Moja mala Pepeljuga
Prva je opsjednuta Pepeljugom.
Čuveni Disneyev crtić gledali smo već barem 30 puta, a koliko sam joj puta čitala ili pripovijedala bajku prije spavanja više ne pamtim. Prije nekih sedam, osam mjeseci upale smo u razdoblje kad sam joj doslovno svaku večer, prije no što utone u san, morala pričati Pepeljugu. Od početka do kraja, bez preskakanja jednog jedinog detalja.
Ta njena opsesija junakinjom Charlesa Perraulta dovela je do nekih zanimljivih pojava u njenom ponašanju.
Recimo, obožava 'gubiti' papučicu i to mladoj gospodični služi kao savršena isprika da ih ne nosi kod kuće.
- Prva, opet ti je jedna noga bosa. Gdje ti je papučica?
- Ajme, ajme! Zalijepila mi se za stubu!
- Mi u stanu nemamo stube.
- Ali maaaamaaaaa.... Ja sam bila na balu, plesala sam u svojoj lijepoj haljini pa se onda čuo sat i onda sam ja bježala pa mi se staklena cipelica zalijepila za stubu pa sam pobjegla... - da sve ovo izgovori samo malo brže probila bi zvučni zid.
Jasno, moram prihvatiti igru:
- Ahaaa... a što ćemo sad?
- Ti sad budi princ pa traži svoju tajanstvenu djevojku kojoj će pristajati cipelica.
Klapa 846. put ovog tjedna. Pokorno prihvaćam ulogu 'princa'. Naravno, u igri nema čara ako 'princ' odmah pronađe svoju dragu. Zato papučicu - pardon, staklenu cipelicu - prvo moraju isprobavati drugi. Recimo, njena ogromna plišana lutka koju inače zove 'mama' jer ima dugu plavu kosu kao i ja. Ili njena Barbika. Ili naša siva prugasta mačka koja je prema takvoj vrsti aktivnosti uvijek sumnjičava i uredno slaže onu 'implied facepalm' facu ali Prva insistira da je se uključi. Ili netko drugi...
Tek onda je na redu ona. Prva. Otkriće da joj 'staklena cipelica' savršeno pristaje i da je ona tajanstvena djevojka koju je 'princ' tražio obvezno mora biti popraćeno ushićenim uzvicima:
- To je ona! To je ta tajanstvena djevojka! To je djevojka s kojom sam plesao! To je moja buduća princeza. Prva je princeza!
... na što se ona šeretski smješka i odmah kreće na novi 'bal' s kojeg, pogađate, ponovno bježi, ponovno gubi 'staklenu cipelicu' i cijela priča kreće iz početka. I tamo barem deset puta u jednom šutu.
Savršena isprika za ne nositi papučice po kući, zar ne?
Zbog opsesije Pepeljugom obožava i žute haljine - jer sama junakinja u slikovnici koju imamo kod kuće nosi žutu haljinu. Posebno ako su duge i raskošne. Zato kad ide u vrtić u nekoj od svoje dvije žute haljinice obvezno kaže da ide u vrtić 'kao Pepeljuga.'
Ljubav prema dugim i raskošnim haljinama dovela ju je na rub ekstaze kad je vidjela fotografije s muževog i mog vjenčanja.
- Mama, mama, mama! Pa ti imaš dugu haljinu kao princeza! Ti i tata ste na baaaaaluuuu! U dvoooorcu!
- Dušo, to je naše vjenčanje...
- Mama, i ja želim ovako!
- I ti se želiš vjenčati.
- Da! Želim se vjenčati za tebe ili tatu...
- Ovaj...
Pravo značenje pojmova 'vjenčanje' i 'brak' joj očito još nije jasno, unatoč tome što smo joj muž i ja više puta pokazivali naše vjenčano prstenje govoreći joj kako ga nosimo jer smo u braku. Njoj 'vjenčati se' znači 'plesati na balu u dugoj, raskošnoj haljini.' Ajde, barem još nije došla do toga da želi biti supruga nogometaša ili ćelavog kvartovskog lika s BMW-om. Za sad je sve to kod nje još slatko.
Njena ljubav prema Pepeljugi dovela je i do jedne prilično zgodne nus pojave.
Obožava mi pomagati po kući.
Da mi je netko prije rekao da dijete od tri godine može biti toliko korisno u pomaganju oko kućanskih poslova rekla bih mu da se šali. Ali valjda moraš sam probati da se uvjeriš.
Sa svoje tri godine ona zna odlično oprati stakla.
Zna i oribati pločice na kuhinjskom podu - što je obvezno popraćeno preslatkom izvedbom pjesme Sweet, Sweet Nightingale iz Disneyeve Pepeljuge.
Zna i obrisati prašinu.
Jasno, tjerati djevojčicu od tri godine da na silu čini bilo što od toga bilo bi suludo. Posao održavanja čistoće stana i dalje je na mom mužu i meni, a ona je tu pored nas, dobrodošla uključiti se kad to želi, kroz igru i zabavu, uz puno pjesme i smijeha.
A bogami želi.
Sve češće je lovim kako sama odlazi u kupaonicu, otvara ormarić sa sredstvima za čišćenje i iz njega uzima Ajax za stakla i papirnati ručnik. I onda navali na ogledalo, na televizor... na što već naiđe, a da je od stakla. I sretna je ko prase u blatu jer je ona tada 'kao Pepeljuga.' Bolje Pepeljuga nego kraljevna na zrnu graška, zar ne? Ne znam bih li baš imala živaca nekoliko puta dnevno gurati zrnce graška ispod više slojeva pokrivača na njenom krevetiću. No ajde, i to to bi još uvijek bilo bolje od 'želim biti Kim Kardashian'...
Očekujem da će ta njena ljubav prema čišćenju prestati taman tamo negdje kad uđe u pubertet. Onda će se 'wow, ja sam Pepeljuga' pretvoriti u 'stara me tlači.' Nemam iluzija da će biti drugačije.
Zato sada uživam gledajući nju kako uživa.
Jer ona je princeza. Čak i kad kleči na podu s krpom.
