Cimerice u rodilištu
Priča svake obične mame u jednom trenutku završi u rodilištu. Još dok sam čekala Prvu, razmišljala sam o odlasku Podobniku. Navodno dobiješ startrekovski porod u kojem umjesto bolova imaš osjećaj da oko tebe blažene leptiri plešu na Vivaldijevo Proljeće, osoblje te tretira ko da si Kate Middleton, muž spava s tobom u apartmanu i znaš kakav je osjećaj prežderati se Nutellom i ne udebljati se. Divota. Je, samo što bih ja za tu divotu morala prodati barem jedan bubreg i donirati još neki manje korišten organ.
I tako bi jedan skučeni sobičak jednog 'besplatnog' zagrebačkog rodilišta, s četiri kreveta s četiri plahte i četiri jastuka, ali tri jastučnice. Jer za četvrtu bolnica 'nema.' Na svakom krevetu po jedna izmučena duša, uz nju, u košarici s kotačima, po jedna beba. Cimerice i ja.
Prvu ćemo zvati Bezubom. Jebi ga, moramo. Ženskoj zbilja fali pola zuba, u gornjem dijelu zubala. No ne znaš je li veća šupljina u njenim ustima ili u njenoj glavi. Dat ću ti primjer. 'Mogu li mi početi davati epiduralnu pet tjedana prije poroda da me postepeno navikavaju?' Je, mogu, jednako kao što ti mogu presaditi mozak Garija Kasparova i umetnuti ti u zubalo zube Toma Cruisea. Kad čovjek skuži da kratko vrijeme raspoloživo za posjete troši tako što s frajerom bježi izvan bolnice zapaliti pljugu dok bebu ostavlja na brigu medicinskim sestrama, brzo ti postane jasno da je riječ koja nju opisuje nemar - nemar prema vlastitim zubima, nemar prema djetetu. Kažu da Bog obično takve čuva pa će valjda i nju, ako već negdje ranije nije kod Njega potrošila kredit.
Druga je Propuhoubojica. Žena je tipično utjelovljenje tracionalnog balkanskog humanoida koji propuh smatra većom opasnošću od serijskih ubojica, uragana jačine 5, nuklearnih udara, ISIL-ovih terorista i virusa ebole. Ona. Zatvara. Prozor. Nema tu mrdanja. Jer ako uđe malo zraka bebe bi mogle dobiti nekakvu superturbogadnu virozu koja će im ostaviti trajne posljedice na respiratornom sustavu i na mozgu. Pa će valjda postati glasači Živog zida s astmom, nešto tog tipa. Valjda. Zato je bolje zabarikadirati kvake na prozorima čak i kad je u sobi, tijekom posjeta, šesnaest odraslih osoba i četiri bebe.
Treća je Normalna ženska. Drugo dijete ko i ja, stalni posao, ko i ja, muž naočita izgleda ko i moj... Nema se tu što reći. A to je za nju dobro. Reći ću samo da sam uživala u zajedničkim razgovorima i da mi je pomogla skratiti duge i jednolične dane u bolnici. Upravo zato jer nemam potrebu istresti iz sebe nešto o njoj ostat će mi u ugodnom sjećanju na dane koje sam provela u rodilištu nakon poroda Druge. Broj nisam tražila, ni ona nije tražila moj. Vjerujem da je tako bolje. Rodilište je ionako samo usputna etapa puno duljeg puta koji čeka svaku običnu mamu.