Tata, kupi mi auto, bicikl i romobil... tata kupi mi sve
Približava se Advent, ili razdoblje osobnog bankrota ove obične mame. Ma koliko se trudim Prvoj prenijeti poruku da bit Božića i svega oko njega nije u poklonima već u osjećaju zajedništva, mira i suradnje (Druga je sa svojih pet mjeseci još premlada za primanje takvih poruka), s klincima poklone ne možete izbjeći.
Barem ja ne mogu.
Prvo je tu Sveti Nikola. Prva već zna pjevati nekoliko pjesmica o njemu, a neki dan je u vrtiću prvi put čula za Krampusa i njegovu šibu. I naravno, zna za čizmicu. Štoviše, dok druga djeca tu čizmicu objese na prozor večer prije šestog prosinca, nama ta ista čizmica visi na prozoru tijekom cijele godine.
Da se slučajno ne zaboravi da je treba napuniti kad dođe vrijeme.
Ove godine ćemo je prvi put napuniti s dva poklona na Dan Svetog Nikole.
Jedan za Prvu, jedan za Drugu.
Da, Druga je još beba i nema pojma što su Sveti Nikola i pokloni ali ja bih se, eto, osjećala odvratno da joj ništa ne poklonim. A i da budem iskrena, činim to iz nekih pedagoških razloga.
Zbog Prve.
Da odmah vidi da će ona i seka po pitanju poklona biti tretirane ravnopravno.
Ravnopravno će biti tretirane i samo par dana kasnije kad idu na jednu malu predstavu na koju su pozvane, a na kojoj bi se trebao pojaviti 'pravi' Sveti Nikola i podijeliti im poklone.
Kad smo već kod 'pravog' Svetog Nikole, Djeda Mraza, Djeca Božićnjaka, koga već... dok je Prva još bila beba, dvoumila sam se koju priču ću joj prodati. Što ću joj reći o tome tko zapravo donosi poklone na Božić.
Djed Mraz?
Djed Božićnjak)
Mali Isus?
Mama i tata?
Kako je ona po prirodi dosta 'prizemljena' - recimo, bez frke kuži da bića poput vještica, vila i gusarskih duhova postoje samo u crtićima - učinilo mi se prirodnim da joj jednostavno stvari prikažem onakvima kakve jesu i kažem joj da božićne poklone dobiva od mame i tate.
E, ali onda su u vrtiću krenuli sa spikom o Djedu Mrazu i sad ona vjeruje da joj poklone donosi Djed Mraz.
Ili Djed Božićnjak.
Ovisno o tome što joj je u datom trenutku lakše izgovoriti.
Mada mislim da kuži da ne postoji samo jedan Djed već da je to zapravo netko obučen u njega. Ali misli da je taj tip s bijelom bradom u crvenom kaputu kupio poklon za nju, a ne moj muž i ja.
Ove godine će, naravno, taj isti tip 'kupiti' i jedan poklon za njenu mlađu sestru i staviti ga pod bor.
Kad sve to prođe, dolazi nam siječanj. Mjesec kad kartica dolazi na naplatu.
I ne samo to.
Siječanj je mjesec u kojem Prva slavi rođendan.
Dakle - još jedan poklon.
Ovaj put samo za nju.
Ekskluzivno.
Već sad mozgam što ću joj kupiti, da joj se dopadne, a da nisam prisiljena donirati bubreg nakon svih tih silnih troškova.
Da, razmišljala sam o tome što ona želi.
Samo, tu postoji jedna sasvim sićušna caka - kad bih mladoj gospodični kupila sve što ona želi, mogla bih komotno krenuti s kupovinom danas i završiti tamo negdje kad krene na faks.
I vjerojatno ne bih sve uspjela kupiti.
Zato pokušavam upamtiti čime pili najviše pa se rukovodim mišlju da očito 'to najviše želi' pa će to i dobiti.
No moram joj priznati da je, unatoč pregrštu želja koja ima, divno dijete u jednom drugom aspektu. Unatoč dobi od samo tri godine, ona razumije da joj mama i tata ne mogu kupiti sve.
Barem ne odjednom.
Strpljiva je i zna mi reći, dok mi pokazuje na neku igračku na polici dućana: 'Mama, ja bih da mi ovo kupiš... Ali kupi mi kad budeš imala novca.'