Oznake: odgoj djece, pepeljuga
30.08.2018. u 22:28 | 1 Komentara | Print | # | ^Kad se postporođajne kile ne daju
Oko dva mjeseca nakon što se Prva rodila srela sam poznanicu iz kvarta koja je bila trudna u isto vrijeme kad i ja. Tema razgovora, jasno, bebe i sve vezano uz njih.
Koliko često su na cici?
Plaču li puno?
Spavaju li noću?
Imaju li grčeve?
Kod kojeg pedijatra smo?
... i kako su nam općenito prošli prvi dani nakon poroda.
Ona je 'od početka znala da će joj biti jako naporno' i da neće moći sve to izgurati sama.
Pa je zato njen muž spojio mjesec dana godišnjeg da bude doma uz nju i bebu i pomogne, uglavnom oko mijenjanja pelena i nabave. Moj je uspio dobiti raniji izlazak doma, na dan kad sam izlazila iz rodilišta.
Kuhanje, čišćenje i peglanje povjereni su njenoj mami koja već ionako živi s njima u kući. Moja je uspjela doći, iz drugog grada, u trosatni posjet, vidjeti bebu.
Ne, nije ona nikako mogla baviti se kućanskim poslovima, sva iscrpljena od četverosatnog poroda. Povremeno bi došla i 'njegova mama', isto da malo pomogne. Mama mog muža sa mnom je, nakon poroda Prve, dvanaestsatnog koji je okončao hitnim carskim rezom, provela jedan dan.
Ona je dotle dojila i previjala dijete kad muž baš ne bi mogao. Prvu sam previjala ja, a muž bi uskakao kad ne bi bio na poslu. Tamo negdje u kasnovečernjim satima.
Uh, to je bilo tako iscrpljujuće za nju. Još malo, eto, pa će izgubiti svim osam kila koje je dobila u trudnoće. 'Pojela' ju briga o bebi naživo. Tako mi je rekla.
Kad sam joj odgovorila da sam ja u svojoj trudnoći dobila 25 kila i do tog trenutka izgubila samo pet – koliki mi je bio gubitak kilaže na samom porodu – uputila mi je ono što bi se moglo nazvati utješnim pogledom i rekla:
- Ma ne brini, krenut će ti to. Samo nastavi dojiti, od toga se mršavi.
Ne. Ne mršavi se. Barem ne u mom slučaju.
Uvjerila sam se to s Prvom, sada se opet uvjeravam s Drugom. Možda ja prkosim zakonima prirode i remetim kozmičku ravnotežu u dimenziji bapskih predaja, ali da se idem osloniti na uvjerenje da će mi sama činjenica da mi dijete drži cicu u ustima pomoći da se riješim viška kila, nikad ne bih uspjela.
Nikad ne bih uspjela ni da sam slušala drugu, opetovano izgovaranu mantru:
- Aaaaa, vidjet ćeš kako će ti se kile istopiti kad počneš trčati za djetetom.
Za Drugom još ne trčim jer je tek u fazi 'učimo dizati glavicu', a za Prvom sam počela trčati s njenih 13 mjeseci kad je prohodala samostalno, bez držanja za namještaj ili tuđe ruke. Po stanu, po obližnjem parkiću, po cesti... Nikakve maratonske utrke ali – trčala sam. I barem nekoliko stotina puta dnevno sjela i ustala.
- Mama, sok.
- Mama, mlijeko.
- Mama, vode.
- Mama, piškiti.
- Mama, kakati.
- Mama, crtić.
- Mama, maziti.
... itd., itd.
I? Jesam li zato skinula kile od poroda?
I ne baš.
- Ajde, ajde, kad se malo oporaviš od poroda i u'vatiš kućanskih poslova, smršavit ćeš dok kažeš 'keks.'
Nisam. Možda neka druga je, ali ja nisam. S vremenom sam prihvatila – kod mene proces mršavljenja funkcionira po principu 'krv, znoj i suze.' Dijeta. Rigorozna. I 'ubijanje' vježbanjem. Insanity ili nešto tog tipa.
I tako se famozna priča o 'lakom mršavljenju nakon poroda' pretvorila u običan mit, barem u mom slučaju. Nešto poput onih glupih oglasa u medijima. 'Skinula je 16 kila u 9 dana! Plastični kirurzi ne žele da ovo saznate!'
Ne znam, možda su za to krive moje godine. Kad vam se životne karte tako slože da prvi put postanete mama s punih 41, morate prihvatiti da vaše tijelo, unatoč tome što je uspjelo začeti zdravo dijete, nije više mlado. Barem ne onoliko mlado da može skinuti kile nakon što se malo odreknete čokolade i pizze i odete u koju dulju šetnju kvartom.
Metabolizam postaje lijeno đubre. S jedne strane, roditeljstvo u ovom godinama vas lijepo pomladi i osvježi vam život, s druge... računajte da nećete baš više nikad imati six-pack. OK, ja ga nikad nisam ni imala.
Na kraju sam nekako skinula kile koje sam dobila s Prvom. Ne sve ali pristojan dio njih. Onda je na red došla trudnoća s Drugom koja mi je milostivo donijela samo 15 kila. Hej, u odnosu na 25 s Prvom to doista jest milostivo, zar ne?
Na dan kad sam izlazila iz rodilišta, muž i Prva došli su po mene. Njena reakcija na sestru bila je božanstveno razdragana i time nas je oduševila. A onda, kad smo stigli doma i kad je ta ista sestra dobila prvu cicu u kućnoj atmosferi, hladan tuš. Prva mi je prišla i krajnje ozbiljnim tonom me upitala:
- Mama... ti još uvijek imaš veliki trbuh. Je li beba još unutra? Je li doktor sigurno uspio izvaditi bebu iz tvog trbuha?
- Naravno. Pa vidiš da je tvoja sekica sada ovdje s nama.
- Je li neka druga beba još u tvom trbuhu?
- Ne. Nema bebe u mom trbuhu. Ali da... moj trbuh je još uvijek velik.
- A hoće li se smanjiti?
- Pa... trebao bi. Pokušat ću.
- Molim te, pokušaj. Moraš imati manji trbuh. Ovaj je stvarno velik.
- Mhmda...
