'Dijete mi ne želi jesti' - evo što možete očekivati od rata za stolom i kako u njemu pobijediti

‘Dijete mi ne želi jesti’. Ovo je rečenica koju će kad tad izgovoriti svaka mama i pri tom se užasnuti. Potrudili ste se pripremiti ukusno i zdravo jelo, a vaše maleno zlato ne želi ga ni taknuti.
‘U čemu je problem?’ pitate se.
Zašto joj ne paše?
Što ako ostane gladna?
Je li bolesna?
Ili mi se samo inati?
Što će doktor reći ako izgubi na težini?
Hoće li misliti da sam loša majka?
Trebam li insistirati da ipak malo proba?
Ili da joj dam nešto drugo, da ipak nešto pojede?
Kvragu, zašto me ovo tako nervira?’

Ovakve i slične misli prolaze vam kroz glavu u trenutku kad vaš princ ili princeza odbijaju jesti. O, da, hranjenje djece zna biti itekakav izazov. Evo što tu možete očekivati.

Druga je devetomjesečna beba koja je do sad uredno pojela sve čime sam je ponudila. Neka jela poput butternut tikve, oslića i puretine do te mjere je oduševljavaju da doslovno zna cičati od sreće kad ih vidi u svojoj zdjelici nebesko plave boje koju sada bez problema prepoznaje.Ni njena starija sestra, danas četverogodišnja Prva, nije bila izbirljiva u toj dobi. Jela je sve i nikad problema. Ni alergija, ni probavnih smetnji, ni promjena na koži, ni natezanja oko hrane. Dijete za poželjeti.

Stvari su se počele mijenjati tamo negdje između njenog drugog i trećeg rođendana. Odjednom se od najveće obožavateljice mamine kuhinje pretvorila u dijete s kojim se sve češće treba boriti oko jela. Od onda se, za razliku od vremena kad je bila beba, više ne podrazumijeva da će pojesti baš sve što spremim. Štoviše, često, u pokušajima da je natjeram da kuša neko jelo, moram upotrebljavati pregovaračke vještine kakvih se ne bi postidjeli ni diplomati svjetskog glasa poput Bismarcka ili Metternicha. I upravo zahvaljujući natezanjima s Prvom oko jela najbolje sam se uvjerila u točnost tvrdnje – najteže je pregovarati s djecom i s teroristima. S time da mi se nekad čini da bih se s teroristima lakše snašla.

Kad sam prije nekih mjesec, dva pokupila Prvu iz vrtića usput sam upitala tetu kako je taj dan jela, a teta mi je odgovorila:
- Jako dobro, čak je dva puta uzimala meso. Znate, ona Vam jako voli jesti meseko…

Ostala sam paf jer smo tada kod kuće prolazili kroz ne-želim-jesti-meso-ni-u-ludilu fazu.
U daljnjem razgovoru s tetom iz vrtića doznala sam i da u vrtiću tamani ciklu. Kod kuće je ne bi pojela ni pod razno.
U vrtiću se također davi u varivu od mahuna, juhi od bundeve i rižotu s lignjama. Natjerati je da kod kuće takvo što pojede postalo je nemogućom misijom.

Uvidjevši da Prva rado jede vrtićka jela, odlučila sam kod kuće kopirati vrtićki meni. ‘Ako se u vrtiću oduševila gulašom od junetine s bobom sigurno će mi to jesti i doma’ pomislila sam ne tako davno. Kad tamo, samo je probrljala po tanjuru i na jedvite jade kušala jedan zalogaj.
- Ali, zašto ne želiš probati? Zar niste ovo nedavno jeli u vrtiću? – upitala sam je trudeći se prikriti vidno razočaranje.
- Da, jesmo.
- Pa zašto onda to jedeš u vrtiću, a nećeš doma? – u ovom trenutku više nisam mogla prikriti nervozu. Barem ne sasvim.
- A mama, pa zato jer vrtić kuha bolje.
- Nda…

Tješi me jedino to što sam čula da su i neka druga djeca u njenom vrtiću isto rekla svojim mamama. Obzirom da ipak znam da im u vrtiću ne kuhaju Gordon Ramsay i Alain Ducasse (ali, ruku na srce, kuhaju tete koje znaju pogoditi dječji ukus), tješim se mišlju da klinci samo pojma nemaju. I da popuštaju pod pritiskom vršnjaka. Jer u vrtiću je ‘ekipa’. Kul face poput jednog Jakova koji joj se sviđa jer ‘ima lijepa usta’. A doma su dosadni starci koji je pile.

