Varanje zdravstvenog sustava
U mom kvartu se jednom mjesečno organiziraju tzv. susreti za potporu dojenju. Nije da na njima fakat morate tražiti potporu za dojenje svog djeteta.
Ne morate, zapravo, o dojenju pričati uopće.
Ako ćemo iskreno, to je prilika za mjesečni babinjak na kojem se možete istračati, pohvaliti se svojim bebačem i eventualno paničiti ako vam se čini da nije dobio dovoljno na težini od prošlog susreta.
Sve skupa, simpatično.
Išla sam na to i s Prvom, sad idem s Drugom. Ipak, ono što sam čula neki dan me je lagašno prenerazilo.
Jedna mama, čiji sinčić je sad već blizu prvog rođendana, mrtvo hladno postavila je ovo pitanje patronažnoj sestri koja te susrete vodi:
- Ej, znaš li kako mogu smuljati papire da mi produže porodiljski?
Da se razumijemo, njeno dijete - koje sam tamo imala priliku vidjeti svojim očima - zdravo je ko dren. Ni trunka sumnje u nekakve probleme u razvoju. Ali eto, njoj se 'baš ne ide raditi'.
Očekivala sam da će njen zahtjev izazvati opće negodovanje.
Što da velim, ispala sam naivna poput Generalićeve slike.
Naišlo je na odobravanje.
Štoviše, doznala sam da je od njih desetak tamo njih pet tu opciju produljenja porodiljskog bez realnih razloga već koristilo.
- Fizioterapeutkinja me je pitala bi li ja išla na posao i kad sam ja rekla da ne bih, poparala je papir i rekla: 'Evo, sad ćemo vam tu napisati da ima teži poremećaj....' - pohvalila se jedna koja je taj put bila na susretu sa svojim već drugim djetetom. Ovaj mali trik upalio joj je s prvim.
Da se, navodno, smuljati i komisiju. Ono, 'gdje ima volje, ima i načina'. Gdje se male ruke slože...
Ispalo je da sam i ja, da sam bila 'pametnija', mogla to isto napraviti s Prvom, i to samo zato jer ju je njen pedijatar, inače malo stariji samozatajan gospodin koji uz to puše i na hladno, poslao na vježbice jer se pinkicu previše grbila pri sjedenju kad je imala oko šest, sedam mjeseci.
Meni takvo što nije palo na pamet.
Nekako sam naivno mislila da porodiljski produljuju samo žene s čijom djecom nešto fakat nije u redu, fizički ili mentalno. Ili oboje.
I bilo mi je tako žao tih jadnih žena i te njihove dječice.
A onda.... bum! Shvatiš da se ne vara samo u trudnoći, kad se ide na famozno 'čuvanje' jer si se u uredu porezao na papir već i poslije, kad je vrijeme da se vratiš nazad na posao.
I onda ćemo se čudom čuditi zašto u zdravstvu nema love.
Za one kojima djeca STVARNO imaju problema.
Za sve one koji su mjesecima na listama čekanja.
Za one kojima je život u pitanju.
Ali eto, takvo varanje sustava smatra se prihvatljivim. Veli mi malo prije jedna 'pa ja podržavam da varaju, u interesu je djeteta da bude što dulje doma s majkom.'
Uz rizik da ću sad ispasti nemajka, reći ću da nisam baš sigurna u to.
Evo, Prva je početkom rujna ove godine krenula u prvu godinu vrtićke grupe. Do tad je bila u istoj ustanovi, ali u jasličkom dijelu. U njenu grupu došlo je nekoliko djece koja do tog trenutka nisu imala nikakvog vrtićkog iskustva. Pitala sam neki dan tetu kako su se male pridošlice snašle. Odgovorila mi je:
- Prilično teško.
Potvrdila mi se sumnja. Što dijete kasnije krene u vrtić, to se teže na njega prilagođava. Teže prihvaća odvajanje od roditelja.
Možda će se netko zapitati: 'A čemu uopće to odvajanje?'
Pa... do njega kad tad neminovno dolazi. Ako ništa drugo, kad dijete krene u školu. Pokušavam zamisliti kako bi se Prva i Druga snašle u razredu prepunom klinaca koji su se već međusobno skompali i stvorili svoje male klike, bez ikakvog vrtićkog iskustva i bez istinskog znanja o socijalizaciji.
Da, socijalizacija je ključna.
