Moja mala teoretičarka zavjere
Neki dan smo Prvu vodili u zoološki vrt. Dugo nismo bili pa se zaželjela. Vjerovali ili ne, ona od svega tamo najviše voli gledati zmije i krokodile. Ajde, za krokodila mi je jasno - podsjeća je na Tik Tak Kroka iz crtića Jan i nigdjezemski pirati ali da me ubijete ne razumijem zašto su joj zmije tako fora. Ali eto, jesu.
Taj mali izlet bio bi predivan da na nismo, već kod samog ulaza, naišli na štand s đinđama na kojem se, između ostalog, prodavala figurica Owlette. Ako imate klinku moje dobi, onda vjerojatno znate tko je Owlette. Ako i ne znate,nije bitno. Lik iz jednog Disneyevog crtića koji vas trenutno promatra s polica svih dućana koji prodaju dječje igračke. Curica u kostimu sove. Dječja super-junakinja.
- AULEEEEET! - uskliknula je Prva s ushitom na razini kokošaste američke tinejdžerice koja je upravo postala kraljicom maturalne večeri.
- O, ne - izgovorili smo muž i ja u isto vrijeme i pogledali se.
Nekako smo je uspjeli uvjeriti da smo u zoološki došli gledati životinje, a ne kupovati figurice iz crtića. Prihvatila je to.
Barem smo tako naivno pomislili.
Posjet zoološkom trajao je neka tri sata, a tijekog tog razdoblja Prva je otprilike svake tri minute ponavljala kako želi da joj kupimo Owlette. Na primjer:
- Vidi, Prva, koje su ono fora životinje s prugama?
- To su zebre, mama. A sad idemo kupiti Owlette.
Ili:
- Prva, zlato, vidi što rade ovi tuljani!
- Igraju se loptom. A sad idemo kupiti Owlette.
Ili:
- Napravit ćemo malu pauzu i pojesti sladoled. Tko je za?
- Ja! Ja! Ja! A onda idemo kupiti Owlette!
Uglavnom, upilila nas je s Owlette gore nego vegan s nabijanjem krivnje mesožederima.
I uspjela je. Nda, znam da smo povukli pedagodiški potpuno pogrešan potez ali da su svi roditelji savršeni djeca im ne bi odrastala u ljude kao što su Plenković i Kušćević. Ovako se tješim da smo samo dio šireg, nesavršenog kluba.
Uglavnom, kupili smo joj Owlette. U šoping centru blizu kuće, na karticu.
Oduševila se. Ako ništa drugo,to dijete zbilja cijeni kad joj nešto kupiš i to nedvosmisleno pokazuje. Uzela je svoju omiljenu malu junakinju i odmah se krenula igrati njome. I sve je bilo super.
Do dva dana kasnije.
Ujutro sam joj pomagala spremiti se za vrtić istovremeno pokušavajući dojiti Drugu koja nekako ima talent očajnički tražiti cicu baš onda kad imam najviše problema oko Prve. Za razliku od nekih drugih jutara kad se natežemo oko odjeće, obuće i frizure - pa onda dobijem ogorčeno 'ali ne mogu OVAKVA u vrtić!' - ovog puta je sve išlo vrlo glatko. Odjenula se, obula, popila svoju uobičajenu šalicu jutarnjeg mlijeka te upitala:
- Mama, mogu li se, prije nego odemo u vrtić, ovdje malo poigrati s Owlette?
- Može, dušo.
A onda... šok. Udri u plač, ko kišna godina.
- Maaaaamaaaaaaa, Owlette je pokvaaaaaaaareeeeenaaaa! Popravi je!
- Pa kako to? Daj da vidim što nije u redu...
- Ruka joj se kliiiimaaaa!
Pogledala sam ruku. Može njima mahati naprijed-nazad, dignuti ih u zrak, držati ih uz tijelo ili ih odmaknuti od tijela, poput krila ptice.
Ovo posljednje pokazalo se kobnim.
- Vidiš? Ova ruka joj se kliiiimaaaa!
- Prva, zlato, njoj se ruka ne klima. Ona samo širi svoje ruke, kao što to možemo i mi...
- Ali neeeee.... kliiiimaaaaa seeeee!
- Ma ne klima se. Pogledaj... - raširila sam ruke - vidiš kako ja sad širim ruke? A? Vidiš li?
- Mmmdaaa...
- Evo, pogledaj! I tvoja sekica sad tako drži ruke - mislila sam da ću profitirati time što je Druga upravo na isti način raširila svoje ručice odmarajući pored nas - Ajde sad i ti tako stavi ruke. Kao ptica. Kao sovica!
Raširila je ruka, a ja sam je pogledala onim 'eureka' pogledom koji je trebao reći: 'Sad smo riješili ogroman misterij i sad je sve dobro.' A kad tamo...
Novi prolom suza i:
- Ali klima seeeeeeeeee...
Očajnički sam se trudila objasniti joj da se ruka lutkice ne klima i da je potpuno normalno da je može, kao i onu drugu, odmaknuti od tijela.
Onda sam pozvala muža, koji je u tom trenutku također bio kod kuće, u pomoć. Pokušao je i on.
- Dušo, tvoja Owlette radi savršeno. Ništa ne treba popraviti.
Zaboravite.
'Ruka se klima' i gotovo.
Zabrijala je na to ko teoretičari zavjera na chemtrailse ili HAARP. Što se više trudiš prezentirati racionalne argumente, to ih ona sve strastvenije odbija. I nervira se.
Na putu do vrtića šutjela je cijelo vrijeme.
Nadurena jer joj ne želimo 'popraviti' njenu voljenu Owlette.
Kad smo stigle pred vrata, uputila mi je ove riječi:
- Okreni se i idi. Ja danas ne idem doma. Ostajem u vrtiću.
Odlučila je ne imati posla s izdajnicima koji joj u lice lažu da je s njenom igračkom sve u redu, a nije, i koji su joj hladnokrvno odbili pružiti pomoć. U tom trenutku bili smo joj valjda najgori roditelji na svijetu.
- Da onda ne dođem po tebe danas popodne? - podbola sam je.
- Kako hoćeš. Ostat ću ovdje ili idem baki - nije se dala. - Ona će mi možda HTJETI popraviti moju Owlette.
- Ali, ona nije pokvar...
Nije imalo smisla. Otišla je uvrijeđena.
Srećom, smirila se do popodneva kad sam došla po nju pa se nismo morale natezati oko toga gdje će mlada dama dalje živjeti. Taman kad sam pomislila da je konačno sve u redu veli ona meni:
- A Owlette? Hoćemo li je sad popraviti?
I tada sam odlučila toj priči dati još jednu šansu no ovaj put bez suvišnih objašnjenja, bez pokušaja uvjeravanja, bez moljakanja i bez straha hoće li shvatiti. Samo sam rekla:
- Ne. Nećemo. S njom je sve u redu.
- Dobro, mama.
U glasu sam joj, prvi put od kako je ta njena fiksacija 'popravkom' krenula, osjetila prihvaćanje. Od onda više ne spominjemo popravke...
Oznake: igra, odgoj djece
16.10.2018. u 21:44 | 1 Komentara | Print | # | ^