'Dijete mi ne želi jesti' - evo što možete očekivati od rata za stolom i kako u njemu pobijediti
‘Dijete mi ne želi jesti’. Ovo je rečenica koju će kad tad izgovoriti svaka mama i pri tom se užasnuti. Potrudili ste se pripremiti ukusno i zdravo jelo, a vaše maleno zlato ne želi ga ni taknuti.
‘U čemu je problem?’ pitate se.
Zašto joj ne paše?
Što ako ostane gladna?
Je li bolesna?
Ili mi se samo inati?
Što će doktor reći ako izgubi na težini?
Hoće li misliti da sam loša majka?
Trebam li insistirati da ipak malo proba?
Ili da joj dam nešto drugo, da ipak nešto pojede?
Kvragu, zašto me ovo tako nervira?’
Ovakve i slične misli prolaze vam kroz glavu u trenutku kad vaš princ ili princeza odbijaju jesti. O, da, hranjenje djece zna biti itekakav izazov. Evo što tu možete očekivati.
Druga je devetomjesečna beba koja je do sad uredno pojela sve čime sam je ponudila. Neka jela poput butternut tikve, oslića i puretine do te mjere je oduševljavaju da doslovno zna cičati od sreće kad ih vidi u svojoj zdjelici nebesko plave boje koju sada bez problema prepoznaje.Ni njena starija sestra, danas četverogodišnja Prva, nije bila izbirljiva u toj dobi. Jela je sve i nikad problema. Ni alergija, ni probavnih smetnji, ni promjena na koži, ni natezanja oko hrane. Dijete za poželjeti.
Stvari su se počele mijenjati tamo negdje između njenog drugog i trećeg rođendana. Odjednom se od najveće obožavateljice mamine kuhinje pretvorila u dijete s kojim se sve češće treba boriti oko jela. Od onda se, za razliku od vremena kad je bila beba, više ne podrazumijeva da će pojesti baš sve što spremim. Štoviše, često, u pokušajima da je natjeram da kuša neko jelo, moram upotrebljavati pregovaračke vještine kakvih se ne bi postidjeli ni diplomati svjetskog glasa poput Bismarcka ili Metternicha. I upravo zahvaljujući natezanjima s Prvom oko jela najbolje sam se uvjerila u točnost tvrdnje – najteže je pregovarati s djecom i s teroristima. S time da mi se nekad čini da bih se s teroristima lakše snašla.
Kad sam prije nekih mjesec, dva pokupila Prvu iz vrtića usput sam upitala tetu kako je taj dan jela, a teta mi je odgovorila:
- Jako dobro, čak je dva puta uzimala meso. Znate, ona Vam jako voli jesti meseko…
Ostala sam paf jer smo tada kod kuće prolazili kroz ne-želim-jesti-meso-ni-u-ludilu fazu.
U daljnjem razgovoru s tetom iz vrtića doznala sam i da u vrtiću tamani ciklu. Kod kuće je ne bi pojela ni pod razno.
U vrtiću se također davi u varivu od mahuna, juhi od bundeve i rižotu s lignjama. Natjerati je da kod kuće takvo što pojede postalo je nemogućom misijom.
Uvidjevši da Prva rado jede vrtićka jela, odlučila sam kod kuće kopirati vrtićki meni. ‘Ako se u vrtiću oduševila gulašom od junetine s bobom sigurno će mi to jesti i doma’ pomislila sam ne tako davno. Kad tamo, samo je probrljala po tanjuru i na jedvite jade kušala jedan zalogaj.
- Ali, zašto ne želiš probati? Zar niste ovo nedavno jeli u vrtiću? – upitala sam je trudeći se prikriti vidno razočaranje.
- Da, jesmo.
- Pa zašto onda to jedeš u vrtiću, a nećeš doma? – u ovom trenutku više nisam mogla prikriti nervozu. Barem ne sasvim.
- A mama, pa zato jer vrtić kuha bolje.