Svi mi volimo da nam hrana koju nam serviraju na tanjuru izgleda lijepo ali spremni smo pojesti i neka jela koja možda ne izgledaju tako spektakularno jer temeljem iskustva već znamo da su nam ukusna. Recimo, sarmu ili grah varivo. Kad su djeca u pitanju, izgled hrane je od krucijalne važnosti. Ranije sam već spomenula da je Prva imala fazu kada kod kuće nije htjela jesti meso. Stvari su promijenile na bolje jednog popodneva kad sam joj, u naletu kreativnosti kakav može pobuditi samo očaj, pureću šniclu izrezala na komadiće kockasta oblika i od njih napravila Smješka. Odjednom joj je ta ista šnicla koje se samo nekoliko minuta prije užasavala postala itekako primamljiva. I ne samo to. Sada mlada dama jede meso - osim gulaša – pod uvjetom da ga se nareže na komadiće i od njih složi Smješka.

Zanimljivo, ne želi Smješka od drugih namirnica. Ne dolazi u obzir da složim jednog od komadića karfiola ili strateški raspoređujući žlice špinata po tanjuru. O, ne. Smješko se radi samo od mesa.

Kad je izgled hrane u pitanju, detalji su jako važni. I to oni koje mi odrasli možda ne bi ni primjetili. Recimo, otprilike posljednje dvije godine muž i ja proveli smo u čvrstom uvjerenju da Prva mrzi mrkvu. Tom uvjerenju pridonijela je i ona sama opetovano ponavljajući kako je ne voli. A onda, odjednom, neki dan nonšalantno ispali:
- Mama, ja jako volim jesti mrkvu. Ali mora mi biti narezana na kolutiće, a ne na kockice.
- Pa zašto to nisi ranije rekla?!
- Nisam mislila da je bitno da moram jesti mrkvu.

Mudrijašica.

Kad je imala dvije godine, Prva je obožavala punjene paprike. Tamanila ih je istinskom strašću podsjećajući me na mene samu u samo par godina starijoj dobi – i ja sam ko klinka bila luda za punjenim paprikama. A onda sam ih odjednom zamrzila, do te mjere da ih gotovo punih trideset godina nisam htjela staviti u usta. Spletom okolnosti, nekoliko puta za redom pojela sam loše pripremljene punjene paprike i zgadile su mi se, sve dok mi suprug nije pomogao svladati strah i vratiti me jelu koje sam nekoć tako voljela.

Što se točno dogodilo Prvoj da ih je isto tako naglo prestala jesti ne znam. Ne znam postoji li uopće racionalan razlog za njenu iznenadnu averziju prema do ne tako davno njenom omiljenom jelu. Znam samo da sada punjenu papriku ne želi pojesti ni pod razno. Slično je s junećim gulašem. Ranije ga je jela, sada joj smeta ‘jer meso pliva’. S druge strane, do nedavno se nije usudila kušati niti jedan voćni kolač osim američke pite od jabuka. Ove subote mi je naručila pitu od krušaka – i u slast je pojela – a ne tako davno oduševljeno je jela tortu od jagoda. Stvari se polako kreću i samo mjena stalna jest kad je u pitanju dječja prehrana.

Da pitate Prvu što bi pojela za doručak, ručak ili večeru, ona bi vam odgovorila: ‘Nešto iz staklene ladice’. Radi se zapravo o visećem kuhinjskom ormariću sa staklenim vratima u kojem držimo bombone i kekse. Eventualno bi predložila tučeno jaje ili kuhanu štruklu i tu bi, da se nju pita, njen meni stao. Zato morate pomno paziti na koji način ćete postaviti pitanje ako joj odlučite ponuditi izbor jela. Umjesto ‘što bi jela?’ bolje je reći nešto poput: ‘Bi li sada radije pojela voćnu salatu od mandarina i jagoda ili svježeg sira s vrhnjem?’ Na taj način djetetu osiguravate izbor, a lišili ste ga mogućnosti da pojede nešto nezdravo.

