Mali veliki problemi
Prva je prije nekih sat vremena otvorila ormar u hodniku, iz njega izvukla jednu kapu i stavila je na glavu. Kapa joj je bila prevelika pa joj je pala preko očiju.
- Mama, možeš li mi staviti ovu kapu da mi stoji kako treba? - zatražila je moju pomoć.
- Ne mogu, Prva. Ova kapa ti je prevelika.
Udri u plač.
Neutješni.
- Ali kaaaaaaakoooo ćuuuu ondaaaa biti šmiiiiinkeeeeriiiica?
I što na to odgovoriti? Dijete plače i istinski je nesretno, a ja u sebi pucam od smijeha. Sjećam se još iz vlastitog djetinjstva - jedna od najgorih stvari koje možete napraviti djetetu jest ismijavati njegove probleme, ma koliko oni trivijalni bili iz vaše perspektive. Njemu su ti problemi stvarni i doživljava ih vrlo duboko.
Zato sam suzdržala smijeh i, ne znajući odgovoriti izravno na njeno pitanje, postavila sam njoj jedno:
- A znaš li ti, Prva, što je to šminkerica?
- Pa to je kad staviš dobar šešir na glavu - ona brka pojmove 'šešir' i 'kapa'. - I kad imaš dobre cipele.
- A ti voliš imati dobre cipele?
- Daaaaaa. Ja o-bo-ža-vam cipele.
Što da velim, žensko i u duši, ne samo izgledom. Jednog dana će jednog jadnika jako namučiti. Ali ajde, barem je večeras otišla spavati dobre volje. Ulogu dežurne kužne šminkerice je, naime, preuzela njena plišana Minnie Mouse kojoj je uspjela navući svoje 'baletne' papučice. Tako je Minnie ispala 'jako fora' i jedan 'first world problem' je uspješno riješen.
Takve gluposti se događaju kad imate dijete od tri godine. Problem izbije niodkuda, poput oluje koja se iznenada nadvije nad to tog trenutka potpuno mirnim morem.
Jučer ujutro je, recimo, digla frku oko jednog svog plišanog lavića. Odlučila ga je uzeti u vrtić. Ne smiju unositi svoje igračke u samu vrtićku prostoriju jer nastane frka kad se neka od tih igračaka izgubi - a tete nemaju ni vremena ni volje paziti na svačiju osobnu igračku - pa pristaje takvo što nositi do svog garderobnog ormarića. Lavić je s nama krenuo na put, a onda odjednom frka:
- Ajme, mama, moraš ga popraaaaaavitiiiii?
- A što s njim nije u redu?
- Vidi kako mu ovo viri, otkini to. - shvatila sam da laviću na prsima viri jedan končić. Pokušala sam ga otkinuti prstima ali nisam uspjela pa sam joj zato odgovorila:
- Prva, dušo, ne mogu to sad otkinuti prstima. Kad se lavić vrati kući, to ćemo odrezati škarama i sve će biti u redu.
- Ali maaaamaaaaa...
- Morat ćeš se strpjeti do popodne.
- Ali vratimooooo se doooooma!
- Ne. Popodne.
Prilično sam sigurna da bih dobila drama queen ispad da je nisam nekako uspjela podsjetiti da je vrijeme da se sabere i krene jer će inače zakasniti na doručak u vrtiću.
Nevjerojatno ali to pali.
Doručak u vrtiću je važan.
Jer je tamo ekipa.
Oni je čekaju.
Zato je požurila i pristala da se problem s lavićem riješi nakon vrtića.
Tako je i bilo.
Problem mogu biti i 'mrvice' koje plivaju u juhi (komadići peršina ili mrkve).
Pogrešno pokrivanje dekicom.
Mlijeko u krivoj šalici.
Šešir koji ne paše na haljinu.
Da mi je netko ovakve stvari spomenuo prije no što sam postala mama, za takvo dijete bih, bez trenutka razmišljanja, rekla da je razmaženo.
Danas razumijem bolje.
Njen svijet je malen pa su stoga i njeni problemi maleni.
Ali njoj su veliki.
Nekako vjerujem da na meni nije da je uvjeravam u beznačajnost njenih problema.
Ne mislim ni da je dobro poticati dramljenje.
Ali zato mislim da je dobro pomoći joj da svoje male-velike probleme riješi.
Sama. Kad god je to moguće.
Vjerujem da tako gradi samopouzdanje. Vjeru u sebe i svoju sposobnost rješavanja problema.
Neki dan je, recimo, počela lagano očajavati nad komadom mesa na tanjuru.
- Ne mogu to jesti. Ti mi izreži.
Kako je za svoje godine već iznenađujuće vješta s nožem, odbila sam.
- Možeš to meso narezati sama. Samo polako, ne žuri i vidjet ćeš, uspjet ćeš.
- Ali ne moooguuuuu...
- Kako znaš da ne možeš ako ne pokušaš?
- Ma neeee mooooguuuu.
- Pitam te: znaš li da ne možeš ako ne pokušaš?
- Ne.
- Onda?
Razrezala je meso. Polako i malo nespretno ali konačan rezultat je bio zadovoljavajući.