- Nda…
Tješi me jedino to što sam čula da su i neka druga djeca u njenom vrtiću isto rekla svojim mamama. Obzirom da ipak znam da im u vrtiću ne kuhaju Gordon Ramsay i Alain Ducasse (ali, ruku na srce, kuhaju tete koje znaju pogoditi dječji ukus), tješim se mišlju da klinci samo pojma nemaju. I da popuštaju pod pritiskom vršnjaka. Jer u vrtiću je ‘ekipa’. Kul face poput jednog Jakova koji joj se sviđa jer ‘ima lijepa usta’. A doma su dosadni starci koji je pile.
Svi mi volimo da nam hrana koju nam serviraju na tanjuru izgleda lijepo ali spremni smo pojesti i neka jela koja možda ne izgledaju tako spektakularno jer temeljem iskustva već znamo da su nam ukusna. Recimo, sarmu ili grah varivo. Kad su djeca u pitanju, izgled hrane je od krucijalne važnosti. Ranije sam već spomenula da je Prva imala fazu kada kod kuće nije htjela jesti meso. Stvari su promijenile na bolje jednog popodneva kad sam joj, u naletu kreativnosti kakav može pobuditi samo očaj, pureću šniclu izrezala na komadiće kockasta oblika i od njih napravila Smješka. Odjednom joj je ta ista šnicla koje se samo nekoliko minuta prije užasavala postala itekako primamljiva. I ne samo to. Sada mlada dama jede meso - osim gulaša – pod uvjetom da ga se nareže na komadiće i od njih složi Smješka.
Zanimljivo, ne želi Smješka od drugih namirnica. Ne dolazi u obzir da složim jednog od komadića karfiola ili strateški raspoređujući žlice špinata po tanjuru. O, ne. Smješko se radi samo od mesa.
Kad je izgled hrane u pitanju, detalji su jako važni. I to oni koje mi odrasli možda ne bi ni primjetili. Recimo, otprilike posljednje dvije godine muž i ja proveli smo u čvrstom uvjerenju da Prva mrzi mrkvu. Tom uvjerenju pridonijela je i ona sama opetovano ponavljajući kako je ne voli. A onda, odjednom, neki dan nonšalantno ispali:
- Mama, ja jako volim jesti mrkvu. Ali mora mi biti narezana na kolutiće, a ne na kockice.
- Pa zašto to nisi ranije rekla?!
- Nisam mislila da je bitno da moram jesti mrkvu.
Mudrijašica.
Kad je imala dvije godine, Prva je obožavala punjene paprike. Tamanila ih je istinskom strašću podsjećajući me na mene samu u samo par godina starijoj dobi – i ja sam ko klinka bila luda za punjenim paprikama. A onda sam ih odjednom zamrzila, do te mjere da ih gotovo punih trideset godina nisam htjela staviti u usta. Spletom okolnosti, nekoliko puta za redom pojela sam loše pripremljene punjene paprike i zgadile su mi se, sve dok mi suprug nije pomogao svladati strah i vratiti me jelu koje sam nekoć tako voljela.
Što se točno dogodilo Prvoj da ih je isto tako naglo prestala jesti ne znam. Ne znam postoji li uopće racionalan razlog za njenu iznenadnu averziju prema do ne tako davno njenom omiljenom jelu. Znam samo da sada punjenu papriku ne želi pojesti ni pod razno. Slično je s junećim gulašem. Ranije ga je jela, sada joj smeta ‘jer meso pliva’. S druge strane, do nedavno se nije usudila kušati niti jedan voćni kolač osim američke pite od jabuka. Ove subote mi je naručila pitu od krušaka – i u slast je pojela – a ne tako davno oduševljeno je jela tortu od jagoda. Stvari se polako kreću i samo mjena stalna jest kad je u pitanju dječja prehrana.
Da pitate Prvu što bi pojela za doručak, ručak ili večeru, ona bi vam odgovorila: ‘Nešto iz staklene ladice’. Radi se zapravo o visećem kuhinjskom ormariću sa staklenim vratima u kojem držimo bombone i kekse. Eventualno bi predložila tučeno jaje ili kuhanu štruklu i tu bi, da se nju pita, njen meni stao. Zato morate pomno paziti na koji način ćete postaviti pitanje ako joj odlučite ponuditi izbor jela. Umjesto ‘što bi jela?’ bolje je reći nešto poput: ‘Bi li sada radije pojela voćnu salatu od mandarina i jagoda ili svježeg sira s vrhnjem?’ Na taj način djetetu osiguravate izbor, a lišili ste ga mogućnosti da pojede nešto nezdravo.
