Nevolje s narančom
- Počela je tražiti tutu. Pa možete lagano krenuti s učenjem i ovdje – slavodobitno sam objavila teti u vrtiću uz izraz lica kakav, pretpostavljam, imaju roditelji čije dijete je s nepune dvije komponiralo prvu simfoniju i 'nako usput naučilo govoriti finski.
Bilo je to kada je Prvoj bilo malo više od godinu i pol, kasna jesen. Naši velebni planovi vezani uz njeno odvikavanje od pelene pali su u vodu niti dva dana kasnije. Krenula epidemija proljeva u vrtiću, zahvatilo i nju. Zdravstvena služba vrtića odmah je izdala priopćenje - ukidaju se tute dok ne prođe. Da bi se smatralo da je prošlo, dijete mora dva dana za redom imati normalnu stolicu. Život vam se onda svede na gledanje svakog dječjeg govna sa strepnjom. Je li dovoljno kompaktno? Ako jest, dobro je. Je li obavila 'to' više od četiri puta dnevno? Je? Ne valja. Brojimo ponovo.
Kod Prve se takvo stanje vuklo neka tri tjedna, a onda se činilo da stvari idu na bolje i da će se mala napokon riješiti menija koji uključuje uglavnom banane, jabuke, kuhanu rižu, krumpire i piletinu. I tako mi odveli Prvu malo njenoj baki na čuvanje. Uz stroge upute što smije, a što ne smije jesti dok ima proljev. Jer je baka osoba koja 'zna najbolje' i reagirat će jedino na zapovijed. Pardon, neće uvijek ni tada.
- Ne smije pojesti ništa slatko.
- Ali ja sam za nju kupila Domaćica kekse.
- Ne. Smije. Ništa. Slatko.
- Ni maloooo?
- Ni-šta. NIŠTA.
... i onda molite boga da ona to prihvati kao razuman argument.
- Neka pije vodu – upućujemo je dalje.
– Ako baš jako, jako želi, može dobiti malo soka od jabuke ili nezaslađenog čaja.
- Okeeej...
- NIKAKO NE SMIJE DOBITI NARANČU.
Prva, naime, da prostite, sere mekše čim pojede naranču. Zato nam ona doslovno postaje zabranjeno voće čim se pojave znakovi mekše stolice. I zato smo tog dana bili rezolutni u uputi da ni u ludilu ne smije dobiti ništa vezano uz naranče.
Ostavimo je na čuvanju neka tri sata, vratimo se po nju, ona usrana do grla. Proljev, koji je taman išao svom kraju, produžio se za JOŠ tri tjedna. Razlog? Dobila je sok do naranče. Punu litru. Da, dobro si pročitao. Punu. Litru. Na naše zabezeknute face dobili smo ovaj odgovor cijenjene gospođe bake:
- Rekli ste da ne smije naranču, ali niste rekli da ne smije sok od naranče.
Mmmmda. Zbilja smo trebali biti precizniji u izdavanju uputa. Jer se sok od naranče valjda ne radi od naranče već od papaje. Pa je trebalo posebno naglasiti da ga mala ne smije piti.
Stara se, jasno, nasmrt uvrijedila jer smo se mi naljutili. Mi smo, pak, molili boga da Prva dobije normalnu stolicu prije Božića. Sama pomisao da će Badnjak provesti uz kuhanu rižu i bananu zvučala je deprimirajuće. Ko da ti netko kaže da ideš na tulum na kojem će svirati Josipovićeva glazba. Sve je prošlo taman nekih dan, dva prije.
Naranče se nismo usudili kupiti još dobra tri tjedna. Baka ih se ne usudi kupiti ni dan danas. Dobar je strah kome ga je Bog dao.
Oznake: dijete, proljev, baka, naranča
23.07.2018. u 10:50 | 0 Komentara | Print | # | ^