Kao što gromoglasno tutnje njemački portali u Berlinu je nakon više od 30 godina skrivanja uhićena najpoznatija teroristica današnjice iz čuvenog gerilskog RAF-a Daniela Klette. Uspjeh je tim veći jer je nisu uhitile specijalne jedinice, koje svako malo izvode spektakularne akcije, nego obični policajci, koji su posjedovali toliki autoritet, da im nije ni pružala otpor. Inače ta organizacija se 1998. pismeno odrekla dalje oružane borbe protiv sustava, 1999. je ipak Klette navodno sudjelovala u velikoj pljački transportera s jako puno novca, za to nikad nitko do sad nije bio, osim ovo troje, sad još dvoje, terorističkih umirovljenika, koji se još kriju, optužen.

Susjedi je opisuju kao povučenu osobu, koja je živjela od davanja instrukcija iz matematike, te bila aktivna u talijansko brazilskim zajednicama (uzela je talijanski identitet), često putovala po svijetu, čak je pod tim imenom imala i svoj normalan facebook profil, koji još postoji, “Bild” ga otkrio, a ja jutros posjetio. Zanimljivo po fotkama, da je često šetala predjelima i meni dragim, s tim da sam ja tamo fotografirao uglavnom ljude, ona lopoče i zbilja divnu prirodu.

To se sve događa pod budnim okom javnosti u vrijeme kad je neonacistička AfD uvjerljivo druga snaga u državi, njihovi članovi sudjeluju na ilegalnim sastancima, na kojima se snuje o masovnim remigracijama, odnosno deportacijama ljudi stranog porijekla, čak i onih koji već dugo imaju njemačko državljanstvo, srećom Njemačka se za razliku od Europe budi, svaki vikend se zaista po cijeloj državi održavaju najmasovnije protufašističke demonstracije u poslijeratnoj povijesti, a još uvijek sve parlamentarne stranke odbijaju bilo koju mogućnost suradnje s moćnim AfD-om, osobno sam ipak pesimist, da se ta odlučnost može održati.

Nažalost mozaik se meni političkom amateru, zadnjim saznanjima iz daleke Šri Lanke, očekivano zaokružuje. Upravo sam na osobnom blogu najhvaljenije blogerice na linku izdvojenog posta kod mene sa strane , saznao, Šri Lanka je odbila produžiti vize Rusima i Ukrajincima tamo i to je vijest dana. Ti spretni poduzetnici su u polulegalnim restaurantima uveli dozvole ulaska samo bijelcima, bratstvo poduzetnika, u još bezobraznijem obliku nego na Balkanu, na djelu. Naravno vize se u ovoj budističkoj državi nažalost uglavnom neće produžiti ni stvarnim nesretnicima iz tih država, svugdje taj “deja vu” efekt, stvarno sam ostario i već je dosadno, kako je sve predvidljivo, osim rezultata ratova, koji su, kako god, uvijek poražavajući za sve strane.

Ne smatram se filmoljupcem niti filmoznalcem, mada sam nekad pratio tu scenu, koja je sad, zahvaljujući novootkrivenim ili starim skandalima, sad opet u centru pozornosti, jer novija produkcija je izgleda ipak malo manje napeta. Tako su na x mreži prije mjesec dana kao najomraženija, te s druge strane najhrabrija osoba, smatrani davno pokojni glumac i njegova kći, sad samo mrvicu mlađa od mene.

Klausa Kinskija smatram svakako jednim od boljih i svakako zanimljivijih glumaca dvadesetog stoljeća, u svakom slučaju je kod mene prvi Brando, a onda daleko iza njega desetak njih, među njima i vječni negativac Kinski. Werner Herzog, redatelj u čijim se filmovima proslavio, je izjavio, da mnoštvo redatelja smatra Branda po ponašanju nemogućim na setu, ali da je Brando kamilica za njega, te da sve sijede koje je još mlad stekao, zahvaljuje Kinskiju. Njemu je posvetio i knjigu “Moj najdraži neprijatelj”.