I ona je bila zadovoljna sobom.
Jedan mali-veliki problem je riješen.
Tijekom njenog života bit će još mnogo takvih problema.
S vremenom će mali-veliki problemi postati veliki-veliki problemi.
Nadam se da će do onda naučiti da se sa svakim od njih može uhvatiti u koštac i, ako ga već ne može riješiti, da se može njime nositi.
Sama.
Ne spadam u one 'pusti sine, mama će' mame.
Spadam u 'kćeri, ti to možeš' mame.
Već sad vidim, jedna riječ ohrabrenja, izrečena na pravi način, može učiniti čuda.
Pomaže joj da otkrije sebe i svoje sposobnosti.
Da prijeđe do tad nezamislive granice.
I kad ja jednog dana ne budem tu.
Oznake: odgoj djece
24.10.2018. u 21:48 | 1 Komentara | Print | # | ^Moja mala teoretičarka zavjere
Neki dan smo Prvu vodili u zoološki vrt. Dugo nismo bili pa se zaželjela. Vjerovali ili ne, ona od svega tamo najviše voli gledati zmije i krokodile. Ajde, za krokodila mi je jasno - podsjeća je na Tik Tak Kroka iz crtića Jan i nigdjezemski pirati ali da me ubijete ne razumijem zašto su joj zmije tako fora. Ali eto, jesu.
Taj mali izlet bio bi predivan da na nismo, već kod samog ulaza, naišli na štand s đinđama na kojem se, između ostalog, prodavala figurica Owlette. Ako imate klinku moje dobi, onda vjerojatno znate tko je Owlette. Ako i ne znate,nije bitno. Lik iz jednog Disneyevog crtića koji vas trenutno promatra s polica svih dućana koji prodaju dječje igračke. Curica u kostimu sove. Dječja super-junakinja.
- AULEEEEET! - uskliknula je Prva s ushitom na razini kokošaste američke tinejdžerice koja je upravo postala kraljicom maturalne večeri.
- O, ne - izgovorili smo muž i ja u isto vrijeme i pogledali se.
Nekako smo je uspjeli uvjeriti da smo u zoološki došli gledati životinje, a ne kupovati figurice iz crtića. Prihvatila je to.
Barem smo tako naivno pomislili.
Posjet zoološkom trajao je neka tri sata, a tijekog tog razdoblja Prva je otprilike svake tri minute ponavljala kako želi da joj kupimo Owlette. Na primjer:
- Vidi, Prva, koje su ono fora životinje s prugama?
- To su zebre, mama. A sad idemo kupiti Owlette.
Ili:
- Prva, zlato, vidi što rade ovi tuljani!
- Igraju se loptom. A sad idemo kupiti Owlette.
Ili:
- Napravit ćemo malu pauzu i pojesti sladoled. Tko je za?
- Ja! Ja! Ja! A onda idemo kupiti Owlette!
Uglavnom, upilila nas je s Owlette gore nego vegan s nabijanjem krivnje mesožederima.
I uspjela je. Nda, znam da smo povukli pedagodiški potpuno pogrešan potez ali da su svi roditelji savršeni djeca im ne bi odrastala u ljude kao što su Plenković i Kušćević. Ovako se tješim da smo samo dio šireg, nesavršenog kluba.
Uglavnom, kupili smo joj Owlette. U šoping centru blizu kuće, na karticu.
Oduševila se. Ako ništa drugo,to dijete zbilja cijeni kad joj nešto kupiš i to nedvosmisleno pokazuje. Uzela je svoju omiljenu malu junakinju i odmah se krenula igrati njome. I sve je bilo super.
Do dva dana kasnije.
Ujutro sam joj pomagala spremiti se za vrtić istovremeno pokušavajući dojiti Drugu koja nekako ima talent očajnički tražiti cicu baš onda kad imam najviše problema oko Prve. Za razliku od nekih drugih jutara kad se natežemo oko odjeće, obuće i frizure - pa onda dobijem ogorčeno 'ali ne mogu OVAKVA u vrtić!' - ovog puta je sve išlo vrlo glatko. Odjenula se, obula, popila svoju uobičajenu šalicu jutarnjeg mlijeka te upitala:
- Mama, mogu li se, prije nego odemo u vrtić, ovdje malo poigrati s Owlette?
- Može, dušo.
A onda... šok. Udri u plač, ko kišna godina.
- Maaaaamaaaaaaa, Owlette je pokvaaaaaaaareeeeenaaaa! Popravi je!
- Pa kako to? Daj da vidim što nije u redu...
- Ruka joj se kliiiimaaaa!
Pogledala sam ruku. Može njima mahati naprijed-nazad, dignuti ih u zrak, držati ih uz tijelo ili ih odmaknuti od tijela, poput krila ptice.
Ovo posljednje pokazalo se kobnim.
- Vidiš? Ova ruka joj se kliiiimaaaa!
- Prva, zlato, njoj se ruka ne klima. Ona samo širi svoje ruke, kao što to možemo i mi...
- Ali neeeee.... kliiiimaaaaa seeeee!
- Ma ne klima se. Pogledaj... - raširila sam ruke - vidiš kako ja sad širim ruke? A? Vidiš li?
