Kad se postporođajne kile ne daju
Oko dva mjeseca nakon što se Prva rodila srela sam poznanicu iz kvarta koja je bila trudna u isto vrijeme kad i ja. Tema razgovora, jasno, bebe i sve vezano uz njih.
Koliko često su na cici?
Plaču li puno?
Spavaju li noću?
Imaju li grčeve?
Kod kojeg pedijatra smo?
... i kako su nam općenito prošli prvi dani nakon poroda.
Ona je 'od početka znala da će joj biti jako naporno' i da neće moći sve to izgurati sama.
Pa je zato njen muž spojio mjesec dana godišnjeg da bude doma uz nju i bebu i pomogne, uglavnom oko mijenjanja pelena i nabave. Moj je uspio dobiti raniji izlazak doma, na dan kad sam izlazila iz rodilišta.
Kuhanje, čišćenje i peglanje povjereni su njenoj mami koja već ionako živi s njima u kući. Moja je uspjela doći, iz drugog grada, u trosatni posjet, vidjeti bebu.
Ne, nije ona nikako mogla baviti se kućanskim poslovima, sva iscrpljena od četverosatnog poroda. Povremeno bi došla i 'njegova mama', isto da malo pomogne. Mama mog muža sa mnom je, nakon poroda Prve, dvanaestsatnog koji je okončao hitnim carskim rezom, provela jedan dan.
Ona je dotle dojila i previjala dijete kad muž baš ne bi mogao. Prvu sam previjala ja, a muž bi uskakao kad ne bi bio na poslu. Tamo negdje u kasnovečernjim satima.
Uh, to je bilo tako iscrpljujuće za nju. Još malo, eto, pa će izgubiti svim osam kila koje je dobila u trudnoće. 'Pojela' ju briga o bebi naživo. Tako mi je rekla.
Kad sam joj odgovorila da sam ja u svojoj trudnoći dobila 25 kila i do tog trenutka izgubila samo pet – koliki mi je bio gubitak kilaže na samom porodu – uputila mi je ono što bi se moglo nazvati utješnim pogledom i rekla:
- Ma ne brini, krenut će ti to. Samo nastavi dojiti, od toga se mršavi.
Ne. Ne mršavi se. Barem ne u mom slučaju.
Uvjerila sam se to s Prvom, sada se opet uvjeravam s Drugom. Možda ja prkosim zakonima prirode i remetim kozmičku ravnotežu u dimenziji bapskih predaja, ali da se idem osloniti na uvjerenje da će mi sama činjenica da mi dijete drži cicu u ustima pomoći da se riješim viška kila, nikad ne bih uspjela.
Nikad ne bih uspjela ni da sam slušala drugu, opetovano izgovaranu mantru:
- Aaaaa, vidjet ćeš kako će ti se kile istopiti kad počneš trčati za djetetom.
Za Drugom još ne trčim jer je tek u fazi 'učimo dizati glavicu', a za Prvom sam počela trčati s njenih 13 mjeseci kad je prohodala samostalno, bez držanja za namještaj ili tuđe ruke. Po stanu, po obližnjem parkiću, po cesti... Nikakve maratonske utrke ali – trčala sam. I barem nekoliko stotina puta dnevno sjela i ustala.
- Mama, sok.
- Mama, mlijeko.
- Mama, vode.
- Mama, piškiti.
- Mama, kakati.
- Mama, crtić.
- Mama, maziti.
... itd., itd.
I? Jesam li zato skinula kile od poroda?
I ne baš.
- Ajde, ajde, kad se malo oporaviš od poroda i u'vatiš kućanskih poslova, smršavit ćeš dok kažeš 'keks.'
Nisam. Možda neka druga je, ali ja nisam. S vremenom sam prihvatila – kod mene proces mršavljenja funkcionira po principu 'krv, znoj i suze.' Dijeta. Rigorozna. I 'ubijanje' vježbanjem. Insanity ili nešto tog tipa.
I tako se famozna priča o 'lakom mršavljenju nakon poroda' pretvorila u običan mit, barem u mom slučaju. Nešto poput onih glupih oglasa u medijima. 'Skinula je 16 kila u 9 dana! Plastični kirurzi ne žele da ovo saznate!'
Ne znam, možda su za to krive moje godine. Kad vam se životne karte tako slože da prvi put postanete mama s punih 41, morate prihvatiti da vaše tijelo, unatoč tome što je uspjelo začeti zdravo dijete, nije više mlado. Barem ne onoliko mlado da može skinuti kile nakon što se malo odreknete čokolade i pizze i odete u koju dulju šetnju kvartom.
Metabolizam postaje lijeno đubre. S jedne strane, roditeljstvo u ovom godinama vas lijepo pomladi i osvježi vam život, s druge... računajte da nećete baš više nikad imati six-pack. OK, ja ga nikad nisam ni imala.
Na kraju sam nekako skinula kile koje sam dobila s Prvom. Ne sve ali pristojan dio njih. Onda je na red došla trudnoća s Drugom koja mi je milostivo donijela samo 15 kila. Hej, u odnosu na 25 s Prvom to doista jest milostivo, zar ne?
Na dan kad sam izlazila iz rodilišta, muž i Prva došli su po mene. Njena reakcija na sestru bila je božanstveno razdragana i time nas je oduševila. A onda, kad smo stigli doma i kad je ta ista sestra dobila prvu cicu u kućnoj atmosferi, hladan tuš. Prva mi je prišla i krajnje ozbiljnim tonom me upitala:
- Mama... ti još uvijek imaš veliki trbuh. Je li beba još unutra? Je li doktor sigurno uspio izvaditi bebu iz tvog trbuha?
- Naravno. Pa vidiš da je tvoja sekica sada ovdje s nama.
- Je li neka druga beba još u tvom trbuhu?
- Ne. Nema bebe u mom trbuhu. Ali da... moj trbuh je još uvijek velik.
- A hoće li se smanjiti?
- Pa... trebao bi. Pokušat ću.
- Molim te, pokušaj. Moraš imati manji trbuh. Ovaj je stvarno velik.
- Mhmda...
Druga sada ima dva mjeseca. Moj trbuh se smanjuje ali očito ne onom brzinom koja bi zadovoljila Prvu. Naime, jučer me je, dok smo izlazile iz stana, na putu prema vrtiću, zaustavila i rekla mi:
- Mama, ovaj tvoj trbuh je još velik. Mora biti manji.
- Misliš?
- Da. Ovakav kao moj.
- Strpljenja, Prva, strpljenja. A sad požuri, kasnimo na doručak u vrtiću...
Divno. Suptilni body-shaming od strane moje trogodišnje kćerkice. Ujedno i dobar motivator da se ulovim vježbe i dijete. Evo. Od ponedjeljka... Uvijek to ide od ponedjeljka, zar ne?
Oznake: trudnoća, kilaža, trbuh
28.08.2018. u 14:52 | 4 Komentara | Print | # | ^