Kinski je po vlastitim riječima odrastao u neimaštini i rano ogrubio na ulici, starija braća ga demantiraju tvrdeći da su bili dobrostojeći srednji stalež, mnogo toga Klausu nije za vjerovati, kao uostalom ni njegovim kćerkama. Istina je da su ga u sedamnaestoj godini njegovi Nijemci prisilno mobilizirali za rat 1944. godine, da je pobjegao kako tvrdi, tako što je stražaru homoseksualcu ponudio svoje usluge, pa ga premlatio, saveznici su ga uhitili naoružanog, samog i zalutalog na nepoznatom terenu. U zarobljeništvu je počeo glumiti u predstavama. Nakon puštanja na slobodu saznao je da mu je otac umro u zarobljeništvu, a mama poginula pri bombardiranju, te je zbilja završio na ulici i počelo je njegovo snalaženje za preživljavanje i prihvaćanje, na početku sporednih uloga, no vrlo brzo je otkriven njegov talent, ali ga nemogući karakter vodio u nevolje. Uglavnom nas ovdje zanima samo loš glas, koji je stekao. Teško je reći da je ženomrzac, ženio se četiri puta, samo sa zadnjom ženom nije imao djece, a imao je još afera. On sam, lud kakav je bio, tvrdi da ga je mama na neki način koristila kao seksualni objekt, da je on nastavio ponavljajući to na svojim kćerkama. Sam Herceg kaže da ga je to otvoreno pitao, a da mu je ovaj rekao da bi za ono što je radio u nekim američkim državama dobio najmanje 20 godina zatvora. Nastassja pak, koja je svog oca okarakterizirala kao odvratnog psihopatu, je to za razliku od starije sestre negirala, da joj je doduše kao maloj bilo neugodno od njegovih čvrstih zagrljaja, ali da se s mamom vrlo brzo distancirala od njega, te nikakvog fizičkog zlostavljanja nije bilo.

Nastassja je pak od malih nogu, iako je završila srednju školu, živjela od glume. Sad je privukla pozornost javnosti i dobila opću nepodijeljenu podršku, tražeći da se više ne prikazuje epizoda serije, u kojoj se maloljetna skidala i skandalom još u ono vrijeme postala poznata širokoj javnosti. Sve bi bilo razumljivo da nije nekoliko “ali”, ne spominjem protok godina od snimanja. Istina u spornoj sceni je bila gola do pojasa, što mnogi koji su gledali “Ispit zrelosti” nisu ni primijetili, mnogo spornije je strasno ljubljenje s mnogo starijim partnerom u filmu, te sam sadržaj. Još tri godine ranije, u jednom manje poznatom Wendersovom filmu s 13 godina, glumeći nijemu siroticu, bila je isto gola do pojasa, to nitko pa ni ona ne spominju, godinu poslije sa 17 opet razodijevanje u meni nepoznatom filmu. Naravno Wendersa ne spominje, jer je kasnije, zahvaljujući glavnoj ulozi u kultnom filmu “Pariz-Texas”, afirmirana i kao ozbiljna glumica. Meni je vanzemaljski lijepa u filmu “Ljudi mačke”, ali mi je istovremeno jako puno glumica draže od nje, uglavnom dobivala je uloge i proslavila se, osim mladošću, i činjenicom da je Klausova kći.

Izgleda da serija nije bila ni u planu za neko ponovno prikazivanje, uglavnom vlasnici materijala ne vide problem, pismeno se odreći te mogućnosti, ne pristaju na rezanje, spremni su i posredovati kod “streamera”, koji ionako bespravno sve skidaju i emitiraju.

