Idemo na piće!
- Tata, ajde me vodi na piće – obratila se nedavno Prva mojoj snažnijoj polovici.
- Dušo, ne mogu sada. Imam puno posla, a i nemam novca za piće.
- Imaš novca! Vidjela sam da u novčaniku imaš plave kune. To ti je dosta za piće. Vodi me.
Jasno, morao je kapitulirati i odvesti je u kvartovski birc. 'Plave kune' su, usput rečeno, novčanica od pedeset kuna. Mala mustra zna da se time mogu komotno platiti barem dvije cuge. Od tog dana muž skriva od nje svoj novčanik. Bili smo uvjereni da će taj dan nastupiti tek kad bude imala negdje 11, 12 godina. Došao je s tri.
Kad čovjek vidi koliko to dijete voli ići na piće, pomislio bi da su ga odgajali Vladimir Šeks i Amy Winehouse. Posebno voli ići u kvartovski kafić, na samom kraju naše ulice. Ruku na srce, voli ga zbog ljuljački i tobogana koji se nalaze u sklopu terase kafića, ali voli ga i zbog same činjenice da tamo može sjesti i naručiti piće.
Da, ona sama naručuje. Ponekad 'sok od jabuke', češće Cedevitu, obično onu 'narančaste boje.' Ako čvrsto odluči, naručit će ne samo za sebe već i za vas.
- Gospođo, što ćete Vi? – naivno će konobarica.
- Mama će isto Cedevetu. Narančastu. – Prva prekida sve dileme.
Pokušaji suprotstavljanja su uzaludni. Pijem Cedevitu i točka.
Prva ima vrlo definiran koncept ponašanja na piću. Na piću se 'pije i razgovara'. Ona točno zna tko, kada i kako. Čak je spremna i pozvati škvadru na cugu. Veli tako ona meni tijekom jednog od naših odlazaka u kvartovski birc dok smo sjedile 'kao cure' (čitaj: prekriženih nogu).
- Mama, ja bih odvela prijatelje iz vrtića na piće.
- Zbilja. A koga bi odvela?
- Evu, Jakova, Lauru i Mateja.
- O, pa lijepo. I gdje bi došli?
- Paaaa ovdjeeee!
- Okeeeej. I što bi onda radili?
- Pa pili i razgovarali, kao i svi drugi na piću. (Dobro jutro, Šerloče Mama).
- Što bi pili?
- Cedevitu.
- Ali, Prva, možda bi netko htio popiti nešto drugo...
- Ne!!! Svi bi pili Cedevitu. (Ovaj... OK, moj mali Napoleončiću.)
- A ja bih tu bila s vama?
- Ne. Ti bi išla na posao.
- Bi li onda neka druga mama bila s vama i čuvala vas?
- Ne. Mi bi bili sami.
- Ali Prva... pa ne možete biti sami, vi ste još maleni.
- Pa mamaaaa... pa znamo piti i razgovarati. (Ajde ti obori taj argument. )
- A znaš li ti što ti treba da možeš odvesti ekipu na piće?
- Naravno da znam. Trebaju mi kune. (Opa! Zna! Sunce koje pametno.)
- A tko će ti dati te kune?
- Pa ti.
- A zašto misliš da ću ti ih ja dati?
- Pa zato jer moram platiti piće. (Oborena sam definitivno).
Svoju priliku da izvede škvadru iz vrtića na cugu još, jasno, nije dobila. Ali, bez brige, i dalje je čvrsto uvjerena da to može. Štoviše, ona i njena prijateljica Eva uvjerene su kako bi se nakon tog pića njih dvije mogle upustiti u šoping. Ne sumnjam da znaju što bi kupile.