Druga sada ima dva mjeseca. Moj trbuh se smanjuje ali očito ne onom brzinom koja bi zadovoljila Prvu. Naime, jučer me je, dok smo izlazile iz stana, na putu prema vrtiću, zaustavila i rekla mi:
- Mama, ovaj tvoj trbuh je još velik. Mora biti manji.
- Misliš?
- Da. Ovakav kao moj.
- Strpljenja, Prva, strpljenja. A sad požuri, kasnimo na doručak u vrtiću...
Divno. Suptilni body-shaming od strane moje trogodišnje kćerkice. Ujedno i dobar motivator da se ulovim vježbe i dijete. Evo. Od ponedjeljka... Uvijek to ide od ponedjeljka, zar ne?
Oznake: trudnoća, kilaža, trbuh
28.08.2018. u 14:52 | 4 Komentara | Print | # | ^Djevojčica i njen biciklić
'Kad jednom naučiš voziti bicikl, nikad ne zaboraviš'. Tako kažu. Nemam pojma je li to istina. Zadnji put sam ga vozila tamo negdje početkom devedesetih i od onda više nisam sjela na njega, ne nekom svojom odlukom već više zahvaljujući spletu okolnosti.
Priča Prve i njenog biciklića počela je u ljeto prošle godine. Bile su joj dvije i pol i upravo se vraćala s mojim mužem i sa mnom s plaže. Dok smo se probijali kroz šumu strateški pozicionarih ručnika, torbi za kupanje, kolutova za napuhavanje, flamingo madraca, kantica i lopatica, umalo smo udarili u jedan sasvim mali biciklić bez pedala koji je stajao sa strane.
- Biciiiiikliiiić! Hooooćuuuuuu biciiiiiiklić! – veselo je uskliknula Prva. Jedan pogled na njega bio je dovoljan da se naša obiteljska Pamela Anderson u malome prestane duriti jer smo joj rekli da mora s plaže. Ona, naime, 'živi' za plažu.
- Sviđa ti se, zlato? – upitali smo je.
- Da! Da! Da! Želim biciklić.
Faza 1.
Uvjeravanje da ne može uzeti baš TAJ biciklić jer nije njen. Pripada nekom drugom djetetu. Kad imate dvije i pol godine, onda poimanje neotuđivosti privatnog vlasništva i nije baš tako jednostavno. Osim kad se radi o vašem osobnom vlasništvu, naravno.
Faza 2.
Shvatila je da joj možemo kupiti biciklić. Ono što joj nije baš odmah sjelo je spoznaja da ga ne možemo kupiti 'ovdje' i 'sada.' Prvo, u mjestu gdje smo ljetovali ih nema u prodaji i drugo, nimalo nam nije simpatična ideja da joj isti tren krenemo kupiti ono što je poželjela prije nekih pet minuta. Prvo želimo biti sigurni da nešto stvarno, zbilja, fakat želi i da joj to ima smisla kupiti. Jer ne želimo da se pretvori u razmaženo derle koje će jednog dana u nekakvom nabrijanom BMW-u gaziti ljude i žaliti se da život nije fer jer smo joj za 20. rođendan odbili kupiti plastične cice i zato jer ga je proslavila u Zagrebu, a ne u Dubaiju.
Stvarno, fakat, zbilja ga je željela. Pilila nas je s tim još danima. Iskreno, digla nas je malo i na sentimentalne fore i hektolitre svog šarma.
Ona želi biciklić.
Dobro. Kupit ćemo joj biciklić, odlučili smo.
- Ajde, možemo joj sad kupiti onaj s dva velika kotača, s pomoćnima. S triciklićem joj ionako ne ide nešto – opravdavali smo odluku. Da, slabići smo.
Da, u tom trenutku ima je triciklić kojeg je naslijedila od svog godinu dana starijeg rođaka. Vozila ga je često.
Pardon, ja sam je gurala.
Triciklić je imao pedale i ja sam se iz petnih žila trudila objasniti joj princip njihovog funkcioniranja.
- Prva, dušo, moraš staviti noge na pedale. Ajde, pokušaj.
Stavila je noge na pedale
.
- Evo, mama. Noge na pedale.
- Bravo, dušo. A sad vrti pedale. Ovaaakoooo... – pokazala sam joj pokret.
Zavrti jednom, zavrti drugi put, stane.
- Mama, guraj me.
Da me sad pitate da se zakunem u nešto što mi je sveto bi li stala jer nije skroz kužila što treba raditi ili je samo oportunistički koristila priliku da je ja guram, nemam pojma. Imam samo pojma da su svi moji napori da je naučim voziti vrteći pedale neslavno propali.
A onda je stigao biciklić. Ružičasto-bijele boje, sa zvoncem i malom damskom košaricom, ukrašen cvjetićima. Zamislite pojam 'kliše za djevojčice' i znat ćete kako izgleda. Zaljubila se u njega isti tren i pristala na prvu vožnju. Opet nije išlo. Nikako vrtjeti pedale. Srećom, nakon nekoliko dana je krenulo.
A onda je opet sve pošlo kvragu.
Živimo u mirnom kvartu, u uskoj ulici kojom uglavnom samo stanari prolaze svojim automobilima. Zato se tu klinci masovno voze na biciklima, triciklima i romobilima posred ceste. Istim putem išla je i Prva svojim biciklićem. Caka je jedino u tome što se s parkirališta naše zgrade na cestu silazi po jednoj majušnoj nizbrdici. Za automobil i pješaka je vrlo lako savladiva ali za novopečenu vozačicu bicikla od dvije i pol godine silazak niz nju ravan je skoku u provaliju.
I zato je tražila da ju se drži dok se spušta njome. Taj put muž ju je na trenutak pustio kako bi malo osjetila ubrzanje pod guzom, uvjeren da će ona moći.
Nije mogla.
Toliko se prepala da je isti tren sišla s biciklića i kroz suze mucajući izustila:
- Hoću kući. U svoj dom.
Bicklić više nije dolazio u obzir.
Biciklić je bio čisto, nepatvoreno zlo.
Mrzila je biciklić. A bila je, bogami, ljuta i na svog tatu koji je pogrešno procijenio.