- Mmmdaaa...
- Evo, pogledaj! I tvoja sekica sad tako drži ruke - mislila sam da ću profitirati time što je Druga upravo na isti način raširila svoje ručice odmarajući pored nas - Ajde sad i ti tako stavi ruke. Kao ptica. Kao sovica!
Raširila je ruka, a ja sam je pogledala onim 'eureka' pogledom koji je trebao reći: 'Sad smo riješili ogroman misterij i sad je sve dobro.' A kad tamo...
Novi prolom suza i:
- Ali klima seeeeeeeeee...
Očajnički sam se trudila objasniti joj da se ruka lutkice ne klima i da je potpuno normalno da je može, kao i onu drugu, odmaknuti od tijela.
Onda sam pozvala muža, koji je u tom trenutku također bio kod kuće, u pomoć. Pokušao je i on.
- Dušo, tvoja Owlette radi savršeno. Ništa ne treba popraviti.
Zaboravite.
'Ruka se klima' i gotovo.
Zabrijala je na to ko teoretičari zavjera na chemtrailse ili HAARP. Što se više trudiš prezentirati racionalne argumente, to ih ona sve strastvenije odbija. I nervira se.
Na putu do vrtića šutjela je cijelo vrijeme.
Nadurena jer joj ne želimo 'popraviti' njenu voljenu Owlette.
Kad smo stigle pred vrata, uputila mi je ove riječi:
- Okreni se i idi. Ja danas ne idem doma. Ostajem u vrtiću.
Odlučila je ne imati posla s izdajnicima koji joj u lice lažu da je s njenom igračkom sve u redu, a nije, i koji su joj hladnokrvno odbili pružiti pomoć. U tom trenutku bili smo joj valjda najgori roditelji na svijetu.
- Da onda ne dođem po tebe danas popodne? - podbola sam je.
- Kako hoćeš. Ostat ću ovdje ili idem baki - nije se dala. - Ona će mi možda HTJETI popraviti moju Owlette.
- Ali, ona nije pokvar...
Nije imalo smisla. Otišla je uvrijeđena.
Srećom, smirila se do popodneva kad sam došla po nju pa se nismo morale natezati oko toga gdje će mlada dama dalje živjeti. Taman kad sam pomislila da je konačno sve u redu veli ona meni:
- A Owlette? Hoćemo li je sad popraviti?
I tada sam odlučila toj priči dati još jednu šansu no ovaj put bez suvišnih objašnjenja, bez pokušaja uvjeravanja, bez moljakanja i bez straha hoće li shvatiti. Samo sam rekla:
- Ne. Nećemo. S njom je sve u redu.
- Dobro, mama.
U glasu sam joj, prvi put od kako je ta njena fiksacija 'popravkom' krenula, osjetila prihvaćanje. Od onda više ne spominjemo popravke...
Oznake: igra, odgoj djece
16.10.2018. u 21:44 | 1 Komentara | Print | # | ^Varanje zdravstvenog sustava
U mom kvartu se jednom mjesečno organiziraju tzv. susreti za potporu dojenju. Nije da na njima fakat morate tražiti potporu za dojenje svog djeteta.
Ne morate, zapravo, o dojenju pričati uopće.
Ako ćemo iskreno, to je prilika za mjesečni babinjak na kojem se možete istračati, pohvaliti se svojim bebačem i eventualno paničiti ako vam se čini da nije dobio dovoljno na težini od prošlog susreta.
Sve skupa, simpatično.
Išla sam na to i s Prvom, sad idem s Drugom. Ipak, ono što sam čula neki dan me je lagašno prenerazilo.
Jedna mama, čiji sinčić je sad već blizu prvog rođendana, mrtvo hladno postavila je ovo pitanje patronažnoj sestri koja te susrete vodi:
- Ej, znaš li kako mogu smuljati papire da mi produže porodiljski?
Da se razumijemo, njeno dijete - koje sam tamo imala priliku vidjeti svojim očima - zdravo je ko dren. Ni trunka sumnje u nekakve probleme u razvoju. Ali eto, njoj se 'baš ne ide raditi'.
Očekivala sam da će njen zahtjev izazvati opće negodovanje.
Što da velim, ispala sam naivna poput Generalićeve slike.
Naišlo je na odobravanje.
Štoviše, doznala sam da je od njih desetak tamo njih pet tu opciju produljenja porodiljskog bez realnih razloga već koristilo.
- Fizioterapeutkinja me je pitala bi li ja išla na posao i kad sam ja rekla da ne bih, poparala je papir i rekla: 'Evo, sad ćemo vam tu napisati da ima teži poremećaj....' - pohvalila se jedna koja je taj put bila na susretu sa svojim već drugim djetetom. Ovaj mali trik upalio joj je s prvim.
Da se, navodno, smuljati i komisiju. Ono, 'gdje ima volje, ima i načina'. Gdje se male ruke slože...
Ispalo je da sam i ja, da sam bila 'pametnija', mogla to isto napraviti s Prvom, i to samo zato jer ju je njen pedijatar, inače malo stariji samozatajan gospodin koji uz to puše i na hladno, poslao na vježbice jer se pinkicu previše grbila pri sjedenju kad je imala oko šest, sedam mjeseci.
