Kad bake kupuju
Dio današnjeg jutra provela sam surfajući, tražeći recepte za torte i kolače koji se rade s Čokolinom.
- Jer Prva jako voli Čokolino.
Ovo je bio odgovor mojih roditelja na moje pitanje zašto su mi, prilikom posljednjeg posjeta s mora, donijeli količinu Čokolino praha koja bi bila dovoljno za nahraniti omanje afričko selo. Da, istina je, Prva zbilja jako voli Čokolino. Ali da bi stigla pojesti sve ono što su moji starci donijeli dok je taj Čokolino još u dobrom stanju, vjerojatno bi se trebala prežderavati njime barem tri puta dnevno barem mjesec dana u nizu, po mogućnosti bez uzimanja drugih prehrambenih sastojaka u međuvremenu.
Je, voli ona Čokolino ali nije da ga baš voli jesti svaki dan.
I eto, zato tražim recept za kolač.
Slična priča ponavlja se i kad im Prva ode u posjet. Onda je, doduše, ne zasipaju Čokolinom već sirom i vrhnjem. Jednom sam ovlaš spomenula, tamo negdje dok su Prvoj bile dvije godine, da ona, kao prava Purgerica po tati, to jako voli jesti i kako je to super je je to za djecu zdravo...
Bilo je to dovoljno da je svakodnevno, dok im je u posjetu, uporno nukaju sirom i vrhnjem, čak i kad dijete za to nije raspoloženo. I čude se ko pura dreku kad ona to neće.
- Pa kako?! Pa ona to voli!
Nda, volim i ja čizkejk ali ne znači da bih ga zato jela baš svaki dan.
Sa suprugove strane obitelji također se javlja jedna vrsta opsesije istim proizvodom, doduše ne prehrambenim. Njegova majka, baka mojih djevojčica, Prvoj opsesivno kupuje pidžame. U jednom trenutku mala je imala pidžama ko pokojni Hugh Heffner kućnih ogrtača. Mogli smo slobodno organizirati dječju modnu reviju s pidžamama.
- Jer nikad se ne zna... uvijek to dobro dođe - kaže nam svaki put.
I tako mi skupljamo pidžame.
Naravno, zahvalni smo na svakom poklonu, pa tako i na njima, ali kad u ladice komode prepunjene pidžamama ne stanu, recimo, haljinice, majice i hlačice, onda si ne možeš pomoći da ne kreneš proklinjati te vražje pidžame.
Jasno, u sebi.
Osim fiksacije određenim proizvodom, naše obiteljske bake dijele još jednu zanimljivu zajedničku naviku.
Uvijek kupuju preveliku odjeću i obuću.
Druga, recimo, sada nosi broj 68. Ako bi joj netko kupio odjeću koja se nosi usred čiče zime - dakle, tamo negdje oko Nove godine - logično bi bilo da joj kupi odjeću broj 74 jer će do tada šezdes'osmicu vrlo vjerojatno prerasti.
Njene bake kupit će joj veličinu 86.
- Za svaki slučaj, da ne bude premalo.
Problem je samo u tome što će njoj taj broj 86 pristajati tamo negdje usred ljeta što znači da tu odjeću vjerojatno nikad neće imati prilike odjenuti.
Moji starci su prije nekih par mjeseci Prvoj kupili par prekrasnih ružičasto-bijelih tenisica.
Broj 29.
Prva sad nosi 27.
Iskreno, nemamo pojma kada će nositi 29.
Obzirom na brzinu rasta njenog stopala, za nekih godinu dana. Možda i godinu i pol... Ne znam. U svakom slučaju, proći ćeš još neko vrijeme.
U međuvremenu par gore spomenutih tenisica zauzima mjesto u ormaru. Točnije rečeno, morali smo ih, zbog ograničenog prostora u malom stanu, pospremiti na jedno drugo, skrovitije mjesto gdje se ne nalaze odjeća i obuća koje se trenutno nose. I da ne vabe Prvu kojoj je teško objasniti da ih ne može nositi već sada, osim ako uz njih na sebe ne stavi jedno četiri para debelih zimskih čarapa.
Što ako zaboravimo na njih do trenutka kad budu spremne za uporabu? Iskreno se nadam da nećemo.
A sve to iz već predvidljivog razloga.
