Kako mi je moja beba očitala lekciju
Kad sam doznala da čekam Drugu, nisam bila nimalo oduševljena. Znam, takvo što nije baš popularno reći u ovoj zemlji, naročito ne pred onima koji pripadaju konzervativnijim krugovima gdje se njeguje marijanski kult žene koja vrijedi samo kad postane majka i koja se za svoju djecu mora žrtvovati do posljednjeg atoma.
Na pobačaj nisam pomislila ni u djeliću milisekunde.
Ali da sam se poprilično prepala, bogami, jesam.
Prva pomisao bila mi je:
'Ajme meni, pa ja imam 44 godine.'
Dobni rizik.
Genetika.
Kromosomi.
Down.
Trisomije.
Briga o djetetu s posebnim potrebama.
Dijete s posebnim potrebama koje ima starije roditelje.
Povećani dobni rizik od trisomija do te mjere me je prestrašio da sam novac kojeg nemam potrošila na Harmony test.
U 13. tjednu trudnoće doznala sam da čekam djevojčicu i da s njenim kromosomima sve štima.
To je bilo itekakvo olakšanje.
Unatoč tome, za razliku od trudnoće s Prvom gdje sam čitavo vrijeme bila u nekom stanju opuštenog blaženstva, u trudnoći s Drugom je taj osjećaj blaženstva izostao.
Sad kad su nestale brige o trisomijama, moje misli morile su neke druge.
Dob do koje trebamo biti dovoljno vitalni da othranimo to dijete.
Mali stan.
Ne baš bajna financijska situacija.
Skoro pa nepostojeći baka-servis.
Već sam počela samoj sebi ići na živce s tim spontanim traženjem razloga koji bi mi trebali reći: 'Užasno je glupo što sad čekaš dijete. Trebala si biti pametnija.'
A onda je došao dan kad se rodila Druga. Hitnim carskim rezom.
Medicinska sestra donijela mi ju je nekoliko sati nakon poroda, kako to inače biva kod djece rođene na taj način.
Trebalo joj je svega nekoliko minuta da me bespovratno osvoji.
Kratko se podojila, a onda je naslonila glavicu na moju dojku i umazila se. Ono što je njena starija sestra prvi put uradila tek s dva mjeseca, Druga je uradila odmah.
Kao da mi na nekoj duboko podsvjesnoj, instinktivnoj razini želi poručiti: 'Ja sam tu da me voliš.'
Od onda je prošlo nešto više od četiri mjeseca. Sada već mogu reći da sam dobila bebu koja bi se po nekim kriterijima mogla okarakterizirati kao zahtjevna. Barem to jest u odnosu na svoju stariju sestru s kojom je sve nekako išlo po pe-esu.
Češće jede, i to uglavnom u nepravilnim razmacima (tek se nedavno noćno spavanje ustalilo).,
Puno više želi biti po rukama.
Traži da je se mazi, ljuljuška, da joj se priča.
Da se na nju obrati pažnja.
Manje je samodostatna no što je njena sestra bila u istoj dobi.
I sada razumijem zašto je to tako.
Dijete poput Druge više fizički umara ali baš takva, pomalo zahtjevna bebica vam se prije uvuče pod kožu.
Trebate imati srce od kamena da ludo ne zavolite to malo biće koje evidentno obožava vaš glas i vaš dodir i koje u vas od prvog dana gleda kao u najobožavanije božanstvo.
Uz to, odgovorno tvrdim da nikad nisam vidjela bebu koja se toliko smije kao Druga.
Prvi smješkovi krenuli su sa šest tjedana i od onda se smije - više manje stalno. Dugo su to bili osmjesi samo izrazima lica, a nedavno se počela smijati na glas.
Glasno.
Od srca.
Kad je čovjek gleda tako veselu ne može ne pomisliti:
'Ovo dijete se tako veseli životu.'
I onda shvatite da odluka da je donesete na svijet uopće nije bila glupa, unatoč svim nekakvim hladnim, racionalnim razlozima koji možda govore suprotno.
Zapravo je to bila možda i najpametnija odluka u mom životu.
