Dole skupa dječja odjeća s markom!

Uponedjeljak sam Drugu vodila pedijatru da joj propiše Tobrex kapljice jer je preko vikenda pobrala blagi konjunktivitis. Ujedno sam iskoristila priliku zamoliti ga za liječničku potvrdu da je sposobna za vrtić, što je bez problema dobila.

Za susret sa stričekom doktorom kojeg moja mlađa djevojčica uvijek podari širokim osmijehom svoju mladu damu odjenula sam u preslatku jarko crvenu haljinicu s velikim bijelim točkama i mašnom na donjem dijelu leđa. Naslijedila ju je od starije sestre.

Volim tu haljinicu, i to ne samo zato što je spektakularno lijepa.
Volim je jer mi budi dobre uspomene.

Upravo nju je Prva imala na sebi onog dana kad je prvi put propuzala. Pravilno. S guzom u zraku i ravnim leđima ravnomjerno se oslanjajući na dlanove obje ruke uz simetrične pokrete nogu. Kad si mama, posebno prvi put, pomno pratiš sva postignuća svog djeteta, strepiš dok ih iščekuješ i veseliš se onda kada su tu. Kod Prve me je, dok je još bila beba, puzanje posebno razveselilo iz jednog zapravo krajnje plitkog i bizarnog razloga – bebe su mi preslatke dok puze. Tjednima prije, dok se još samo kotrljala po podu, opetovano sam slušala priče svoje svekrve kako 'njen tata nije puzio već je odmah prohodao' i naivno počela misliti da bi se takvo što moglo dogoditi i Prvoj.

Nije.

Propuzala je, u toj spektakularno lijepoj crvenoj haljinici, kad je imala devet mjeseci, a prohodala je (samostalno) točno na dan kad je napunila 13.
Toliko o predviđanjima.

Druga je inače naslijedila dosta robice, uglavnom od Prve i šest mjeseci starije rođakinje, ali kapnulo je i s drugih strana. Zanimljivo je to s dječjom robicom. Velika većina odraslih koje znam, unatoč tome što se radi o ekipi kojoj se prije može prišiti bilo koji drugi atribut nego onaj 'bogati', naježi se na pomisao da bi na sebe stavili nekakvu second-hand odjeću.

A opet, nitko od njih ne vidi problem uvaliti takvu odjeću svojoj djeci.

Da se ne lažemo, ne vidim ni ja.

Štoviše, dobro mi dođe. Uštediš lovu, a i vrijeme koji bi utrošio na šoping. Samo izvadiš zapakiranu robicu iz kutije, baciš je u veš mašinu, osušiš, oglačaš ako ti se baš da, i... to je to.

No da budem do kraja, onako brutalno iskrena, ne bih se osjećala dobro kad bi Druga nosila isključivo naslijeđenu odjeću. Ne želim da jednog dana, kad bude gledala fotografije sebe dok je bila beba, shvati da svakoj od njih nosi ono što je već nosio netko drugi.

Sestrine traperice s ružičastom mašnicom.
Rođakinjinu bijelu košuljicu sa sitnim žutim cvjetićima.
Susjedinu baletnu suknjicu.
Rođakovu majicu s likovima iz Superwingsa...

Znam, možda je glupo i nepraktično ali imam potrebu, s vremena na vrijeme, kupiti joj nešto za nju.
Novo.
Ekskluzivno.
Ne skupo, ali njeno.

Jer volim taj osjećaj da sam ja, njena mama, kupila nešto za svoju djevojčicu.

Kupe joj i drugi. Rodbina, obiteljski prijatelji, ljudi koji nam dolaze u posjet... Kupe, jasno, i Prvoj. Ima tu odjeće koja je i moje princeze i mene apsolutno oduševila. Recimo, Prva je prije nekih godinu dana dobila predivnu žutu haljinicu s naborima i pojačanom postavom. Osim što haljinica sama po sebi krasno izgleda, Prvu je razgalila jer 'takvu ima Pepeljuga'. Naime, u svojoj prvoj slikovnici o Pepeljugi koju je dobila junakinji ove poznate bajke dobra vila čarobnim štapićem stvori vrlo sličnu haljinu žute boje. Možete li samo zamisliti tu sreću? Ona, Prva, kao Pepeljuga!

Ali, kad drugi vašoj djeci poklanjaju odjeću, bilo novu bilo rabljenu, zna, unatoč njihovim dobrim namjerama, doći do nezgodnih situacija.

Na primjer, kad kupe nešto preveliko.

OK, nije problem ako bebi koja ima šest mjeseci usred ljeta kupite zimsku jaknicu veličine za djecu od oko godinu dana. Bit će joj taman baš onda kad treba. Ali ako toj istoj bebi usred ljeta kupite ljetnu haljinu koja će joj biti dobra tamo negdje oko Božića, teško da će je ikad moći odjenuti. Jednostavno ste fulali sezonu.

