Mlađa sekica
- Sigurno će ti biti ljubomorna. Na to možeš računati kao na 'dobar dan.'
Ove dvije rečenice imao mi je potrebu uputiti gotovo doslovno svatko, od kako sam javno obznanila da sam trudna s Drugom. Upućivali su mi je roditelji više djece, roditelji jednog djeteta pa čak i roditelji koji uopće nemaju djece ali oni, eto znaju, jer 'svi znaju da je ljubomora neizbježna' u slučaju rođenja drugog djeteta.
Tako sam se ja kao mama psihički pripremila na ljubomorne ispade svoje Prve, samo što nisam znala u kojem će se obliku oni manifestirati kad prinova dođe u kuću.
Dobra vijest: u njenoj ljubomori - za sada - nije bilo ni trunke agresije. Ni prema nama, ni prema Drugoj. Ni verbalne, ni fizičke. Da budem iskrena, unatoč fatalističkim upozorenjima, nisam ni očekivala. Dobro poznajem svoju Prvu. Tvrdoglava je ko magare ali nije agresivna. U suštini je dobroćudno dijete koje zazire od agresije.
Njena ljubomora se uglavnom manifestira kroz skretanje pažnje na sebe. Ako nam dođete u posjet kako bi vidjeli bebu, Prva će stati doslovno na metar ispred vas i odlučiti vam, glasnim brbljanjem, predstaviti sve svoje igračke.
Sve. Svoje. Igračke.
- I? Koliko Druga sad ima? - upitala me je susjeda neki dan.
- Evo, ravno dva mjeseca - odgovorila sam, a onda se ubacila Prva, obraćajući se izravno susjedi:
- Hej! Čekaj da ti pokažem moju plišanu kravu! Ovo mi je mama kupila! To je moja omiljena kravica. Ona je plišana i ne muče. Ja se bojim prave krave jer ona muče. I vidi! Ovo je moj plišani krokodil! Znaš, krokodil ti je jako opasan! On ima zube. Ali ovaj moj nije opasan. A ovo ti je moj pribor za uređivanje. To mi je kupila teta. Ja se volim uređivati. Onda imam lijepu frizuru i nokte. Idem ti pokazati i svoj češalj... Evo, vidi, to je moj češalj! Za moju kosu! Znaš, moram uskoro frizeru pa će mi rezati moju kosu. A ovo je moja kuhinja. Tu ja pravim ručak. Sad ću ti nešto skuhati...
Bla, bla, bla.
Bla, bla, bla.
Kad krene, ne gasi se. Sve samo da ti ne da priliku postaviti pitanje o njenoj mlađoj sestri.
Tako barem reagira kad shvati da nam je netko došao u posjet s izričitim ciljem da vidi Drugu.
Inače zbilja voli mlađu sekicu i dobra je prema njoj.
U nekoliko navrata pokušala ju je presvući, i moram priznati da se u tome pokazala uspješnijom no što sam ja mislila da će biti.
Voli je i maziti, kao i s njom vježbati dizanje glavice u položaju na trbuhu, a drago mi je i primijetiti da se u zadnje vrijeme sve češće njome javno ponosi. Doduše, predstavlja je na prilično osebujan način. Tako je neki dan, na terasi jednog restorana, odlučila predstaviti svoju sestru jednoj djevojčici koja je za stolom do našeg sjedila sa svojim roditeljima. To je izgledalo ovako:
- Moram ti pokazati našu bebu! Ovo je naša beba. Zove se Druga. Ona je jako malena i ona papa samo cicu. Ja sam velika i zato ja mogu hodati. A ovo je moja mama. Ona ima cicu koju daje Drugoj.
Da slučajno curica ne bi nešto krivo shvatila.
Općenito, kad je netko na ulici, u dućanu, na benzinskoj pumpi ili bilo kojem drugom javnom mjestu pita 'je li ti to sestra?', Prva ima neodoljivu potrebu reći da jest, da papa cicu i da ja imam tu 'cicu' koja je hrani. U očima moje djece ja sam sada Gospođa Cica. Da sutra osvojim Nobelovu nagradu, Oscara, Grammy i Velered Kralja Tomislava s lentom i Velikom Danicom ne bi bilo važno. Važno je da ja imam 'cicu'. I da njome hranim Drugu.
Prva je prava mala bistrica pa je brzo shvatila da samo novopečene majke imaju mlijeko u dojkama. Sada ima potrebu to znanje dijeliti i s ostalima pa je tako neki dan ušla u prepun kvartovski dućan i pred svima izustila:
- Ovo je moja mama. Ona ima cice u kojima je mlijeko za moju seku. Ja isto imam cice ali u njima nemam mlijeka. I moj tata ima cice ali u njima nema mlijeka jer je on dečko. On se zato ne smije šminkati, ali ja smijem.