Oznake: dijete, kafić, odgoj djece
25.07.2018. u 10:43 | 0 Komentara | Print | # | ^Trešnje
Znate onaj osjećaj kad vam drugi govore da je nešto super, onaj razuman, racionalan dio vas shvaća da je to doista tako ali si ne možete pomoći i to vam je odbojno? Meni su to vožnja bicikla do posla i bijelo na pršutu. Je, znam da bih se dovela u bolju formu, da bih uštedjela na gorivu i da bih se mogla prestati ispričavati drveću jer zagađujem zrak ali ne mogu si pomoći. Sama pomisao da bih biciklom išla na posao u meni stvara odbojnost koju sada nemam vremena ni volje elaborirati. Isto je i s bijelim na pršutu, mada mi je zbog toga više puta umalo prijetilo izopćenje iz obitelji, barem od one strane po ocu koja štuje to bijelo ko neku vrstu kulinarskog svetog grala.
Mojoj Prvoj su to trešnje. Malo je reći 'ne voli ih.' Ona ih patološki mrzi.
Prvi put sam joj dala kušati jednu prošlog proljeća. Strpala u usta i gađenjem ispljunula. Probala još jednu – jer, kao, 's prvom možda nešto nije u redu' – opet ista reakcija. Nakon toga se više nije usudila probati.
'Ajde', rekoh sama sebi, 'napravit ću joj kolač od trešanja, možda će to jesti'. I napravim ja čuveni francuski clafoutis s trešnjama, i to po receptu Joela Robuchona, frajera koji je skupio najviše Michelinovih zvjezdica u povijesti. Kvragu, ako netko zna napraviti taj vražji kolač, zna on. Napravim, kolač super fin mužu, super fin meni. Dam Prvoj, ona stavi pečenu trešnju u usta i – opet s gađenjem ispljune. Mene lagano ulovi depra ali ajde, maknem trešnje i tješim se da će barem pojesti tijesto.
Da ne bi. Nije htjela pojesti ni tijesto natopljeno sokom od trešnje. Muž i ja smo se dalje sami ubijali u clafoutisu.
Nekih desetak dana kasnije vrag mi nije dao mira pa sam se odlučila na mali trik. Kupila sam trešnje, izbacila iz njih koštice pomoću onog fora aparatića koji služi u tu svrhu, pripremila lijepi, kremasti čokoladni preljev te uvaljala svaku trešnju u njega.
- Prva, imam za tebe čokoladne bombone, hoćeš?
- Daaaaa, daaaa, daaaaa!
Ja oduševljena, mislim 'imam je!' Stavi ona 'bombon' u usta, zadovoljno cucla čokoladu, ja u sebi cvatem... A onda, zubima dotakne trešnju i istog trena složi izraz lica koji govori: 'Progutala sam govno' te s krajnjim gađenjem ispljune trešnju. Fail broj dva.
Za tu godinu odustala sam od trešanja.
Vodeći se onom 'klinci ti jedan dan nešto mrze pa onda drugi dan to obožavaju', kupila ja ove godine opet trešnje. Dam joj, proba, s gađenjem pljune. I veli mi:
- Mama, ali ja stvarno ne volim trešnje.
- OK, dušo, ne voliš trešnje.
Da me na trepavice postavite, ne razumijem zašto. Vele mi neki 'možda ne voli kiselo'. Ma vraga. Voli, recimo, naranče. Doslovno se davi u ribizlama. Čak i vražje višnje jede. OK, u kolačima, al' svejedno. Na jagode ne stavlja šećer. Neće trešnje pa neće. A meni su trešnje super. Najbolje voće u galaksiji, a ona ga ne voli. Ne kužim zašto.
Ali zato sad bolje kužim jednu drugu stvar. Konačno kužim zašto je mom starome toliko dizala tlak činjenica da ja neću pa neću jesti to vražje bijelo od pršuta. Konačno kužim zašto nikako nije mogao shvatiti kako ja mogu mrziti ono što je njemu tako super. Sad je meni isto tako s Prvom i s trešnjama. Roditeljska karma je kuja.
Oznake: dijete, prehrana, trešnje
24.07.2018. u 10:36 | 0 Komentara | Print | # | ^Ženskica
Moja Prva vam je prava ženskica. Baš odgovara onom tipičnom klišeu koji se pripisuje izrazito ženskastim osobama.