Meni takvo što nije palo na pamet.
Nekako sam naivno mislila da porodiljski produljuju samo žene s čijom djecom nešto fakat nije u redu, fizički ili mentalno. Ili oboje.
I bilo mi je tako žao tih jadnih žena i te njihove dječice.
A onda.... bum! Shvatiš da se ne vara samo u trudnoći, kad se ide na famozno 'čuvanje' jer si se u uredu porezao na papir već i poslije, kad je vrijeme da se vratiš nazad na posao.
I onda ćemo se čudom čuditi zašto u zdravstvu nema love.
Za one kojima djeca STVARNO imaju problema.
Za sve one koji su mjesecima na listama čekanja.
Za one kojima je život u pitanju.
Ali eto, takvo varanje sustava smatra se prihvatljivim. Veli mi malo prije jedna 'pa ja podržavam da varaju, u interesu je djeteta da bude što dulje doma s majkom.'
Uz rizik da ću sad ispasti nemajka, reći ću da nisam baš sigurna u to.
Evo, Prva je početkom rujna ove godine krenula u prvu godinu vrtićke grupe. Do tad je bila u istoj ustanovi, ali u jasličkom dijelu. U njenu grupu došlo je nekoliko djece koja do tog trenutka nisu imala nikakvog vrtićkog iskustva. Pitala sam neki dan tetu kako su se male pridošlice snašle. Odgovorila mi je:
- Prilično teško.
Potvrdila mi se sumnja. Što dijete kasnije krene u vrtić, to se teže na njega prilagođava. Teže prihvaća odvajanje od roditelja.
Možda će se netko zapitati: 'A čemu uopće to odvajanje?'
Pa... do njega kad tad neminovno dolazi. Ako ništa drugo, kad dijete krene u školu. Pokušavam zamisliti kako bi se Prva i Druga snašle u razredu prepunom klinaca koji su se već međusobno skompali i stvorili svoje male klike, bez ikakvog vrtićkog iskustva i bez istinskog znanja o socijalizaciji.
Da, socijalizacija je ključna.
Socijalizacija bez vtića funkcionira ako odrastate u okolini u kojoj hrpa djece ne ide u vrtić pa se druže zajedno u parkiću, na ulici, u okolnom šumarku, na plaži... Ali da je Prva ostala sa mnom dulje doma, dogodilo bi se upravo to - bila bi sa mnom doma.
Nas dvije same.
Je, divno je meni kad smo nas dvije same i radimo razne 'ženske stvari'.
Kad je učim peći kruh.
Skuhati juhu.
Pročitati prvih pet rečenica Snjeguljice.
Nacrtati krug.
Koristiti miš na računalu.
Prepoznati uvodni dio Mozartove Male noćne muzike.
Ali ona treba i društvo svojih vršnjaka. Treba i sustav koji funkcionira mimo obitelji, jer joj je to neka vrsta uvoda u svijet i njegova ne uvijek milostiva pravila. Nikoga se ne može, i ne smije, zauvijek štititi od vanjskog svijeta i izazova koje donosi. Posebno ne na uštrb onih koji nemaju izbora.
Oznake: porodiljni dopust, zdravstveni sustav
16.10.2018. u 21:44 | 6 Komentara | Print | # | ^Kad bake kupuju
Dio današnjeg jutra provela sam surfajući, tražeći recepte za torte i kolače koji se rade s Čokolinom.
- Jer Prva jako voli Čokolino.
Ovo je bio odgovor mojih roditelja na moje pitanje zašto su mi, prilikom posljednjeg posjeta s mora, donijeli količinu Čokolino praha koja bi bila dovoljno za nahraniti omanje afričko selo. Da, istina je, Prva zbilja jako voli Čokolino. Ali da bi stigla pojesti sve ono što su moji starci donijeli dok je taj Čokolino još u dobrom stanju, vjerojatno bi se trebala prežderavati njime barem tri puta dnevno barem mjesec dana u nizu, po mogućnosti bez uzimanja drugih prehrambenih sastojaka u međuvremenu.
Je, voli ona Čokolino ali nije da ga baš voli jesti svaki dan.
I eto, zato tražim recept za kolač.
Slična priča ponavlja se i kad im Prva ode u posjet. Onda je, doduše, ne zasipaju Čokolinom već sirom i vrhnjem. Jednom sam ovlaš spomenula, tamo negdje dok su Prvoj bile dvije godine, da ona, kao prava Purgerica po tati, to jako voli jesti i kako je to super je je to za djecu zdravo...
Bilo je to dovoljno da je svakodnevno, dok im je u posjetu, uporno nukaju sirom i vrhnjem, čak i kad dijete za to nije raspoloženo. I čude se ko pura dreku kad ona to neće.
- Pa kako?! Pa ona to voli!
Nda, volim i ja čizkejk ali ne znači da bih ga zato jela baš svaki dan.