Jasno, Prva kao i svako drugo dijete njene dobi, neće odustati tako lako. Pa će, recimo, pokušati s vama pregovarati.
- Mama, daj mi sad dva gumena bombona, a onda ću ja jesti varivo.
Priznat ću, znala sam nasjesti na ovo.
Velike umilne okice prepune tuge.
Suzica na obrazu.
Drhtavi glasić.
Želja za izbjegavanjem konflikta s moje strane.
Glupost.
I naravno, svaki put požalila.
Djeca su oportunisti. Pojest će vam taj slatkiš kojeg su užicali, a onda će, budite sigurni, kasnije izmisliti razlog zašto ne mogu pojesti ono zdravo glavno jelo kojeg im vi želite pripremiti. Zato budite pametni i insistirajte da tome da slatkiš mogu dobiti samo ako pojedu ono što vi od njih očekujete.
Znalo mi se dogoditi da puna entuzijazma odem u dućan, nakracam se pomno odabranim namirnicama, dođem kući, sve to skupa gulim, sjeckam, gnječim, tranširam, pirjam, pripremam, ponekad i satima, sve u želji da dobijem jelo božanstvena okusa i spektakularna izgleda. Za moju Prvu. Čvrsto uvjerena da će ona to smazati do zadnjeg zalogaja. Jer rekla mi je da je to nedavno jela u vrtiću i da joj je to super. I onda, nakon svog tog silnog truda, ona pogleda u tanjur s vidljivim izrazom gađenja na licu, iz sažaljenja prema meni na jedvite jade stavi jednu žlicu u usta, ispusti je na rub tanjura i kmečavim tonom izusti:
- Mama… ne mogu više.
I vama je u tom trenutku jasno.
Ona mrzi to jelo.
Grozno joj je.
Takvo saznanje – da ste se trudili i da ste uložili puno vremena i ljubavi u pripremu jela koje vaše dijete ne može smisliti – može biti prilično demoralizirajuće. I ponekad vam treba vremena da napravite ‘klik’ u glavi i shvatite da s vašim kuhanjem zapravo sve štima. Samo imate posla s klinkom koja je u osjetljivoj fazi i još uvijek traga za svojim gastronomskim identitetom. Uostalom, sjetite se – ono što su nekoć mrzili jednog dana će možda zavoljeti. I zato, ne odustajte.
Upoznajte svoje dijete s hranom koju pripremate. Ako je dovoljno staro da može razumjeti, povedite ga na tržnicu ili u dućan. Govorite mu što kupujete i pustite ga da samo bira pojedine proizvode. Moja Prva je vrlo ponosna kad sama može odabrati tikvicu, rajčicu, papriku ili patdližan koje ćemo kod kuće spremiti.
Objašnjavajte na koji naćin ćete to pripremiti. Uključite dijete i u samu pripremu. Osobno sam se iznenadila saznanjem do koje mjere trogodišnjaci mogu biti korisni pomagači u kuhinji. Na taj način nećete postići čudo, barem ne preko noći. Ako kod kuće imate izbirljivka s kojim vodite ratove oko jela, vodit ćete ih i dalje. Ali iz vlastitog iskustva vidim da uključenje takvog djeteta u pripremu hrane ipak dovodi do napretka. Možda nećete odmah dobiti rat, ali dobit ćete pokoju bitku. A I to je početak…
Ovaj upis već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.
Oznake: odgoj djece, prehrana
22.04.2019. u 18:26 | 6 Komentara | Print | # | ^Dan kad je London prestao postojati
Nkad nisam voljela Petra Pana. Ne mislim na dječji roman Jamesa Matthewa Barrieja već na glavnog junaka po kojem je dobio ime.
Nezreo je.
Neodgovoran.
Nepouzdan.
Hirovit.
Sebičan.
Izgubljenim dječacima vlada poput neke mješavine komunističkog diktatora i umišljene kraljice maturalne zabave u američkom tinejdžerskom filmu.
Kontinuirano nameće svoju volju, a problem prenapučenosti u svom svijetu rješava ne prezajući ni od ubojstva, i to dječaka.