Uzgred zakonski je “Schutzalter” (zaštićen uzrast) u Njemačkoj kao i u većini europskih zemalja (u Češkoj i Hrvatskoj 15) 14 godina, srećom zadnje desetljeće su u nekim državama doneseni restriktivni zakoni o zaštiti mladeži i to je, ako se mnoge pita, jedino bolje, nego sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
p.s.
Šetnja sinoć

Planirao sam danas popodne objaviti post i održati tempo s Blumijem, no ritam mi je poremetilo par nepredviđenih događaja, zatim kao šlag na ćevape koje smo imali danas aktivnosti oko eventualnog prosvjeda u subotu na Jelačiću, svi cijene tu jebenu nedjelju i naravno utakmica, koju neću komentirati, trebala je poslužiti za relaksaciju. Odlučili smo na prijedlog drugarice odšetati do groblja, zadržali se na psećem igralištu, Jin je pokušao u trku pratiti pseću maloljetnicu, sva sreća da smo napredni i sad imamo česmu sa svježom vodom tamo, pa se rekuperirao nekako. E onda smo zakasnili na groblje, majstori zaključavaju u 17.00 po novom, ali je slijedila prekrasna šetnja-klik
Sad je već počela Dora, svi gledate i nema smisla trošiti već osmišljene postove. Sretna vam Dora i laku noć, ja do 22 slijedim sad već uhodani ritam, a sad posjećujem postove, ako mogu biti u ovakve dane vjeran sindikatu, mogu i blogu :D

Svi ste vi izguglani,

Kopipejstani, diletirani

Ispljunuti

Pljuvačka si bio

U pljuvačku se vraćaš

Možda nešto mekšu

Od blata nakon jučerašnje kiše.



Svi ste vi odnebešeni

Što Nietzsche reče

Isusa ste vi razapeli

Pravite se ludi

Okretanjem oko sunca

Kao da je Zemlja pala s Marsa

Svi ste vi poput lave promašeni

Vreli, iz crne rupe isisani.



Svima treba pažnja poput starih Nastassji

Dok Arteom prašte Baader-Meinhof kompleksi

Iz vremena dok su djeca odlazila u raj

I nevino se rimovalo s ruljom

Ustajte sateliti na svijetu

Blokirani u zamci današnjice

Ili barem u svojim zaključanim prostorima

Od kojih ste odavno zaboravili šifre.



Bez brige na drugim nivoima nije ništa bolje

Samo malo brže i uzbudljivije...

Nakon što mi je u vojarni pozlilo i oporavili me, stroga komisija mi je dala godinu dana poštede. Otišli smo u Krk, ja sam odmah preplivao jednu dugačku uvalu, koju se nikad prije nikad nisam usudio, no shvatio sam da tamo odmora nema. Naime rano ujutro, kad bih ja obično odlazio na kupanje, događala su se učestala legitimiranja muške populacije, a zbilja mi je teret bio naučiti se nositi osobnu sa sobom. Drugarica je našla veliki popust za apartmane unutar FKK kampa Koversada i uplatili smo.

S FKK kulturom sam se upoznao u DDR-u tamo su te naturističke plaže bile toliko dominantne, da su putokazi vodili do rijetkih tekstilnih plaža, uglavnom za strance. Domaći stalno prepričavaju anegdotu, koja se odigrala, kad su pedesetih godina vlasti pokušali potjerati golaće s plaža, kampanju je pokrenuo tadašnji ministar kulture književnik Johannes R. Becher. No tvrdokorni pristaše FKK-a su neposlušni nastavili po svom. Tako se ministar obilazeći “teren” obratio goloj ženi pedesetih godina koja je spavala lica prekrivenog novinama :”Zar te nije sram stara krmačo?”. Par godina kasnije, kampanja je inače doživjela fijasko, isti ministar je dodjeljivao veliko državno priznanje pred širokim auditorijem poznatoj književnici Anni Seghers, te govor počeo riječima: ”Draga Anna...” Ona ga je prekinula riječima: ”Za tebe Johannes sam zauvijek stara krmača...”, te prepričala događaj. U DDR-u sam naučio, nisam do danas provjerio, da je naša Koversada najstariji, a možda i najveći FKK kamp u Europi.