Nije dijete koje će se posred dućana baciti na pod toptajući nogama i urlajući. Ima, zapravo, nevjerojatnu količinu razumijevanja za roditeljske financijske limite - kvragu, mislim da ih imaju više manje svi osim staraca Barona Trumpa i njemu sličnih - i za svoje godine je prilično strpljiva. Je da će za neke stvari svaki drugi dan spominjati da ih želi ali neće raditi scene dok ih ne dobije.
Da vjerujem u horoskop, rekla bih 'racionalna Jarčica'.
Srećom, ne vjerujem.
Inače bi me već hvatala jeza na pomisao kako će na razne tipove razočaranja reagirati Druga. Moja osjetljiva Račica.
Uostalom, s vremenom ću doznati pa ću vam ovdje napisati.
Oznake: sveti nikola, bozic, poklon, odgoj djece
29.11.2018. u 11:07 | 2 Komentara | Print | # | ^Blog pospane mame
'Spavaj dok spava beba.'
Više osoba mi je ovo reklo još tamo negdje prije rođenja Prve. Ovaj dobronamjerni savjet trebao mi je pomoći kako bih tijekom dana nadoknadila nedostatak noćnog sna do kojeg neminovno dolazi kad imate bebu u kući.
Primjena tog savjeta kod mene nikad nije upalila.
Ni s Prvom, ni s Drugom.
Razlog je jednostavan.
Ne mogu spavati danju.
Koliko god se trudim, ne ide.
Znam i u koga mogu uprijeti prst zbog toga.
U vlastite roditelje.
Kad sam bila beba, svaki put kad bih zaspala zamračivali su sobu i strogo pazili da se u mojoj blizini ne nađe ništa bučnije od lista koji je upravo pao sa stabla. Uviđajno i empatično? Svakako da, ali posljedica je ta da ja danas, kao odrasla osoba, ne mogu zaspati ako nisam u mrklom mraku i u apsolutnoj tišini.
Toliko, dakle, o tome da ću spavati po danu.
No čak i da vas ne krasi sindrom kraljevne na zrnu graška poput mene, rekla bih da teško da ćete se baš naspavati po danu s bebom u kući. Barem ne ako ste, kao i ja, bez baka servisa. Ajde, još mogu zamisliti novopečenu mamu kako ispružena na kauču tome u carstvo snova nakon što je podojila svoje čedo dok joj nekakva mama ili svekrva kuha ručak, trpa odjeću u veš mašinu, pegla je, usisava, glanca prozore, riba podove... Ali ako je novopečena mama sama kod kuće dok muž radi svi ti poslovi padaju na njena leđa, a jedini trenuci kad ih možete obaviti kako treba su onda dok - beba spava.
Možete, doduše, sklopiti oči dok dojite, naročito ako vam se beba voli dojiti ležeći. Legnete na bok, prikačite je na cicu i kunjate. Ako i zaspite, nije frka, beba će zaspati pored vas.
S Prvom nisam imala sreće po tom pitanju. Ona se doslovno niti jednom nije uspjela podojiti u ležećem položaju. Nije joj odgovarao. Mladu gospodičnu trebalo je uvijek dojiti sjedeći.
S Drugom mi je ležeće dojenje tu i tamo uspjelo u neka prva dva mjeseca njena života, a potom je i ona odlučila da joj to baš ne paše. Štoviše, u posljednje vrijeme sve ćešće traži da šećem dok je dojim.
Ali vi probajte ležeći. Možda vama uspije.
Inače, bebe imaju jedan nepogrešiv talent. Upravo onda kad ste najumorniji i kad se osjećate ko govno na kiši one uporno odbijaju zaspati. Njihova sadistička priroda najbolje dolazi do izražaja kad se umor od dugog i napornog dana poklopi s nekakvom virozom. Kad ste pospani do bola, a uz to vas boli glava, curi vam nos i mučno vam je u želucu, možete se okladiti u što god hoćete da će vam beba odbijati spavati. To je ko neka vrsta Murphyjevog zakona. Ili u što već spada ono da kruh namazan maslacom uvijek pada na pod s istom stranom prema gore.
Neminovna istina.
Dogma, štoviše.