Meni se srce kidalo. Zbog nje kojoj su se raspali snovi o vožni biciklića i zbog muža koji joj ga je kupio nakon studioznog traženja modela koji će najviše odgovarati njegovoj djevojčici, izgledom i tehničkim karakteristikama.
'Nešto moram poduzeti', rekoh sebi.
Uzela sam biciklić pod ruku, odnijela ga u naš mali stan od 45 kvadrata i parkirala ga posred dnevne sobe.
- Biciklić će sada živjeti ovdje s nama. Želimo ti pokazati da je on dobar.
- Nije.
Tog dana to je bilo sve. Biciklić je bio neprijatelj i točka.
Uslijedilo je tjedan dana teških diplomatskih pregovora s neprijateljskom stranom.
- Dođi bliže, pogledaj biciklić. Neće ti ništa. Je l' da da je jako lijep?
- Evo, dotakni biciklić. Pomazi ga. Draaagi biciiiikliiić, draaagi biciiikliiiić...
- Vidi, tvoj medo panda se vozi na bicikliću. I ne boji se!
- Ajde, probaj sjesti na biciklić... Ne, NEĆE se pokrenuti ako držiš noge na podu...
- Evo, vidi, medo panda sjedi s tobom. Draaagi biciiiikliiić...
- Ajde, probaj malo vrtjeti pedale. Ja ću te držati... – sad zamislite kakva je to bila vožnja u krugu koji ima radijus od otprilike dva metra.
S vremenom je sklopila mirovinski pakt s biciklićem ali još se nije usudila iznijeti ga van iz stana. Pomislila sam da će je motivirati snimke djece njene dobi koje voze takve bicikliće pa sam je posjela pred Youtube.
Imalo je učinka.
Točno tjedan dana nakon što je biciklić uselio u našu dnevnu sobu Prva je odjednom, bez najave, usred igre, izustila:
- Mama, želim voziti biciklić.
- Ovdje u dnevnoj sobi?
- Ne. Želim ići van.
Otišle smo. Morala sam joj samo čvrsto obećati da ću je držati dok se spušta niz onu strašnu nizbrdicu. Obećala sam, obećanje sam održala.
Dalje je krenula sama. Ko prava majstorica. Tog dana je, istina za volju, još vozila dosta sporo ali već sljedećeg je pojurila tako brzo da sam se prilično uspuhala kako bih je dostigla. Par dana kasnije naučila je i kako skrenuti, a kočenje je nekako svladala putem...
Strah od biciklića nestao je kao da ga nikad nije ni bilo.
Ostalo je još samo naučiti je da se u Hrvatskoj vozi po desnoj strani. Mjesecima nakon što je naučila voziti biciklić imala je tendenciju kretati se posred ceste, kao da je osloboditeljica grada. Srećom da je kvart miran.
Učenju poštovanja pravila prometa nije baš pomoglo to da ih drugi, odrasli, biciklisti u kvartu učestalo krše. Tako se jednom vozila iz vrtića kući – naravno, posred ceste. Ja sam trčkarala za njom upozoravajući:
- Prvaaaa, makni se u desnu stranu! U DESNU stranu! Ne smije se voziti po sredini ceste... – na što mi je ona nonšalantno odgovorila:
- Ako on (biciklist koji nas je upravo mimoišao, također vozeći po sredini ceste) može, onda možemo svi.
Pa ti ospori.
Trebalo je vremena, ali konačno je naučila. Sad se ko prava pristojna cura koja poštuje zakon – i cijeni vlastitu sigurnost – drži desne strane.
Nabila je i kondiciju. Može prevoziti cijelu stazu na Bundeku, kad je tamo odvedemo s vremena na vrijeme.
Naučila je i usporiti dok sam ja pokušavala trčati za njom u visokoj fazi trudnoće s Drugom.
Najnoviji izazov joj je utrkivati se sa svojom prijateljicom Evom. No o njihovom rivalitetu i prilično turbulentnom odnosu neki drugi put...
Oznake: curica, odgoj djece
26.08.2018. u 12:49 | 3 Komentara | Print | # | ^S drugim djetetom je lakše - valjda
Kažu da je s drugim djetetom lakše.
Ne znam može li se ta konstatacija baš u potpunosti primijeniti na Drugu. Prva se, recimo, dojila u vrlo pravilnim razmacima. Toliko pravilinima da si skoro pa mogao navijati sat po njoj. Druga je po tom pitanju izrazito nepredvidiva. Staviš je na cicu, pojede, skine se s cice i onda nemaš pojma hoće li je sljedeći put tražiti za petnaest minuta, za sat vremena ili za tri sata. Nema pravila.
Ona i više voli biti na rukama. Prva bi pocikila, roknula glasan podrig i zaspala. Staviš je u zipku i ne znaš da postoji. Druga teško podriguje. Ajde, da budem iskrena, ne znam je li problem u njoj ili sam ja idiot koji nikad nije naučio pravilno podrignuti bebu, ali zna to kod nje trajati i po dvadesetak minuta. Skrušeno priznajem da nekad i odustanem. Sretna sam, doduše, kad je mogu uvaliti mužu jer njemu podrigivanje bebe definitivno bolje ide. Toliko o priči da 'mama uvijek zna najbolje.'
Ali da se vratim na onu priču o tome s kojim djetom je lakše. Ono što definitivno jest lakše s Drugom je činjenica da brigu o njoj ipak prati manje stresa. Nekako ti je lakše kad znaš da si sve to već jednom prošao, imaš osjećaj da si ovladao situacijom.
Recimo, kad je Prva bila beba, proučavali smo svako njeno govno ko da je znanstveni izložak
.
- Koliko je prošlo od zadnjeg kakanja?
- Tri i pol sata.
- Hm... do sad je kakala svaka dva sata, a sad se učestalost prorijedila. Je li sve u redu s njom?
- Ajde guglaj, provjeri.
... ili:
- Pogledaj njenu kakicu, malo je drugačije teksture nego inače...
- Si sigurna?
- Paaaa... mislim da da. Pogledaj ove fotke na Googleu...
Vrlo brzo smo shvatili da je romantika u našem braku svedena samo na mrtvo slovo na papiru i da je glavna tema naših razgovora dječji drek.
