Moja mala Pepeljuga
Prva je opsjednuta Pepeljugom.
Čuveni Disneyev crtić gledali smo već barem 30 puta, a koliko sam joj puta čitala ili pripovijedala bajku prije spavanja više ne pamtim. Prije nekih sedam, osam mjeseci upale smo u razdoblje kad sam joj doslovno svaku večer, prije no što utone u san, morala pričati Pepeljugu. Od početka do kraja, bez preskakanja jednog jedinog detalja.
Ta njena opsesija junakinjom Charlesa Perraulta dovela je do nekih zanimljivih pojava u njenom ponašanju.
Recimo, obožava 'gubiti' papučicu i to mladoj gospodični služi kao savršena isprika da ih ne nosi kod kuće.
- Prva, opet ti je jedna noga bosa. Gdje ti je papučica?
- Ajme, ajme! Zalijepila mi se za stubu!
- Mi u stanu nemamo stube.
- Ali maaaamaaaaa.... Ja sam bila na balu, plesala sam u svojoj lijepoj haljini pa se onda čuo sat i onda sam ja bježala pa mi se staklena cipelica zalijepila za stubu pa sam pobjegla... - da sve ovo izgovori samo malo brže probila bi zvučni zid.
Jasno, moram prihvatiti igru:
- Ahaaa... a što ćemo sad?
- Ti sad budi princ pa traži svoju tajanstvenu djevojku kojoj će pristajati cipelica.
Klapa 846. put ovog tjedna. Pokorno prihvaćam ulogu 'princa'. Naravno, u igri nema čara ako 'princ' odmah pronađe svoju dragu. Zato papučicu - pardon, staklenu cipelicu - prvo moraju isprobavati drugi. Recimo, njena ogromna plišana lutka koju inače zove 'mama' jer ima dugu plavu kosu kao i ja. Ili njena Barbika. Ili naša siva prugasta mačka koja je prema takvoj vrsti aktivnosti uvijek sumnjičava i uredno slaže onu 'implied facepalm' facu ali Prva insistira da je se uključi. Ili netko drugi...
Tek onda je na redu ona. Prva. Otkriće da joj 'staklena cipelica' savršeno pristaje i da je ona tajanstvena djevojka koju je 'princ' tražio obvezno mora biti popraćeno ushićenim uzvicima:
- To je ona! To je ta tajanstvena djevojka! To je djevojka s kojom sam plesao! To je moja buduća princeza. Prva je princeza!
... na što se ona šeretski smješka i odmah kreće na novi 'bal' s kojeg, pogađate, ponovno bježi, ponovno gubi 'staklenu cipelicu' i cijela priča kreće iz početka. I tamo barem deset puta u jednom šutu.
Savršena isprika za ne nositi papučice po kući, zar ne?
Zbog opsesije Pepeljugom obožava i žute haljine - jer sama junakinja u slikovnici koju imamo kod kuće nosi žutu haljinu. Posebno ako su duge i raskošne. Zato kad ide u vrtić u nekoj od svoje dvije žute haljinice obvezno kaže da ide u vrtić 'kao Pepeljuga.'
Ljubav prema dugim i raskošnim haljinama dovela ju je na rub ekstaze kad je vidjela fotografije s muževog i mog vjenčanja.
- Mama, mama, mama! Pa ti imaš dugu haljinu kao princeza! Ti i tata ste na baaaaaluuuu! U dvoooorcu!
- Dušo, to je naše vjenčanje...
- Mama, i ja želim ovako!
- I ti se želiš vjenčati.
- Da! Želim se vjenčati za tebe ili tatu...
- Ovaj...
Pravo značenje pojmova 'vjenčanje' i 'brak' joj očito još nije jasno, unatoč tome što smo joj muž i ja više puta pokazivali naše vjenčano prstenje govoreći joj kako ga nosimo jer smo u braku. Njoj 'vjenčati se' znači 'plesati na balu u dugoj, raskošnoj haljini.' Ajde, barem još nije došla do toga da želi biti supruga nogometaša ili ćelavog kvartovskog lika s BMW-om. Za sad je sve to kod nje još slatko.
Njena ljubav prema Pepeljugi dovela je i do jedne prilično zgodne nus pojave.
Obožava mi pomagati po kući.
Da mi je netko prije rekao da dijete od tri godine može biti toliko korisno u pomaganju oko kućanskih poslova rekla bih mu da se šali. Ali valjda moraš sam probati da se uvjeriš.
Sa svoje tri godine ona zna odlično oprati stakla.
Zna i oribati pločice na kuhinjskom podu - što je obvezno popraćeno preslatkom izvedbom pjesme Sweet, Sweet Nightingale iz Disneyeve Pepeljuge.
Zna i obrisati prašinu.
Jasno, tjerati djevojčicu od tri godine da na silu čini bilo što od toga bilo bi suludo. Posao održavanja čistoće stana i dalje je na mom mužu i meni, a ona je tu pored nas, dobrodošla uključiti se kad to želi, kroz igru i zabavu, uz puno pjesme i smijeha.
A bogami želi.
Sve češće je lovim kako sama odlazi u kupaonicu, otvara ormarić sa sredstvima za čišćenje i iz njega uzima Ajax za stakla i papirnati ručnik. I onda navali na ogledalo, na televizor... na što već naiđe, a da je od stakla. I sretna je ko prase u blatu jer je ona tada 'kao Pepeljuga.' Bolje Pepeljuga nego kraljevna na zrnu graška, zar ne? Ne znam bih li baš imala živaca nekoliko puta dnevno gurati zrnce graška ispod više slojeva pokrivača na njenom krevetiću. No ajde, i to to bi još uvijek bilo bolje od 'želim biti Kim Kardashian'...
Očekujem da će ta njena ljubav prema čišćenju prestati taman tamo negdje kad uđe u pubertet. Onda će se 'wow, ja sam Pepeljuga' pretvoriti u 'stara me tlači.' Nemam iluzija da će biti drugačije.
Zato sada uživam gledajući nju kako uživa.
Jer ona je princeza. Čak i kad kleči na podu s krpom.
Oznake: odgoj djece, pepeljuga
30.08.2018. u 22:28 | 1 Komentara | Print | # | ^