Moram ipak priznati da u jednoj stvari, kad je u pitanju spavanje djece, kao majka imam sreće.
Navečer mi obje cure idu spavati u isto vrijeme. Ko da se potajno dogovore meni iza leđa. Već nekoliko tjedana za redom tonu u san jedna za drugom, u razmaku od nekih 10, 15 minuta. Oko pola deset. I tada obično nastupa neko moje razdoblje mira, kad se mogu malo posvetiti sebi, ako još imam snage za išta osim za baciti se pod pokrivače. Obično je to i doba pisanja ovog bloga.
Trebala sam ga možda nazvati blogom pospane mame...
Oznake: mama, beba, spavanje, umor
21.11.2018. u 22:51 | 2 Komentara | Print | # | ^Kako je Druga promijenila Prvu
'Pretpostavka je majka svih pogrešaka.'
U istinitost te tvrde uvjerila sam se kad sam pretpostavila da Druga neće Prvoj uopće biti zanimljiva tamo negdje do svog prvog rođendana. Dok ne prohoda i ne progovori.
- Neće ona što imati raditi s njom - govorila sam.
Ajde, očekivala sam da će mi pomagati u mijenjaju pelena, da će mi koji put asistirati oko kupanja bebe, donijeti komad njene robice iz ormara i slično ali nisam mislila da će ići dalje od toga.
Da će se zajedno igrati.
Da će se zajedno zabavljati.
Prevarila sam se.
Moja trogodišnjakinja pokazala se vrlo kreativnom u osmišljanju zajedničke zabave s mlađom sekicom. Prva zajednička igra pala je kad je Drugoj bilo svega tjedan, dva.
Posjet liječniku.
Druga leži na kauču i gleda u strop, Prva je 'liječi' svojim dječjim liječničkim priborom.
Mjeri joj temperaturu.
Sluša joj pluća stetoskopom.
Pregledava joj oči i uši povećalom.
Daje joj kapljice u uho.
Propisuje joj lijek za neku izmišljenu bolest.
Meni kao bebinoj mami izdaje upute kako postupiti kod kuće.
- Vašu bebu boli trbuh jer je pojela previše bombona. Ona mora jesti manje bombona i više jesti brokule i graška.
- Dobro, doktorice Prva, više ću paziti na svoju bebu drugi put - odgovorila bih joj.
- U redu. Do viđenja.
Zabavlja je i organiziranjem malih predstava koje sama osmišlja. Uzme nekoliko plišanaca, lutaka ili plastičnih figurica iz svoje kolekcije igračaka koje onda međusobno 'razgovaraju'. Tako su, recimo, neki dan Pepeljuga, plišani zeko i plišani lav došli na rođendansku proslavu Barbie.
Barbie je organizirala feštu, a njeni plišani prijatelji poklonili su joj imaginarni 'cvijet koji se otvori pa izađe princeza', i 'kockice za slaganje' dok joj je njena najbolja prijateljica Pepeljuga kupila imaginarnu ljubičastu haljinu za bal i - auto.
- Prva, je li Barbie dobila pravi auto ili igračku auto? - upitala sam je.
- Pa pravi auto, naravno! Pepeljuga voli svoju najbolju prijateljicu!
- A Prvaaaaaa.... koliko košta taj auto? Koliko kuna?
- Tri kune - spremno je odgovorila moja mudrijašica.
Zanimljivo, kad se igra da netko kupuje bocu piva, ta boca joj košta deset kuna.
No dobro, za razliku od nekih odraslih osoba koja ne razumiju da u životu sve na što su umislili da imaju pravo nije besplatno, Prva barem kuži da ono što imaš moraš platiti.
Za početak dovoljno.
Govorili su mi i da nakon rođenja drugog djeteta mogu očekivati regresiju u ponašanju Prve.
Da je moguće da će se dogoditi da će se praviti da se više ne zna odjenuti.
Da će ponovno piškiti u gaće i praviti se da je 'beba' koja bi skrenula pažnju na sebe.
Da će iz istog razloga prestati koristiti pribor za jelo...
I sama sam guglala i pronašla nešto o tome. Psihički pripremila supruga i sebe.
Dogodilo se nešto sasvim suprotno.
