Djevojčica i njen biciklić
'Kad jednom naučiš voziti bicikl, nikad ne zaboraviš'. Tako kažu. Nemam pojma je li to istina. Zadnji put sam ga vozila tamo negdje početkom devedesetih i od onda više nisam sjela na njega, ne nekom svojom odlukom već više zahvaljujući spletu okolnosti.
Priča Prve i njenog biciklića počela je u ljeto prošle godine. Bile su joj dvije i pol i upravo se vraćala s mojim mužem i sa mnom s plaže. Dok smo se probijali kroz šumu strateški pozicionarih ručnika, torbi za kupanje, kolutova za napuhavanje, flamingo madraca, kantica i lopatica, umalo smo udarili u jedan sasvim mali biciklić bez pedala koji je stajao sa strane.
- Biciiiiikliiiić! Hooooćuuuuuu biciiiiiiklić! – veselo je uskliknula Prva. Jedan pogled na njega bio je dovoljan da se naša obiteljska Pamela Anderson u malome prestane duriti jer smo joj rekli da mora s plaže. Ona, naime, 'živi' za plažu.
- Sviđa ti se, zlato? – upitali smo je.
- Da! Da! Da! Želim biciklić.
Faza 1.
Uvjeravanje da ne može uzeti baš TAJ biciklić jer nije njen. Pripada nekom drugom djetetu. Kad imate dvije i pol godine, onda poimanje neotuđivosti privatnog vlasništva i nije baš tako jednostavno. Osim kad se radi o vašem osobnom vlasništvu, naravno.
Faza 2.
Shvatila je da joj možemo kupiti biciklić. Ono što joj nije baš odmah sjelo je spoznaja da ga ne možemo kupiti 'ovdje' i 'sada.' Prvo, u mjestu gdje smo ljetovali ih nema u prodaji i drugo, nimalo nam nije simpatična ideja da joj isti tren krenemo kupiti ono što je poželjela prije nekih pet minuta. Prvo želimo biti sigurni da nešto stvarno, zbilja, fakat želi i da joj to ima smisla kupiti. Jer ne želimo da se pretvori u razmaženo derle koje će jednog dana u nekakvom nabrijanom BMW-u gaziti ljude i žaliti se da život nije fer jer smo joj za 20. rođendan odbili kupiti plastične cice i zato jer ga je proslavila u Zagrebu, a ne u Dubaiju.
Stvarno, fakat, zbilja ga je željela. Pilila nas je s tim još danima. Iskreno, digla nas je malo i na sentimentalne fore i hektolitre svog šarma.
Ona želi biciklić.
Dobro. Kupit ćemo joj biciklić, odlučili smo.
- Ajde, možemo joj sad kupiti onaj s dva velika kotača, s pomoćnima. S triciklićem joj ionako ne ide nešto – opravdavali smo odluku. Da, slabići smo.
Da, u tom trenutku ima je triciklić kojeg je naslijedila od svog godinu dana starijeg rođaka. Vozila ga je često.
Pardon, ja sam je gurala.
Triciklić je imao pedale i ja sam se iz petnih žila trudila objasniti joj princip njihovog funkcioniranja.
- Prva, dušo, moraš staviti noge na pedale. Ajde, pokušaj.
Stavila je noge na pedale
.
- Evo, mama. Noge na pedale.
- Bravo, dušo. A sad vrti pedale. Ovaaakoooo... – pokazala sam joj pokret.
Zavrti jednom, zavrti drugi put, stane.
- Mama, guraj me.
Da me sad pitate da se zakunem u nešto što mi je sveto bi li stala jer nije skroz kužila što treba raditi ili je samo oportunistički koristila priliku da je ja guram, nemam pojma. Imam samo pojma da su svi moji napori da je naučim voziti vrteći pedale neslavno propali.
A onda je stigao biciklić. Ružičasto-bijele boje, sa zvoncem i malom damskom košaricom, ukrašen cvjetićima. Zamislite pojam 'kliše za djevojčice' i znat ćete kako izgleda. Zaljubila se u njega isti tren i pristala na prvu vožnju. Opet nije išlo. Nikako vrtjeti pedale. Srećom, nakon nekoliko dana je krenulo.
A onda je opet sve pošlo kvragu.
Živimo u mirnom kvartu, u uskoj ulici kojom uglavnom samo stanari prolaze svojim automobilima. Zato se tu klinci masovno voze na biciklima, triciklima i romobilima posred ceste. Istim putem išla je i Prva svojim biciklićem. Caka je jedino u tome što se s parkirališta naše zgrade na cestu silazi po jednoj majušnoj nizbrdici. Za automobil i pješaka je vrlo lako savladiva ali za novopečenu vozačicu bicikla od dvije i pol godine silazak niz nju ravan je skoku u provaliju.