Sa suprugove strane obitelji također se javlja jedna vrsta opsesije istim proizvodom, doduše ne prehrambenim. Njegova majka, baka mojih djevojčica, Prvoj opsesivno kupuje pidžame. U jednom trenutku mala je imala pidžama ko pokojni Hugh Heffner kućnih ogrtača. Mogli smo slobodno organizirati dječju modnu reviju s pidžamama.
- Jer nikad se ne zna... uvijek to dobro dođe - kaže nam svaki put.
I tako mi skupljamo pidžame.
Naravno, zahvalni smo na svakom poklonu, pa tako i na njima, ali kad u ladice komode prepunjene pidžamama ne stanu, recimo, haljinice, majice i hlačice, onda si ne možeš pomoći da ne kreneš proklinjati te vražje pidžame.
Jasno, u sebi.
Osim fiksacije određenim proizvodom, naše obiteljske bake dijele još jednu zanimljivu zajedničku naviku.
Uvijek kupuju preveliku odjeću i obuću.
Druga, recimo, sada nosi broj 68. Ako bi joj netko kupio odjeću koja se nosi usred čiče zime - dakle, tamo negdje oko Nove godine - logično bi bilo da joj kupi odjeću broj 74 jer će do tada šezdes'osmicu vrlo vjerojatno prerasti.
Njene bake kupit će joj veličinu 86.
- Za svaki slučaj, da ne bude premalo.
Problem je samo u tome što će njoj taj broj 86 pristajati tamo negdje usred ljeta što znači da tu odjeću vjerojatno nikad neće imati prilike odjenuti.
Moji starci su prije nekih par mjeseci Prvoj kupili par prekrasnih ružičasto-bijelih tenisica.
Broj 29.
Prva sad nosi 27.
Iskreno, nemamo pojma kada će nositi 29.
Obzirom na brzinu rasta njenog stopala, za nekih godinu dana. Možda i godinu i pol... Ne znam. U svakom slučaju, proći ćeš još neko vrijeme.
U međuvremenu par gore spomenutih tenisica zauzima mjesto u ormaru. Točnije rečeno, morali smo ih, zbog ograničenog prostora u malom stanu, pospremiti na jedno drugo, skrovitije mjesto gdje se ne nalaze odjeća i obuća koje se trenutno nose. I da ne vabe Prvu kojoj je teško objasniti da ih ne može nositi već sada, osim ako uz njih na sebe ne stavi jedno četiri para debelih zimskih čarapa.
Što ako zaboravimo na njih do trenutka kad budu spremne za uporabu? Iskreno se nadam da nećemo.
A sve to iz već predvidljivog razloga.
- Za svaki slučaj, da ne bude premalo.
Sada se samo možemo nadati da će te tenisice dobiti svoju priliku zablistati u pravoj sezoni.
Slično se nadamo i za jedan ogrtač kojeg će Prva po svoj prilici nositi tamo negdje pred polazak u osnovnu školu.
Ako do tad svi skupa ne zaboravimo na njega.
Oznake: baka, odgoj djece
11.10.2018. u 12:21 | 5 Komentara | Print | # | ^Beba mi je gladna - strah svih strahova jedne mame
Druga me je neki dan ugodno iznenadila.
Počelo je u subotu, negdje oko šest ujutro. Probudila sam se prilično ukočena jer sam, po običaju, zaspala na ne baš udobnom kauču pored bebine zipke koja se, zbog nedostatka prostora, nalazi u dnevnoj sobi. U malo više od tri mjeseca koliko je Druga s nama, svakog jutra - a često i usred noći - budi me njen plač.
Ovaj put probudila sam se sama. Valjda me vražji kauč doveo do krajnjih granica. Ustala sam i pogledala prema zipki, da vidim kako je Druga, a kad tamo...
Ona leži unutra, potpuno budna! I igra se! Šuteći!
- Eto. Nakon malo više od tri mjeseca smo to dočekali - pohvalila sam se mužu oko dva sata kasnije, kad se i on probudio. - Naša bebica je počela biti sebi samodovoljna.
- Odlično.
Oduševljenje broj dva uslijedilo je par sati kasnije.
Mladu gospodičnu ostavila sam, na kratko, na onom istom kauču dok sebi u kuhinji - iz koje se proteže pogled pravo prema kauču - otišla natočiti si piće. Ostavila sam je tik uz naslon za leđa, na trbuhu, kako bi vježbala dizanje glavice koje joj sada, doduše, već ide odlično. Izvukla sam bocu mineralne iz hladnjaka, natočila si, otpila gutljaj i bacila pogled prema kauču. A tamo...
Ona leži na leđima!
Okrenula se.
Sama.
Prvi put.
Kasnije je to još jednom ponovila.
Muž i ja smo bili oduševljeni jer se, prema tablicama motoričkog razvoja bebe, takvo što može očekivati tek s četiri mjeseca.
Divno.
I tako je, u atmosferi općeg oduševljenja, subotu zamijenila nedjelja.
Ujutro je još sve bilo super. Cikila je, mazila se, gugutala i fino zaspala. Negdje oko dva popodne se probudila i krenula na cicu.
Stavi je usta, puvuče dva puta i... pljuc van i udri u plač.
Neće više tu cicu.
Stavim je na drugu - obično to pali.
