Mali veliki problemi
Prva je prije nekih sat vremena otvorila ormar u hodniku, iz njega izvukla jednu kapu i stavila je na glavu. Kapa joj je bila prevelika pa joj je pala preko očiju.
- Mama, možeš li mi staviti ovu kapu da mi stoji kako treba? - zatražila je moju pomoć.
- Ne mogu, Prva. Ova kapa ti je prevelika.
Udri u plač.
Neutješni.
- Ali kaaaaaaakoooo ćuuuu ondaaaa biti šmiiiiinkeeeeriiiica?
I što na to odgovoriti? Dijete plače i istinski je nesretno, a ja u sebi pucam od smijeha. Sjećam se još iz vlastitog djetinjstva - jedna od najgorih stvari koje možete napraviti djetetu jest ismijavati njegove probleme, ma koliko oni trivijalni bili iz vaše perspektive. Njemu su ti problemi stvarni i doživljava ih vrlo duboko.
Zato sam suzdržala smijeh i, ne znajući odgovoriti izravno na njeno pitanje, postavila sam njoj jedno:
- A znaš li ti, Prva, što je to šminkerica?
- Pa to je kad staviš dobar šešir na glavu - ona brka pojmove 'šešir' i 'kapa'. - I kad imaš dobre cipele.
- A ti voliš imati dobre cipele?
- Daaaaaa. Ja o-bo-ža-vam cipele.
Što da velim, žensko i u duši, ne samo izgledom. Jednog dana će jednog jadnika jako namučiti. Ali ajde, barem je večeras otišla spavati dobre volje. Ulogu dežurne kužne šminkerice je, naime, preuzela njena plišana Minnie Mouse kojoj je uspjela navući svoje 'baletne' papučice. Tako je Minnie ispala 'jako fora' i jedan 'first world problem' je uspješno riješen.
Takve gluposti se događaju kad imate dijete od tri godine. Problem izbije niodkuda, poput oluje koja se iznenada nadvije nad to tog trenutka potpuno mirnim morem.
Jučer ujutro je, recimo, digla frku oko jednog svog plišanog lavića. Odlučila ga je uzeti u vrtić. Ne smiju unositi svoje igračke u samu vrtićku prostoriju jer nastane frka kad se neka od tih igračaka izgubi - a tete nemaju ni vremena ni volje paziti na svačiju osobnu igračku - pa pristaje takvo što nositi do svog garderobnog ormarića. Lavić je s nama krenuo na put, a onda odjednom frka:
- Ajme, mama, moraš ga popraaaaaavitiiiii?
- A što s njim nije u redu?
- Vidi kako mu ovo viri, otkini to. - shvatila sam da laviću na prsima viri jedan končić. Pokušala sam ga otkinuti prstima ali nisam uspjela pa sam joj zato odgovorila:
- Prva, dušo, ne mogu to sad otkinuti prstima. Kad se lavić vrati kući, to ćemo odrezati škarama i sve će biti u redu.
- Ali maaaamaaaaa...
- Morat ćeš se strpjeti do popodne.
- Ali vratimooooo se doooooma!
- Ne. Popodne.
Prilično sam sigurna da bih dobila drama queen ispad da je nisam nekako uspjela podsjetiti da je vrijeme da se sabere i krene jer će inače zakasniti na doručak u vrtiću.
Nevjerojatno ali to pali.
Doručak u vrtiću je važan.
Jer je tamo ekipa.
Oni je čekaju.
Zato je požurila i pristala da se problem s lavićem riješi nakon vrtića.
Tako je i bilo.
Problem mogu biti i 'mrvice' koje plivaju u juhi (komadići peršina ili mrkve).
Pogrešno pokrivanje dekicom.
Mlijeko u krivoj šalici.
Šešir koji ne paše na haljinu.
Da mi je netko ovakve stvari spomenuo prije no što sam postala mama, za takvo dijete bih, bez trenutka razmišljanja, rekla da je razmaženo.
Danas razumijem bolje.
Njen svijet je malen pa su stoga i njeni problemi maleni.
Ali njoj su veliki.
Nekako vjerujem da na meni nije da je uvjeravam u beznačajnost njenih problema.
Ne mislim ni da je dobro poticati dramljenje.
Ali zato mislim da je dobro pomoći joj da svoje male-velike probleme riješi.
Sama. Kad god je to moguće.
Vjerujem da tako gradi samopouzdanje. Vjeru u sebe i svoju sposobnost rješavanja problema.
Neki dan je, recimo, počela lagano očajavati nad komadom mesa na tanjuru.
- Ne mogu to jesti. Ti mi izreži.
Kako je za svoje godine već iznenađujuće vješta s nožem, odbila sam.
- Možeš to meso narezati sama. Samo polako, ne žuri i vidjet ćeš, uspjet ćeš.
- Ali ne moooguuuuu...
- Kako znaš da ne možeš ako ne pokušaš?
- Ma neeee mooooguuuu.
- Pitam te: znaš li da ne možeš ako ne pokušaš?
- Ne.
- Onda?
Razrezala je meso. Polako i malo nespretno ali konačan rezultat je bio zadovoljavajući.
I ona je bila zadovoljna sobom.
Jedan mali-veliki problem je riješen.
Tijekom njenog života bit će još mnogo takvih problema.
S vremenom će mali-veliki problemi postati veliki-veliki problemi.
Nadam se da će do onda naučiti da se sa svakim od njih može uhvatiti u koštac i, ako ga već ne može riješiti, da se može njime nositi.
Sama.
Ne spadam u one 'pusti sine, mama će' mame.
Spadam u 'kćeri, ti to možeš' mame.
Već sad vidim, jedna riječ ohrabrenja, izrečena na pravi način, može učiniti čuda.
Pomaže joj da otkrije sebe i svoje sposobnosti.
Da prijeđe do tad nezamislive granice.
I kad ja jednog dana ne budem tu.
Oznake: odgoj djece
24.10.2018. u 21:48 | 1 Komentara | Print | # | ^