Socijalizacija bez vtića funkcionira ako odrastate u okolini u kojoj hrpa djece ne ide u vrtić pa se druže zajedno u parkiću, na ulici, u okolnom šumarku, na plaži... Ali da je Prva ostala sa mnom dulje doma, dogodilo bi se upravo to - bila bi sa mnom doma.
Nas dvije same.
Je, divno je meni kad smo nas dvije same i radimo razne 'ženske stvari'.
Kad je učim peći kruh.
Skuhati juhu.
Pročitati prvih pet rečenica Snjeguljice.
Nacrtati krug.
Koristiti miš na računalu.
Prepoznati uvodni dio Mozartove Male noćne muzike.
Ali ona treba i društvo svojih vršnjaka. Treba i sustav koji funkcionira mimo obitelji, jer joj je to neka vrsta uvoda u svijet i njegova ne uvijek milostiva pravila. Nikoga se ne može, i ne smije, zauvijek štititi od vanjskog svijeta i izazova koje donosi. Posebno ne na uštrb onih koji nemaju izbora.
Oznake: porodiljni dopust, zdravstveni sustav
16.10.2018. u 21:44 | 6 Komentara | Print | # | ^Izazovi prvog i drugog porodiljskog
S Prvom sam provela doma, na porodiljskom, ravno 13 mjeseci. Zakonski obveznih 28 dana i onda još godinu dana njenog života, do isteka porodiljskog.
Rekli su mi da će mi vrijeme proletjeti poput munje.
Nisam vjerovala.
Bila sam u krivu.
Doista je proletjelo poput munje.
Prvo si u inicijalnom (pozitivnom) šoku jer ti dolazi iz guzice u glavu da si se zbilja uspjela razmnožiti. Da imaš dijete i da je to dijete tu, pored tebe, da se moraš brinuti o njemu, i da ćeš to morati raditi još neko vrijeme. Da to nije dosadna knjiga koju možeš odložiti sa strane ili loše proveden kulinarski eksperiment za kojim ćeš povući vodu u WC školjki.
Dijete. Sada i tu. Cijelo vrijeme. I traži cicu i promjenu pelene. Barem sedam, osam puta dnevno. Plus presvlačenje, maženje, higijena djeteta, osobna higijena, osobne nutritivne potrebe, održavanje stana... Dok se u svemu tome snađeš i dok sve posložiš prođe neko vrijeme. Ni ne okreneš se, a beba ti se od malene pinkice koja ne zna dizati glavu u trbušnom položaju pretvara u vragolanku koja puzi po stanu iznenađujuće velikom brzinom.
Pokretna je.
Uh, hoće li zabiti prste u utičnicu?
Hoće li uspjeti dosegnuti ladicu s noževima?
Hoće li razbiti tanjure?
Što ako ode iza televizora i tamo krene dirati kablove?
Jao, baca odjeću iz ormara u sobi!
Ajme, juha mi je išla preko...
Kad sam prvi put bila na porodiljskom, trebalo mi je neko vrijeme da se snađem. Da uskladim obveze koje imam prema Prvoj i one koje imam prema vlastitom domu i prema sebi samoj.
Nije uvijek išlo lako. Najteže mi je bilo isključiti čip u glavi koji je, od kako znam za sebe, govorio da sve moram obavljati po unaprijed ustaljenom, vrlo preciznom rasporedu i da jednu aktivnost ne smijem početi dok ne okončam onu prethodnu.
Da, ja sam dosadna osoba.
Ziheraš.
Ja planiram.
Procjenjujem vrijeme koje mi je potrebno za nešto uraditi.
I osjećam se dobro samo kad sam uljuljkana u sigurnost unaprijed ustaljenog protokola. Onog kojeg sam ja osmislila. Programirala na minutu.
Sve to palo je u vodu kad nam se pridružila Prva, unatoč tome što je se nikad nije moglo okarakterizirati kao zahtjevnu bebu, čak naprotiv. Vjerujem da bi mnogi poželjeli imati tako jednostavnu bebu kao što je bila ona. Razvoj je išao strogo po pe-esu, dojila se uglavnom u pravilnim razmacima, prijelaz na krutu hranu išao je frapantno jednostavno, nije odbijala namirnice, nije imala alergijsku reakciju ni na jednu, izbijanje zuba skoro pa nismo osjetili, nije imala grčeve, bez problema je spavala prvo u zipki na ljuljanje, a onda u kinderbetu...