Recimo, obožava cipele svih vrsta. Ljetne, zimske, sandale, otvorene, zatvorene... Dovedite je u dućan s cipelama i prvo prema čemu će se zaletjeti su štikle. Ženska je čak uvjerena da ih ona može nositi. Meni je prvi put uzela jedne sandale na petu iz ormara neposredno nakon svog trećeg rođendana i navukla ih na sebe.
- Prva, ne možeš u tome hodati.
- Mogu, mama, mogu.
- Ali Prva, ove cipele su ti prevelike. Puuuuno prevelike.
- Nisuuuu.
Mislite da nije uspjela napraviti koji korak unatoč tome što ona nosi broj 26, a ja 39? E, pa varate se. Je, odustala je nakon tri koraka ali, da vam budem iskrena, ja tako nisam znala hodati u štiklama ni sa svojih 17. U toj dobi ona će se vjerojatno već u štiklama penjati po ljestvama i preskakati prepone na atletskoj stazi. Ona o-bo-ža-va štikle. Jer želi biti 'kao Minnie (Mouse).'
U cipele je, bez sumnje, bila zaljubljena još kao beba, prije no što je prohodala. TAJ osmjeh kojeg je imala na licu kad je dobila prve ne može se fejkati. Nema šanse.
Obožava i šoping, a to definitivno nije naslijedila od mene. Ja se šopinga užasavam. Sve preko 15 minuta me umara i u meni stvara nesavladivu želju da od svega odustanem i negdje sjednem na pivo. Mala frajerica istinski uživa u biranju haljinica, suknjica, šeširića, raznih modnih dodataka... Nije joj tlaka ni presvlačiti se u kabini. Presvuče se, vrti se oko svoje osi pred ogledalom da vidi što joj bolje pristaje, uspoređuje više komada odjeće, gleda kako pašu boje... Da je u svemu tako strpljiva, postala bi jednog dana budistička redovnica.
Općenito rečeno, ogledalo je njen najbolji prijatelj. Gleda se u njega svaki put kad se presvuče, pa makar i u pidžamu za spavanje, kad se skine prije kupanja, prije odlaska u vrtić, prije izlaska u kvartovski parkić, prije odlaska na plac ili na izlet.. Ponekad nabaci i neku frazu od koje svi ostanemo paf poput:
- Moram vidjeti kako mi u ovome izgleda guzica.
Ne. Mi doma tako ne govorimo. Ozbiljno.
Obožava nositi nakit i šminkati se – dječjom šminkom, kao i ići frizeru. Tako mi se jednom prilikom obratila kranje ozbiljnim tonom:
- Mama... ja moram ići na šišanje.
- Dobro, Prva, nazvat ću tetu frizerku pa ću joj reći da ćemo ove dane doći. (Zbilja joj je trebalo malo odrezati šiške).
- Ali mamaaaa, ja moram SAD otići k njoj.
- Prva, znaš da tetu frizerku treba nazvati i dogovoriti se s njom kad možemo doći... - Ali mama, ja ne znam kako ću OVAKVA u vrtić...
Istu frazu ('Ne znam kakva ću ovakva u vrtić') koristi i kad zabrije da joj se MORAJU nalakirati nokti. Ajde, barem tu strast dijeli i s drugim curicama u vrtiću pa nije jedina...
Da me pitate na koga je takva, nemam pojma. Utjecaj okoline definira stereotipe u spolnom ponašanju? Nah... da je tako, ona bi nosila samo traperice, a štikle bi prvi put navukla tamo negdje od dvadeset i neke, i to samo onda kad je netko odveze autom i iskrca tik ispred fensi restorana.
A i ne znam kako u tu gender-ideologiju uklopiti činjenicu da se voli igrati autićima i bagerom... Neke se cure jednostavno rode kao – cure. Drugog objašnjenja nema.
