Varanje zdravstvenog sustava
U mom kvartu se jednom mjesečno organiziraju tzv. susreti za potporu dojenju. Nije da na njima fakat morate tražiti potporu za dojenje svog djeteta.
Ne morate, zapravo, o dojenju pričati uopće.
Ako ćemo iskreno, to je prilika za mjesečni babinjak na kojem se možete istračati, pohvaliti se svojim bebačem i eventualno paničiti ako vam se čini da nije dobio dovoljno na težini od prošlog susreta.
Sve skupa, simpatično.
Išla sam na to i s Prvom, sad idem s Drugom. Ipak, ono što sam čula neki dan me je lagašno prenerazilo.
Jedna mama, čiji sinčić je sad već blizu prvog rođendana, mrtvo hladno postavila je ovo pitanje patronažnoj sestri koja te susrete vodi:
- Ej, znaš li kako mogu smuljati papire da mi produže porodiljski?
Da se razumijemo, njeno dijete - koje sam tamo imala priliku vidjeti svojim očima - zdravo je ko dren. Ni trunka sumnje u nekakve probleme u razvoju. Ali eto, njoj se 'baš ne ide raditi'.
Očekivala sam da će njen zahtjev izazvati opće negodovanje.
Što da velim, ispala sam naivna poput Generalićeve slike.
Naišlo je na odobravanje.
Štoviše, doznala sam da je od njih desetak tamo njih pet tu opciju produljenja porodiljskog bez realnih razloga već koristilo.
- Fizioterapeutkinja me je pitala bi li ja išla na posao i kad sam ja rekla da ne bih, poparala je papir i rekla: 'Evo, sad ćemo vam tu napisati da ima teži poremećaj....' - pohvalila se jedna koja je taj put bila na susretu sa svojim već drugim djetetom. Ovaj mali trik upalio joj je s prvim.
Da se, navodno, smuljati i komisiju. Ono, 'gdje ima volje, ima i načina'. Gdje se male ruke slože...
Ispalo je da sam i ja, da sam bila 'pametnija', mogla to isto napraviti s Prvom, i to samo zato jer ju je njen pedijatar, inače malo stariji samozatajan gospodin koji uz to puše i na hladno, poslao na vježbice jer se pinkicu previše grbila pri sjedenju kad je imala oko šest, sedam mjeseci.
Meni takvo što nije palo na pamet.
Nekako sam naivno mislila da porodiljski produljuju samo žene s čijom djecom nešto fakat nije u redu, fizički ili mentalno. Ili oboje.
I bilo mi je tako žao tih jadnih žena i te njihove dječice.
A onda.... bum! Shvatiš da se ne vara samo u trudnoći, kad se ide na famozno 'čuvanje' jer si se u uredu porezao na papir već i poslije, kad je vrijeme da se vratiš nazad na posao.
I onda ćemo se čudom čuditi zašto u zdravstvu nema love.
Za one kojima djeca STVARNO imaju problema.
Za sve one koji su mjesecima na listama čekanja.
Za one kojima je život u pitanju.
Ali eto, takvo varanje sustava smatra se prihvatljivim. Veli mi malo prije jedna 'pa ja podržavam da varaju, u interesu je djeteta da bude što dulje doma s majkom.'
Uz rizik da ću sad ispasti nemajka, reći ću da nisam baš sigurna u to.
Evo, Prva je početkom rujna ove godine krenula u prvu godinu vrtićke grupe. Do tad je bila u istoj ustanovi, ali u jasličkom dijelu. U njenu grupu došlo je nekoliko djece koja do tog trenutka nisu imala nikakvog vrtićkog iskustva. Pitala sam neki dan tetu kako su se male pridošlice snašle. Odgovorila mi je:
- Prilično teško.
Potvrdila mi se sumnja. Što dijete kasnije krene u vrtić, to se teže na njega prilagođava. Teže prihvaća odvajanje od roditelja.
Možda će se netko zapitati: 'A čemu uopće to odvajanje?'
Pa... do njega kad tad neminovno dolazi. Ako ništa drugo, kad dijete krene u školu. Pokušavam zamisliti kako bi se Prva i Druga snašle u razredu prepunom klinaca koji su se već međusobno skompali i stvorili svoje male klike, bez ikakvog vrtićkog iskustva i bez istinskog znanja o socijalizaciji.
Da, socijalizacija je ključna.
