Ne želim mutavu djecu koja se boje izreći svoje mišljenje!

Moja Prva je već neko vrijeme oduševljena Egiptom. Piramidama, Sfingom, hijeroglifima, pustinjskim pijeskom, rijekom Nil i životinjama koje u njoj borave poput krokodila i nilskog konja. Zato sam je nedavno, vidjevši da se na jednom od TV kanala pušta dokumentarac o piramidama u Gizi, pozvala da gleda sa mnom, što je ona rado prihvatila.

- Mama, jesu li ove piramide jako velike? – upitala me je.
- Da, jesu. Pogledaj kako je čovjek koji hoda uz njih sićušan. Po tome možeš razumjeti koliko su te piramide visoke.
- Da, vidim. Pa one su ogromne! A tko je njih sagradio, mama?
- Ljudi koji su tamo živjeli jako, jako davno – odgovorila sam joj – i znaš, nitko ne zna kako su točno izgrađene.
- Ne?
- Ne. A što ti misliš, kako su izgrađene? – postavila sam joj ovo pitanje kako bih malo uposlila njene male moždane vijuge.
- Paaaaa... od kamenja suuuu...
- Točno. I što još?
- Slagali su veliko kamenje jedno na drugo i tako su dobili veeeeeliku piramidu.
- Dobro. Ali kako su slagali to kamenje? Što misliš?
-Netko ga je nosio?
- Hm... to kamenje ti je jako, jako teško. To ne može čovjek sam dignuti, nikako!
- Onda su to kamenje nekako morali kotrljati, mama.
- Ali vidiš da nije okruglo. Kako ćeš kotrljati ono što nije okruglo?
- Mogu staviti na nešto što je okruglo. Na okrugli komad drva pa gurati. Ili na neku polugu.
- Da, moguće...
- E, vidiš, mama, ja mislim da su tako izgradili piramide.

Od jedne četverogodišnje djevojčice, jasno, nitko normalan ne bi trebao očekivati da ponudi točan, pa čak ni netočan ali relativno suvisao odgovor o tome kako su izgrađene egipatske piramide. Pitanje kako su nastale postavila sam joj jer sam htjela čuti njeno mišljenje o tome.

Prvu i inače potičem na izražavanje vlastitog mišljenja o raznim pojavama. Svjesna sam činjenice da se naš obrazovni sustav uglavnom temelji na principu 'začepi, slušaj i reproduciraj', kao i one da se na ovim prostorima dobrim djetetom tradicionalno smatra ono koje mirno sjedi i šuti dok odrasli govore.

Ja sam tu filozofiju odlučila poslati kvragu i svoju djecu odgajati malo drugačije.

Ne, ne želim biti majka razmažene deriščadi koja će ometati odrasle u razgovoru i neotesano im upadati u riječ, ali isto tako ne želim jednog dana shvatiti da sam postala majka dvije sramežljive, mutave, djevojke s manjkom samopouzdanja koje se boje nešto pitati ili izreći vlastito mišljenje da ne 'ispadnu glupe'. Ako nešto žele reći, to smiju učiniti, a jedini uvjet je ovaj – budite pristojne.

Druga, naravno, sa svojih 11 mjeseci još ne govori ništa, ali zato je Prva u više navrata dobila priliku reći što misli. Tu postoje i neka nepisana, ali opet nama važna pravila.

Jedno od njih je ovo – nikad je ne smijemo ismijavati zbog izraženog mišljenja. Jasno, ako tvrdi ono što sigurno činjenično nije točno, ispravit ćemo je, ali nećemo joj se zato rugati. Tako je, recimo, s tri godine mislila da moj automobil mora 'piti puno soka od jabuke' da bi se mogao kretati. Umjesto da je ismijem, lijepo sam joj objasnila da je mom autu za kretanje potreban benzin te je prvom prilikom odvela na benzinsku postaju gdje sam joj pokazala kako se toči gorivo. Shvatila je odmah.

Usput rečeno, to iskustvo joj je definitivno bilo dojmljivo jer se narednih tjedan, dva provela učestalo se igrajući sa svojom kolekcijom automobilčića koji se više nisu, kao do tada, samo utrkivali na imaginarnoj stazi već su svako toliko stajali na jednako tako imaginarnoj benzinskoj postaji i točili imaginarno gorivo.

Zanimljivo, njeni putnici uglavnom su bili jedan štrumpf i jedna princeza. Unatoč tome što su često putovali 'njenim' autom, on je uvijek bio taj koji je davao lovu za gorivo.
Toliko o emancipaciji.

Pravilo broj dva – ako je u krivu, to ćemo joj reći. Ne spadam u roditelje sadiste koji će djetetu ispravljati krive Drine svaki put kad progovori, i to iz neke kompleksaške potrebe za isticanjem vlastite superiornosti. Ali, jednako tako smatram da je moja moralna dužnost svojoj djeci ukazati na stvarne, opipljive pogreške. Neću joj lagati da je u pravu kad nije, i to pod jalovom isprikom da joj ne želim povrijediti osjećaje.

Ne tako davno rekla mi je ovo:
- Mama, kad budem velika, voljela bih biti balerina – kažu mi da tu fazu prođe više manje svaka curica – Ali čudno je to jer balerina ne može biti mama. Ne može imati svoju bebu. - A odakle ti to? – s čuđenjem sam je upitala.
- Ne znam. Mislim da ne može imati svoju bebu.