Jasno, Prva kao i svako drugo dijete njene dobi, neće odustati tako lako. Pa će, recimo, pokušati s vama pregovarati.
- Mama, daj mi sad dva gumena bombona, a onda ću ja jesti varivo.

Priznat ću, znala sam nasjesti na ovo.
Velike umilne okice prepune tuge.
Suzica na obrazu.
Drhtavi glasić.
Želja za izbjegavanjem konflikta s moje strane.
Glupost.
I naravno, svaki put požalila.

Djeca su oportunisti. Pojest će vam taj slatkiš kojeg su užicali, a onda će, budite sigurni, kasnije izmisliti razlog zašto ne mogu pojesti ono zdravo glavno jelo kojeg im vi želite pripremiti. Zato budite pametni i insistirajte da tome da slatkiš mogu dobiti samo ako pojedu ono što vi od njih očekujete.

Znalo mi se dogoditi da puna entuzijazma odem u dućan, nakracam se pomno odabranim namirnicama, dođem kući, sve to skupa gulim, sjeckam, gnječim, tranširam, pirjam, pripremam, ponekad i satima, sve u želji da dobijem jelo božanstvena okusa i spektakularna izgleda. Za moju Prvu. Čvrsto uvjerena da će ona to smazati do zadnjeg zalogaja. Jer rekla mi je da je to nedavno jela u vrtiću i da joj je to super. I onda, nakon svog tog silnog truda, ona pogleda u tanjur s vidljivim izrazom gađenja na licu, iz sažaljenja prema meni na jedvite jade stavi jednu žlicu u usta, ispusti je na rub tanjura i kmečavim tonom izusti:
- Mama… ne mogu više.

I vama je u tom trenutku jasno.
Ona mrzi to jelo.
Grozno joj je.

Takvo saznanje – da ste se trudili i da ste uložili puno vremena i ljubavi u pripremu jela koje vaše dijete ne može smisliti – može biti prilično demoralizirajuće. I ponekad vam treba vremena da napravite ‘klik’ u glavi i shvatite da s vašim kuhanjem zapravo sve štima. Samo imate posla s klinkom koja je u osjetljivoj fazi i još uvijek traga za svojim gastronomskim identitetom. Uostalom, sjetite se – ono što su nekoć mrzili jednog dana će možda zavoljeti. I zato, ne odustajte.

Upoznajte svoje dijete s hranom koju pripremate. Ako je dovoljno staro da može razumjeti, povedite ga na tržnicu ili u dućan. Govorite mu što kupujete i pustite ga da samo bira pojedine proizvode. Moja Prva je vrlo ponosna kad sama može odabrati tikvicu, rajčicu, papriku ili patdližan koje ćemo kod kuće spremiti.

Objašnjavajte na koji naćin ćete to pripremiti. Uključite dijete i u samu pripremu. Osobno sam se iznenadila saznanjem do koje mjere trogodišnjaci mogu biti korisni pomagači u kuhinji. Na taj način nećete postići čudo, barem ne preko noći. Ako kod kuće imate izbirljivka s kojim vodite ratove oko jela, vodit ćete ih i dalje. Ali iz vlastitog iskustva vidim da uključenje takvog djeteta u pripremu hrane ipak dovodi do napretka. Možda nećete odmah dobiti rat, ali dobit ćete pokoju bitku. A I to je početak…

Ovaj upis već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.

Oznake: odgoj djece, prehrana

22.04.2019. u 18:26 | 6 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< travanj, 2019 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

O meni

Tko sam ja? Dovoljno je reći - jedna sasvim obična mama. Nisam influencerica, još manje celebrity, i sasvim je nevažno čime zarađujem za život i koliko sam obrazovana. Dovoljno je reći da sam mama dvije djevojčice koja je to postala onda kada se tome više nije usudila nadati. Prvu, četverogodišnjakinju, donijela sam na svijet s 41, drugu, početkom ljeta prošle godine, sa 44. Svakim danom ispisujemo novu priču...

Linkovi

Brojač posjeta