Da slučajno ne bi netko ostao uskraćen za informaciju. Transparentnost je važna. A još je važnija sestrinska ljubav. Neka traje što dulje.
Oznake: sestre, curica, ljubomora
04.09.2018. u 13:11 | 3 Komentara | Print | # | ^Djevojčica i njen biciklić
'Kad jednom naučiš voziti bicikl, nikad ne zaboraviš'. Tako kažu. Nemam pojma je li to istina. Zadnji put sam ga vozila tamo negdje početkom devedesetih i od onda više nisam sjela na njega, ne nekom svojom odlukom već više zahvaljujući spletu okolnosti.
Priča Prve i njenog biciklića počela je u ljeto prošle godine. Bile su joj dvije i pol i upravo se vraćala s mojim mužem i sa mnom s plaže. Dok smo se probijali kroz šumu strateški pozicionarih ručnika, torbi za kupanje, kolutova za napuhavanje, flamingo madraca, kantica i lopatica, umalo smo udarili u jedan sasvim mali biciklić bez pedala koji je stajao sa strane.
- Biciiiiikliiiić! Hooooćuuuuuu biciiiiiiklić! – veselo je uskliknula Prva. Jedan pogled na njega bio je dovoljan da se naša obiteljska Pamela Anderson u malome prestane duriti jer smo joj rekli da mora s plaže. Ona, naime, 'živi' za plažu.
- Sviđa ti se, zlato? – upitali smo je.
- Da! Da! Da! Želim biciklić.
Faza 1.
Uvjeravanje da ne može uzeti baš TAJ biciklić jer nije njen. Pripada nekom drugom djetetu. Kad imate dvije i pol godine, onda poimanje neotuđivosti privatnog vlasništva i nije baš tako jednostavno. Osim kad se radi o vašem osobnom vlasništvu, naravno.
Faza 2.
Shvatila je da joj možemo kupiti biciklić. Ono što joj nije baš odmah sjelo je spoznaja da ga ne možemo kupiti 'ovdje' i 'sada.' Prvo, u mjestu gdje smo ljetovali ih nema u prodaji i drugo, nimalo nam nije simpatična ideja da joj isti tren krenemo kupiti ono što je poželjela prije nekih pet minuta. Prvo želimo biti sigurni da nešto stvarno, zbilja, fakat želi i da joj to ima smisla kupiti. Jer ne želimo da se pretvori u razmaženo derle koje će jednog dana u nekakvom nabrijanom BMW-u gaziti ljude i žaliti se da život nije fer jer smo joj za 20. rođendan odbili kupiti plastične cice i zato jer ga je proslavila u Zagrebu, a ne u Dubaiju.
Stvarno, fakat, zbilja ga je željela. Pilila nas je s tim još danima. Iskreno, digla nas je malo i na sentimentalne fore i hektolitre svog šarma.
Ona želi biciklić.
Dobro. Kupit ćemo joj biciklić, odlučili smo.
- Ajde, možemo joj sad kupiti onaj s dva velika kotača, s pomoćnima. S triciklićem joj ionako ne ide nešto – opravdavali smo odluku. Da, slabići smo.
Da, u tom trenutku ima je triciklić kojeg je naslijedila od svog godinu dana starijeg rođaka. Vozila ga je često.
Pardon, ja sam je gurala.
Triciklić je imao pedale i ja sam se iz petnih žila trudila objasniti joj princip njihovog funkcioniranja.
- Prva, dušo, moraš staviti noge na pedale. Ajde, pokušaj.
Stavila je noge na pedale
.
- Evo, mama. Noge na pedale.
- Bravo, dušo. A sad vrti pedale. Ovaaakoooo... – pokazala sam joj pokret.
Zavrti jednom, zavrti drugi put, stane.
- Mama, guraj me.
Da me sad pitate da se zakunem u nešto što mi je sveto bi li stala jer nije skroz kužila što treba raditi ili je samo oportunistički koristila priliku da je ja guram, nemam pojma. Imam samo pojma da su svi moji napori da je naučim voziti vrteći pedale neslavno propali.
A onda je stigao biciklić. Ružičasto-bijele boje, sa zvoncem i malom damskom košaricom, ukrašen cvjetićima. Zamislite pojam 'kliše za djevojčice' i znat ćete kako izgleda. Zaljubila se u njega isti tren i pristala na prvu vožnju. Opet nije išlo. Nikako vrtjeti pedale. Srećom, nakon nekoliko dana je krenulo.