Muke po ustajanju
Natjerati Prvu da ujutro ustane na vrijeme i spremi se za vrtić živa je muka. Nije da mala ne voli ići u vrtić. Štoviše, voli jako. Samo ne voli ustati onda kad njen otac i ja želimo da ustane.
6:30.
- Malenaaaa... probudiiii se.... moramo u vrtiiiić.
- NE! – to njeno 'ne' je barem deset puta oštrije od onog famoznog odlučnog 'ne' Tita Staljinu i obvezno je popraćeno pokrivanjem dekicom preko glave, čak i ako je vani plus 30.
I Napoleon je odustao u Rusiji. Tako i mi odustajemo od daljnih pokušaja na neko vrijeme.
6:40.
- Malenaaa... ajmo ustatiiii... – oprezno mičemo dekicu s nje.
- NEEEE!!! – vraća dekicu uz klingonski poklič.
- Ali moraš se spremiti za vrtić...
- Neću!
6:45.
Sada je već vrag odnio šalu, dekica se naglo povlači s nje.
- Ajmo, Prva, ustaj, ti moraš u vrtić, mama i tata na posao!
- Ali ja ne biii...
- Bi, bi. Idemo...
- Evoooo... – ovo 'evo' zvuči kao 'odjebite i maknite se naredna tri sata od mene'.
6:50.
- Prvaaaaa... ustaaaaaj!
- Dekicu i crtiiiić... – konačno pristaje ustati, ali samo ako s njom ide njena dekica i ako joj upalimo crtić.
- Može dekica ali bojim se da sad nema više vremena za crt... - CRRRRRTIIIIIIIIIIIIIIIIĆ!!! – stanom se para urlik kojeg vjerojatno čuju negdje do Jastrebarskog.
Kako nam se ne dovlače policija i socijalna služba u kuću panično tražimo daljinac i palimo crtić. Obično je to Mickey Mouse. Ona se lijenim koracima dovlači u dnevnu sobu.
- Ideš piškiti, Prva?
- Ne. Crtić.
6:51.
- Mamaaaaaa.... piškiti.
- Odi u kupaonicu.
Odlazi. Vraća se gledati crtić. Slijede diplomatski pregovori više razine koji je trebaju natjerati da se na vrijeme umije, počešlja i odjene. Na očajničke apele kao što je 'mama i tata neće stići na posao pa neće više dobiti kune pa neće imati čime platiti tvoje sokove i bombone' ne reagira. Hladna ko špricer. Ko Rakitić pred pucanje jedanajsterca. Ne reagira ni na 'nećeš stići na doručak u vrtiću pa ćeš ostati gladna'. Ono što eventualno pali je: 'Nećeš jesti skupa s Jakovom.' Jakov je, naime, njen fatalni trogodišnji muškarac. Takvo što je već trgne pa pristane odjenuti se.
6:55.
- Mama, ja sam gladna. Ja bi jaje.
- Ali Prva, dobit ćeš doručak u vrtiću.
- Ali glaaaaadnaaaa saaaam. – slaže izraz lica 'slatki mačić kojeg svi žele šerati na Fejsu'.
6:58. Počinje jesti tučeno jaje.
7:20. Završava jesti jaje. Ja sam u međuvremenu već na rubu infarkta jer mi je u tom trenutku jasno da je jedini način da stignem na vrijeme na posao koji se nalazi na drugom kraju grada teleportacija. Živce skupljam metlicom s poda.
- Mama, gotova sam!
- Bravo, dušo! Idemo sad! IDEMO!!!!
- Evooo...
7:25.
- Prva, moramo krenuti.
- Ali mama, ne mogu OVAKVA u vrtić...
- Prva...?!?
- Pa nisam se našminkala – od moje tete je na poklon dobila set dječje šminke u koji se zaljubila. Sadrži osam boja sjenila, dva rumenila i četiri ruža. Inače ga koristi samo za 'svečane' prilike kao što je njoj odlazak na Dolac, ali tu i tamo zabrije da ne može u vrtić nenašminkana. Valjda da je Jakov ne bi vidio 'onakvu'.
