Mlada dama se vozi
Prva se jako voli voziti autom pa tako, kad god može, pokuša užicati da je se do vrtića – koji je svega tristotinjak metara udaljen od naše zgrade – vozi. Nema veze što se na tom putu nalazi iritantno velik broj ležećih policajaca i što su ulice uske pa ne možeš razviti veću brzinu od 20 na sat. Naša 'Miss Daisy' želi se voziti.
Obično sam u ulozi šofera na usluzi mladoj dami ja, u svom hečbeku s pet vrata, a nekad joj se posreći da je do vrtića poveze muž u svom dvosjedu, uz obvezno spuštanje platnenog krova. Čak i za tih 300 metara. Doduše, trebalo joj je neko vrijeme da shvati da krov baš i nije pametno spuštati kad pada kiša, bez obzira na to što ona želi 'vjetar u kosi'.
Da budem brutalno iskrena, koliko god volim biti za volanom, nije mi simpatična ideja da njeno malo veličanstvo u vrtić koji je tako blizu ide autom. Zato je više-manje uvijek zeznem pa barem kad idem popodne po nju odem bez auta. Onda gospodična pješači ili vozi svoj biciklić kojeg joj dovučem. Ujutro, kod odvođenja u vrtić, ju je teže preveslati jer vidi auto parkiran odmah preko puta ulaza u zgradu. Neki dan smo tako bile spremne na odlazak, a ja joj velim:
- A da danas odemo do vrtića pješice?
- Ne, ja bih išla autom.
- Dušo, bojim se da nećemo moći. Znaš, u mom autu ti nema benzina.
Da, bestidno sam lagala vlastitom djetetu, unatoč tome što sam se svojedobno zaklela da nikad neću. Nisam sigurna je li me prozrijela, ali mi je na to odgovorila, nonšalantno se oslanjajući na mužev auto:
- Pa dobro, ali zato tatin auto sigurno ima benzina. Nemoguće je da ga oba auta nemaju.
... a onda je uslijedilo i trljanje soli o već bolnu ranu.
- ... a i tatin auto je više fora.
Touche. Šah-mat. Pobijedila je.
Kad smo već spomenuli benzin, njime je opsjednuta. Kad god negdje idemo, izvan kvarta, pita imamo li dovoljno benzina. Kad se igra sa svojim automobilčićima igračkama, oni uvijek idu 'točiti benzin'. Neki dan mi je, pak, slavodobitno obznanila kako će ona meni kupiti benzin za moj auto.
- Znaš li gdje moraš otići da bi natočili benzin u moj auto?
- Naravno. Na benzinsku pumpu.
- A što ti treba za benzin?
- Otvor na autu.
- I što još? Čime ćeš platiti benzin?
- Pa trebaju mi kune.
- Imaš li ti kune.
- Ne.
- A kako ćeš onda platiti taj benzin?
Očekivala sam da ću u tom trenutku čuti njeno već standardno 'ti ćeš mi ih dati', a kad tamo, ona je, uz šeretski smješak, ispalila ovo:
- Ukrast ću ga.
- A molim te lijepo, kako? – odgovorila sam dozvolivši da moja roditeljska potreba da joj održim bukvicu ustupi svoje mjesto morbidnoj radoznalosti.
- Lijepo. Ostavit ću auto kod kuće. Ja ću na sebe staviti veliki lim. Onda ću staviti kotače na ruke i na noge i prerušit ću se u auto. Pa ću uzeti benzin.
- I nitko te neće skužiti?
- Ne.
To joj je bilo urnebesno smiješno. Nisam sigurna je li humor našla u činjenici da je 'nitko ne bi skužio' da krade ili u tome da zna da je takvo što nemoguća misija ali, eto, zvuči fora. Nije mi se dalo pitati. Neke stvari se ne usudim.
Oznake: odgoj djece, auto, benzin
31.07.2018. u 07:28 | 0 Komentara | Print | # | ^