Dobili smo tamo smještaj u sobi s balkonom prizemno blizu plaže, dućana i restorana za pansionsku hranu, najprije sam ja s plaže počeo direktno prekoračivati na naš balkon, zatim drugarica, a onda je jednostavno i prva susjeda iz Celja, ona je pametno parkirala auto blizu apartmana, mi nismo znali za tu mogućnost, jednostavno je slegnula ramenima i na isti način preko balkona ulazila u apartman, inače se radi široki krug okolo. Bilo je tamo jako puno gostiju iz nekadašnjeg DDR-a koje su zbunjivale mnoge stvari. Mogao si u toj poznatoj oazi golotinje, cijeli odmor provesti odjeven, jedino na plažama to nije bilo uobičajeno, mada su se i tu znale švercati cure u kupaćim gaćama. U dućan su skoro svi ulazili odjeveni, ako zaluta neki golać znaš da je Nijemac ili Skandinavka. Na doručak, ručak i večeru svi su dolazili odjeveni, elegantniji od prosjeka, prave modne revije. Na balkonima se vidjelo da se dio gostiju sunča u kostimima. Zalijepili su neki na oglasnu ploču “fkk kodeks”, ali slabe vajde od toga, pisalo je na engleskom, a mnogi su se jednostavno pravili Englezi, meni ništa nije smetalo, jedino me sjećam se jednom iziritirala cura, koja je s golim bodybilderom došla na plažu u tangama, ali su odmah produžili dalje primijetivši da je taj dan tu more nepodnošljivo cvjetalo.

Mi smo se malo družili s Nijemcima koji su imali kamp kućicu naspram našeg smještaja tako da nismo morali ni balkon zaključavati, oni su primijetili, kako smo “pokvarili” Slovenku, pa je i ona jednostavno počela preskakati na balkon, imali su program uživo :D

Iskreno nikad se nisam nadao da bih mogao dobiti ikakvu stipendiju za vrijeme studija. Primljen sam na fakultet pukim čudom, jer sam gimnaziju završio s dobrim uspjehom, među dvije stotine onih koji su pisali pisani sastav na prijemnom bio sam na prvom mjestu, samo dvije odlične ocjene, to je, bez obzira na prilično loš usmeni, bilo presudno. Na fakultetu nisam ni prvu ni drugu godinu završio u redovnom roku i to mi je zapečatilo sve nade za zapadnonjemačke stipendije, iako ih je bilo više, gledale su se ocjene, koje su bile jedan od faktora i za tih nekoliko istočnonjemačkih. Svi su me gledali kao čudaka, jedan od najvažnijih profesora me proglasio Außenseiterom, znalo se za moje verbalne provokacije na vježbama, te priče o krugovima u kojima se krećem, istina je bila još gora od priča i to je bilo to. Stoga me nakon jezičnih vježbi, na kojima sam rekao da je realni socijalizam možda i gori od kapitalizma, pozvao ozbiljno DDR lektor nakon sata i rekao da je dugo razmišljao i ako ja pristajem, on bi me predložio za DDR stipendiju, da se na licu mjesta uvjerim, da sve nije crnobijelo, kao što ja možda vjerujem. Odmah sam naravno pristao i to je bila jedna od boljih stvari, koje su mi se dogodile.

Mama je uspjela otkupiti zapadnih marki, otac mog najboljeg prijatelja, koji je radio u Švicarskoj je bio na odmoru pa mi darovao deviza, s napomenom da ne konzumiram jeftine stvari u životu, ako ne moram, dobio sam i šteku tad još rijetkog “Gold Winstona”, toliko se moglo prenijeti preko granice. Ja sam si sakrio par vrećica “Drum”-a i papiriće za motanje.