A ipak, sama činjenica da je tu ipak je poremetila moj uljuljkani svijet. Kad me ljudi pitaju što mi je bio najveći izazov, odgovaram:
- Prihvatiti da su planovi tu da bi ti se život nasmijao u lice.
Prihvatiti da ću ručak morati početi kuhati u 9 ujutro, a ne u podne kako sam planirala.
Prihvatiti da ću dio tog ručak dovršiti do 9:15, da ću ga raditi u etapama i da će biti gotov negdje iza 16 sati.
Prihvatiti da ne mogu oprati sve prozore odjednom. Da će staklena stijena ostati oprana do pola i onda biti na čekanju.
Prihvatiti da će cvijeće na terasi biti zaliveno tek iza ponoći.
Prihvatiti da taj tjedan ne mogu frizeru ili dogovoriti redovan servis automobila.
Prihvatiti da mnogo toga neće biti onako kako bih htjela.
Da ću puno puta morati prekinuti to što radim. Odgoditi. Izmijeniti. Otkazati permanentno.
Kad ste planer i ziheraš u srcu, to vam je teško.
Ali s vremenom uspijete. Kad sam našla mir u glavi i shvatila da se stvari mogu raditi u etapama i da me malo improvizacije neće ubiti, krenulo je dobro i nestalo je unutarnje nervoze. U međuvremenu stečeno iskustvo s bebom također je pomoglo i tako je ostatak mog porodiljskog postao daleko lakši. Gušt, štoviše.
A onda je došlo vrijeme povratka na posao. Očekivala sam da će mi tu biti najteže ponovno se naviknuti na poslovne obveze od kojih sam bila oslobođena punih 13 mjeseci.
Opet sam se prevarila.
Za naviknuti se na to što od mene očekuju na poslu trebao mi je ravno jedan dan. Ušla sam u kolotečinu puno brže no što sam mislila.
Ono što je bio problem bilo je naviknuti se da stvari sada drukčije funkcioniraju - kod kuće.
Super je bilo to što sam ja napravila taj famozni klik u glavi koji je ubio naci-organizatora koji sve planira i što sam se navikla, sad kad imam bebu, raditi stvari u etapama, polako. E, ali kuhati ručak tako da ga počneš kuhati u devet, a završiš u četiri i prati staklenu stjenu u osam etapa možeš samo ako si cijeli dan doma.
A ja više nisam bila cijeli dan doma.
Ja na put do posla i nazad trošim oko sat i pol dnevno. A sad je i Prvu trebalo kupiti iz vrtića pa je i to oduzimalo vrijeme.
Odjednom sam došla u situaciju da za sve one kućanske obveze za koje sam prije imala, ajmo reći, 12-14 sati dnevno, sada imam svega dva, tri sata. S time da u to trebam uvrstiti i 'quality time's Prvom.
Ajmo, nađi u glavi novi 'klik'... Prihvati da jednostavno sve ne stigneš. I ne nerviraj se...
Uglavnom, dok sam ja to sve posložila, prvi porodiljni je prošao.
Sada sam na drugom. Ne treba biti genij da shvatite da je oko dvije klinke više posla nego oko jedne. Bez obzira na to, ovaj put je lakše. Ne samo što bolje znam što i kako treba raditi jer sam sve to već jednom prošla već imam i više vremena za sebe. Pa tako recimo pišem ovaj blog.
Kad se drugi put na porodiljnom, nekako se opustite i manje brinete o stvarima, u tome je kvaka. I zapravo vam je on divna prilika da popravite sve ono što ste uprskali prvi put.
Ili ste mislili da ste uprskali, a zapravo niste, samo ste se opterećivali glupostima.
Drugi put se manje opterećujete.
Divota.
Idem iskoristiti ovo vrijeme najbolje što mogu.
Oznake: porodiljni dopust
10.09.2018. u 13:26 | 1 Komentara | Print | # | ^Drugo stanje
Ponekad vam netko nešto kaže, ili netko nešto napravi, a vi na to ostanete paf. Recimo, svi smo kolektivno ostali paf kad je Sanader dao ostavku. Ili ono kad je Grčka postala europski prvak u nogometu. Ja sam nedavno ostalo paf kad sam čula da babica u rodilištu gdje sam donijela na svijet Drugu ljutito kori drugu rodilju jer je rekla da je radila do zadnjeg mjeseca trudnoće. Odnosno, da je prestala raditi 28 dana prije predviđenog termina poroda, što je krajnji zakonski rok.