Moje roditeljsko iskustvo mi kaže da se takve situacije kupovanja prevelike odjeće koja uz to ne pogađa sezonu događa prilično često, naročito kad su u pitanju starije generacije. Nepisano je pravilo da bake i djedovi redovno kupuju preveliku odjeću. 'Za svaki slučaj'.

I obuću. Prva je tako, recimo, dobila jedne tenisice broj 29 onda kad je još nosila broj 25. 'Za svaki slučaj', je li. Trenutno, sa svoje četiri godine, nosi broj 25. Kad će nositi 29, da vam pravo kažem, nemam pojma. Nadam se samo da će tenisice (inače proljetno-jesenske, deblje) pogoditi sezonu. Inače će morati čekati Drugu...

Drugi problem s dječjom odjećom koju drugi kupuju je funkcionalna neprilagođenost. Tako je, na primjer, Prva taman kad je bila u fazi privikavanja na obavljanje nužde na tutu dobila nekoliko cakanih ali za nju vrlo nezgodnih komada odjeće gdje su hlačice i gornji dio spojeni u jedno, a jedini način da se svuku je taj da dijete otkopča i spusti naramenice.

Sad zamislite kako je takvo što 'zgodno' za curicu koja još nije ni sigurna kad točno mora obaviti 'pi-pi', a kamoli da može dulje vrijeme zadržavati. Svaki taj komad odjeće odjenula je samo jednom, čisto da je možemo poslikati i pokazati fotke ljudima koji su joj to kupili. I to je bilo to.

Kad su bebe u pitanju, meni osobno se nezgodnom pokazala i robica s gumbićima na leđima, naročito ako se ne radi o onima na druker već klasičnima. Obje moje curice dobile su nekoliko takvih haljinica koje su, istini za volju, bile toliko prekrasne da nisam mogla odoljeti ne staviti ih na njih. Ali da su me namučile pri odijevanju – jesu. Naročito kad je u pitanju Druga koja je po prirodi vrlo živahna bebica i jako se migolji dok je se odijeva. Pa vi zakopčajte hrpu sitnih gumbića na leđima.

Sama svojim curicama najviše volim kupovati haljinice koje se jednostavno navuku preko glave ili eventualno imaju nekakav cif na leđima koji ne zapinje. Obje su mi u haljinicama medenije nego u bilo čemu drugome, brzo i jednostavno se odijevaju, Prva lako ode na toalet... Doduše, Prva u vrtić odlazi i u hlačama. Na to me obično svojom povremenom kuknjavom natjera teta koja me uvjerava da je 'bolje da ima hlače kad idemo van, u slučaju da se zaprlja.'

Realno – možda i je. I zato s vremena na vrijeme popustim. Ali, Prva ionako nije dijete previše sklono traženju fizičkih izazova. U vrtićkom dvorištu ona će uglavnom trčati unaokolo, malo driblati loptu (ako se nađe pri ruci) te većinu vremena provesti na ljuljačci ili sa svojim 'dečkom' Jakovom u jednom malom vlakiću. Neće se baš penjati, prevrtati ili valjati po podu. Što će reći da su njoj haljinice iz nečeg poput HH&M-a, kroj 'za svaki dan', i za takvu priliku realno sasvim dobre. Nije da nosi neku fensi-šmensi odjeću.

Besmisleno mi je, naime, nju i sestru odijevati u nekakvu skupu robicu s markom. Da, povremeno dobiju komad odjeće za koji se odvoji pokoja kuna više, ako se radi o nekoj baš specijalnoj prilici no inače nose lijepu, udobnu – i jeftinu – odjeću.

Onu za koju mi nije žao ako se zaprlja.

Ne vidim smisla slati dijete u vrtić i onda dramiti jer je odjeću umrljalo temperama ili zato što se po njoj prosuo nekakav gulaš. Štoviše, moja je teza: 'Ako se dijete u vrtiću uprljalo, znači da se vjerojatno dobro zabavilo.' A to ću kao mama uvijek podržati i tome se veseliti.

Nova haljina se uvijek može kupiti, a izgubljenu dječju radost teško je nadoknaditi.

Ovaj tekst već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista, 17.05.2019.

Oznake: second hand, uspomene, odgoj djece

11.07.2019. u 14:00 | 2 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< srpanj, 2019  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

O meni

Tko sam ja? Dovoljno je reći - jedna sasvim obična mama. Nisam influencerica, još manje celebrity, i sasvim je nevažno čime zarađujem za život i koliko sam obrazovana. Dovoljno je reći da sam mama dvije djevojčice koja je to postala onda kada se tome više nije usudila nadati. Prvu, četverogodišnjakinju, donijela sam na svijet s 41, drugu, početkom ljeta prošle godine, sa 44. Svakim danom ispisujemo novu priču...

Linkovi

Brojač posjeta