Da, stan je mali, novac ne pada s grane i nismo sigurni da je sve što budućnost nosi bajno ali jedan njen začuđeni pogled i srdačan osmjeh govore: 'To je vrijedno rizika.'
Moja beba mi je, i ne znajući, očitala lekciju.
Kad se postporođajne kile ne daju
Oko dva mjeseca nakon što se Prva rodila srela sam poznanicu iz kvarta koja je bila trudna u isto vrijeme kad i ja. Tema razgovora, jasno, bebe i sve vezano uz njih.
Koliko često su na cici?
Plaču li puno?
Spavaju li noću?
Imaju li grčeve?
Kod kojeg pedijatra smo?
... i kako su nam općenito prošli prvi dani nakon poroda.
Ona je 'od početka znala da će joj biti jako naporno' i da neće moći sve to izgurati sama.
Pa je zato njen muž spojio mjesec dana godišnjeg da bude doma uz nju i bebu i pomogne, uglavnom oko mijenjanja pelena i nabave. Moj je uspio dobiti raniji izlazak doma, na dan kad sam izlazila iz rodilišta.
Kuhanje, čišćenje i peglanje povjereni su njenoj mami koja već ionako živi s njima u kući. Moja je uspjela doći, iz drugog grada, u trosatni posjet, vidjeti bebu.
Ne, nije ona nikako mogla baviti se kućanskim poslovima, sva iscrpljena od četverosatnog poroda. Povremeno bi došla i 'njegova mama', isto da malo pomogne. Mama mog muža sa mnom je, nakon poroda Prve, dvanaestsatnog koji je okončao hitnim carskim rezom, provela jedan dan.
Ona je dotle dojila i previjala dijete kad muž baš ne bi mogao. Prvu sam previjala ja, a muž bi uskakao kad ne bi bio na poslu. Tamo negdje u kasnovečernjim satima.
Uh, to je bilo tako iscrpljujuće za nju. Još malo, eto, pa će izgubiti svim osam kila koje je dobila u trudnoće. 'Pojela' ju briga o bebi naživo. Tako mi je rekla.
Kad sam joj odgovorila da sam ja u svojoj trudnoći dobila 25 kila i do tog trenutka izgubila samo pet – koliki mi je bio gubitak kilaže na samom porodu – uputila mi je ono što bi se moglo nazvati utješnim pogledom i rekla:
- Ma ne brini, krenut će ti to. Samo nastavi dojiti, od toga se mršavi.
Ne. Ne mršavi se. Barem ne u mom slučaju.
Uvjerila sam se to s Prvom, sada se opet uvjeravam s Drugom. Možda ja prkosim zakonima prirode i remetim kozmičku ravnotežu u dimenziji bapskih predaja, ali da se idem osloniti na uvjerenje da će mi sama činjenica da mi dijete drži cicu u ustima pomoći da se riješim viška kila, nikad ne bih uspjela.
Nikad ne bih uspjela ni da sam slušala drugu, opetovano izgovaranu mantru:
- Aaaaa, vidjet ćeš kako će ti se kile istopiti kad počneš trčati za djetetom.
Za Drugom još ne trčim jer je tek u fazi 'učimo dizati glavicu', a za Prvom sam počela trčati s njenih 13 mjeseci kad je prohodala samostalno, bez držanja za namještaj ili tuđe ruke. Po stanu, po obližnjem parkiću, po cesti... Nikakve maratonske utrke ali – trčala sam. I barem nekoliko stotina puta dnevno sjela i ustala.
- Mama, sok.
- Mama, mlijeko.
- Mama, vode.
- Mama, piškiti.
- Mama, kakati.
- Mama, crtić.
- Mama, maziti.
... itd., itd.
I? Jesam li zato skinula kile od poroda?
I ne baš.
- Ajde, ajde, kad se malo oporaviš od poroda i u'vatiš kućanskih poslova, smršavit ćeš dok kažeš 'keks.'
Nisam. Možda neka druga je, ali ja nisam. S vremenom sam prihvatila – kod mene proces mršavljenja funkcionira po principu 'krv, znoj i suze.' Dijeta. Rigorozna. I 'ubijanje' vježbanjem. Insanity ili nešto tog tipa.