Opet ista priča. Cuc-cuc dva puta, pljune van i urla.
Dignem je na rame, u vertikalni položaj, smiri se.
- Muči je želučić - zaključili smo muž i ja. Da ima Holmesa i Watsona za starce ne bi došli do tako epskog zakjučka.
Kod Druge ti napadaji plača uzrokovani probavnim smetnjama obično traju oko pet minuta i onda prestanu.
Ovaj put je to trajalo četiri sata.
Čitavo to vrijeme evidentno je pokazivala da umire od gladi, ali da zbog bola ne može mirno jesti.
Na trenutke nije više pomagao ni vertikalni položaj.
Mene je već lagano oblio hladni znoj, i to ne samo zbog činjenice da me bole križa od silnog nošenja bebe- naime, vertikalni položaj je palio (kad je palio) samo do stojim, ne i dok sjedim.
- Beba mi ništa ne jede već satima.
Izgovorila sam tu rečenicu užasnuta. I onda sam konačno shvatila...
Konačno sam shvatila zašto me moja majka godinama živcirala do maksimuma rečenicom: 'Jesi li jela?'
Gdje god da odem, što god da radim, toj ženi je prvo pitanje uvijek bilo: 'Jesi li jela?'
- Ne, mama, odlučila sam se izgladnjivati - odgovorila bih joj kolutajući očima. - NARAVNO da sam jela, nego što bih?
Da sam u takvom trenutku spašavala svijet od vanzemaljske invazije, mojoj mami bi prvo pitanje bilo: 'A jesi li jela?'
Uffff, kako to ide na živce. ČEMU?
Slušajući svoju bebu kako plače napokon mi je sinulo.
To je iskonski strah.
Strah koji prkosi obrazovanju.
Strah koji prkosi svemu što si pročitala na internetu.
Strah koji prkosi svemu što su ti drugi rekli ili napisali.
Strah koji nadilazi zdrav razum.
Strah da ti dijete neće jesti.
Strah da zato neće preživjeti.
Taj strah nadilazi sve.
U takvom momentu zaboraviš da NITI JEDNO tromjesečno dijete nije permanentno odbilo dojku.
Zaboraviš da NITI JEDNO tromjesečno dijete nije imalo ama baš nikakve zdravstvene posljedice jer u datom trenutku nije jelo četiri sata u nizu. Kvragu, Druga sad toliko spava noću, u komadu. Dakle, MOŽE preživjeti bez cice četiri sata u nizu. U čemu je onda bila razlika?
Ne znam...
Valjda u tom glasnom plaču.
U osjećaju nemoći i nekompetencije jer ne mogu nahraniti vlastito dijete.
Šugav osjećaj.
U konačnici se smirila i prihvatila cicu.
Bol se smirila i nestala je kako je i došla.
Ona ponovno redovno jede i sve je u savršenom redu.
Neka tako i ostane.
Oznake: beba, majka, odgoj djece
10.10.2018. u 11:03 | 2 Komentara | Print | # | ^Učimo dane u tjednu
- Mama, kupi mi kalendar kakav ima Minnie Mouse - zamolila me nedavno Prva.
Gledala je Klub Mickeya Mousea i tamo vidjela da Minnie ima svoj tjedni kalendar koji je podsjeća na pojedinu dužnost koju mora izvršiti određenog dana.
- Dušo, ne mogu ti kupiti takav kalendar. Toga nema na prodaju, to je samo u crtiću.
Udri u plač.
Neutješno.
Ona hoće kalendar.
Baš takav.
U takvim situacijama nema druge nego čekati da se malo smiri. Svi pokušaji diplomacije, uvjeravanja i sličnog uzaludni su.
Čekala sam.
Objasnila.
Prihvatila je da ne može imati BAŠ TAKAV tjedni kalendar. Ali ona i dalje hoće da joj se kupi nešto slično.
Idemo... uvjeravanje, drugi čin.
Konačan ishod: pristala je da zajedno napravimo njen osobni kalendar, prilagođen njenoj dobi i uvjetima u kojima živi.
Prvo smo krenule u obližnji Kaufland po bilježnicu. U moru bilježnica koje su tamo na raspolaganju ubile smo se dok smo pronašle jednu koja ima stranice s čisto bijelim papirima, bez crta. Kvragu, očito starim. U moje doba je toga bilo kol'ko 'oćeš. Sad smo jedva našle.
- U to ćemo upisati moje zadatke tako da znam što moram planirati svaki dan.
- Točno, Prva.
Tako i bi.
Nacrtala sam joj, uz dogovor s njom, sedam crteža drvenim bojicama. Kako je zadnja stvar koju mi je onaj gore dao talent za crtanje nisu baš Rembrandt ali, srećom, dijete za to nije briga. Njoj se sviđa.
Iznad svakog crteža je naziv određenog dana u tjednu, a ispod je navedena dužnost koju mora obaviti. Krenule smo prošli ponedjeljak. Dužnost: nahraniti mačku.
Prošlo je dosta dobro. Suhe keksiće joj je dala bez frke, samo se malo oglušila na moje opetovano 'dosta... dosta... maci je ovo dosta.' Tako je mačka neočekivano dobila gozbu. Nije nam zamjerila.