Tamo sam upao odmah u oči, prvo sam nezasluženo nakon testiranja upao u 11. od 12 jakosnih skupina, dobra strana je bila jer su tu bile samo cure, događanja tamo su me od početka zabavljala, imali smo tuševe i umivaonike, zajedničke na katu, doduše prvi dan su bile muške i ženske oznake, preko noći ih je neko zamijenio, pa je ujutro već bio djelomični kaos, da bi uskoro oba simbola bila na jednim vratima, na drugim ništa i unisex je ostalo do kraja.

Ja sam glasno komentirao partijske jugoslavenske novine, koje su nam kao i novine drugih zemalja bile ujutro servirane na stolu, jedan me simpa tip pozvao kao organizator na razgovor, ja sam mu objasnio, koje bi novine bile podnošljivije i već drugo jutro smo imali to na stolu. Usput sam saznao, ono što su nas upozorili da nikako ne radimo, za mjesto gdje na crno mogu mijenjati zapadne marke, drugi dan išao tamo, zamijenio malu količinu i kupio pivo na kiosku, funkcioniralo bez problema i onda zamijenio još, 1 prema 10, a cijene su bile još povoljnije nego kod nas i na Zapadu. Nisam ipak išao do kraja, u drugoj zamjeni, kad sam saznao da će mi produžiti boravak, prošao sam samo s 1 prema 8. Ostalo je povijest. Pio sam pivo kvalitetnije od većine zapadnih Radeberger, cure s kojima sam izlazio iz Litve, Poljske i Italije, osim Talijanke Rite, koja je uvijek bila na sokovima i svejedno se stalno smijala, cure su preferirale najskuplje vino mađarski Tokaji, česti gosti smo bili u hotelu Astoria, luksuznom i po zapadnim mjerilima. Ovaj Nijemac koji je bio glavni mladi lik tamo, kad sam mu nahvalio lektora R., jednom je uz Radeberger prišapnuo, ti rogobariš protiv Stasija, a što misliš, kako on može biti lektor u inozemstvu, ako nije suradnik službe. Štrecnuo sam se i pogledao ga, bez brige rekao je, samo ja sam tu u službi, a vi ionako uživate poseban tretman, samo mi se nemoj hvaliti s kojom si domaćom curom bio, za svaki slučaj. Gledao je strane programe i bio jako dobro informiran, ja sam bio drzak u diskusijama, poslije sam uvidio da je u dosta stvari bio u pravu. Nikad nije bio indiskretan pitanjima poput, što radim u slobodno vrijeme.

Vidio je da živim na visokoj nozi, pa se ozbiljno našalio, jesi li se uvjerio da je i tu Marx bio superioran Bakunjinu, tko dobro materijalno stoji, uz njega su i lijepe djevojke. Amerikanci tamo su bili štedljivi, bojali se, međusobno u slobodno vrijeme bacali tad popularni bumerang, a ja sam se uvjerio da bih s novcem zbilja znao pravilno postupati, ali eto, osim tog razdoblja, poslije mi nije bilo suđeno “imati”.