I tako se famozna priča o 'lakom mršavljenju nakon poroda' pretvorila u običan mit, barem u mom slučaju. Nešto poput onih glupih oglasa u medijima. 'Skinula je 16 kila u 9 dana! Plastični kirurzi ne žele da ovo saznate!'
Ne znam, možda su za to krive moje godine. Kad vam se životne karte tako slože da prvi put postanete mama s punih 41, morate prihvatiti da vaše tijelo, unatoč tome što je uspjelo začeti zdravo dijete, nije više mlado. Barem ne onoliko mlado da može skinuti kile nakon što se malo odreknete čokolade i pizze i odete u koju dulju šetnju kvartom.
Metabolizam postaje lijeno đubre. S jedne strane, roditeljstvo u ovom godinama vas lijepo pomladi i osvježi vam život, s druge... računajte da nećete baš više nikad imati six-pack. OK, ja ga nikad nisam ni imala.
Na kraju sam nekako skinula kile koje sam dobila s Prvom. Ne sve ali pristojan dio njih. Onda je na red došla trudnoća s Drugom koja mi je milostivo donijela samo 15 kila. Hej, u odnosu na 25 s Prvom to doista jest milostivo, zar ne?
Na dan kad sam izlazila iz rodilišta, muž i Prva došli su po mene. Njena reakcija na sestru bila je božanstveno razdragana i time nas je oduševila. A onda, kad smo stigli doma i kad je ta ista sestra dobila prvu cicu u kućnoj atmosferi, hladan tuš. Prva mi je prišla i krajnje ozbiljnim tonom me upitala:
- Mama... ti još uvijek imaš veliki trbuh. Je li beba još unutra? Je li doktor sigurno uspio izvaditi bebu iz tvog trbuha?
- Naravno. Pa vidiš da je tvoja sekica sada ovdje s nama.
- Je li neka druga beba još u tvom trbuhu?
- Ne. Nema bebe u mom trbuhu. Ali da... moj trbuh je još uvijek velik.
- A hoće li se smanjiti?
- Pa... trebao bi. Pokušat ću.
- Molim te, pokušaj. Moraš imati manji trbuh. Ovaj je stvarno velik.
- Mhmda...
Druga sada ima dva mjeseca. Moj trbuh se smanjuje ali očito ne onom brzinom koja bi zadovoljila Prvu. Naime, jučer me je, dok smo izlazile iz stana, na putu prema vrtiću, zaustavila i rekla mi:
- Mama, ovaj tvoj trbuh je još velik. Mora biti manji.
- Misliš?
- Da. Ovakav kao moj.
- Strpljenja, Prva, strpljenja. A sad požuri, kasnimo na doručak u vrtiću...
Divno. Suptilni body-shaming od strane moje trogodišnje kćerkice. Ujedno i dobar motivator da se ulovim vježbe i dijete. Evo. Od ponedjeljka... Uvijek to ide od ponedjeljka, zar ne?
Oznake: trudnoća, kilaža, trbuh
28.08.2018. u 14:52 | 4 Komentara | Print | # | ^Drugo stanje
Ponekad vam netko nešto kaže, ili netko nešto napravi, a vi na to ostanete paf. Recimo, svi smo kolektivno ostali paf kad je Sanader dao ostavku. Ili ono kad je Grčka postala europski prvak u nogometu. Ja sam nedavno ostalo paf kad sam čula da babica u rodilištu gdje sam donijela na svijet Drugu ljutito kori drugu rodilju jer je rekla da je radila do zadnjeg mjeseca trudnoće. Odnosno, da je prestala raditi 28 dana prije predviđenog termina poroda, što je krajnji zakonski rok.
Da. Babica. U rodilištu. Ljuta jer je mlada, zdrava žena, s inače urednom trudnoćom, radila do kraja. Jer se je 'trebala čuvati'. Ako se ona sa svojih 28 i savršenom anamnezom trebala čuvati, onda sam valjda ja sa svoje 44 trebala trudnoću provesti u hermetičkom balonu. Sreća moja da se nisam povjerila toj nabrijanoj babici pa tako nikad nije doznala da sam i ja radila do zakonskog roka. Možda bi pokrenula postupak oduzimanja Druge zbog moje nebrige i nehaja, tko zna.