Kapetan Kuka negativac? Ma da ne bi. Zar vi ne bi poželjeli zatući to antipatično derište da je vašu ruku odrezao i bacio je krokodilu? Žao mi je, ljudi, ali ja sam u Klubu Kuka.
Moja Prva, pak, obožava Pana. Zavoljela ga je zahvaljujući crtiću Jan i nigdjezemski gusari gdje se pojavljuje otprilike jednom na sezonu, i to kao pozitivac. Gledala je i Disneyev crtić. Jedno pedeset i osam puta. I tako je doznala da tamo negdje postoji London.
Prije nekih mjesec dana sjedila je pored mene u dnevnoj sobi dok sam nasumce prebacivala programe na televizoru. U jednom trenutku na ekranu su se pojavili Big Ben i Tower Bridge, a ona je na to ushićeno uzviknula:
- To je Londoooon! To je Londooooon!
- Da, dušo, je. To je London – odgovorila sam joj ponosna jer je prepoznala njegove vizure.
- On je jako daleko – konstatirala je.
- Pa... recimo da je daleko ako ideš tamo autom. Ali ako letiš avionom dođeš dosta brzo. Znaš, bila sam tamo više puta.
Na to me je pogledala i prasnula u smijeh:
- Jooooj, mama, pa ti se šališ!
- Ne. Zbilja sam bila više puta u Londonu.
- Mama, daaaj - sad je već zbilja zvučala posprdno – Pa nisi mogla tamo ići. London postoji samo u priči i u crtiću.
- Prva, London stvarno postoji. Bila sam tamo.
- Mama, ti stvarno mene misliš farbati?
'Divno', pomislila sam. Kod kuće imam teoretičarku zavjera. Čvrsto je uvjerena da London nije pravi grad i da je samo plod nečije mašte. Njen argument?
- Pa znaš da kažu da je London 'druga zvijezda na desno i onda cijelu noć'. Takvo što je moguće samo u priči, mama!
I što da ja kažem na to? Kako da joj objasnim da je Nigdjezemska iz te vražje priče izmišljena, a da London nije? Pitala sam i tetu u vrtiću za savjet. Mirno mi je odgovorila:
- Pustite. S vremenom će shvatiti. Znate, u našoj grupi imamo djece koja vjeruju da žive u državi koja se zove Vrtić. Vaša barem zna da živi u Hrvatskoj.
Nda, znam da će jednog dana doživjeti prosvjetljenje. U međuvremenu ne znam bih li umirala od smijeha ili se brinula. Ili jednostavno skupila lovu za četiri karte do Londona. Muž, ona, Druga i ja, je li. Pod uvjetom da imamo kome ostaviti mačku na čuvanje.
Prva je inače prilično racionalno dijete za jednu četverogodišnjakinju. Ako je pitate postoje li razna bića iz bajki poput vila, vilenjaka, vještica, trolova, gnoma, čarobnjaka i sličnih spremno će vam odgovoriti:
- Ne. Oni postoje samo u pričama i u crtićima.
Tako je odgajam. Već neko vrijeme primjećujem da ima vrlo bujnu maštu, što zna odlično verbalizirati, a u posljednje vrijeme počela se je služiti i sve kvalitetnijim crtežima za svoju dob. Neka moja osobna filozofija je: protiv mašte nemam ama baš ništa – dok god je svjesna da postoji jasna crta koja odvaja svjet mašte s jedne strane i svijet stvarnosti s druge. Općenito volim predočiti joj stvarnost onakvom kakva jest uzimajući, naravno, u obzir njenu dob.
Jednom je prigodom, recimo, dobila slikovnicu u kojoj su vuk i ovca prijatelji. Vukovi jedu ovce – ona to zna.
Zna i da su krokodili opasni, unatoč tome što obožava svog plišanog krokodila kojeg je svojedobno dobila kad je treptanjem okicama i jednim umilnim 'moooolim teee' opljačkala tatu u zoološkom vrtu.
Razumije i da postoje životinje koje jedu druge životinje, i to sasvim normalno prihvaća.