Ni ne pomišljajte na to da ćete je natjerati da ode u vrtić bez šminke ako ona odluči da će se šminkati. Neće ići.
7:26.
Ona se šminka.
7: 30. Konačno krećemo. Ona najedena, počešljana, našminkana i zadovoljna, ja izmorena. Ajde, sad imam nekih 40 minuta vremena da smislim ispriku u uredu. 'Moja trogodišnja kćerkica se htjela našminkati' nekako ne djeluje uvjerljivo...
Oznake: dijete, jutro, ustajanje
23.07.2018. u 10:53 | 0 Komentara | Print | # | ^Nevolje s narančom
- Počela je tražiti tutu. Pa možete lagano krenuti s učenjem i ovdje – slavodobitno sam objavila teti u vrtiću uz izraz lica kakav, pretpostavljam, imaju roditelji čije dijete je s nepune dvije komponiralo prvu simfoniju i 'nako usput naučilo govoriti finski.
Bilo je to kada je Prvoj bilo malo više od godinu i pol, kasna jesen. Naši velebni planovi vezani uz njeno odvikavanje od pelene pali su u vodu niti dva dana kasnije. Krenula epidemija proljeva u vrtiću, zahvatilo i nju. Zdravstvena služba vrtića odmah je izdala priopćenje - ukidaju se tute dok ne prođe. Da bi se smatralo da je prošlo, dijete mora dva dana za redom imati normalnu stolicu. Život vam se onda svede na gledanje svakog dječjeg govna sa strepnjom. Je li dovoljno kompaktno? Ako jest, dobro je. Je li obavila 'to' više od četiri puta dnevno? Je? Ne valja. Brojimo ponovo.
Kod Prve se takvo stanje vuklo neka tri tjedna, a onda se činilo da stvari idu na bolje i da će se mala napokon riješiti menija koji uključuje uglavnom banane, jabuke, kuhanu rižu, krumpire i piletinu. I tako mi odveli Prvu malo njenoj baki na čuvanje. Uz stroge upute što smije, a što ne smije jesti dok ima proljev. Jer je baka osoba koja 'zna najbolje' i reagirat će jedino na zapovijed. Pardon, neće uvijek ni tada.
- Ne smije pojesti ništa slatko.
- Ali ja sam za nju kupila Domaćica kekse.
- Ne. Smije. Ništa. Slatko.
- Ni maloooo?
- Ni-šta. NIŠTA.
... i onda molite boga da ona to prihvati kao razuman argument.
- Neka pije vodu – upućujemo je dalje.
– Ako baš jako, jako želi, može dobiti malo soka od jabuke ili nezaslađenog čaja.
- Okeeej...
- NIKAKO NE SMIJE DOBITI NARANČU.
Prva, naime, da prostite, sere mekše čim pojede naranču. Zato nam ona doslovno postaje zabranjeno voće čim se pojave znakovi mekše stolice. I zato smo tog dana bili rezolutni u uputi da ni u ludilu ne smije dobiti ništa vezano uz naranče.
Ostavimo je na čuvanju neka tri sata, vratimo se po nju, ona usrana do grla. Proljev, koji je taman išao svom kraju, produžio se za JOŠ tri tjedna. Razlog? Dobila je sok do naranče. Punu litru. Da, dobro si pročitao. Punu. Litru. Na naše zabezeknute face dobili smo ovaj odgovor cijenjene gospođe bake:
- Rekli ste da ne smije naranču, ali niste rekli da ne smije sok od naranče.
Mmmmda. Zbilja smo trebali biti precizniji u izdavanju uputa. Jer se sok od naranče valjda ne radi od naranče već od papaje. Pa je trebalo posebno naglasiti da ga mala ne smije piti.
Stara se, jasno, nasmrt uvrijedila jer smo se mi naljutili. Mi smo, pak, molili boga da Prva dobije normalnu stolicu prije Božića. Sama pomisao da će Badnjak provesti uz kuhanu rižu i bananu zvučala je deprimirajuće. Ko da ti netko kaže da ideš na tulum na kojem će svirati Josipovićeva glazba. Sve je prošlo taman nekih dan, dva prije.
