Nkad nisam voljela Petra Pana. Ne mislim na dječji roman Jamesa Matthewa Barrieja već na glavnog junaka po kojem je dobio ime.
Nezreo je.
Neodgovoran.
Nepouzdan.
Hirovit.
Sebičan.
Izgubljenim dječacima vlada poput neke mješavine komunističkog diktatora i umišljene kraljice maturalne zabave u američkom tinejdžerskom filmu.
Kontinuirano nameće svoju volju, a problem prenapučenosti u svom svijetu rješava ne prezajući ni od ubojstva, i to dječaka.
Kapetan Kuka negativac? Ma da ne bi. Zar vi ne bi poželjeli zatući to antipatično derište da je vašu ruku odrezao i bacio je krokodilu? Žao mi je, ljudi, ali ja sam u Klubu Kuka.
Moja Prva, pak, obožava Pana. Zavoljela ga je zahvaljujući crtiću Jan i nigdjezemski gusari gdje se pojavljuje otprilike jednom na sezonu, i to kao pozitivac. Gledala je i Disneyev crtić. Jedno pedeset i osam puta. I tako je doznala da tamo negdje postoji London.
Prije nekih mjesec dana sjedila je pored mene u dnevnoj sobi dok sam nasumce prebacivala programe na televizoru. U jednom trenutku na ekranu su se pojavili Big Ben i Tower Bridge, a ona je na to ushićeno uzviknula:
- To je Londoooon! To je Londooooon!
- Da, dušo, je. To je London – odgovorila sam joj ponosna jer je prepoznala njegove vizure.
- On je jako daleko – konstatirala je.
- Pa... recimo da je daleko ako ideš tamo autom. Ali ako letiš avionom dođeš dosta brzo. Znaš, bila sam tamo više puta.
Na to me je pogledala i prasnula u smijeh:
- Jooooj, mama, pa ti se šališ!
- Ne. Zbilja sam bila više puta u Londonu.
- Mama, daaaj - sad je već zbilja zvučala posprdno – Pa nisi mogla tamo ići. London postoji samo u priči i u crtiću.
- Prva, London stvarno postoji. Bila sam tamo.
- Mama, ti stvarno mene misliš farbati?
'Divno', pomislila sam. Kod kuće imam teoretičarku zavjera. Čvrsto je uvjerena da London nije pravi grad i da je samo plod nečije mašte. Njen argument?
- Pa znaš da kažu da je London 'druga zvijezda na desno i onda cijelu noć'. Takvo što je moguće samo u priči, mama!
I što da ja kažem na to? Kako da joj objasnim da je Nigdjezemska iz te vražje priče izmišljena, a da London nije? Pitala sam i tetu u vrtiću za savjet. Mirno mi je odgovorila:
- Pustite. S vremenom će shvatiti. Znate, u našoj grupi imamo djece koja vjeruju da žive u državi koja se zove Vrtić. Vaša barem zna da živi u Hrvatskoj.
Nda, znam da će jednog dana doživjeti prosvjetljenje. U međuvremenu ne znam bih li umirala od smijeha ili se brinula. Ili jednostavno skupila lovu za četiri karte do Londona. Muž, ona, Druga i ja, je li. Pod uvjetom da imamo kome ostaviti mačku na čuvanje.
Prva je inače prilično racionalno dijete za jednu četverogodišnjakinju. Ako je pitate postoje li razna bića iz bajki poput vila, vilenjaka, vještica, trolova, gnoma, čarobnjaka i sličnih spremno će vam odgovoriti:
- Ne. Oni postoje samo u pričama i u crtićima.
Tako je odgajam. Već neko vrijeme primjećujem da ima vrlo bujnu maštu, što zna odlično verbalizirati, a u posljednje vrijeme počela se je služiti i sve kvalitetnijim crtežima za svoju dob. Neka moja osobna filozofija je: protiv mašte nemam ama baš ništa – dok god je svjesna da postoji jasna crta koja odvaja svjet mašte s jedne strane i svijet stvarnosti s druge. Općenito volim predočiti joj stvarnost onakvom kakva jest uzimajući, naravno, u obzir njenu dob.
Jednom je prigodom, recimo, dobila slikovnicu u kojoj su vuk i ovca prijatelji. Vukovi jedu ovce – ona to zna.
Zna i da su krokodili opasni, unatoč tome što obožava svog plišanog krokodila kojeg je svojedobno dobila kad je treptanjem okicama i jednim umilnim 'moooolim teee' opljačkala tatu u zoološkom vrtu.
Razumije i da postoje životinje koje jedu druge životinje, i to sasvim normalno prihvaća.
Razumije i da ne možemo letjeti pomoću vilinskog praha, da ne može dobiti željenu igračku pomoću čarobnog štapića, da ne postoji zla vještica koja će je pretvoriti u žabu i da se u sobi neće pojaviti čudovište kad ugasimo svjetlo prije spavanja. Dobro, ajde, voli imati upaljeno svijetlo dok ne zaspi – ali kune se da zna da čudovišta ne postoje. Ajmo vjerovati curi.
Voljela bih da ona meni vjeruje za London ali za sad sam nemoćna. London 'ne postoji', baš kao što ne postoje vilenjaci, vještice ili Nigdjezemska. Nema veze što postoje autentične snimke tog grada za koje čak i ona kuži da nisu nacrtane. London je plod nečije mašte, jednako kao i Petar Pan i kapetan Kuka, a ja sam 'šašava' ako je pokušam uvjeriti u suprotno. Ekipa koja vjeruje u kemtrejlse, Haarp i ravnu Zemlju je nula prema Prvoj. Ona 'zna'.
Gledajući je kako žustro brani stav o 'nepostojanju' Londona počinjem misliti kako je možda došlo vrijeme da počnem vjerovati u horoskop. U istinitost tvrdnji o frapirajuće tvrdoglavim Jarcima. Da, Prva je Jarac.
- Nego, Prva, bi li voljela da jednom zajedno negdje otputujemo? – upitala sam je sinoć.
- O, da, mama, da. Voljela bih ići u Egipat! Vidjeti piramide.
- I gdje još?
- U Veneciju. Kao Eisteinčići!
- A London?
- Mama, molim te... Uozbilji se.
- Ali, Prva...
- MAMA!!!
- Ajde, ajde, dobro...
Sve u svoje vrijeme.
Ovaj blog već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.
Post je objavljen 13.04.2019. u 08:26 sati.