S Prvom sam provela doma, na porodiljskom, ravno 13 mjeseci. Zakonski obveznih 28 dana i onda još godinu dana njenog života, do isteka porodiljskog.
Rekli su mi da će mi vrijeme proletjeti poput munje.
Nisam vjerovala.
Bila sam u krivu.
Doista je proletjelo poput munje.
Prvo si u inicijalnom (pozitivnom) šoku jer ti dolazi iz guzice u glavu da si se zbilja uspjela razmnožiti. Da imaš dijete i da je to dijete tu, pored tebe, da se moraš brinuti o njemu, i da ćeš to morati raditi još neko vrijeme. Da to nije dosadna knjiga koju možeš odložiti sa strane ili loše proveden kulinarski eksperiment za kojim ćeš povući vodu u WC školjki.
Dijete. Sada i tu. Cijelo vrijeme. I traži cicu i promjenu pelene. Barem sedam, osam puta dnevno. Plus presvlačenje, maženje, higijena djeteta, osobna higijena, osobne nutritivne potrebe, održavanje stana... Dok se u svemu tome snađeš i dok sve posložiš prođe neko vrijeme. Ni ne okreneš se, a beba ti se od malene pinkice koja ne zna dizati glavu u trbušnom položaju pretvara u vragolanku koja puzi po stanu iznenađujuće velikom brzinom.
Pokretna je.
Uh, hoće li zabiti prste u utičnicu?
Hoće li uspjeti dosegnuti ladicu s noževima?
Hoće li razbiti tanjure?
Što ako ode iza televizora i tamo krene dirati kablove?
Jao, baca odjeću iz ormara u sobi!
Ajme, juha mi je išla preko...
Kad sam prvi put bila na porodiljskom, trebalo mi je neko vrijeme da se snađem. Da uskladim obveze koje imam prema Prvoj i one koje imam prema vlastitom domu i prema sebi samoj.
Nije uvijek išlo lako. Najteže mi je bilo isključiti čip u glavi koji je, od kako znam za sebe, govorio da sve moram obavljati po unaprijed ustaljenom, vrlo preciznom rasporedu i da jednu aktivnost ne smijem početi dok ne okončam onu prethodnu.
Da, ja sam dosadna osoba.
Ziheraš.
Ja planiram.
Procjenjujem vrijeme koje mi je potrebno za nešto uraditi.
I osjećam se dobro samo kad sam uljuljkana u sigurnost unaprijed ustaljenog protokola. Onog kojeg sam ja osmislila. Programirala na minutu.
Sve to palo je u vodu kad nam se pridružila Prva, unatoč tome što je se nikad nije moglo okarakterizirati kao zahtjevnu bebu, čak naprotiv. Vjerujem da bi mnogi poželjeli imati tako jednostavnu bebu kao što je bila ona. Razvoj je išao strogo po pe-esu, dojila se uglavnom u pravilnim razmacima, prijelaz na krutu hranu išao je frapantno jednostavno, nije odbijala namirnice, nije imala alergijsku reakciju ni na jednu, izbijanje zuba skoro pa nismo osjetili, nije imala grčeve, bez problema je spavala prvo u zipki na ljuljanje, a onda u kinderbetu...
A ipak, sama činjenica da je tu ipak je poremetila moj uljuljkani svijet. Kad me ljudi pitaju što mi je bio najveći izazov, odgovaram:
- Prihvatiti da su planovi tu da bi ti se život nasmijao u lice.
Prihvatiti da ću ručak morati početi kuhati u 9 ujutro, a ne u podne kako sam planirala.
Prihvatiti da ću dio tog ručak dovršiti do 9:15, da ću ga raditi u etapama i da će biti gotov negdje iza 16 sati.
Prihvatiti da ne mogu oprati sve prozore odjednom. Da će staklena stijena ostati oprana do pola i onda biti na čekanju.
Prihvatiti da će cvijeće na terasi biti zaliveno tek iza ponoći.
Prihvatiti da taj tjedan ne mogu frizeru ili dogovoriti redovan servis automobila.
Prihvatiti da mnogo toga neće biti onako kako bih htjela.
Da ću puno puta morati prekinuti to što radim. Odgoditi. Izmijeniti. Otkazati permanentno.
Kad ste planer i ziheraš u srcu, to vam je teško.
Ali s vremenom uspijete. Kad sam našla mir u glavi i shvatila da se stvari mogu raditi u etapama i da me malo improvizacije neće ubiti, krenulo je dobro i nestalo je unutarnje nervoze. U međuvremenu stečeno iskustvo s bebom također je pomoglo i tako je ostatak mog porodiljskog postao daleko lakši. Gušt, štoviše.
A onda je došlo vrijeme povratka na posao. Očekivala sam da će mi tu biti najteže ponovno se naviknuti na poslovne obveze od kojih sam bila oslobođena punih 13 mjeseci.
Opet sam se prevarila.
Za naviknuti se na to što od mene očekuju na poslu trebao mi je ravno jedan dan. Ušla sam u kolotečinu puno brže no što sam mislila.
Ono što je bio problem bilo je naviknuti se da stvari sada drukčije funkcioniraju - kod kuće.
Super je bilo to što sam ja napravila taj famozni klik u glavi koji je ubio naci-organizatora koji sve planira i što sam se navikla, sad kad imam bebu, raditi stvari u etapama, polako. E, ali kuhati ručak tako da ga počneš kuhati u devet, a završiš u četiri i prati staklenu stjenu u osam etapa možeš samo ako si cijeli dan doma.
A ja više nisam bila cijeli dan doma.
Ja na put do posla i nazad trošim oko sat i pol dnevno. A sad je i Prvu trebalo kupiti iz vrtića pa je i to oduzimalo vrijeme.
Odjednom sam došla u situaciju da za sve one kućanske obveze za koje sam prije imala, ajmo reći, 12-14 sati dnevno, sada imam svega dva, tri sata. S time da u to trebam uvrstiti i 'quality time's Prvom.
Ajmo, nađi u glavi novi 'klik'... Prihvati da jednostavno sve ne stigneš. I ne nerviraj se...
Uglavnom, dok sam ja to sve posložila, prvi porodiljni je prošao.
Sada sam na drugom. Ne treba biti genij da shvatite da je oko dvije klinke više posla nego oko jedne. Bez obzira na to, ovaj put je lakše. Ne samo što bolje znam što i kako treba raditi jer sam sve to već jednom prošla već imam i više vremena za sebe. Pa tako recimo pišem ovaj blog.
Kad se drugi put na porodiljnom, nekako se opustite i manje brinete o stvarima, u tome je kvaka. I zapravo vam je on divna prilika da popravite sve ono što ste uprskali prvi put.
Ili ste mislili da ste uprskali, a zapravo niste, samo ste se opterećivali glupostima.
Drugi put se manje opterećujete.
Divota.
Idem iskoristiti ovo vrijeme najbolje što mogu.
Post je objavljen 10.09.2018. u 13:26 sati.