Kokošinjac i tekma
Tekma s Dancima mi je pojela živce. Barem onaj dio tekme kojeg sam uspjela gledati, uključivši one jedanajsterce. Da vodim kardiološki tim u nekoj bolnici, držala bih ga u stanju pune pripravnosti svaki put kad naši pucaju jedanajsterce. Ono je stvarno bilo da te herc strefi.
Moje gledanje tekme zapravo se svelo na šetanje na relaciji soba u rodilištu – foaje s televizorom, a dio nisam ni vidjela jer sam dojila Drugu. U rodilištu, naime, imaju pravilo. Mame smiju na hodnik i u foaje, ali bebe ne. Tako je neslavno propao moj 'cunning plan' da uzmem Drugu u naručje i dojim je dok gledam tekmu.
Početak me doslovno ošinuo. Stavim malu u njenu košaricu na kotačima, dogovorim s cimericama u sobi da je malo paze dok ja virnem na početak tekme, dođem gledati, kad ono, prošla tek negdje minuta, mi već spušili gol. Vratim se rezignirana u sobu i velim cimericama 'već su nam ga uvalili', apsorbiram njihova 'a jebi ga', 'sranje' i 'jooooj', vratim se nazad u foaje, mi već zabili drugi gol. I tako ja propustila prva i jedina dva gola iz igre u toj tekmi. Usput mi je došlo da se zapitam gledam li nogomet ili tenis. Samo sam čekala da negdje čujem uštogljeni komentar na britiš inglišu: 'Fiftin lav'. Da, znam kako se piše.
Ono što mi je, doduše, pojelo više živaca i od same tekme je kokošinjac koji ju je gledao. U rodilištu se, naime, osim rodilja i njihovih beba, nalaze trudnice na čuvanju trudnoće. Neke od njih su tamo tjednima, čak i mjesecima. Pa su se, logično, skompale, i taj dan odlučile zajedno gledati tekmu. Njihovi komentari bili su epski.
'Meni vida izgleda ko neki serijski ubojica. Nema šanse da nam on može biti od koristi. Trebao je ostati na klupi.'
...
'Modrić je dobar.'
'Ma daaaaj, kako bi Modrić može bit' dobar? Ne može Modrić bit' dobar igrač. Ružan je. Vidi mu taj nos. S tim nosom ne možeš dobro igrati.'
...
'Evo, sad će pucati iz kuta.'
'Oni ili mi?'
'A ne znam ispred čijeg gola su sad'.
Ovo je, usput rečeno, bilo nakon nekih 25 minuta tekme. Sirotice nisu shvatile koji tim puca na koju stranu.
Kad su se, neposredno prije pucanja jedanajsteraca, naši zagrlili radi zadnjeg dogovora, jedna od njih je, krajnje ozbiljno uvjerena u to što govori, izustila da je to 'minuta šutnje' za nekoga, a onda su se upustile u kratku raspravu tko je umro. Sreća božja da ih je samo izvođenje jedanajsteraca brzo prekinulo jer je ta konverzacija bila gora tortura od pucanja na gol koje je uslijedilo. Mislim da su shvatile tko je pobijedio tek kad je komentator počeo urlati 'Rakiiitiiiiiić, Rakiiitiiiiiić' i kad su vidjele da naši jedni drugima lete u zagrljaj. A možda nisu ni tada. Ostale su sjediti nekako tupo.
Učinilo mi se da je, nakon svega, jedna od njih čak izustila: 'A sad će pucati Rebić'. Nisam sigurna. Možda mi se pričinilo. Nakon svega mi je i drago da ih moja beba nije čula. Takvu razinu gluposti upiješ na nekoj podsvjesnoj razini pa ti kontaminira mozak. Ovako je barem bila sigurna u svojoj košarici u bolničkoj sobi. Nekim stvarima klince zbilja ne treba izlagati. Za svaki slučaj.
Oznake: nogomet, rodilište, humor
23.07.2018. u 10:37 | 0 Komentara | Print | # | ^