I zato je tražila da ju se drži dok se spušta njome. Taj put muž ju je na trenutak pustio kako bi malo osjetila ubrzanje pod guzom, uvjeren da će ona moći.
Nije mogla.
Toliko se prepala da je isti tren sišla s biciklića i kroz suze mucajući izustila:
- Hoću kući. U svoj dom.
Bicklić više nije dolazio u obzir.
Biciklić je bio čisto, nepatvoreno zlo.
Mrzila je biciklić. A bila je, bogami, ljuta i na svog tatu koji je pogrešno procijenio.
Meni se srce kidalo. Zbog nje kojoj su se raspali snovi o vožni biciklića i zbog muža koji joj ga je kupio nakon studioznog traženja modela koji će najviše odgovarati njegovoj djevojčici, izgledom i tehničkim karakteristikama.
'Nešto moram poduzeti', rekoh sebi.
Uzela sam biciklić pod ruku, odnijela ga u naš mali stan od 45 kvadrata i parkirala ga posred dnevne sobe.
- Biciklić će sada živjeti ovdje s nama. Želimo ti pokazati da je on dobar.
- Nije.
Tog dana to je bilo sve. Biciklić je bio neprijatelj i točka.
Uslijedilo je tjedan dana teških diplomatskih pregovora s neprijateljskom stranom.
- Dođi bliže, pogledaj biciklić. Neće ti ništa. Je l' da da je jako lijep?
- Evo, dotakni biciklić. Pomazi ga. Draaagi biciiiikliiić, draaagi biciiikliiiić...
- Vidi, tvoj medo panda se vozi na bicikliću. I ne boji se!
- Ajde, probaj sjesti na biciklić... Ne, NEĆE se pokrenuti ako držiš noge na podu...
- Evo, vidi, medo panda sjedi s tobom. Draaagi biciiiikliiić...
- Ajde, probaj malo vrtjeti pedale. Ja ću te držati... – sad zamislite kakva je to bila vožnja u krugu koji ima radijus od otprilike dva metra.
S vremenom je sklopila mirovinski pakt s biciklićem ali još se nije usudila iznijeti ga van iz stana. Pomislila sam da će je motivirati snimke djece njene dobi koje voze takve bicikliće pa sam je posjela pred Youtube.
Imalo je učinka.
Točno tjedan dana nakon što je biciklić uselio u našu dnevnu sobu Prva je odjednom, bez najave, usred igre, izustila:
- Mama, želim voziti biciklić.
- Ovdje u dnevnoj sobi?
- Ne. Želim ići van.
Otišle smo. Morala sam joj samo čvrsto obećati da ću je držati dok se spušta niz onu strašnu nizbrdicu. Obećala sam, obećanje sam održala.
Dalje je krenula sama. Ko prava majstorica. Tog dana je, istina za volju, još vozila dosta sporo ali već sljedećeg je pojurila tako brzo da sam se prilično uspuhala kako bih je dostigla. Par dana kasnije naučila je i kako skrenuti, a kočenje je nekako svladala putem...
Strah od biciklića nestao je kao da ga nikad nije ni bilo.
Ostalo je još samo naučiti je da se u Hrvatskoj vozi po desnoj strani. Mjesecima nakon što je naučila voziti biciklić imala je tendenciju kretati se posred ceste, kao da je osloboditeljica grada. Srećom da je kvart miran.
Učenju poštovanja pravila prometa nije baš pomoglo to da ih drugi, odrasli, biciklisti u kvartu učestalo krše. Tako se jednom vozila iz vrtića kući – naravno, posred ceste. Ja sam trčkarala za njom upozoravajući:
- Prvaaaa, makni se u desnu stranu! U DESNU stranu! Ne smije se voziti po sredini ceste... – na što mi je ona nonšalantno odgovorila:
- Ako on (biciklist koji nas je upravo mimoišao, također vozeći po sredini ceste) može, onda možemo svi.
Pa ti ospori.
Trebalo je vremena, ali konačno je naučila. Sad se ko prava pristojna cura koja poštuje zakon – i cijeni vlastitu sigurnost – drži desne strane.
Nabila je i kondiciju. Može prevoziti cijelu stazu na Bundeku, kad je tamo odvedemo s vremena na vrijeme.
Naučila je i usporiti dok sam ja pokušavala trčati za njom u visokoj fazi trudnoće s Drugom.
Najnoviji izazov joj je utrkivati se sa svojom prijateljicom Evom. No o njihovom rivalitetu i prilično turbulentnom odnosu neki drugi put...
Oznake: curica, odgoj djece
26.08.2018. u 12:49 | 3 Komentara | Print | # | ^