S Drugom je sasvim drugačije. Nitko ne gugla fotografije dječje kakice, ne raspravljamo o tome, a nismo digli ni frku neki dan kad je prvi put samo piškila nekih 10 sati u nizu. Sad smo iskusnjare po tom pitanju.
Lakše je sad i s presvlačenjem. Kad sam prvih nekoliko puta morala presvući Prvu, skoro sam premrla od straha.
- Što ako joj slomim ruku ili nogu?
- Hoće li joj kičma ostati defektna ako je okrenem s leđa na trbuh da joj zakopčam dugme na leđima?
- Shit, moram paziti da joj ne probijem lubanju kad joj navlačim ovaj bodi...
Drugu sam u stanju presvući u manje od minute, bez opterećenja. Dobro, istina je da sam Prvu dulje oblačila u istoj dobi u kojoj je Druga sada jer je Prva rođena usred zime (čitaj: više odjeće), a Druga početkom ljeta. Ali ipak... Nikad me ne opterećuje da ću Drugu polomiti.
S Prvom sam imala i sterilizator za bočice. Kupila mi ga je, doduše, moja mama koja bi vjerojatno nekakvom laboratoriju sa sterilnim uvjetima prigovorila da nije dovoljno čist. U svakom slučaju, ja sam ga prihvatila. Istinabog, relativno kratko sam ga koristila jer je ta sprava nezgrapne veličine, smetala je u našoj ne prevelikoj kuhinji i cijeli postupak mi je išao na jetra. Pa sam prešla na vulgaris prokuhavanje vode.
O, da. Prokuhavanje. Svega što dolazi u dodir s bebom.
S drugom su visoki higijenski standardi i dalje tu, ali ajde, barem mi ne pada na pamet da uzimam taj vražji sterilizator.
Lakše je s drugim djetetom, da.
Ne znam, doduše, hoće li biti lakše u odgoju. Već sad, nakon samo osam tjedana, kužim da je Druga doista sasvim drugačijeg karaktera od Prve. Maznija. Emocionalno zahtjevnija. Usudim se reći – proždrljivija.
Ostalo ne znamo. To je još misterij. Ali nekako se nadam da će spoznaja da smo muž i ja već iskusnjare po tom pitanju barem malo pomoći.
Reći ću vam za koju godinu.
Oznake: odgoj djece, roditeljstvo, beba
24.08.2018. u 19:56 | 5 Komentara | Print | # | ^Fatalni Jakov
Prva se danas, nakon kraće ljetne pauze, vratila u vrtić. Dok sam je pratila prema ulazu, uobičajeno sam s njom čavrljala.
- Hoćeš li ispričati ekipi u vrtiću gdje si bila?
- Da. Reći ću da sam bila na plaži i na bazenu. Ali to ću ispricati samo Jakovu.
- A zasto samo njemu?
- Jer mi je on jedini zanimljiv.
Nekih sedam sati kasnije došla sam po nju i postavila joj uobičajeno pitanje:
- Kako je bilo u vrtiću?
Odgovor koji sam dobila, popraćen jedva primjetnim, ali zadovoljnim hihotom, bio je:
- Bio je Jakov.
- Okeeeej. Lijepo da je bio. I što mi još možeš reći?
- Pa igrala sam se s Jakovom.
Jakov ovo, Jakov ono.
Jučer je čak na trenutak zacendrala, da ona ipak ne bi išla u vrtić. 'Jer neće biti Jakova.' Da se razumijemo, igra se ona s drugom djecom u vrtiću, a neke curice iz grupe definitivno već smatra prijateljicama.
Ali Jakov je poseban. Kad sam je jednom prilikom pitala:
- Što ti je u vrtiću najdraže?
... bez nano-sekunde razmišljanja odgovorila je:
- Jakov.
Isti odgovor ponovila je, sat-dva kasnije, i svom ocu.
Što da velim, Jakov je njen fatalni mali muškarac. Obožava se s njim igrati. Problem je jedino u tome što to svoje obožavanje ne zna baš uvijek ispoljiti na prigodan način. Tako je došlo i do jedne od najvećih zabluda u mom roditeljskom stažu. Naime, moja princeza mi je mjesecima dolazila kući žaleći se, s vremena na vrijeme, da je Jakov 'udara' i 'gura'. Kako je ona po prirodi djevojčica koja izbjegava sukobe, naročito one fizičke vrste, i dosta je nježna karaktera, popušila sam priču o 'damici u nevolji'. Pa sam se pretrgla dajući joj savjete kako reagirati.
- Slobodno mu glasno reci: 'Ne! Nemoj me gurati!'
- Budi pristojna ali odlučna.
- Ako ne prestane, gurni ti njega. Imaš se pravo braniti.
Čak sam se diskretno požalila tetama u vrtiću zbog problema. I dobila ofrlje odgovor da je 'Jakov inače malo živahniji'. I da je kao manji 'bio sklon ugristi, gurnuti, i slično.' I tako sam ja stekla dojam da moja nježna ženskica pada na zločeste dečke.
Tek nedavno doznah da je siroti Jakov bio objektom prenapuhane verzije vrtićkog me-too pokreta. Naime, moja mlada gospodična je ta koja prva počinje zafrkavati njega. Škaklje ga, bocka ga, gurka ga i hihoće se, a onda joj on, kad mu fakat dodija, uzvrati tako da je malo odgurne. Nekad i malkice jače. Toliko o damici u nevolji.
U svakom slučaju, Jakov joj je jako interesantan. Kad sam je pitala što joj se na njemu toliko sviđa, ispalila je ono što nisam očekivala ni u snu:
- Ima dobra usta.
Da. Ima. Dobra. Usta.
Za ne vjerovati.
Nedavno je također dodala:
- Dobro izgleda ali je malo... – i složila kombinaciju izraza lica i pokreta rukama koji govore: 'Ali mu pamet nije najjača strana.'
Mada se poslije brzo ispravila i rekla da je on 'pametan'. Da je starija, rekla bih da me uvjerava da je Jakov dobar materijal za brak. Ovako zaključujem: prvi put u život je, na jedan sasvim nevin dječji način, zaljubljena, a da to ni ne zna.
Što fatalni Jakov o svemu tome misli tek trebamo doznati.