Pojava Druge Prvoj je omogućila da napokon svima pokaže da je ona 'velika'. Ajde, priznajem, doprinijela je tu i činjenica da smo je muž i ja mjesecima, tijekom moje trudnoće, pilili sa 'sad ćeš ti postati velika sestra, a onda će biti mala'.
Prva, naime, ima ego veličine Jupitera. I zato je jedva dočekala priliku da se pokaže većom, a time i sposobnijom, od nekog u kući - ako ne računamo mačku.
Eto njoj prilike za dokazivanje.
Od kako je Druga tu, Prva pršti ponosom zbog činjenica da ona 'više nije malena već velika'. I čini sve što je u njenoj moći kako bi nam to dokazala - da ona može ono što njena majušna sekica ne može.
Tako mi se, recimo, sve češće uvlači u kuhinju i želi mi pomagati. Za dijete svoje dobi, naučila je poprilično, a većinu stvari radi uz doista minimum moje pomoći.
Razbiti, istući i sfrigati jaje.
Skuhati kavu.
Napraviti mesnu juhu.
Smrviti začine u mužaru i ručicama oblikovati falafele.
Razvaljati valjkom tijesto za pizzu.
Umijesiti peciva.
Napraviti mafine...
Polako uči i guliti krumpire pomoću gulilice, zna oguliti luk prstićima, nasjeckati kuhanu bundevu... Često je moram i zaustaviti u njenim namjerama kako bih spriječila ozljeđivanje. Volja je, u svakom slučaju, tu.
Moja mala cura voli i počistiti. Stakla, pod, drvene površine.... birajte. Moram priznati da je u tome iznenađujuće pedantna i da rezultat koji ostaje iza nje u pravilu ne traži popravke.
Od djevojčice koju odjevaju mama i tata se tako reći preko noći pretvorila u djevojčicu koja se odijeva sama. Ne želi više da mi to činimo jer je ona 'velika'. 'Nije ona beba kao sekica.'
Porastao je i interes za učenje slova - opet, da pokaže da je ona 'velika, a ne kao seka koja ne zna čitati'. Ne samo što je poboljšala svoju vještinu čitanja pojedinih slova već sad zna napisati svoje i sestrino ime te 'mama' i 'tata' velikim tiskanim slovima. 'Ja znam, a Druga ne zna.'
Što je više promatram, to više vidim kako naglo sazrijeva.
Definitivno preuzima ulogu starije, pametnije i odgovornije sestre.
Regresija?
Zaboravite.
I tako je Druga, ni ne znajući, napravila pravo malo čudo. Samim svojim postojanjem pomogla je starijoj sestri hrabro zakoračiti gdje nikad prije nije i pomogla joj svladati novi, važan i neizbježan korak, jedan od mnogih koji vode prema odrastanju. A među njima se stvara jedno predivno prijateljstvo...
Oznake: odgoj djece, sestre, curice
17.11.2018. u 12:41 | 1 Komentara | Print | # | ^Kako mi je moja beba očitala lekciju
Kad sam doznala da čekam Drugu, nisam bila nimalo oduševljena. Znam, takvo što nije baš popularno reći u ovoj zemlji, naročito ne pred onima koji pripadaju konzervativnijim krugovima gdje se njeguje marijanski kult žene koja vrijedi samo kad postane majka i koja se za svoju djecu mora žrtvovati do posljednjeg atoma.
Na pobačaj nisam pomislila ni u djeliću milisekunde.
Ali da sam se poprilično prepala, bogami, jesam.
Prva pomisao bila mi je:
'Ajme meni, pa ja imam 44 godine.'
Dobni rizik.
Genetika.
Kromosomi.
Down.
Trisomije.
Briga o djetetu s posebnim potrebama.
Dijete s posebnim potrebama koje ima starije roditelje.
Povećani dobni rizik od trisomija do te mjere me je prestrašio da sam novac kojeg nemam potrošila na Harmony test.
U 13. tjednu trudnoće doznala sam da čekam djevojčicu i da s njenim kromosomima sve štima.
To je bilo itekakvo olakšanje.
Unatoč tome, za razliku od trudnoće s Prvom gdje sam čitavo vrijeme bila u nekom stanju opuštenog blaženstva, u trudnoći s Drugom je taj osjećaj blaženstva izostao.