- Za svaki slučaj, da ne bude premalo.
Sada se samo možemo nadati da će te tenisice dobiti svoju priliku zablistati u pravoj sezoni.
Slično se nadamo i za jedan ogrtač kojeg će Prva po svoj prilici nositi tamo negdje pred polazak u osnovnu školu.
Ako do tad svi skupa ne zaboravimo na njega.
Oznake: baka, odgoj djece
11.10.2018. u 12:21 | 5 Komentara | Print | # | ^Nevolje s narančom
- Počela je tražiti tutu. Pa možete lagano krenuti s učenjem i ovdje – slavodobitno sam objavila teti u vrtiću uz izraz lica kakav, pretpostavljam, imaju roditelji čije dijete je s nepune dvije komponiralo prvu simfoniju i 'nako usput naučilo govoriti finski.
Bilo je to kada je Prvoj bilo malo više od godinu i pol, kasna jesen. Naši velebni planovi vezani uz njeno odvikavanje od pelene pali su u vodu niti dva dana kasnije. Krenula epidemija proljeva u vrtiću, zahvatilo i nju. Zdravstvena služba vrtića odmah je izdala priopćenje - ukidaju se tute dok ne prođe. Da bi se smatralo da je prošlo, dijete mora dva dana za redom imati normalnu stolicu. Život vam se onda svede na gledanje svakog dječjeg govna sa strepnjom. Je li dovoljno kompaktno? Ako jest, dobro je. Je li obavila 'to' više od četiri puta dnevno? Je? Ne valja. Brojimo ponovo.
Kod Prve se takvo stanje vuklo neka tri tjedna, a onda se činilo da stvari idu na bolje i da će se mala napokon riješiti menija koji uključuje uglavnom banane, jabuke, kuhanu rižu, krumpire i piletinu. I tako mi odveli Prvu malo njenoj baki na čuvanje. Uz stroge upute što smije, a što ne smije jesti dok ima proljev. Jer je baka osoba koja 'zna najbolje' i reagirat će jedino na zapovijed. Pardon, neće uvijek ni tada.
- Ne smije pojesti ništa slatko.
- Ali ja sam za nju kupila Domaćica kekse.
- Ne. Smije. Ništa. Slatko.
- Ni maloooo?
- Ni-šta. NIŠTA.
... i onda molite boga da ona to prihvati kao razuman argument.
- Neka pije vodu – upućujemo je dalje.
– Ako baš jako, jako želi, može dobiti malo soka od jabuke ili nezaslađenog čaja.
- Okeeej...
- NIKAKO NE SMIJE DOBITI NARANČU.
Prva, naime, da prostite, sere mekše čim pojede naranču. Zato nam ona doslovno postaje zabranjeno voće čim se pojave znakovi mekše stolice. I zato smo tog dana bili rezolutni u uputi da ni u ludilu ne smije dobiti ništa vezano uz naranče.
Ostavimo je na čuvanju neka tri sata, vratimo se po nju, ona usrana do grla. Proljev, koji je taman išao svom kraju, produžio se za JOŠ tri tjedna. Razlog? Dobila je sok do naranče. Punu litru. Da, dobro si pročitao. Punu. Litru. Na naše zabezeknute face dobili smo ovaj odgovor cijenjene gospođe bake:
- Rekli ste da ne smije naranču, ali niste rekli da ne smije sok od naranče.
Mmmmda. Zbilja smo trebali biti precizniji u izdavanju uputa. Jer se sok od naranče valjda ne radi od naranče već od papaje. Pa je trebalo posebno naglasiti da ga mala ne smije piti.
Stara se, jasno, nasmrt uvrijedila jer smo se mi naljutili. Mi smo, pak, molili boga da Prva dobije normalnu stolicu prije Božića. Sama pomisao da će Badnjak provesti uz kuhanu rižu i bananu zvučala je deprimirajuće. Ko da ti netko kaže da ideš na tulum na kojem će svirati Josipovićeva glazba. Sve je prošlo taman nekih dan, dva prije.
Naranče se nismo usudili kupiti još dobra tri tjedna. Baka ih se ne usudi kupiti ni dan danas. Dobar je strah kome ga je Bog dao.
Oznake: dijete, proljev, baka, naranča
23.07.2018. u 10:50 | 0 Komentara | Print | # | ^