U restoranu
Puno se u zadnje vrijeme priča o jednom novom trendu. Restoranima koji zabranjuju ulazak djeci. Jer djeca rade sranja i tako ometaju druge goste. Pa je iz toga proizašla ideja 'ajmo zabraniti ulaz djeci', a ne 'ajmo zabraniti ulaz krkanima koji ne znaju smiriti svoju djecu.' Ili barem 'ajmo novčano kazniti krkane koji pasivno dozvoljavaju da im klinci rade sranja.' Osobno sam za ovo drugo.
Prva je s nama više puta bila u restoranu. Obično je to nešto za 'raju' nižeg i srednjeg platežnog ranga s terasom i standardnim menijem koji uključuje čevapčiće, pljeskavice, pečene krumpire, pizze, tjestenine i slično. Mislim da bi odvođenje jedne trogodišnjakinje u fensi-šmensi restoran, posebno u neki gdje služe po tri zalogaja na ogromnom tanjuru, u slijedovima koji traju nekih pet, šest sati, bilo čisto mučenje za nju i za nas. Zna se kolika je koncentracija djeteta takve dobi.
Koliko je puta napravila scenu u restoranu?
Nula.
Ne, nije ona nikakav wunderkind. Stvar je vrlo jednostavna: ako je vodimo sa sobom RAZGOVARAMO s njom. Ne prolaze one fore kao 'ona je klinka, nema ona o čemu razgovarati s odraslima, neka sjedi i šuti.' Drek će ona sjediti i šutiti. Prvo će se vrpoljiti na stolcu, onda će sići s njega i krenuti gnjaviti osoblje i goste.
Ali o čemu možemo razgovarati s djevojčicom od tri godine?
O puno tema.
O hrani koju jedemo. O tome kako raste mrkvica koja joj nasjeckana pliva u juhi. O tome kako je bilo cool kad je proljetos čistila grašak kakav upravo jede. O komadu mesa na njenom tanjuru.
- Prva, zašto je krava dobra? Što nam ona daje?
- Mlijeko.
- Tko nam još daje mlijeko?
- Koza i ovca.
- A što nam daje kokica?
- Jaje.
O tome kako je provela dan u vrtiću.
- Prva, kako je danas bilo u vrtiću?
- Jakov me je gurnuo.
- Hmm... ali teta mi kaže da si ti njega prva zezala. Je li to istina?
- Neeee (naravno, smijulji se).
- Prvaaaaa?
- Ma malooo saaaam gaa...
- A kako si ga to 'malo' zezala?
- Ne bih sad razgovarala o tome.
Da. Ona ima tri godine. I već izgovara tu rečenicu. Naprosto pretrnem od straha od njenog puberteta.
Ali vratimo se restoranu. S njom se tijekom obroka može razgovarati i o crtićima koje je gledala, kao i o pričama koje smo joj pročitali.
- Gdje živi Wendy, Prva?
- U Londonu. A Einstenčići su išli u Egipat.
- A znaš li čega ima u Egiptu?
- Piramida. I Sfinga!
Da, nađe se tema. Nećete s njom pričati o tome treba li Kujundžić dati ostavku, zašto se strušio đenoveški most i kuda vodi hrvatska turistička strategija. Razgovarate o temama koje dijete od tri godine razumije i koje ga zanimaju. Spriječavate dosadu, a time sprječavate karastrofu za sebe i sve ostale goste.
Za sad je palilo.
Pali i ako unaprijed prihvatite da neće pojesti sve na tanjuru. Da će možda čak i veći dio toga ostaviti, jer je naručenu hranu u glavi zamišljala na jedan način, a onda je dobila nešto sasvim drugo. Eto, još jedan razlog zašto je ne vodimo u skupe fensi-šmensi restorane.
Kad ona ne pojede do kraja, onda mama i tata znaju biti kante za smeće. Uberem njen čevapčić nakon što sam završila sa svojim rižotom s plodovima mora. Pokupim ostatke njenih pečenih krumpirića. Ajde, ne pravite se da vi to isto niste radili sa svojim klincima kad ne bi pojeli do kraja.
Služenje priborom za jelo se, jasno, nauči već doma. Prva odavno suvereno koristi žlicu i vilicu, a nedavno je počela ovladavati nožem. Moram priznati da sam fakat zadovoljna kako joj ide. Odlično za početnicu. Fino drži vilicu u lijevoj, a nož u desnoj i pravilno reže. Problem je jedino u tome što joj je taj dječji nož kojeg doma koristi tup ko Jandroković.
Baš danas sam joj zato ponudila jedan od naših noževa manjih dimenzija kojeg bi mogla držati u ruci, a koji bolje reže.
Odbila. Hoće svoj nožić.
Nema veze. S vremenom će naučiti na teži način. Kao i većinu ostalih stvari. Iskustvo je najbolji učitelj. Bolje od zabrana.
Oznake: odgoj djece, restoran
21.08.2018. u 21:05 | 1 Komentara | Print | # | ^Sestrinsko dijeljenje
Druga spava u zipkici na ljuljanje. U istoj je spavala Prva od svog rođenja do nekih šest mjeseci starosti, a onda ju je prerasla. Desetak dana po dolasku Druge iz rodilišta, obratila sam se njenoj starijoj sestri:
- Prva, zlato, vidiš da tvoja sekica sama spava u zipkici...
- Da, mama.
- Bi li joj ti možda posudila kojeg plišanca? Imaš ih jako puno...
- Nikada!
- Ali Prva, bilo bi lijepo od tebe...
- Ne dam joj! To su MOJI plišanci!
- Da, znam da su to tvoji plišanci. I zato joj ga ne bi dala već samo po-su-di-la.
- NIKADA!
- Prva, razumiješ li što znači 'posuditi'?
- Naravno. To je kad nekome nešto daš pa ti onda on to poslije vrati.
- Bravo, zlato. E, pa tako bi ti sekici malo dala jednog svog plišanca i ona bi ti ga vratila.
- Ne bi.
- Eh, Prva...
- Ona mora imati svog plišanca koji će biti samo njen.
- Ahaaaa.... Onda ga moramo kupiti za nju?
- JA ću joj ga kupiti. Ja znam što treba.
- Ti ćeš joj kupiti plišanca?