Prvoj, doduše, iz nekog razloga nije bilo simpatično davati joj mokru hranu iz vrećice. Pa smo to izvele zajedničkim snagama. Kako izgleda kad čak četiri ruke grabe čajnom žličicom hranu iz mačje vrećice pokušajte zamisliti. Ne mogu opisati.
Utorak je bio dan za kuhanje s mamom. Vele da je takvo što dobro uvesti je da će dijete biti zainteresiranije za hranu od doma ako samo sudjeluje u njegovoj pripremi.
Naime, moje kuhanje hvale svi koji su ga probali.
Osim Prve.
'Vrtić bolje kuha.'
I zato se često natežemo oko hrane. Osim što jede užasno sporo, zna biti vrlo probirljiva.
Pa sam uvela Dan kuhanja s mamom.
Ispalo je super. Skuhala je svoju prvu domaću, goveđe-pileću juhu. OK, uplašila se ubaciti komade mesa u lonac ali zato je ogulila dva luka, očistila četiri velike mrkve i komad celera, dodala kocku i sve začine, ulila vodu i na kraju dodala rezance. Naravno, sve uz moj nadzor.
Juha joj je ispala super.
I što je najljepše od svega, pojela je krcat tanjur.
Dakle, teorija da će klinci rado pojesti ono što sami skuhaju ovaj put se pokazala točnom.
Srijedu sam odlučila proglasiti Danom za učenje čitanja.
Prva zna pročitati sva slova u abecedi (velika tiskana), osim što je još malo bune B i D te L i J. Ah, tko bi upamtio gdje je jedan trbuščić,a gdje su dva, i na koju stranu ide koja kukica?
Uglavnom, krenule smo. Napisala sam joj tri rečenice koje smo zajedno slovkale.
'Mama voli Prvu.'
'Prva voli tatu.'
'Tata voli drugu'.
Slovkanje je išlo odlično,a onda je trebala prepoznati riječ 'voli', koja se ponavlja tri puta.
E, tu je već malo zapela.
Vidi svako pojedino slovo, ali ne može ih spojiti u riječ.
Ne brinem ni najmanje. Još je zbilja malena. Bitno je da se zabavljamo.
Četvrtkom je dočekala jednu od svojih omiljenih aktivnosti.
Čišćenje.
Već mjesecima me iznenađuje koliko je to dijete vješto u baratanju sredstvima za čišćenje i krpama.
- Joj, baš je ovo čišćenje zabavno! - uskliknula je nakon jedno sat vremena rada.
Nda. Ajde, barem nekome.
Uglavnom, pomogla mi je.
Ne ono 'pravim se da mi pomaže, a onda počistim za njom.'
Ne. Zbilja je pomogla.
Trogodišnjakinje ne treba potcjenjivati.
Petak je bio dan za presvlačenje Druge. Točnije rečeno, dobila je zadatak da je jednom presvuče.
- Mama, ja bih da to ipak zajedno.
Pristala sam. Prvoj nije problem Drugoj promijeniti pelenu (nekad igranje 'mame' u vrtiću zbilja pomogne) ali skinuti joj odjeću i staviti pidžamicu ipak je, očekivano, bilo previše za nju.
Zato smo bebu presvukle zajedničkim snagama. Druga baš nije olakšala time što se pokakala dva puta tijekom presvlačenja, a onda je još i zaslinila tek odjeveni bodi. Pa se operacija Presvuci bebu odužila više no što smo planirale.
Ali... završilo je dobro. Druga je preživjela, a Prva je bila zadovoljna obavljenim dnevnim zadatkom.
Danas je subota i čeka nas učenje crtanja. Probat ću joj malo pokazati kako nešto obojiti, a da ne prijeđeš preko crte. Poznavajući njenu ljubav prema likovnim aktivnostima, to bi joj moglo biti zabavno. Nije da je baš mogu naučiti postati slikarskim virtuozom, ali to nije ni cilj. Cilj je zabaviti se.
Sutra peremo odjeću. Ubacujemo u veš mašinu, okrećemo onaj okrugli gumb i stišćemo tipkice.
To je već radila pa vjerujemo da neće biti problem.
Usput ćemo okupati i kojeg plišanca. Prva tome pristupa posebnom pažnjom.
Sada zna da tjedan ima sedam dana i zna ih nabrojiti, redom.
Još, doduše, pojma nema što znači 'mjesec dana'.
A i malo brka pojmove 'jučer' i 'sutra' pa tako, recimo, kaže 'sutra sam u vrtiću papala graškiće.'
Nema veze. Naučit će. Bit će još dana u kalendaru.
Oznake: tjedan, kalendar, odgoj djece
06.10.2018. u 13:04 | 3 Komentara | Print | # | ^Sedma od devet
- Prva, kako je danas bilo u vrtiću?
- Dobro.
- A što ste danas radili?
- Ne bih razgovarala o tome.
'Ne bih razgovarala o tome'.
To je standardni odgovor kojeg dobijem od svoje starije gospođice gotovo svaki put kad joj postavim pitanje vezano uz aktivnosti u vrtiću.