Naranče se nismo usudili kupiti još dobra tri tjedna. Baka ih se ne usudi kupiti ni dan danas. Dobar je strah kome ga je Bog dao.
Oznake: dijete, proljev, baka, naranča
23.07.2018. u 10:50 | 0 Komentara | Print | # | ^Kockice
Prva se voli igrati loptom. Bacanje i hvatanje rukama ide joj OK ali rekla bih da je čak bolja u šutanju nogom. I ona sama je toga svjesna pa mi zna reći: 'Mama, ajmo igrati nogometa'. Da, baš tako. 'Nogometa'.
Do ne tako davno je mislila da je bit nogometa samo u dodavanju lopte od noge do noge, a zahvaljujući ovom Svjetskom prvenstvu skužila je da se loptu treba ubaciti u gol te da svaki tim ima dresove druge boje. Jedino joj je bilo malo čudno zašto moja snažnija polovica i ja želimo gledati i one tekme u kojima niti jedni nisu naši.
Ono što ju ipak najviše zbunilo je sudac.
- Mama, zašto je on obučen drugačije? I zašto njemu jadnome nitko ne dodaje loptu?
- Prva, to je sudac.
- A što je to?
- On ti pazi da se svi u utakmici lijepo ponašaju, da budu dobri jedni prema drugima.
- Ahaaaa. On je kao teta u vrtiću.
- Da, Prva, tako je.
Brzo je shvatila i da 'teta u vrtiću' dijeli žute kartone za one koji su 'zločesti' i 'jako ljuti', i da nogometaši puno padaju po travi. To joj je super.
- Vidi, mama, ovaj je pao baš kao ja u vrtiću.
- Da, dušo. Baš kao ti.
Za ozbiljniji navijački zanos je još premalena. Ipak, na njeno vlastito insistiranje kupili smo joj haljinu s hrvatskim grbom, a u vrtiću su joj pomogli izgraditi kapicu i narukvicu s čuvenim crveno-bijelim kockicama. Kuži ona što je to.
- Mama, to je Hrvacka. To su naši.
Dobro je. U vrtiću je uče što treba.
Najveći izazov bio je uopće se dogovoriti s njom, na samom početku prvenstva, o gledanju tekmi. Manje je stresa s pregovorima između Izraela i Palestine nego u onima s Prvom oko televizije. Klingonci i Romulanci. Tutsi i Hutui. Vegetarijanci i lovci. James Bond i Blofeld. Sve je to mačji kašalj prema sukobu u kojeg možete upasti s Prvom kad se pokušate izboriti za gledanje nečeg na TV programu što nije 'njen crtić'. U konačnici jedino što vam preostaje jest – podmićivanje.
Na dan utakmice s Argentinom dobro je prošla. Dobila je sladoled, omiljeni sok, vrećicu gumenih bombona, pravo na gledanje crtića cijelo popodne, na korištenje stolnog računala i na kasniji odlazak na spavanje. U zamjenu nama – tekma.
Sama tekma je prvo nije nešto zanimala, a onda se ipak odlučila pojaviti u dnevnoj sobi i virnuti. Čim je stigla, naši su zabili gol. I od onda im je krenulo. Zato sam odlučila: od sad je Prva u dnevnoj sobi svaki put kad Hrvatska igra. U navijačkoj haljinici. Ako treba bit će podmićena ptičjim mlijekom, jajima dodo ptice i svjetlošću Andromede. Ne, nismo praznovjerni. Ali mala donosi sreću, što je je. Zato je već spremam za finale. A možda i Drugoj odjenem nešto na kockice. Za svaki slučaj...
Oznake: nogomet, dijete, vatreni, svjetsko nogometno prvenstvo
23.07.2018. u 10:46 | 0 Komentara | Print | # | ^