- Da. Zekića.
- Baš mora biti zekić?
- Da. Mora biti zekić. Ja ću joj kupiti zekića. I bit će samo njen.
Rekla, učinila.
Nekoliko dana kasnije muž i ja odveli smo obje u dućan s igračkama i Prva je tamo odabrala plišanog zeca za svoju mlađu sestru. Iskreno, zeko je preslatki ali je malkice prevelik za tako malu bebu pa smo Prvoj diskretno pokušali sugerirati da uzme nekog manjeg plišanca te da je OK ako to baš ne bude zeko.
Nije htjela popustiti ni milimetra. Zeko i točka. I to baš taj zeko.
Tako i bi.
Zeko sada spava s Drugom u njenoj zipkici, a Prva ga ne dira. Ajde, barem je poštena. Neće da se dira njeno vlasništvo, ali ne dira ni tuđe. Tuđe neće, svoje ne da.
Doduše, neki dan me je lagano frapirala. Taman sam pomislila 'ništa još od razumijevanja važnosti dijeljenja sa sestrom' kad ona meni, iz čista mira veli, igrajući se sa svojim najnovijim poklonom – priborom za uređivanje koji uključuje (lažni) fen, četku, (lažne) ruževe za usne, lakove za nokte, parfem i nakit od (jasno, lažnih) bisera:
- Kad Druga poraste, ja ću joj dati da se s ovim igra.
- Zbilja, dat ćeš joj?
- Da. Sad je još premala.
- O, pa to je baš lijepo od tebe.
- Kad bude malo veća, to ću joj dati. Onda će ona mene uređivati. I ja ću uređivati nju. Mi ćemo se češljati i lakirati nokte.
- Lijepo, dušo. Baš si dobra.
- Ja sam prekrasna cura.
Nda. Istina. Ona doista jest prekrasna cura. Izgledom i pameću. Još da je malo skromnija cura...
Ali to je već za neku drugu temu.
Oznake: odgoj djece, sestre, Dijeljenje
14.08.2018. u 07:00 | 0 Komentara | Print | # | ^Planovi
Sinoć smo se vratili s mora. Moram priznati da su mi se više manje sve pretpostavke o tome kako izgleda ljetovanje s dvoje djece, od kojih je jedno ima malo više od mjesec dana, obile o glavu. Više manje sve je ispalo drugačije od onog što sam očekivala.
Očekivala sam, recimo, da će Prva bez problema prihvatiti rukaviće za plivanje, obzirom da inače obožava biti u moru i da ga se nikad nije bojala. Da ne bi. Ubaciš je u bazen na pool baru uz plažu, oko nje nekoliko klinaca pliva s tim rukavićima, misliš 'sad će i ona'... Neće. Drži se za ručku ljestvi kojima se ulazi u bazen.
- Prva, smetaš drugoj djeci da uđu i izađu.
- Prva, dušo, slobodno se pusti, nećeš potonuti.
- Prva, zlato, vidiš kako druga dječica plivaju s rukavićima.
- Prva, ja ću bit uz tebe, sigurno ti se ništa neće dogoditi.
... itd., itd.
Ko da govoriš zidu. Uživa u bazenu, ali ne miče se od te ručke. Skeptik na n-tu. Sumnja u rukaviće ko simpatizer Živog zida u cjepivo.
U moru, na obližnjoj pješčanoj plaži, bila je slična priča. Nije se usudila maknuti iz plićaka, gdje sigurno stoji – sve dok slučajno nije srela drugu curicu iz svoje vrtićke grupe koja nije skeptična prema rukavićima pa je popustila pod vršnjačkim pritiskom. Sad barem pliva s rukavićima u moru.
Što se tiče Druge, tu sam očekivala neku light verziju Pakla. Ono što sam dobila je sasvim relaksirajući odmor. Je, bila je užasno puno na cici ali s tim se čovjek nekako pomiri kad sa sobom vodi dijete od mjesec dana. Ali nekih problema zapravo nije bilo.
Hranu joj ne moraš nositi jer jedina hrana koja joj treba se nalazi u cici.
Od odjeće je cijelo vrijeme nosila samo bodije koje otkopčaš i promijeniš u tili čas.
OK, moraš sa sobom imati hrpu pelena ali ni to nije neka frka ako imaš dovoljno velik gepek od auta.
I naravno, moraš je čitavo vrijeme držati u hladu, što meni nije nikakav problem jer i sama ionako bježim od sunca. Uglavnom je boravila u gore već spomenutom pool baru. Idealna situacija – ja pijuckam jeftinu (bezalkoholnu!) cugu u hladu držeći Drugu na cici, Prva mi se kupa u bazenu dva metra ispred mene, a muž je malo s Prvom, malo sa mnom. Na kraju se sve nekako super složilo.
Ali zato je do blagog raspada sistema došlo baš jučer, na povratku doma.
Plan je bio ovaj:
Ostati na pool baru na Krku do negdje četiri, četiri i pol.
Otići na kasni ručak/ranu večeru u Vrbnik, pojesti negdje do 6 i krenuti prema Zagrebu.
Biti u Zagrebu oko deset.
Da ne bi.
Na pool baru smo ostali do iza pet. Razlog? Ona curica iz vrtića. Ajde ti prekini najslađu igru u plićaku koju si ikad vidio. Rastopila bi srce hrvatskog saborskog zastupnika, kamoli ne moje. Pa sam popustila i pustila je dulje.
Na večeru u Vrbniku dospjeli smo sa sat i pol zakašnjenja od plana i pojeli solidan ali ne spektakularan obrok na kraju kojeg smo dobili hladan tuš. Prije no što se uopće odlučili sjesti muž je pitao primaju li Diners. Vele 'da, primamo'. Mi sjeli. E, da bi na kraju ispalo da ga ipak ne primaju. Samo se nisu mogli odlučiti između dvije verzije svoje priče. Prva je bila 'šteka nam aparat za kartice', druga 'ne primamo baš Diners'. I kao, 'kolega je krivo rekao jer mu je prvi dan.' Glupe, prozirne priče za turiste.
Prvu i Drugu za sve to skupa nije bilo briga. Prva je pojela svoje čevapčiće s pomfritom (OK, ne baš sve), a druga se školski zakačila za moju cicu. Zato mi je muž morao narezati šniclu koju sam naručila. Ko djetetu od pet godina.