Da. Babica. U rodilištu. Ljuta jer je mlada, zdrava žena, s inače urednom trudnoćom, radila do kraja. Jer se je 'trebala čuvati'. Ako se ona sa svojih 28 i savršenom anamnezom trebala čuvati, onda sam valjda ja sa svoje 44 trebala trudnoću provesti u hermetičkom balonu. Sreća moja da se nisam povjerila toj nabrijanoj babici pa tako nikad nije doznala da sam i ja radila do zakonskog roka. Možda bi pokrenula postupak oduzimanja Druge zbog moje nebrige i nehaja, tko zna.
U lijepoj našoj je nekako običaj da žena ode na to famozno 'čuvanje' otprilike pet minuta nakon začeća. Ajde, razumijem da to rade one koji imaju objektivno riskantne poslove. Recimo, nekakav naporan fizički rad gdje puno stojite ili dižete teret, rad s opasnim kemikalijama, rad s rentgenom i slično. Ali, evo, ja radimo u uredu. Veći dio svog radnog vremena provodim sjedeći i tipkajući na računalu. Što bih radila da sam ranije ostala doma? Većinom vremena vjerojatno bih sjedila. Sjedila ja doma ili u uredu, u čemu je razlika? Ah, da, u tome što sam u uredu ipak okružena grupom ljudi koji mogu po potrebi intervenirati ako nešto krene po zlu. Koga ću tražiti pomoć kod kuće, dok mi je muž na poslu, a starije dijete u vrtiću? Mačku? Je, inteligentnija je čak i od nekih ljudi koje znam ali, eto, ne zna voziti i nema love za taksi.
Općenito je ta priča s 'čuvanjem', prvo trudnice, a potom i rodilje, kod nas poprimila razmjere opće paranoje. Osobno primjećujem da dušebrižnice (da, obično su to žene) do stanja hiperventiliranja dovodi kad kažete da u takvom stanju vozite auto. Meni od kuće do posla javnim prijevozom treba više od sat vremena, što uključuje prvo tiskanje u busu, a potom u tramvaju – u kojima vam se, usput rečeno, ama baš nitko neće ustati naprosto zato jer imate trudnički trbuh – te hodanje. Autom mi treba nekih pola sata. Pritom sjedim zavaljena u udobno sjedalo, nitko me ne gura, nisam u opasnosti da će nečiji lakat, kišobran ili torba tresnuti moj trbuh, a i ne davi me smrad tuđeg znoja. Jasno, na posao sam, tijekom trudnoće, uvijek išla autom. E, ali to je, u očima dušebrižnica 'sigurno' jer me ipak netko drugi vozi, a vožnja auta nije jer se tu 'previše umaram'.
Sad sam doma s novorođenčetom. Ne treba vam doktorat iz atomske fizike da shvatite da je novorođenčad svako malo na cici. Što znači da ako ste novopečena mama i morate nešto obaviti izvan kuće – recimo, odvesti starije dijete u vrtić ili otići po njega, ili kupiti nešto za jelo – morate to obaviti brzo. 'Brzo' znači 'autom'. Da ne spominjem da mirna vožnja automobilom po kvartu sigurno manje umara od hodanja i nošenja vrećica iz dućana po ljetnoj sparini. E, ali 'auto je opasan'. Ko da, bokte, hvatam brzinski rekord na Nuerbugringu. S povezom preko očiju.
Ako ne tretirate svoju trudnoću i babinje kao bolest, nešto s vama nije u redu. Zajebavate se previše. Nemarni ste prema vlastitom zdravlju i prema djetetu. Ne bi trebali ni kuhati, ni prati suđe, ni obrisati prašinu, ni namjestiti krevet, ni nahraniti mačku. Ništa. Sve je to suviše opasno. Neka drugi rade za vas. Neka vas drugi dvore. Pitanje je samo: a tko su ti drugi? Muž koji radi? Kvragu, netko mora. Nemaju svi raspoloživ baka servis i ne pada svima lova s neba da bi mogli platiti nekakvu tetu koja će im počistiti. Ja, jedna sasvim obična mama, sve te stvari moram uraditi sama.
I ne žalim se. Mislim da je takvo što potpuno normalno. I mislim da je za svaku trudnicu, kao i rodilju, najbolje živjeti svoj život upravo tako – normalno. Jer biti mama nije nikakvo bolesno, poremećeno ili opasno stanje. Samo – drugo stanje.
Oznake: trudnoća, automobil, porodiljni dopust
26.07.2018. u 13:12 | 0 Komentara | Print | # | ^