U mom kvartu se jednom mjesečno organiziraju tzv. susreti za potporu dojenju. Nije da na njima fakat morate tražiti potporu za dojenje svog djeteta.
Ne morate, zapravo, o dojenju pričati uopće.
Ako ćemo iskreno, to je prilika za mjesečni babinjak na kojem se možete istračati, pohvaliti se svojim bebačem i eventualno paničiti ako vam se čini da nije dobio dovoljno na težini od prošlog susreta.
Sve skupa, simpatično.
Išla sam na to i s Prvom, sad idem s Drugom. Ipak, ono što sam čula neki dan me je lagašno prenerazilo.
Jedna mama, čiji sinčić je sad već blizu prvog rođendana, mrtvo hladno postavila je ovo pitanje patronažnoj sestri koja te susrete vodi:
- Ej, znaš li kako mogu smuljati papire da mi produže porodiljski?
Da se razumijemo, njeno dijete - koje sam tamo imala priliku vidjeti svojim očima - zdravo je ko dren. Ni trunka sumnje u nekakve probleme u razvoju. Ali eto, njoj se 'baš ne ide raditi'.
Očekivala sam da će njen zahtjev izazvati opće negodovanje.
Što da velim, ispala sam naivna poput Generalićeve slike.
Naišlo je na odobravanje.
Štoviše, doznala sam da je od njih desetak tamo njih pet tu opciju produljenja porodiljskog bez realnih razloga već koristilo.
- Fizioterapeutkinja me je pitala bi li ja išla na posao i kad sam ja rekla da ne bih, poparala je papir i rekla: 'Evo, sad ćemo vam tu napisati da ima teži poremećaj....' - pohvalila se jedna koja je taj put bila na susretu sa svojim već drugim djetetom. Ovaj mali trik upalio joj je s prvim.
Da se, navodno, smuljati i komisiju. Ono, 'gdje ima volje, ima i načina'. Gdje se male ruke slože...
Ispalo je da sam i ja, da sam bila 'pametnija', mogla to isto napraviti s Prvom, i to samo zato jer ju je njen pedijatar, inače malo stariji samozatajan gospodin koji uz to puše i na hladno, poslao na vježbice jer se pinkicu previše grbila pri sjedenju kad je imala oko šest, sedam mjeseci.
Meni takvo što nije palo na pamet.
Nekako sam naivno mislila da porodiljski produljuju samo žene s čijom djecom nešto fakat nije u redu, fizički ili mentalno. Ili oboje.
I bilo mi je tako žao tih jadnih žena i te njihove dječice.
A onda.... bum! Shvatiš da se ne vara samo u trudnoći, kad se ide na famozno 'čuvanje' jer si se u uredu porezao na papir već i poslije, kad je vrijeme da se vratiš nazad na posao.
I onda ćemo se čudom čuditi zašto u zdravstvu nema love.
Za one kojima djeca STVARNO imaju problema.
Za sve one koji su mjesecima na listama čekanja.
Za one kojima je život u pitanju.
Ali eto, takvo varanje sustava smatra se prihvatljivim. Veli mi malo prije jedna 'pa ja podržavam da varaju, u interesu je djeteta da bude što dulje doma s majkom.'
Uz rizik da ću sad ispasti nemajka, reći ću da nisam baš sigurna u to.
Evo, Prva je početkom rujna ove godine krenula u prvu godinu vrtićke grupe. Do tad je bila u istoj ustanovi, ali u jasličkom dijelu. U njenu grupu došlo je nekoliko djece koja do tog trenutka nisu imala nikakvog vrtićkog iskustva. Pitala sam neki dan tetu kako su se male pridošlice snašle. Odgovorila mi je:
- Prilično teško.
Potvrdila mi se sumnja. Što dijete kasnije krene u vrtić, to se teže na njega prilagođava. Teže prihvaća odvajanje od roditelja.
Možda će se netko zapitati: 'A čemu uopće to odvajanje?'
Pa... do njega kad tad neminovno dolazi. Ako ništa drugo, kad dijete krene u školu. Pokušavam zamisliti kako bi se Prva i Druga snašle u razredu prepunom klinaca koji su se već međusobno skompali i stvorili svoje male klike, bez ikakvog vrtićkog iskustva i bez istinskog znanja o socijalizaciji.
Da, socijalizacija je ključna.
Socijalizacija bez vtića funkcionira ako odrastate u okolini u kojoj hrpa djece ne ide u vrtić pa se druže zajedno u parkiću, na ulici, u okolnom šumarku, na plaži... Ali da je Prva ostala sa mnom dulje doma, dogodilo bi se upravo to - bila bi sa mnom doma.
Nas dvije same.
Je, divno je meni kad smo nas dvije same i radimo razne 'ženske stvari'.
Kad je učim peći kruh.
Skuhati juhu.
Pročitati prvih pet rečenica Snjeguljice.
Nacrtati krug.
Koristiti miš na računalu.
Prepoznati uvodni dio Mozartove Male noćne muzike.
Ali ona treba i društvo svojih vršnjaka. Treba i sustav koji funkcionira mimo obitelji, jer joj je to neka vrsta uvoda u svijet i njegova ne uvijek milostiva pravila. Nikoga se ne može, i ne smije, zauvijek štititi od vanjskog svijeta i izazova koje donosi. Posebno ne na uštrb onih koji nemaju izbora.
Post je objavljen 16.10.2018. u 21:44 sati.