Njihovi komentari bili su epski.
'Meni vida izgleda ko neki serijski ubojica. Nema šanse da nam on može biti od koristi. Trebao je ostati na klupi.'
...
'Modrić je dobar.'
'Ma daaaaj, kako bi Modrić može bit' dobar? Ne može Modrić bit' dobar igrač. Ružan je. Vidi mu taj nos. S tim nosom ne možeš dobro igrati.'
...
'Evo, sad će pucati iz kuta.'
'Oni ili mi?'
'A ne znam ispred čijeg gola su sad'.
Ovo je, usput rečeno, bilo nakon nekih 25 minuta tekme. Sirotice nisu shvatile koji tim puca na koju stranu.
Kad su se, neposredno prije pucanja jedanajsteraca, naši zagrlili radi zadnjeg dogovora, jedna od njih je, krajnje ozbiljno uvjerena u to što govori, izustila da je to 'minuta šutnje' za nekoga, a onda su se upustile u kratku raspravu tko je umro. Sreća božja da ih je samo izvođenje jedanajsteraca brzo prekinulo jer je ta konverzacija bila gora tortura od pucanja na gol koje je uslijedilo. Mislim da su shvatile tko je pobijedio tek kad je komentator počeo urlati 'Rakiiitiiiiiić, Rakiiitiiiiiić' i kad su vidjele da naši jedni drugima lete u zagrljaj. A možda nisu ni tada. Ostale su sjediti nekako tupo.
Učinilo mi se da je, nakon svega, jedna od njih čak izustila: 'A sad će pucati Rebić'. Nisam sigurna. Možda mi se pričinilo. Nakon svega mi je i drago da ih moja beba nije čula. Takvu razinu gluposti upiješ na nekoj podsvjesnoj razini pa ti kontaminira mozak. Ovako je barem bila sigurna u svojoj košarici u bolničkoj sobi. Nekim stvarima klince zbilja ne treba izlagati. Za svaki slučaj.
Oznake: nogomet, rodilište, humor
23.07.2018. u 10:37 | 0 Komentara | Print | # | ^