Socijalizacija bez vtića funkcionira ako odrastate u okolini u kojoj hrpa djece ne ide u vrtić pa se druže zajedno u parkiću, na ulici, u okolnom šumarku, na plaži... Ali da je Prva ostala sa mnom dulje doma, dogodilo bi se upravo to - bila bi sa mnom doma.
Nas dvije same.
Je, divno je meni kad smo nas dvije same i radimo razne 'ženske stvari'.
Kad je učim peći kruh.
Skuhati juhu.
Pročitati prvih pet rečenica Snjeguljice.
Nacrtati krug.
Koristiti miš na računalu.
Prepoznati uvodni dio Mozartove Male noćne muzike.
Ali ona treba i društvo svojih vršnjaka. Treba i sustav koji funkcionira mimo obitelji, jer joj je to neka vrsta uvoda u svijet i njegova ne uvijek milostiva pravila. Nikoga se ne može, i ne smije, zauvijek štititi od vanjskog svijeta i izazova koje donosi. Posebno ne na uštrb onih koji nemaju izbora.
Oznake: porodiljni dopust, zdravstveni sustav
16.10.2018. u 21:44 | 6 Komentara | Print | # | ^Ajme, moramo pedijatru
Kad postanete mama, kad-tad ćete, htjeli ne htjeli, morati upoznati stričeka pedijatra. Ne računajući pedijatre u rodilištu, prvi susret s njim imat ćete kada vaša beba napuni mjesec dana, a oni daljnji bit će upriličeni u skladu s propisanim kalendarom cijepljenja i rasporedom sistematskih pregleda koje svako dijete mora proći.
I naravno, susretat ćete se s njime kad vam je dijete bolesno.
S Prvom se prvi takav susret, zbog njene bolesti, dogodio kad je imala ravno 13 mjeseci. Pozvali su nas iz vrtića i rekli 'ona vam ima temperaturu i jako joj curi nos. Molimo vas, dođite po nju.'
Da, kad tete u vrtiću skuže da s vašim djetetom nešto nije u redu pa još i ustanove da ima temperaturu, odmah vas zovu da ga pokupite. Zna to biti nezgodno ako hitno morate tražit izlaz s posla ali naravno da vam je najvažnije pomoći vlastitom djetetu koje se ne osjeća dobro. A vele i da nije fer da prenosi zarazu na druge klince. Mada, ruku na srce, većina virusa prenosi se na druge dok su još u latentnom stanju. Čitaj: 'dok još nitko ne zna da su tu jer nema simptoma.'
Nas su tako zvali iz vrtića nekoliko puta. U većini slučajeva bi već doma skužili da nije dobro. E sad, tu ima jedna fora ako vam dijete ide u vrtić.
Ako ih nazovete i kažete da vam je dijete bolesno, neće ga primiti natrag dok god ne donesete potvrdu pedijatra da je dijete ozdravilo.
A možda djetetu pedijatar uopće ne treba. Recimo, malo kiše i ima lagano povišenu temperaturu. Sami mu date nešto za snižavanje temperature, ispirete nos fiziološkom, dajete malo više tekućine... i vrlo lako moguće da ćete riješiti problem bez da pedijatra uopće vidite. E, ali spomenuli ste vrtiću da je bolesna pa sad nemate druge nego pedijatru.
Zato vam je bolje uopće ne zvati. Za odsutstvo djeteta kraće od tri dana ionako ne morate.
Naravno, nećete se zafrkavati i glumiti doktora Housea ako djetetu pedijatar stvarno treba.
Dok sam bila trudna s Prvom, punili su mi glavu raznim horor pričama o susretima djece i pedijatara.
O klincima koji bježe iz čekaonice.
O klincima koji se trzaju na sve strane dok ih mama, tata, medicinska sestra, baka, pas i pseća buha pridržavaju dok se očajnički otima doktoru koji pokušava pregledati mu grlo.
O pedijatrima koji dube na glavi i izvode kerefeke kako bi animirali dijete smrznuto od straha.
O plaču.
O vriskovima.
O strahu...
I zato sam lagano strepila kako će to izgledati.
Njeni susreti s pedijatrom prolaze sasvim dobro. Štoviše, ona čak VOLI ići pedijatru. Moja Prva vam je nešto poput stare seoske babe. Doktor je za nju neprikosnoveni autoritet.
On joj može pomoći da je manje boli, da manje kašlje, da prođe proljev...
On zna.
Nemam joj namjeru glorificirati bilo koga ali da mi takav njen stav odgovara stoji. Barem ne moram primjenjivati očajničku roditeljsku metodu potkupljivanja vlastitog djeteta kako bih ga natjerala da ode na pregled. Znate ono 'ako budeš dobra kod stričeka pedijatra, dobit ćeš novi set plastelina.' Ona pedijatru ide nasmijana.