Sljedeća etapa – glavna cesta na Krku i prva raspoloživa pumpa. Punjenje goriva, pumpanje guma i WC. Zvuči prilično jednostavno, ne?
Iz nekog nama kozmički nepoznatog razloga tamo smo ostali punih 45 minuta. Ko da smo upali u vremensku crnu rupu.
Svi moji pokušaji da vozim svoju obitelj doma neslavno bi propali nakon nekih pet minuta vožnje, sve tamo negdje do Vrbovskog. Druga je odlučila da joj se živo fućka za ljepote Krka i Gorskog Kotara i odlučila se za njoj omiljenu atrakciju – cicu. Zaspala je, dakle, tek kad smo prešli više od pola etape.
U onoj prvoj polovici stali smo ne pamtim već koliko puta jer je ona pokakala pelenu. Mlada dama inače ne trpi ni najmanju točkicu na peleni pa moraš mijenjati odmah. Umjesto kraljevne na zrnu graška mi imamo kraljevnu na komadiću... znate već čega.
Jednom smo stali i zato jer je Prva – inače, potpuno omamljena od mora, sunca i one gore spomenute večere – morala piškiti. Eh da, kultna stara cesta je u tom smislu bolja od autoputa. U slučajevima kao što je 'mamaaaa, piiiiškitiiiii' možete to izvesti puno brže nego na autoputu gdje morate voziti do prvog sljedećeg odmorišta. Je, je, možete stati i u zaustavnoj traci. Ali ajmo iskreno. Bi li vi pišali u zaustavnoj traci? I bi li se osjećali ugodno da to vaše dijete radi? I mislila sam.
Na kraju smo kući umjesto u planiranih deset navečer stigli oko 1:30 ujutro. Kako je Prva lijepo odspavala svoju turu, kad je došla doma odlučila je, umjesto da ode na spavanje, pogledati crtić. Kad je već sve lagano otišlo kvragu, nije imalo smisla braniti joj.
Druga je svoju cicu dobila negdje oko dva ujutro i ja sam se konačno onesvijestila u krevetu negdje oko tri. Oko četiri i pol je opet tražila cicu...
Zato danas oči držim otvorene čačkalicama.
Sve ovo namjeravamo ponoviti za neka četiri dana. Ovaj put se ne usudim ništa planirati.
Oznake: ljeto, putovanja s djecom
13.08.2018. u 15:47 | 0 Komentara | Print | # | ^Vulkanci
Od kako sam mama, sve ćešće imam želju biti Vulkanac. Ko onaj Spock. Kad sam prvi put ko klinka gledala Star Trek i sve njegove spin-offove, ti Vulkanci su mi uvijek djelovali kao dosadni seronje. E, a sad su mi sve više super. Njih ništa ne nervira. Ko Mujo kad ima proljev pa mu doktor prepiše antidepresiv. Sere i dalje, al' se ne nervira. Tako i Vulkanci. Ekplodira im cijeli grad, oni hladni ko špricer. Napada ih neprijateljska eskadrila, oni cool. Klinci ih ne slušaju, oni...
Da, shvatili ste. Prva. Divna je to djevojčica čiju inteligenciju i šarm istinski obožavam. Ali bogami, neki put zbilja u meni budi želju da budem Vulkanac. Da me ne diraju njena ubitačna tvrdoglavost, inatljivost i frapantna sposobnost ignoriranja.
- Prva, molim te, skini pidžamicu i obuci ove gaćice i haljinicu.
Šuti i ne šljivi me pet posto.
- Prva, ajde, molim te, presvuci se. Znaš da ne možeš u vrtić u pidžamici...
I dalje šuti.
- Prva, ajmo! Presvlačenje! Haljinica!
- Neću.
... i tako se natežemo dok se ja svakim trenom sve više i više petnim žilama trudim ne postati ratoborni Klingonac. Da vrišti, bilo bi možda i lakše. Ali ona ne vrišti. Ona samo hladno kaže 'neću' i dalje te ignorira. Onako ko što ignoriraš dosadnog tipa koji ti šalje kičasta srca u inbox. On šalje, a ti se nadaš da će budala s vremenom shvatiti da nisi impresionirana i da će prestati slati poruke. Ako baš ne prestane, staviš ga na blok. Tako je i ona mene jutros stavila na blok i dovela me na rub popizditisa.
Da, znam, pametna mama nikad ne bi napisala da je bila na rubu popizditisa ili da njeno zlato nešto ne radi kako treba. Ili da, sačuvajmebože, ONA nešto ne radi kako treba. Uvijek se mora reći kako su ti klinci super, kako kod njih sve ide ko po špagici, kako uvijek slušaju, kako ti uvijek imaš savršen način za riješiti svaki problem, od izbirljivosti u jedenju do pokornog odlaska na spavanje, serenity now...
E pa, dragi moji, nije tako. Nekad vam vaša divna i krasna dječica zbilja znaju dignuti tlak. Ili vas barem dovedu u situaciju da u tom trenutku doslovno nemate pojma što bi s njima. U tom trenutku, znajte, niste sami.
I baš tada bi bilo krasno da možete postati Vulkanac, ne samo zbog toga jer su oni uvijek skulirani već i zato jer oni znaju čitati misli drugima. Znate ono, stave vam prste na čelo i kažu 'My mind to your mind, your thoughts to my thoughts.' Eh, da mi je to bilo na raspolaganju jutros pa da sam mogla bez muke shvatiti ZAŠTO se ona ne želi presvući. Ovako sam to doznala tek u autu, na putu prema vrtiću.
Nisu joj se svidjela srčeka na gaćicama koje je morala odjenuti.
Da, dobro ste pročitali. Srčeka na gaćicama.
Zašto to nije jednostavno rekla u stanu – ne znam. Prozaičan, i vjerojatno jedini točan odgovor je – ima samo tri godine.
Drugi put ćemo, nadam se, i ona i ja znati bolje. Živimo i učimo, obje, dan po dan.
Oznake: odgoj djece
01.08.2018. u 14:30 | 0 Komentara | Print | # | ^