A onda je opet sve pošlo kvragu.
Živimo u mirnom kvartu, u uskoj ulici kojom uglavnom samo stanari prolaze svojim automobilima. Zato se tu klinci masovno voze na biciklima, triciklima i romobilima posred ceste. Istim putem išla je i Prva svojim biciklićem. Caka je jedino u tome što se s parkirališta naše zgrade na cestu silazi po jednoj majušnoj nizbrdici. Za automobil i pješaka je vrlo lako savladiva ali za novopečenu vozačicu bicikla od dvije i pol godine silazak niz nju ravan je skoku u provaliju.
I zato je tražila da ju se drži dok se spušta njome. Taj put muž ju je na trenutak pustio kako bi malo osjetila ubrzanje pod guzom, uvjeren da će ona moći.
Nije mogla.
Toliko se prepala da je isti tren sišla s biciklića i kroz suze mucajući izustila:
- Hoću kući. U svoj dom.
Bicklić više nije dolazio u obzir.
Biciklić je bio čisto, nepatvoreno zlo.
Mrzila je biciklić. A bila je, bogami, ljuta i na svog tatu koji je pogrešno procijenio.
Meni se srce kidalo. Zbog nje kojoj su se raspali snovi o vožni biciklića i zbog muža koji joj ga je kupio nakon studioznog traženja modela koji će najviše odgovarati njegovoj djevojčici, izgledom i tehničkim karakteristikama.
'Nešto moram poduzeti', rekoh sebi.
Uzela sam biciklić pod ruku, odnijela ga u naš mali stan od 45 kvadrata i parkirala ga posred dnevne sobe.
- Biciklić će sada živjeti ovdje s nama. Želimo ti pokazati da je on dobar.
- Nije.
Tog dana to je bilo sve. Biciklić je bio neprijatelj i točka.
Uslijedilo je tjedan dana teških diplomatskih pregovora s neprijateljskom stranom.
- Dođi bliže, pogledaj biciklić. Neće ti ništa. Je l' da da je jako lijep?
- Evo, dotakni biciklić. Pomazi ga. Draaagi biciiiikliiić, draaagi biciiikliiiić...
- Vidi, tvoj medo panda se vozi na bicikliću. I ne boji se!
- Ajde, probaj sjesti na biciklić... Ne, NEĆE se pokrenuti ako držiš noge na podu...
- Evo, vidi, medo panda sjedi s tobom. Draaagi biciiiikliiić...
- Ajde, probaj malo vrtjeti pedale. Ja ću te držati... – sad zamislite kakva je to bila vožnja u krugu koji ima radijus od otprilike dva metra.
S vremenom je sklopila mirovinski pakt s biciklićem ali još se nije usudila iznijeti ga van iz stana. Pomislila sam da će je motivirati snimke djece njene dobi koje voze takve bicikliće pa sam je posjela pred Youtube.
Imalo je učinka.
Točno tjedan dana nakon što je biciklić uselio u našu dnevnu sobu Prva je odjednom, bez najave, usred igre, izustila:
- Mama, želim voziti biciklić.
- Ovdje u dnevnoj sobi?
- Ne. Želim ići van.
Otišle smo. Morala sam joj samo čvrsto obećati da ću je držati dok se spušta niz onu strašnu nizbrdicu. Obećala sam, obećanje sam održala.
Dalje je krenula sama. Ko prava majstorica. Tog dana je, istina za volju, još vozila dosta sporo ali već sljedećeg je pojurila tako brzo da sam se prilično uspuhala kako bih je dostigla. Par dana kasnije naučila je i kako skrenuti, a kočenje je nekako svladala putem...
Strah od biciklića nestao je kao da ga nikad nije ni bilo.
Ostalo je još samo naučiti je da se u Hrvatskoj vozi po desnoj strani. Mjesecima nakon što je naučila voziti biciklić imala je tendenciju kretati se posred ceste, kao da je osloboditeljica grada. Srećom da je kvart miran.
Učenju poštovanja pravila prometa nije baš pomoglo to da ih drugi, odrasli, biciklisti u kvartu učestalo krše. Tako se jednom vozila iz vrtića kući – naravno, posred ceste. Ja sam trčkarala za njom upozoravajući:
- Prvaaaa, makni se u desnu stranu! U DESNU stranu! Ne smije se voziti po sredini ceste... – na što mi je ona nonšalantno odgovorila:
- Ako on (biciklist koji nas je upravo mimoišao, također vozeći po sredini ceste) može, onda možemo svi.
Pa ti ospori.