Razumije i da ne možemo letjeti pomoću vilinskog praha, da ne može dobiti željenu igračku pomoću čarobnog štapića, da ne postoji zla vještica koja će je pretvoriti u žabu i da se u sobi neće pojaviti čudovište kad ugasimo svjetlo prije spavanja. Dobro, ajde, voli imati upaljeno svijetlo dok ne zaspi – ali kune se da zna da čudovišta ne postoje. Ajmo vjerovati curi.
Voljela bih da ona meni vjeruje za London ali za sad sam nemoćna. London 'ne postoji', baš kao što ne postoje vilenjaci, vještice ili Nigdjezemska. Nema veze što postoje autentične snimke tog grada za koje čak i ona kuži da nisu nacrtane. London je plod nečije mašte, jednako kao i Petar Pan i kapetan Kuka, a ja sam 'šašava' ako je pokušam uvjeriti u suprotno. Ekipa koja vjeruje u kemtrejlse, Haarp i ravnu Zemlju je nula prema Prvoj. Ona 'zna'.
Gledajući je kako žustro brani stav o 'nepostojanju' Londona počinjem misliti kako je možda došlo vrijeme da počnem vjerovati u horoskop. U istinitost tvrdnji o frapirajuće tvrdoglavim Jarcima. Da, Prva je Jarac.
- Nego, Prva, bi li voljela da jednom zajedno negdje otputujemo? – upitala sam je sinoć.
- O, da, mama, da. Voljela bih ići u Egipat! Vidjeti piramide.
- I gdje još?
- U Veneciju. Kao Eisteinčići!
- A London?
- Mama, molim te... Uozbilji se.
- Ali, Prva...
- MAMA!!!
- Ajde, ajde, dobro...
Sve u svoje vrijeme.
Ovaj blog već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.
Oznake: london, odgoj djece, Mašta....
13.04.2019. u 08:26 | 3 Komentara | Print | # | ^Kako tatin mlađi brat može biti veći od njega?!
Ja nemam pojma kako je imati sestru. Barem ne iz vlastitog, osobnog iskustva, i to iz vrlo jednostavnog razloga – nikad je nisam imala. Jedinica sam. I koliko god se trsila uvjeriti bilo koga da u sebi ne nosim klicu razmaženosti i nesnalažljivosti, negdje duboko u sebi znam da to nije točno. Biti jedino dijete u konačnici znači da su sve igračke tvoje. Da ih ni s kim ne moraš dijeliti i da se ni s kim ne moraš oko njih boriti. Zvuči kao privilegirana pozicija na prvu loptu ali, kad bolje promisliš, i nije tako. Jer jednom ćeš izaći iz svoje dječje sobe s igračkama i suočiti se sa stvarnim svijetom i njegovim igračima. I s njima ćeš se morati boriti. A nećeš baš znati kako jer se nisi naučio boriti. Jer si jedinac.
Ovakve misli morile su me skoro pa od trenutka kad se Prva rodila. Supruga i mene iznenadila je svojim dolaskom na svijet kad je meni već bila puna 41. Kad u toj dobi dobijete dijete - k tome još i savršeno zdravo - sretni ste da vam je takvo što uopće uspjelo, a nekakvu želju, pa čak i samu pomisao o drugome vidite kao neku vrstu bogohuljenja. Traženja kruha povrh pogače. Hej, pa što bi mi htjeli? U OVOJ dobi smo dobili kćerkicu s kojom sve savršeno štima i sad mi razmišljamo o još jednoj?! Ma da ne bi.
Kako su godine odmicale, a Prva rasla, sve manje sam vjerovala u mogućnost da bi jednog dana mogla dobiti bracu ili seku. Točnije rečeno, od te ideje odustala sam u potpunosti. Činila mi se jednako vjerojatnom kao i, recimo, ideja da ću jednog dana voziti Duesenberg Clarkea Gablea francuskom rivijerom odlazeći na zabavu nekakvog multimilijardera.
Fantazija.
I bilo mi je žao zbog toga. Iskreno, ne toliko zbog mene same već zbog Prve. Sjetila sam se vlastitog djetinjstva i mislila sam: 'Kvragu, šteta je da neće imati nikoga'.
