Kad sam doznala da čekam Drugu, nisam bila nimalo oduševljena. Znam, takvo što nije baš popularno reći u ovoj zemlji, naročito ne pred onima koji pripadaju konzervativnijim krugovima gdje se njeguje marijanski kult žene koja vrijedi samo kad postane majka i koja se za svoju djecu mora žrtvovati do posljednjeg atoma.
Na pobačaj nisam pomislila ni u djeliću milisekunde.
Ali da sam se poprilično prepala, bogami, jesam.
Prva pomisao bila mi je:
'Ajme meni, pa ja imam 44 godine.'
Dobni rizik.
Genetika.
Kromosomi.
Down.
Trisomije.
Briga o djetetu s posebnim potrebama.
Dijete s posebnim potrebama koje ima starije roditelje.
Povećani dobni rizik od trisomija do te mjere me je prestrašio da sam novac kojeg nemam potrošila na Harmony test.
U 13. tjednu trudnoće doznala sam da čekam djevojčicu i da s njenim kromosomima sve štima.
To je bilo itekakvo olakšanje.
Unatoč tome, za razliku od trudnoće s Prvom gdje sam čitavo vrijeme bila u nekom stanju opuštenog blaženstva, u trudnoći s Drugom je taj osjećaj blaženstva izostao.
Sad kad su nestale brige o trisomijama, moje misli morile su neke druge.
Dob do koje trebamo biti dovoljno vitalni da othranimo to dijete.
Mali stan.
Ne baš bajna financijska situacija.
Skoro pa nepostojeći baka-servis.
Već sam počela samoj sebi ići na živce s tim spontanim traženjem razloga koji bi mi trebali reći: 'Užasno je glupo što sad čekaš dijete. Trebala si biti pametnija.'
A onda je došao dan kad se rodila Druga. Hitnim carskim rezom.
Medicinska sestra donijela mi ju je nekoliko sati nakon poroda, kako to inače biva kod djece rođene na taj način.
Trebalo joj je svega nekoliko minuta da me bespovratno osvoji.
Kratko se podojila, a onda je naslonila glavicu na moju dojku i umazila se. Ono što je njena starija sestra prvi put uradila tek s dva mjeseca, Druga je uradila odmah.
Kao da mi na nekoj duboko podsvjesnoj, instinktivnoj razini želi poručiti: 'Ja sam tu da me voliš.'
Od onda je prošlo nešto više od četiri mjeseca. Sada već mogu reći da sam dobila bebu koja bi se po nekim kriterijima mogla okarakterizirati kao zahtjevna. Barem to jest u odnosu na svoju stariju sestru s kojom je sve nekako išlo po pe-esu.
Češće jede, i to uglavnom u nepravilnim razmacima (tek se nedavno noćno spavanje ustalilo).,
Puno više želi biti po rukama.
Traži da je se mazi, ljuljuška, da joj se priča.
Da se na nju obrati pažnja.
Manje je samodostatna no što je njena sestra bila u istoj dobi.
I sada razumijem zašto je to tako.
Dijete poput Druge više fizički umara ali baš takva, pomalo zahtjevna bebica vam se prije uvuče pod kožu.
Trebate imati srce od kamena da ludo ne zavolite to malo biće koje evidentno obožava vaš glas i vaš dodir i koje u vas od prvog dana gleda kao u najobožavanije božanstvo.
Uz to, odgovorno tvrdim da nikad nisam vidjela bebu koja se toliko smije kao Druga.
Prvi smješkovi krenuli su sa šest tjedana i od onda se smije - više manje stalno. Dugo su to bili osmjesi samo izrazima lica, a nedavno se počela smijati na glas.
Glasno.
Od srca.
Kad je čovjek gleda tako veselu ne može ne pomisliti:
'Ovo dijete se tako veseli životu.'
I onda shvatite da odluka da je donesete na svijet uopće nije bila glupa, unatoč svim nekakvim hladnim, racionalnim razlozima koji možda govore suprotno.
Zapravo je to bila možda i najpametnija odluka u mom životu.
Da, stan je mali, novac ne pada s grane i nismo sigurni da je sve što budućnost nosi bajno ali jedan njen začuđeni pogled i srdačan osmjeh govore: 'To je vrijedno rizika.'
Moja beba mi je, i ne znajući, očitala lekciju.
Post je objavljen 09.11.2018. u 23:42 sati.