Već par dana pokušavam shvatiti zašto Musk na svom X-u zadnje vrijeme forsira neke twitteraše i teme. Tih par dana, kako vidim guglajući, portali na svim jezicima, kod nas danas net.hr, nisam ni znao da to postoji, diskutira se o temi koju su istakli na X-u, a obradio je muslimanski intelektualac, koji živi u Njemačkoj, veliki vjernik, ali antiislamist, tako se deklarira, Nasir Ahmad. Tema je, je li dopušteno i na koji način skrenuti pozornost gostima, da je poželjno izuvati se u gostima i potiče interakciju, vrlo uspješno. Kažem temu su preuzeli mnogi popularni portali po cijeloj Europi, znam da nije nova i da se periodično ponavljala u petparačkom tisku, ali ovako spretno usmjeravanu diskusiju ne pamtim. Zanimljivo, kad se govori o kulturama i religijama u kojima je to obavezno, uvijek je argument taj Japan, ali taj Japan ima čiste vecee i po dječjim i psećim igralištima, o čemu drugi mogu samo sanjati, jako im zavidim u dugim šetnjama s psom po hladnoći, ali ne zavidim u drugim japanskim perverzarijama, spretan je Nasir, vidim i po drugim bezazleno-simpatičnim postovima, u kojima lijepo upakira muslimansku tradicionalnu kulturu i kako uopće ne mora biti loše, što ih se veliki broj, bez asimilacije, tamo uklopio, i tolerantno diskutira o svemu,. Meni nije preostalo drugo nego lajkati onu veliku manjinu, koja se izjasnila da prepušta gostima tu odluku o izuvanju, a ako nemaju tople podove čak i sugeriraju da gosti ostanu u svojoj uličnoj obući. Jedan po prezimenu “naš” je iznio zanimljivu tezu, da se kod nas ne izuva u Dalmaciji i krajevima uz more, nisam htio parirati, mada osobno mislim da je to kod nas više generacijska stvar i ima li male djece po kući, koja se logično igraju i po podovima.

Nasmijala me twitterašica iz Srbije, vrlo čitanim efektnim twittom otprilike: “Ne čini li vam se da nas svi, počev od carinika na granici, gledaju sa zavišću kad putujete vani, jer dolazimo iz zemlje koja je regionalni leader?” Tako se koliko vidim svugdje zdravo rugaju državnim propagandama, naši bi rekli, rugao se, ne rugao, isto ti se piše, znači velika povećanja koeficijenata i prosječne plaće, volio bih kako tvrde da sam u jedanaestom mjesecu dobio barem nešto malo više od toga i već standardno, baš bih volio barem jednom dobiti plaću, koliku tvrde da imam.

Kod Muska je zadnje vrijeme i Izrael neuobičajeno u nemilosti, tko zna u kojem grmu se krije lija, a u kome zec, ne zaboravimo da mu je DeSantis kućni prijatelj i da se povukao iz američkih izbora, samo znači da su ovaj put ipak realno procijenili i da svijet još nije dovoljno zatupljen, koliko god mi neki ozbiljno u to sumnjali.

Završit ću svoju cjeloživotnu karijeru bez ijednog priznanja i to je dobro tako, ni ja nikad nisam naročito poštovao nitijedan od dva sustava, u kojima sam živio, ako uopće postoji ikakva suštinska razlika između njih, s tim da mi u ovom novijem svako malo prijeti egzistencijalna nesigurnost. Bio sam i ostao anarhist i dok sam djelovao pri osnivanju i djelovanju Piratske stranke, mada je nažalost u njoj postojala jasna hijerarhija, iako ne i u statutu, te osnivanju alternativnog školskog sindikata. Od škola poslije svih vrludanja i nužnih prilagodbi sustavu i dalje najboljom smatram Neillov izvorni Summerhill.



Ipak kasnije sam shvatio da sam već na početku karijere dobio značajno priznanje, koje mi je onako mlađahnom djelovalo čak razočarajuće. Postojao je predmet TIPSS (teorija i praksa samoupravnog socijalizma) užasnog plana i programa, a predavali su ga paradoksalno uglavnom sociolozi i filozofi, najveća oporba svakom sustavu. Tad sam shvatio jednom zauvijek i toga se pridržavao do kraja, nastavni plan i program je poput gume za žvakanje, možeš ga rastezati i skupljati koliko želiš. Poslije sam razumio i da svi početnici poput mene misle da su nezamjenljivi, te da ih neki razredi ili grupe naprosto obožavaju.