Da ima bracu ili seku, bila bi manje usamljena u igri. OK, ima ekipu u vrtiću ali dobro je imati i nekoga kod kuće. I na praznicima. O da... praznici. Uvijek se sjetim kako bih se dosađivala na smrt ljetujući sa starcima u raznim pustim uvalama Jadrana na drvenoj barci na kojoj ti se aktivnosti svode na sunčanje na palubi (dosaaaadnooooo), plivanje oko barke (to je OK ali kad tad moraš van), grickanje nekakvog komada voća (pazi, osa!) i deranje trake kazete na walkmanu (da, toliko sam stara). Druge djece za igranje niotkud. E, da mi je tad bila sestra...
Čak i da mi je išla na živce kako, vjerujem, mlađe sestre često idu, bar bih se imala s kim počupati, i poigrati. I u zadnjoj rupi na svijetu.
Kad bi Prva imala bracu ili seku, razmišljala sam, lakše bi naučila dijeliti, i to ne samo igračke. I pažnju. Jer, ruku na srce, drago je ona dijete ali ima u sebi tu jednu egocentričnu crtu. Zna biti mali diktator. Šefica. Želi nešto i teško joj je prihvatiti da to mora čekati, ili da možda to isto uopće neće dobiti. U igri ima tendenciju nametati vlastita pravila i duri se ako joj se ne udovolji. Pa je treba kontinuirano učiti, i kod kuće i u vrtiću, da takvo što nije lijepo. Da i druga djeca imaju pravo odlučiti na koji način će se igrati. Da je ljepota igre u zajedništvu i suradnji. Nda, sestra bi tu dobro došla...
I eto je. Druga. S nama je sada već osam mjeseci. Doznavši da će nam se pridružiti, shvatila sam da sad imam zadatak Prvoj nekako pokušati dati odgovor na pitanje koje ni sama ne znam – a kako je to imati sestru? Jedna od prvih stvari koje sam joj rekla bila je ova:
- Znaš, super ti je jer ćeš se sad uvijek imati s kim igrati... – a onda sam, u pomalo paničnoj potrebi da sebe korigiram, brzo rekla: - Samo, znaš, kad se ona rodi bit će još jako malena. Neće moći ni hodati, čak ni sjediti. Neće znati ni govoriti. Zato se nećeš baš puno moći igrati s njom. Morat ćeš čekati da naraste...
Muž i ja ponavljali smo joj ovo puno puta tijekom moje trudnoće. U konačnici je upila. Prihvatila da će njena mlađa sestra biti – manja sestra.
Ona koja zna manje od nje.
Ona koja može manje.
Ona koja jest manja.
Pod ovim 'manja' mislili smo 'mlađa' i nismo toliko referirali na tjelesnu veličinu. Ali djeca ko djeca, stvari shvate doslovno. Pa me je tako neki dan iznenadila ovim malim razgovorom:
- Mama, koga sam ja imala prije nego smo dobili Drugu?
- Pa... nikog. To jest, imala si tatu i mene, ali nisi imala sestru. Bila si bez sestre.
- Aha. A sad imam sestru i ja sam starija sestra.
- Točno.
- A imaš li ti, mama, sestru?
- Ne, dušo. Ja nemam ni sestru ni brata.
- Hm, šteta. Svatko bi morao imati brata ili sestru. Šteta da i tata nema brata!
- Ali, Prva, tata IMA brata.
- Ima?
- Pa znaš da ima. Bili smo neki dan kod njega. Dao ti je one okrugle čokoladice.
- A on je tatin brat?
- Da, on je tatin mlađi brat.
- Ali kako?! Kako on može biti tatin mlađi brat kad je veći od njega?
E, onda sam morala sjesti s njom i lijepo joj objasniti da u jednom trenutku mlađa braća i sestre odrastu, baš kao i mi, i da tada mogu biti jednako veliki, pa čak i veći od nas. U početku me gledala pomalo sumnjičavo, a onda je to nekako prihvatila. Zapravo, da budem iskrena... NADAM SE da je prihvatila. Jer nešto u njenom pogledu i dalje odiše skepsom kad joj se spomene da bi Druga jednom mogla biti veća. O ne, ONA je starija sestra, a time i 'veća sestra'.
Zna naša Prva i što to znači biti 'veća sestra'.
- Ona je beba, a ja nisam. Ja sam djevojčica. Bebi se temperaturu mjeri u guzi, a meni pod pazuhom. Nemoj, mama, slučajno meni mjeriti u guzi!
