Planovi
Sinoć smo se vratili s mora. Moram priznati da su mi se više manje sve pretpostavke o tome kako izgleda ljetovanje s dvoje djece, od kojih je jedno ima malo više od mjesec dana, obile o glavu. Više manje sve je ispalo drugačije od onog što sam očekivala.
Očekivala sam, recimo, da će Prva bez problema prihvatiti rukaviće za plivanje, obzirom da inače obožava biti u moru i da ga se nikad nije bojala. Da ne bi. Ubaciš je u bazen na pool baru uz plažu, oko nje nekoliko klinaca pliva s tim rukavićima, misliš 'sad će i ona'... Neće. Drži se za ručku ljestvi kojima se ulazi u bazen.
- Prva, smetaš drugoj djeci da uđu i izađu.
- Prva, dušo, slobodno se pusti, nećeš potonuti.
- Prva, zlato, vidiš kako druga dječica plivaju s rukavićima.
- Prva, ja ću bit uz tebe, sigurno ti se ništa neće dogoditi.
... itd., itd.
Ko da govoriš zidu. Uživa u bazenu, ali ne miče se od te ručke. Skeptik na n-tu. Sumnja u rukaviće ko simpatizer Živog zida u cjepivo.
U moru, na obližnjoj pješčanoj plaži, bila je slična priča. Nije se usudila maknuti iz plićaka, gdje sigurno stoji – sve dok slučajno nije srela drugu curicu iz svoje vrtićke grupe koja nije skeptična prema rukavićima pa je popustila pod vršnjačkim pritiskom. Sad barem pliva s rukavićima u moru.
Što se tiče Druge, tu sam očekivala neku light verziju Pakla. Ono što sam dobila je sasvim relaksirajući odmor. Je, bila je užasno puno na cici ali s tim se čovjek nekako pomiri kad sa sobom vodi dijete od mjesec dana. Ali nekih problema zapravo nije bilo.
Hranu joj ne moraš nositi jer jedina hrana koja joj treba se nalazi u cici.
Od odjeće je cijelo vrijeme nosila samo bodije koje otkopčaš i promijeniš u tili čas.
OK, moraš sa sobom imati hrpu pelena ali ni to nije neka frka ako imaš dovoljno velik gepek od auta.
I naravno, moraš je čitavo vrijeme držati u hladu, što meni nije nikakav problem jer i sama ionako bježim od sunca. Uglavnom je boravila u gore već spomenutom pool baru. Idealna situacija – ja pijuckam jeftinu (bezalkoholnu!) cugu u hladu držeći Drugu na cici, Prva mi se kupa u bazenu dva metra ispred mene, a muž je malo s Prvom, malo sa mnom. Na kraju se sve nekako super složilo.
Ali zato je do blagog raspada sistema došlo baš jučer, na povratku doma.
Plan je bio ovaj:
Ostati na pool baru na Krku do negdje četiri, četiri i pol.
Otići na kasni ručak/ranu večeru u Vrbnik, pojesti negdje do 6 i krenuti prema Zagrebu.
Biti u Zagrebu oko deset.
Da ne bi.
Na pool baru smo ostali do iza pet. Razlog? Ona curica iz vrtića. Ajde ti prekini najslađu igru u plićaku koju si ikad vidio. Rastopila bi srce hrvatskog saborskog zastupnika, kamoli ne moje. Pa sam popustila i pustila je dulje.
Na večeru u Vrbniku dospjeli smo sa sat i pol zakašnjenja od plana i pojeli solidan ali ne spektakularan obrok na kraju kojeg smo dobili hladan tuš. Prije no što se uopće odlučili sjesti muž je pitao primaju li Diners. Vele 'da, primamo'. Mi sjeli. E, da bi na kraju ispalo da ga ipak ne primaju. Samo se nisu mogli odlučiti između dvije verzije svoje priče. Prva je bila 'šteka nam aparat za kartice', druga 'ne primamo baš Diners'. I kao, 'kolega je krivo rekao jer mu je prvi dan.' Glupe, prozirne priče za turiste.
Prvu i Drugu za sve to skupa nije bilo briga. Prva je pojela svoje čevapčiće s pomfritom (OK, ne baš sve), a druga se školski zakačila za moju cicu. Zato mi je muž morao narezati šniclu koju sam naručila. Ko djetetu od pet godina.
Sljedeća etapa – glavna cesta na Krku i prva raspoloživa pumpa. Punjenje goriva, pumpanje guma i WC. Zvuči prilično jednostavno, ne?
Iz nekog nama kozmički nepoznatog razloga tamo smo ostali punih 45 minuta. Ko da smo upali u vremensku crnu rupu.
Svi moji pokušaji da vozim svoju obitelj doma neslavno bi propali nakon nekih pet minuta vožnje, sve tamo negdje do Vrbovskog. Druga je odlučila da joj se živo fućka za ljepote Krka i Gorskog Kotara i odlučila se za njoj omiljenu atrakciju – cicu. Zaspala je, dakle, tek kad smo prešli više od pola etape.
U onoj prvoj polovici stali smo ne pamtim već koliko puta jer je ona pokakala pelenu. Mlada dama inače ne trpi ni najmanju točkicu na peleni pa moraš mijenjati odmah. Umjesto kraljevne na zrnu graška mi imamo kraljevnu na komadiću... znate već čega.
Jednom smo stali i zato jer je Prva – inače, potpuno omamljena od mora, sunca i one gore spomenute večere – morala piškiti. Eh da, kultna stara cesta je u tom smislu bolja od autoputa. U slučajevima kao što je 'mamaaaa, piiiiškitiiiii' možete to izvesti puno brže nego na autoputu gdje morate voziti do prvog sljedećeg odmorišta. Je, je, možete stati i u zaustavnoj traci. Ali ajmo iskreno. Bi li vi pišali u zaustavnoj traci? I bi li se osjećali ugodno da to vaše dijete radi? I mislila sam.
Na kraju smo kući umjesto u planiranih deset navečer stigli oko 1:30 ujutro. Kako je Prva lijepo odspavala svoju turu, kad je došla doma odlučila je, umjesto da ode na spavanje, pogledati crtić. Kad je već sve lagano otišlo kvragu, nije imalo smisla braniti joj.
Druga je svoju cicu dobila negdje oko dva ujutro i ja sam se konačno onesvijestila u krevetu negdje oko tri. Oko četiri i pol je opet tražila cicu...
Zato danas oči držim otvorene čačkalicama.
Sve ovo namjeravamo ponoviti za neka četiri dana. Ovaj put se ne usudim ništa planirati.
Oznake: ljeto, putovanja s djecom
13.08.2018. u 15:47 | 0 Komentara | Print | # | ^