I to je onaj dobar dio priče.
Loš dio priče je birokracija.
Ako ste zaposleni, a dijete vam zbog bolesti mora biti doma - a nemate baka servis ko što ga ja nemam - morate, jasno, s njim ostati doma. Majka ili otac, svejedno. Da bi opravdali izostanak s posla, morate firmi do kraja mjeseca dostaviti doznaku. Logično bi bilo da vam tu doznaku daje pedijatar, obzirom da ste doma zbog bolesti djeteta, a ne svoje vlastite.
Ali ne.
Po doznaku morate otići svom liječniku opće prakse.
Da, istina, on to izdaje VAMA ali ovo je 21. stoljeće. Čovjek bi očekivao da se u tom istom 21. stoljeću liječnici unutar jednog grada mogu virtualno umrežiti i da bi, u slučaju bolesti djeteta, pedijatar mogao roditelju koji ostaje s njim doma izdati doznaku i to nekako elektronskim putem dostaviti liječniku opće prakse roditelja koji će to dalje provesti u kakvoj već treba evidenciji.
Da ne bi.
Posebno je 'veselo' ako vam je dijete doma na prijelazu iz jednog mjeseca u drugi. Recimo, na prijelazu iz listopada u studeni. Onda po jednu doznaku morate ići krajem listopada, i odnijeti je u firmu, a po drugu idete u studenome, kada dijete ozdravi. Dakle, idete dva puta, s time da prvi put vučete sa sobom bolesno dijete. U čekaonicu vašeg liječnika opće prakse, prepunu bolesnih ljudi.
Živio hrvatski zdravstveni sustav.
Jedini način da ovom apsurdu s doznakom doskočite je da, kad vam je dijete doma bolesno, umjesto bolovanja uzmete godišnji. Ako imate mogućnost dogovoriti se s poslodavcem. Ako uopće imate sreće da vam poslodavaoc ne napravi frku jer ste doma i ne zaprijeti vam otkazom. Česta je to hrvatska realnost. U svakom slučaju, ako ste na godišnjem, ne morate se zafrkavati sa zdravstvenom birokracijom.
Zafrkavanje sa zdravstvenom birokracijom vam, doduše, ne gine ako morate dijete naručiti na neki specijalistički pregled. Zadnji takav primjer doživjela sam ovih dana kada sam Prvu pokušala naručiti za prvi oftalmološki pregled koji je u njenoj dobi obvezan. Dao nam pedijatar uputnicu na zadnjem sistematskom.
Kontaktirala sam Klaićevu, Sveti Duh i Vinogradsku.
Iz Klaićeve je odgovor stigao odmah. Rado će je primiti, ali prvi slobodan termin imaju tek u rujnu sljedeće godine.
Da, za godinu dana. Odbila sam.
Svetom Duhu je trebalo nekoliko dana da odgovore na upit, a onda su mi napisali da oni te preglede rade tek kad dijete napuni četiri godine i da im se ponovno javim nakon njenog četvrtog rođendana.
Haloooo, imam uputnicu SADA, i to ne zato jer sam je sama tražila već zato jer mi ju je pedijatar dao, a dao mi ju je SADA upravo zato da je SADA naručim da dobije termin iza svog četvrtog rođendana. Liste čekanja, haloooo...
Nije mi se dalo s njima natezati.
Iz Vinogradske su mi također odgovorili za nekoliko dana i ponudili mi termin krajem svibnja sljedeće godine.
Prihvatila sam.
Ajde, nije frka jer Prva fakat odlično vidi pa ne strepim da to moramo obaviti brzo.
Ne znam što bi bilo da nam JE frka. Onda bi vjerojatno iskeširali za privatnika.
U biti, kad je hrvatsko zdravstvo u pitanju, sretni ste kad možete iskeširati za privatnika.
Najsretniji ste, naravno, kad vam liječnik ne treba uopće.
S Prvom je po tom pitanju za sad prošlo dobro. Uobičajene virozice, pokoji proljev, jedan malo jače udaren nos...to je to.
Kako će biti s Drugom kad krene kupiti viroze koje će Prva nositi iz vrtića, vidjet ćemo.
To je priča koju ću vam ispričati kad za nju dođe vrijeme.
Oznake: odgoj djece, pedijatar, zdravstveni sustav
11.09.2018. u 13:26 | 1 Komentara | Print | # | ^