U lijepoj našoj je nekako običaj da žena ode na to famozno 'čuvanje' otprilike pet minuta nakon začeća. Ajde, razumijem da to rade one koji imaju objektivno riskantne poslove. Recimo, nekakav naporan fizički rad gdje puno stojite ili dižete teret, rad s opasnim kemikalijama, rad s rentgenom i slično. Ali, evo, ja radimo u uredu. Veći dio svog radnog vremena provodim sjedeći i tipkajući na računalu. Što bih radila da sam ranije ostala doma? Većinom vremena vjerojatno bih sjedila. Sjedila ja doma ili u uredu, u čemu je razlika? Ah, da, u tome što sam u uredu ipak okružena grupom ljudi koji mogu po potrebi intervenirati ako nešto krene po zlu. Koga ću tražiti pomoć kod kuće, dok mi je muž na poslu, a starije dijete u vrtiću? Mačku? Je, inteligentnija je čak i od nekih ljudi koje znam ali, eto, ne zna voziti i nema love za taksi.
Općenito je ta priča s 'čuvanjem', prvo trudnice, a potom i rodilje, kod nas poprimila razmjere opće paranoje. Osobno primjećujem da dušebrižnice (da, obično su to žene) do stanja hiperventiliranja dovodi kad kažete da u takvom stanju vozite auto. Meni od kuće do posla javnim prijevozom treba više od sat vremena, što uključuje prvo tiskanje u busu, a potom u tramvaju – u kojima vam se, usput rečeno, ama baš nitko neće ustati naprosto zato jer imate trudnički trbuh – te hodanje. Autom mi treba nekih pola sata. Pritom sjedim zavaljena u udobno sjedalo, nitko me ne gura, nisam u opasnosti da će nečiji lakat, kišobran ili torba tresnuti moj trbuh, a i ne davi me smrad tuđeg znoja. Jasno, na posao sam, tijekom trudnoće, uvijek išla autom. E, ali to je, u očima dušebrižnica 'sigurno' jer me ipak netko drugi vozi, a vožnja auta nije jer se tu 'previše umaram'.
Sad sam doma s novorođenčetom. Ne treba vam doktorat iz atomske fizike da shvatite da je novorođenčad svako malo na cici. Što znači da ako ste novopečena mama i morate nešto obaviti izvan kuće – recimo, odvesti starije dijete u vrtić ili otići po njega, ili kupiti nešto za jelo – morate to obaviti brzo. 'Brzo' znači 'autom'. Da ne spominjem da mirna vožnja automobilom po kvartu sigurno manje umara od hodanja i nošenja vrećica iz dućana po ljetnoj sparini. E, ali 'auto je opasan'. Ko da, bokte, hvatam brzinski rekord na Nuerbugringu. S povezom preko očiju.
Ako ne tretirate svoju trudnoću i babinje kao bolest, nešto s vama nije u redu. Zajebavate se previše. Nemarni ste prema vlastitom zdravlju i prema djetetu. Ne bi trebali ni kuhati, ni prati suđe, ni obrisati prašinu, ni namjestiti krevet, ni nahraniti mačku. Ništa. Sve je to suviše opasno. Neka drugi rade za vas. Neka vas drugi dvore. Pitanje je samo: a tko su ti drugi? Muž koji radi? Kvragu, netko mora. Nemaju svi raspoloživ baka servis i ne pada svima lova s neba da bi mogli platiti nekakvu tetu koja će im počistiti. Ja, jedna sasvim obična mama, sve te stvari moram uraditi sama.
I ne žalim se. Mislim da je takvo što potpuno normalno. I mislim da je za svaku trudnicu, kao i rodilju, najbolje živjeti svoj život upravo tako – normalno. Jer biti mama nije nikakvo bolesno, poremećeno ili opasno stanje. Samo – drugo stanje.
Oznake: trudnoća, automobil, porodiljni dopust
26.07.2018. u 13:12 | 0 Komentara | Print | # | ^