Sad kad su nestale brige o trisomijama, moje misli morile su neke druge.
Dob do koje trebamo biti dovoljno vitalni da othranimo to dijete.
Mali stan.
Ne baš bajna financijska situacija.
Skoro pa nepostojeći baka-servis.
Već sam počela samoj sebi ići na živce s tim spontanim traženjem razloga koji bi mi trebali reći: 'Užasno je glupo što sad čekaš dijete. Trebala si biti pametnija.'
A onda je došao dan kad se rodila Druga. Hitnim carskim rezom.
Medicinska sestra donijela mi ju je nekoliko sati nakon poroda, kako to inače biva kod djece rođene na taj način.
Trebalo joj je svega nekoliko minuta da me bespovratno osvoji.
Kratko se podojila, a onda je naslonila glavicu na moju dojku i umazila se. Ono što je njena starija sestra prvi put uradila tek s dva mjeseca, Druga je uradila odmah.
Kao da mi na nekoj duboko podsvjesnoj, instinktivnoj razini želi poručiti: 'Ja sam tu da me voliš.'
Od onda je prošlo nešto više od četiri mjeseca. Sada već mogu reći da sam dobila bebu koja bi se po nekim kriterijima mogla okarakterizirati kao zahtjevna. Barem to jest u odnosu na svoju stariju sestru s kojom je sve nekako išlo po pe-esu.
Češće jede, i to uglavnom u nepravilnim razmacima (tek se nedavno noćno spavanje ustalilo).,
Puno više želi biti po rukama.
Traži da je se mazi, ljuljuška, da joj se priča.
Da se na nju obrati pažnja.
Manje je samodostatna no što je njena sestra bila u istoj dobi.
I sada razumijem zašto je to tako.
Dijete poput Druge više fizički umara ali baš takva, pomalo zahtjevna bebica vam se prije uvuče pod kožu.
Trebate imati srce od kamena da ludo ne zavolite to malo biće koje evidentno obožava vaš glas i vaš dodir i koje u vas od prvog dana gleda kao u najobožavanije božanstvo.
Uz to, odgovorno tvrdim da nikad nisam vidjela bebu koja se toliko smije kao Druga.
Prvi smješkovi krenuli su sa šest tjedana i od onda se smije - više manje stalno. Dugo su to bili osmjesi samo izrazima lica, a nedavno se počela smijati na glas.
Glasno.
Od srca.
Kad je čovjek gleda tako veselu ne može ne pomisliti:
'Ovo dijete se tako veseli životu.'
I onda shvatite da odluka da je donesete na svijet uopće nije bila glupa, unatoč svim nekakvim hladnim, racionalnim razlozima koji možda govore suprotno.
Zapravo je to bila možda i najpametnija odluka u mom životu.
Da, stan je mali, novac ne pada s grane i nismo sigurni da je sve što budućnost nosi bajno ali jedan njen začuđeni pogled i srdačan osmjeh govore: 'To je vrijedno rizika.'
Moja beba mi je, i ne znajući, očitala lekciju.
Majčinstvo - od blaženstva do kaosa i natrag
Druga je već četiri četiri mjeseca s nama. Proletjelo je poput munje. I dalje je samo na cici, a dobra vijest je ova: već neko vrijeme noću spava šest, sedam sati u komadu.
Loša vijest: budi se oko 4:15, a onda navali na cicu kao da sutra ne postoji.
Taman negdje kad prestane s hranjenjem, oko 6 i nešto, budi se Prva i tako moji planovi da još malo odspavam redovito padaju u vodu. Prva želi svoj crtić i čašu mlijeka, ponekad i mali zajutrak, a potom joj treba pomoći spremiti se za vrtić.
'Pomoći' u ovom slučaju znači ovo...
Pobrinuti se da ne šeće po stanu gola.
Da se takva ne valja po tepihu.
Da ne izađe van u skafanderu po vrućini ili u sandalama po kiši i hladnoći.
Da obriše lice koje je umrljala čokoladom koju je prethodno ugrabila u frižideru.
Da požuri. Prva je, naime, beskrajno inteligentno i šarmantno, ali vjerojatno i najsporije dijete na svijetu. Njena sposobnost odugovlačenja ponekad poprima epske razine. Ako je se ne ponuka u stanju je po nekih petnaestak minuta stajati mirno, usput nonšalantno gledajući televiziju, s polunavučenim gaćama.