Kažu mi mame curica iz njene vrtićke grupe da i one izbjegavaju odgovor na to pitanje.
Organizirale su se u zavjeru šutnje.
Omerta.
I zato mi, osim čitanja znakova između redova kroz igru s Prvom, preostaje samo jedan pouzdan izvor.
Tete.
Kad dođete po dijete u vrtić ne možete realno očekivati da će vam puno toga stići reći. Nije, naime, zgodno pričati s jednom radoznalom mamom dok vam se jedno dijete vješa oko noge, drugo vas vuče za rub suknje, treće tamo negdje u dnu prostorije vrišti 'tetaaaaaa, Laaaaara me je udaaaarilaaaa', a četvrto s drugog kraja prostorije doziva 'tetaaaaa, mooooram piškiiiitiiii'.
A uz to je tu i vaše dijete koje neke stvari možda ne bi trebalo čuti.
Zato postoje individualne konzultacije.
Jednom na semestar imate priliku, kao roditelj (ili par roditelja) sjesti na samo, bez vlastitog djeteta i bez tuđe djece, na otprilike pola sata i popričati o svom djetetu.
O tome kako provodi dane u vrtiću.
Kako se ponaša.
Kako jede.
Kako spava.
Kakav odnos ima prema tetama. Sluša li ih.
Kakav odnos ima prema drugoj djeci.
Čime se voli igrati.
O čemu god želite.
Možete sami predložiti temu, ali ne morate.
Sve prolazi i sve je dobro.
Do sad je u vrtiću od Prve to funkcioniralo tako da je na oglasnoj ploči njene grupe, na hodniku ispred vrata, bio papir s isprintanim datumima, a vi ste upisali ime i prezime svog djeteta uz onaj datum konzultacija koji vam najviše odgovara.
Pitam neki dan tetu kad će staviti popis za ovaj semestar jer vidim da ga još nema. I veli mi ona:
- E, ne može, sad organiziramo konzultacije na drugi način.
'Drugi način' znači da vi kao roditelj konspirativno priđete teti, šapnete joj u uho da želite individualne konzultacije za vaše dijete, onda ona krajnje diskretno pogleda u svoju supertajnu bilježnicu je li taj termin slobodan pa vam odgovori može li. I onda se supertajno dogovorite za supetajni sastanak.
Jer nitko ne smije znati da ste vi otišli u vrtić i razgovarali o vašem djetetu s njegovom tetom.
Jer je to povreda djetetova privatnosti.
Jer 'dž-di-pi-ar'.
Jer... glupost.
I prije uvođenja GDPR-a bilo mi je kristalno jasno da nije baš pametno svakom manijaku dozvoliti slobodan prilaz svom djetetu i nuditi mu na pladnju informacije o njemu.
Zato, recimo, smatram dobrom ideju da se tetama u vrtiću preda popis osoba koje mogu vidjeti vaše dijete u vrtiću i podignuti ga iz njega.
I zato nikad javno nisam napisala u koji točno vrtić Prva ide.
Ali... spomenuti da ona baš taj i taj dan ima individualne konzultacije, i to pred samim vratima njene vrtićke prostorije, u vrtiću u koji se ionako ulazi pomoću šifre?
Od koga je tu točno skrivamo?
Od druge djece u grupi koja su ionako nepismena i ne znaju pročitati što piše na toj oglasnoj ploči?
Od njihovih roditelja? Jer oni, kao, inače nemaju pojma tko je ona i neće čuti od svoje djece da je 'mama od Prve danas došla u vrtić i ušla s tetom u onu sobu?'
Dajte, molim vas.
Također sam, u superkonspirativnoj atmosferi, morala potpisati da pristajem da se njeno ime i prezime vidi na eventualnim njenim crtežima koje će objesiti na zid.
Naravno da želim da se vidi. Ako napravi nešto lijepo, njome se ponosim. Želim da se to istakne.
Na zidu vrtića, pored ulaza, popis upisane djece ove školske godine. Nema više imena i prezimena. Samo nekakvi kodovi. I sad već znam, kad se Druga upiše, neće joj na zidu pisati ime i prezime već nešto poput H-31987/6.
I Prva, kažu mi, isto sad ima svoj tajni kod.
Da ne bi slučajno za nju saznali oni koji je ionako već znaju.
Oni koji je pozdravljaju nasred ulice pitanjem: 'Ej, Prva, di si?' Jer su je već upoznali u vrtiću, kad su kupili svoju djecu iz njega, ili zato jer su dio osoblja.
Jedan tata je stajao pored mene dok sam slušala novine o GDPR-u vezane uz individualne konzultacije. U šali je predložio da se vrtić ukopa 20 metara ispod zemlje kako mu nitko ne bi mogao doznati lokaciju. Usput smo došli i do zaključka da je vrag odnio šalu i da uskoro neće biti dobro ni svoje dijete zazvati njegovim pravim imenom.
I zato sam poviknula:
- Sedma od devet, hajde, idemo kući!
Oznake: odgoj djece, vrtić, gdpr, privatnost
01.10.2018. u 20:34 | 1 Komentara | Print | # | ^