- Ni u snu, dušo, ni u snu...
Veća sestra pomaže i u kuhinji. Prva se, doduše, počela interesirati za ono što ja radim za kuhinjskim pultom i nešto prije moje druge trudnoće, ali taj interes je rapidno porastao upravo onda kad nam se Druga pridružila. Prva je, na tipično dječje oportunistički način, ovdje ugledala svoju priliku i ugrabila je. Za razliku od male, nemoćne bebe koja još ništa ne zna, ona itekako može pomoći mami u kuhinji. I tkao je u posljednjih nekoliko mjeseci postigla dojmljiv napredak. Sama zna umutiti i speći jaje, skuhati tjesteninu, nasjeckati (kuhanu) bundevu i mrkvicu, istući šnicle batićem, umijesiti (uz moju pomoć zbog nedostatka snage) tijesto za američku pitu... Čak je sama izmislila recept za vrlo ukusnu tortu od kokosa i naranče. Kuhinja je sada naše malo carstvo. Svijet kojeg samo ona, 'velika', dijeli s mamom. Mala sestra tu još nema što raditi.
Prisutnost Druge pomogla je i da se Prva konačno počne samostalno odijevati. Tete u vrtiću odale su mi tajnu – mala mustra zna to već odavno ali kod kuće je malo glumila damicu u nevolji. Onu koja ne može sama. Pa su zato mama i tata pomagali navući majicu preko glave, navući štramplice, zakopčati cif na jakni... E, sad to mlada dama sve radi sama. I ne dolazi u obzir da joj se pomaže. Jer 'nije ona mala beba ko Druga. Ona je velika.'
'Velika' je i dok jede. Nožem se naučila koristiti doslovno preko noći.
- Ja jedem sama, a nju moraš hraniti. Jer je ona malena. Nije velika ko ja. Ali jednog dana će naučiti – zaključila je.
- Hoćeš li je ti naučiti? – upitala sam je.
- Daaaaaa!
- A što ćeš je još naučiti?
- Penjati se na tobogan.
- Okeeeej. Dobro... ali što je još možeš naučiti kao velika sestra?
- Sve ono što cura treba znati.
- A što to cura treba znati? Čitati slova? – perfidno sam je pokušala natjerati na ono što sama želim da zna.
- Oblačiti se! – maestralno je odignorirala moju sugestiju. – I ići frizeru! Naučit ću Drugu kako se mora ponašati kod frizera!
- Misliš da je baš to najvažnije što mora znati nečija mlađa sestra?
- Pa da. Mora se znati ponašati kod frizera. Reći 'dobar dan', sjesti u onaj visoki stolac i reći teti da želi pletenicu, i koju boju želi. Joooj, maaaama, pa kako jedna cura to može ne znati? – upitala me je posprdno.
Predala sam se. Pokleknula pred njenim uvjerljivim tonom.
Uglavnom, ona polako stvara ideju što znači biti 'veća sestra' i razvija određen osjećaj dužnosti prema mlađoj. Želi je učiti i zaštititi je. Tako je, recimo, jučer Drugoj uzela iz ruke Barbiku koju je potonja zgrabila s poda.
- Prva, možda joj možeš dati samo da pogleda? Da se ne rasplače? – sugerirala sam.
- Naravno, mama! – složila se sa mnom – Ali prije toga moramo maknuti ovaj pojas sa struka. To je sitan dio i Druga bi se mogla ugušiti.
- Imaš pravo, Prvo.
Lijepo mi je vidjeti da voli sestru i da pazi na nju. Određena zona bahatosti ispoljena kroz naglašavanje da je 'veća sestra' mi čak i ne smeta. Potaknula je u njoj samostalnost i učinila je samopouzdanijom i poduzetnijom, a i meni tako pomaže. I, najvažnije od svega, ima nekoga. Što god da u životu bilo, najvažnije već sada zna – uvijek će imati sestru. Uvijek će imati jedna drugu. Sve ostalo doći će nekako na mjesto.
*Ovaj tekst već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.
Oznake: sestre, djevojcice, mama i kćer, odgoj djece
05.04.2019. u 21:21 | 3 Komentara | Print | # | ^