Taj talent za odugovlačenjem posebno dolazi do izražaja onda kada Druga plače i traži cicu.
Općenito, ponekad mi dođe da pomislim da su njih dvoje sklopile neku vrstu tajnog zavjereništva.
Jedna zaplače za cicom, druga plače jer joj ne paše večera.
Jedna plače jer je grči želudac, druga plača jer joj ne dam bombone.
Jedna plače jer želi da je se nosi, druga plače da ni sama ne zna znašto.
Uglavnom, imaju talent za stereo-urlanje.
U duetu.
U toj buci i kaosu onda moraš odrediti kojoj ćeš prije posvetiti pažnju.
Druga je beba pa je to obično ona, ali naša obiteljska Meryl Streep Prva je ponekad tako uvjerljiva u svojoj izvedbi da te pokoleba...
Takvi trenuci usklađenog kaosa, srećom, traju kratko - svega nekoliko minuta - ali kada stupe na snagu testiraju moje majčinsko strpljenje. Ako negdje na ovom planetu doista postoji vječno smirena mama koja uvijek uspjeva zadržati blažen izraz lica i stoički podnijeti svaku suzu, svaki urlik i svaki tantrum, moram joj reći:
- Gospođo, svaka čast.
Al' eto, život bi bio dosadan da smo svi savršeni.
Ponekad i Prva prokuži moje slabosti. Tako je, recimo, u subotu bila odlično raspoložena i cijelo vrijeme je o nečemu brbljala. Nije se gasila satima. Vrlo je elokventna i ima ugodan glasić ali nakon što nekih dobrih osam sati slušaš njeno brbljanje, lagašno ti dodija. Pa sam osmislila 'cunning plan'.
Barem sam mislila da je lukav.
- Hej, Prva, ajmo se igrati Male sirene!
- Možeeeee! A kako ćemo se igrati?
- Evo, ti si Mala sirena Ariela i sada si izgubila glas...
Njen odgovor?
- Maaaaa daaaaj, baš ću ti se ja tako igrati, lukavice.
... i posprdan osmijeh.
Toliko o mom 'lukavom planu' da ušuti.
Prestala je tek neka dva, tri sata kasnije. Taman negdje kad sam pomislila da će mi mozak eksplodirati.
Srećom da je Druga taj dan provela relativno mirno pa kaos nije došao do punog izričaja.
Da, u načelu je najteže kad su zajedno i kad svaka vuče na svoju stranu.
Nekada, doduše, upravo to što su obje sa mnom ima i svojih prednosti. Tako sam ih nekih dan obje odvela na tehnički pregled auta. Čim su dečki u stanici ugledali Prvu u svojoj autosjedalici i čuli glas Druge koja je dobila neodovoljivu želju podojiti se 'SADA', otvorili su mi treći, zaseban red i uzeli mi auto na pregled dok ja podojim Drugu u prostoriji za prijavu tehničkog pregleda i plaćanje. Tako sam izbjegla čekanje pozamašnog reda i otimanje potencijalnog kaosa kontroli.
Eto, nekad se isplati uzeti klince sa sobom.
Stvari najčešće funkcioniraju negdje između blaženstva i kaosa.
Obično se u svojim potrebama i zahtjevima izmjenjuju.
Jednoj upravo pripremim užinu, druga pokenja pelenu.
Jednu okupam i spremam joj se sušiti kosu, druga plače jer je nešto boli.
Jedna traži cicu, druga se sjeti da bi da joj se pomogne crtati vodenim bojama...
Trenutak mira najčešće nastupa tamo negdje oko 9, 9 i 30 navečer, kad obje zaspe.
U tom trenutku sam obično premorena za bilo što osim za gledanje nečeg na Netflixu.
Zato i frekventnost pisanja ovog bloga trpi.
Umara, ali ne mogu reći da mi je žao.
Skupljam ponekad zamorna ali zapravo predivna iskustva.
Računalo je tu.
Jednom ću ih i zapisati.
Pamtim ih.
Oznake: odgoj djece, sestre
05.11.2018. u 13:08 | 1 Komentara | Print | # | ^