Nisam se trudila dalje insistirati da mi kaže tko joj je to utuvio u glavu i gdje. Samo sam joj mirno objasnila da to nije točno i da balerine mogu imati djeci, kao i sve druge žene – dio o neplodnosti sam preskočila jer ga ne smatram primjerenim za djevojčicu od četiri godine.
- Naravno, kad balerina ima bebu u trbuhu, ne može plesati jer joj trbuh smeta. Ali ona može imati svoju bebu.
- Razumijem, mama.

Pogreška ispravljena. Bez suza i bez frustracija.

Učim je i da svoje mišljenje ne nameće drugima na agresivan način. Lekcija je to koju s vremena na vrijeme ponavljamo tijekom jedne za njenu dob tipične aktivnosti – igranja. Mada je po prirodi dobroćudna, moja Prva se ponekad pretvara u malog diktatora koji očekuje da se svi koji se igraju s njom moraju igrati po pravilima koje njeno malo veličanstvo odredi.

- Mama, sad ćemo se igrati restorana. Ti i Druga ste gošće i došle ste kod mene.
- OK, može...
- Ajde, sad naručite nešto. Dobrodošli u moj restoran, izvolite...
- Dobar dan. Molim vas jednu juhu od brokule.
- Ne, mama, ne! Moraš naručiti tučeno jaje!
- Ali ne želim tučeno jaje. Želim juhu od brokule.
- Ali mooooraaaaaš...
- Prva...

U svojoj maloj glavici često zaključuje da su stvari pravilno posložene baš onako kako ih je ona zamislila. Onda joj ja pokušam – priznajem, ne uvijek uspješno – objasniti da ponekad ne postoji 'pravi' i 'krivi' način na koji se rade stvari. Pogotovo ne u dječjoj igri. I da mora dozvoliti drugima da odluče što žele učiniti. Kako se žele igrati.

Onda se ona naduri. Ali ja ne popuštam. Želim kćer koja se ne boji reći što misli, ali ne želim bahatu diktatoricu.

Želim pristojnu curu.
Onu koja ne upada drugima u riječ prije no što su dovršili rečenicu.
Onu koja ne ismijava druge jer nešto ne znaju ili zato što misle drugačije.
Onu koja je spremna učiti od onih koji znaju više i koja će sama rado podučiti one koji znaju manje.
Onu koja zna izraziti mišljenje (u skladu sa svojom dobi) kratko, jasno i dobro artikulirano.
Onu koja se ne boji iskazati svoj stav čak ni onda kad je svijet protiv nje.

Ovo posljednje je najteže. Živimo u svijetu u kojem te ne sasvim pravovjerno mišljenje neće baš odvesti na lomaču ali može ti donijeti čitav pregršt problema.
Medijsku difamaciju.
Sramoćenje na društvenim mrežama.
Nemogućnost napretka na poslu.
Javnu stigmu.
Obilježenost zbog 'pogrešne' političke opcije.

Prva je još premlada da je opterećujem tim temama ali znam da će se, ako se u međuvremenu sa svijetom ne dogodi čudo, kad tad s njima suočiti. Dođi će u situaciju kada će razmišljati: 'Trebam li stvarno reći ono što mislim ili je bolje da šutim?'

Voljela bih da u takvim situacijama ne šuti. Ali jednako tako, voljela bih da razumije da njeno mišljenje neće drugima uvijek sjesti.
Da neće uvijek biti prihvaćeno.
I da je to u redu.

Već sada zna da uvijek može glasno iskazati negodovanje protiv neke odluke njenog oca ili mene, a koje se tiču nje ili njene sestre. Ali pravo glasa o određenim stvarima ne znači da se te stvari neće i dalje dogoditi.

- To nije fer! – protestirala je prije nekoliko dana kada sam joj rekla da ne možemo kupiti cijelu kolekciju nekakvih pufastih gumenih igračaka kojima se više ne sjećam imena. Samo se sjećam da čitava priča funkcionira po principu 'skupi ih sve i potroši puno, puno više love no što to stvarno vrijedi. – Mama, ljutim se na tebe! Jako!
- Znam da se ljutiš, i žao mi je. Ali odluka ostaje. Te igračke nećemo kupiti.

U našem domu demokraciju ponekad ipak zamijeni mini-monarhija. Zakon Mame i Tate. A zna se kako je sa zakonima. Ma koliko imali pravo gunđati protiv njih, moramo ih se držati.

Život nije uvijek fer.

*Ovaj tekst već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.

Oznake: odgoj djece, govor, misljenje

21.07.2019. u 11:49 | 6 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< srpanj, 2019  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

O meni

Tko sam ja? Dovoljno je reći - jedna sasvim obična mama. Nisam influencerica, još manje celebrity, i sasvim je nevažno čime zarađujem za život i koliko sam obrazovana. Dovoljno je reći da sam mama dvije djevojčice koja je to postala onda kada se tome više nije usudila nadati. Prvu, četverogodišnjakinju, donijela sam na svijet s 41, drugu, početkom ljeta prošle godine, sa 44. Svakim danom ispisujemo novu priču...

Linkovi

Brojač posjeta