Trebalo je vremena, ali konačno je naučila. Sad se ko prava pristojna cura koja poštuje zakon – i cijeni vlastitu sigurnost – drži desne strane.
Nabila je i kondiciju. Može prevoziti cijelu stazu na Bundeku, kad je tamo odvedemo s vremena na vrijeme.
Naučila je i usporiti dok sam ja pokušavala trčati za njom u visokoj fazi trudnoće s Drugom.
Najnoviji izazov joj je utrkivati se sa svojom prijateljicom Evom. No o njihovom rivalitetu i prilično turbulentnom odnosu neki drugi put...
Oznake: curica, odgoj djece
26.08.2018. u 12:49 | 3 Komentara | Print | # | ^Ženskica
Moja Prva vam je prava ženskica. Baš odgovara onom tipičnom klišeu koji se pripisuje izrazito ženskastim osobama.
Recimo, obožava cipele svih vrsta. Ljetne, zimske, sandale, otvorene, zatvorene... Dovedite je u dućan s cipelama i prvo prema čemu će se zaletjeti su štikle. Ženska je čak uvjerena da ih ona može nositi. Meni je prvi put uzela jedne sandale na petu iz ormara neposredno nakon svog trećeg rođendana i navukla ih na sebe.
- Prva, ne možeš u tome hodati.
- Mogu, mama, mogu.
- Ali Prva, ove cipele su ti prevelike. Puuuuno prevelike.
- Nisuuuu.
Mislite da nije uspjela napraviti koji korak unatoč tome što ona nosi broj 26, a ja 39? E, pa varate se. Je, odustala je nakon tri koraka ali, da vam budem iskrena, ja tako nisam znala hodati u štiklama ni sa svojih 17. U toj dobi ona će se vjerojatno već u štiklama penjati po ljestvama i preskakati prepone na atletskoj stazi. Ona o-bo-ža-va štikle. Jer želi biti 'kao Minnie (Mouse).'
U cipele je, bez sumnje, bila zaljubljena još kao beba, prije no što je prohodala. TAJ osmjeh kojeg je imala na licu kad je dobila prve ne može se fejkati. Nema šanse.
Obožava i šoping, a to definitivno nije naslijedila od mene. Ja se šopinga užasavam. Sve preko 15 minuta me umara i u meni stvara nesavladivu želju da od svega odustanem i negdje sjednem na pivo. Mala frajerica istinski uživa u biranju haljinica, suknjica, šeširića, raznih modnih dodataka... Nije joj tlaka ni presvlačiti se u kabini. Presvuče se, vrti se oko svoje osi pred ogledalom da vidi što joj bolje pristaje, uspoređuje više komada odjeće, gleda kako pašu boje... Da je u svemu tako strpljiva, postala bi jednog dana budistička redovnica.
Općenito rečeno, ogledalo je njen najbolji prijatelj. Gleda se u njega svaki put kad se presvuče, pa makar i u pidžamu za spavanje, kad se skine prije kupanja, prije odlaska u vrtić, prije izlaska u kvartovski parkić, prije odlaska na plac ili na izlet.. Ponekad nabaci i neku frazu od koje svi ostanemo paf poput:
- Moram vidjeti kako mi u ovome izgleda guzica.
Ne. Mi doma tako ne govorimo. Ozbiljno.
Obožava nositi nakit i šminkati se – dječjom šminkom, kao i ići frizeru. Tako mi se jednom prilikom obratila kranje ozbiljnim tonom:
- Mama... ja moram ići na šišanje.
- Dobro, Prva, nazvat ću tetu frizerku pa ću joj reći da ćemo ove dane doći. (Zbilja joj je trebalo malo odrezati šiške).
- Ali mamaaaa, ja moram SAD otići k njoj.
- Prva, znaš da tetu frizerku treba nazvati i dogovoriti se s njom kad možemo doći... - Ali mama, ja ne znam kako ću OVAKVA u vrtić...
Istu frazu ('Ne znam kakva ću ovakva u vrtić') koristi i kad zabrije da joj se MORAJU nalakirati nokti. Ajde, barem tu strast dijeli i s drugim curicama u vrtiću pa nije jedina...
Da me pitate na koga je takva, nemam pojma. Utjecaj okoline definira stereotipe u spolnom ponašanju? Nah... da je tako, ona bi nosila samo traperice, a štikle bi prvi put navukla tamo negdje od dvadeset i neke, i to samo onda kad je netko odveze autom i iskrca tik ispred fensi restorana.
A i ne znam kako u tu gender-ideologiju uklopiti činjenicu da se voli igrati autićima i bagerom... Neke se cure jednostavno rode kao – cure. Drugog objašnjenja nema.