Druga me je neki dan ugodno iznenadila.
Počelo je u subotu, negdje oko šest ujutro. Probudila sam se prilično ukočena jer sam, po običaju, zaspala na ne baš udobnom kauču pored bebine zipke koja se, zbog nedostatka prostora, nalazi u dnevnoj sobi. U malo više od tri mjeseca koliko je Druga s nama, svakog jutra - a često i usred noći - budi me njen plač.
Ovaj put probudila sam se sama. Valjda me vražji kauč doveo do krajnjih granica. Ustala sam i pogledala prema zipki, da vidim kako je Druga, a kad tamo...
Ona leži unutra, potpuno budna! I igra se! Šuteći!
- Eto. Nakon malo više od tri mjeseca smo to dočekali - pohvalila sam se mužu oko dva sata kasnije, kad se i on probudio. - Naša bebica je počela biti sebi samodovoljna.
- Odlično.
Oduševljenje broj dva uslijedilo je par sati kasnije.
Mladu gospodičnu ostavila sam, na kratko, na onom istom kauču dok sebi u kuhinji - iz koje se proteže pogled pravo prema kauču - otišla natočiti si piće. Ostavila sam je tik uz naslon za leđa, na trbuhu, kako bi vježbala dizanje glavice koje joj sada, doduše, već ide odlično. Izvukla sam bocu mineralne iz hladnjaka, natočila si, otpila gutljaj i bacila pogled prema kauču. A tamo...
Ona leži na leđima!
Okrenula se.
Sama.
Prvi put.
Kasnije je to još jednom ponovila.
Muž i ja smo bili oduševljeni jer se, prema tablicama motoričkog razvoja bebe, takvo što može očekivati tek s četiri mjeseca.
Divno.
I tako je, u atmosferi općeg oduševljenja, subotu zamijenila nedjelja.
Ujutro je još sve bilo super. Cikila je, mazila se, gugutala i fino zaspala. Negdje oko dva popodne se probudila i krenula na cicu.
Stavi je usta, puvuče dva puta i... pljuc van i udri u plač.
Neće više tu cicu.
Stavim je na drugu - obično to pali.
Opet ista priča. Cuc-cuc dva puta, pljune van i urla.
Dignem je na rame, u vertikalni položaj, smiri se.
- Muči je želučić - zaključili smo muž i ja. Da ima Holmesa i Watsona za starce ne bi došli do tako epskog zakjučka.
Kod Druge ti napadaji plača uzrokovani probavnim smetnjama obično traju oko pet minuta i onda prestanu.
Ovaj put je to trajalo četiri sata.
Čitavo to vrijeme evidentno je pokazivala da umire od gladi, ali da zbog bola ne može mirno jesti.
Na trenutke nije više pomagao ni vertikalni položaj.
Mene je već lagano oblio hladni znoj, i to ne samo zbog činjenice da me bole križa od silnog nošenja bebe- naime, vertikalni položaj je palio (kad je palio) samo do stojim, ne i dok sjedim.
- Beba mi ništa ne jede već satima.
Izgovorila sam tu rečenicu užasnuta. I onda sam konačno shvatila...
Konačno sam shvatila zašto me moja majka godinama živcirala do maksimuma rečenicom: 'Jesi li jela?'
Gdje god da odem, što god da radim, toj ženi je prvo pitanje uvijek bilo: 'Jesi li jela?'
- Ne, mama, odlučila sam se izgladnjivati - odgovorila bih joj kolutajući očima. - NARAVNO da sam jela, nego što bih?
Da sam u takvom trenutku spašavala svijet od vanzemaljske invazije, mojoj mami bi prvo pitanje bilo: 'A jesi li jela?'
Uffff, kako to ide na živce. ČEMU?
Slušajući svoju bebu kako plače napokon mi je sinulo.
To je iskonski strah.
Strah koji prkosi obrazovanju.
Strah koji prkosi svemu što si pročitala na internetu.
Strah koji prkosi svemu što su ti drugi rekli ili napisali.
Strah koji nadilazi zdrav razum.
Strah da ti dijete neće jesti.
Strah da zato neće preživjeti.
Taj strah nadilazi sve.
U takvom momentu zaboraviš da NITI JEDNO tromjesečno dijete nije permanentno odbilo dojku.
Zaboraviš da NITI JEDNO tromjesečno dijete nije imalo ama baš nikakve zdravstvene posljedice jer u datom trenutku nije jelo četiri sata u nizu. Kvragu, Druga sad toliko spava noću, u komadu. Dakle, MOŽE preživjeti bez cice četiri sata u nizu. U čemu je onda bila razlika?
Ne znam...
Valjda u tom glasnom plaču.
U osjećaju nemoći i nekompetencije jer ne mogu nahraniti vlastito dijete.
Šugav osjećaj.
U konačnici se smirila i prihvatila cicu.
Bol se smirila i nestala je kako je i došla.
Ona ponovno redovno jede i sve je u savršenom redu.
Neka tako i ostane.
Post je objavljen 10.10.2018. u 11:03 sati.