U restoranu
Puno se u zadnje vrijeme priča o jednom novom trendu. Restoranima koji zabranjuju ulazak djeci. Jer djeca rade sranja i tako ometaju druge goste. Pa je iz toga proizašla ideja 'ajmo zabraniti ulaz djeci', a ne 'ajmo zabraniti ulaz krkanima koji ne znaju smiriti svoju djecu.' Ili barem 'ajmo novčano kazniti krkane koji pasivno dozvoljavaju da im klinci rade sranja.' Osobno sam za ovo drugo.
Prva je s nama više puta bila u restoranu. Obično je to nešto za 'raju' nižeg i srednjeg platežnog ranga s terasom i standardnim menijem koji uključuje čevapčiće, pljeskavice, pečene krumpire, pizze, tjestenine i slično. Mislim da bi odvođenje jedne trogodišnjakinje u fensi-šmensi restoran, posebno u neki gdje služe po tri zalogaja na ogromnom tanjuru, u slijedovima koji traju nekih pet, šest sati, bilo čisto mučenje za nju i za nas. Zna se kolika je koncentracija djeteta takve dobi.
Koliko je puta napravila scenu u restoranu?
Nula.
Ne, nije ona nikakav wunderkind. Stvar je vrlo jednostavna: ako je vodimo sa sobom RAZGOVARAMO s njom. Ne prolaze one fore kao 'ona je klinka, nema ona o čemu razgovarati s odraslima, neka sjedi i šuti.' Drek će ona sjediti i šutiti. Prvo će se vrpoljiti na stolcu, onda će sići s njega i krenuti gnjaviti osoblje i goste.
Ali o čemu možemo razgovarati s djevojčicom od tri godine?
O puno tema.
O hrani koju jedemo. O tome kako raste mrkvica koja joj nasjeckana pliva u juhi. O tome kako je bilo cool kad je proljetos čistila grašak kakav upravo jede. O komadu mesa na njenom tanjuru.
- Prva, zašto je krava dobra? Što nam ona daje?
- Mlijeko.
- Tko nam još daje mlijeko?
- Koza i ovca.
- A što nam daje kokica?
- Jaje.
O tome kako je provela dan u vrtiću.
- Prva, kako je danas bilo u vrtiću?
- Jakov me je gurnuo.
- Hmm... ali teta mi kaže da si ti njega prva zezala. Je li to istina?
- Neeee (naravno, smijulji se).
- Prvaaaaa?
- Ma malooo saaaam gaa...
- A kako si ga to 'malo' zezala?
- Ne bih sad razgovarala o tome.
Da. Ona ima tri godine. I već izgovara tu rečenicu. Naprosto pretrnem od straha od njenog puberteta.
Ali vratimo se restoranu. S njom se tijekom obroka može razgovarati i o crtićima koje je gledala, kao i o pričama koje smo joj pročitali.
- Gdje živi Wendy, Prva?
- U Londonu. A Einstenčići su išli u Egipat.
- A znaš li čega ima u Egiptu?
- Piramida. I Sfinga!
Da, nađe se tema. Nećete s njom pričati o tome treba li Kujundžić dati ostavku, zašto se strušio đenoveški most i kuda vodi hrvatska turistička strategija. Razgovarate o temama koje dijete od tri godine razumije i koje ga zanimaju. Spriječavate dosadu, a time sprječavate karastrofu za sebe i sve ostale goste.
Za sad je palilo.
Pali i ako unaprijed prihvatite da neće pojesti sve na tanjuru. Da će možda čak i veći dio toga ostaviti, jer je naručenu hranu u glavi zamišljala na jedan način, a onda je dobila nešto sasvim drugo. Eto, još jedan razlog zašto je ne vodimo u skupe fensi-šmensi restorane.
Kad ona ne pojede do kraja, onda mama i tata znaju biti kante za smeće. Uberem njen čevapčić nakon što sam završila sa svojim rižotom s plodovima mora. Pokupim ostatke njenih pečenih krumpirića. Ajde, ne pravite se da vi to isto niste radili sa svojim klincima kad ne bi pojeli do kraja.
Služenje priborom za jelo se, jasno, nauči već doma. Prva odavno suvereno koristi žlicu i vilicu, a nedavno je počela ovladavati nožem. Moram priznati da sam fakat zadovoljna kako joj ide. Odlično za početnicu. Fino drži vilicu u lijevoj, a nož u desnoj i pravilno reže. Problem je jedino u tome što joj je taj dječji nož kojeg doma koristi tup ko Jandroković.
Baš danas sam joj zato ponudila jedan od naših noževa manjih dimenzija kojeg bi mogla držati u ruci, a koji bolje reže.
Odbila. Hoće svoj nožić.
Nema veze. S vremenom će naučiti na teži način. Kao i većinu ostalih stvari. Iskustvo je najbolji učitelj. Bolje od zabrana.
Oznake: odgoj djece, restoran
21.08.2018. u 21:05 | 1 Komentara | Print | # | ^