Unutar TIPSS-a je profesorica napravila na uzorku od 200 učenika, od toga 25 ih je učilo moj jezik i ja sam im predavao, anketu o tome kojoj subkulturi pripadaju ili koja im je najbliža, zanimljivo daleko najviše ih se deklariralo kao “normalan”, iako je anketa bila anonimna, a to su učenici sami dodali. Bile su tu osim šminkera i kategorije rock, punk, metal, hippie, sve kategorije koje sam smatrao sebi bliskima na razne načine. Profesorica je lukavo izmanipulirala da učenici mogu istovremeno navesti profesora, koji najviše potiče njihovo sazrijevanje, ne sjećam se točne formulacije. Odlučila je rezultate zadržati za svoje interno istraživanje, samo nam je prenijela neke rezultate koje su i nas iznenadili. Za mene kao tada “duhovnog pratitelja”, tako smo razumjeli, izjasnilo se samo pet učenica i sve su svoj životni nazor opisale kao dark/gothic. Najbolje od svega je bilo što ja tada nisam imao pojma što je to, starija kolegica mi naravno nije pomogla mišljenjem da su to rubne cure sklone suicidu, sotonistice i često narkomanke. Pet ih se i ukupno tako deklariralo od tih 200, jedna mlađa kolegica mi je napomenula da bi se one trebale napadnije šminkati, no ja tad takve detalje nisam primjećivao i dalje nisam ni znao niti se interesirao o kojim se učenicama radi, a nitijedna se do kraja školske godine nije samoubila ý Tad se kupovao njemački “Bravo” i učenici su znali donositi na satove njemačkog, ne bi li nešto aktualno preveli i diskutirali, često smo se samo zabavljali s dr. Sommerom i njegovim savjetima oko ljubavnih i problema sa sazrijevanjem općenito. Onda je u jednom broju bila reportaža o europskom Grufties susretu u Dresdenu. Nisam imao pojma kako prevesti, pa sam samo uz osmijeh komentirao, ovi me podsjećaju na naše darkere, na što me jedna od omiljenih učenica ozbiljno prekinula, točno, ali ovo su više gotičari, tek tad sam primijetio da malo čudno naglašava obrve, u razredu su je zezali, “vidi kako naša darkerica zna”. Ja sam to ozbiljno prekinuo uz konstataciju da je to meni osobno zanimljivo. Znatno poslije sam naletio na netu na istraživanje da je to kao podvrsta punka i da su gothic osobe u prosjeku najinteligentnije od osoba svih subkultura i da su im u glazbi omiljeni glazbenici the cure i joy division, dva benda koja do tad nisam slušao. I opet kasnije sam kod dvije naše bivše blogerice, jedne jako dobre, pročitao na fejs profilima da slušaju the cure...

Dugo se nisam ovako zabavio i nasmijao. Fenomenalan Kristijan u “Potjeri”, vjerojatno mnogima promakao kao i mom društvu njegov prijevod pjesme “Brothers in arms” kao “Braća u rukama”, baš prikladno i aktualno. Opao sam s lopte na kojom sjedim.
Prije desetak dana je bila na blogu aktualna propast njemačkog gospodarstva, prije pak par dana vidi čuda, Njemačka je prestigla Japan i postala treća gospodarska sila svijeta, objavljeno čak na većini naših portala. Nisam simpatizer “Ampel” koalicije, ali volim ljutiti svoju berlinsku ekipu ne odobravajući njeno nezadovoljstvo ministricom vanjskih poslova Annalenom Baerbock, sviđa mi se kako je odjevena, uvijek kad posjećuje arapske države konzervativnije i od naših fanatika i što se događa nakon tih posjeta. Nakon što je zadnji put posjetila Katar, slijedio je prekid vatre i razmjena talaca, nažalost fotke tadašnje kombinacije ne mogu više brzinski izguglati , pa prilažem link na posjet prije Annalena u arapskom svijetu- link .

Ali Kristijan, Kristijan je zakon :D

"Zaslužila sam biti Sharon Stone." (link)

Za "Bild" začuđujuće dobar intervju s ikonom devedesetih godina prošlog stoljeća povodom prve europske izložbe njenih slika u jednoj berlinskoj galeriji. Manje iznenađuje,da je najčitaniji njemački portal izvukao iz intervjua mnogo izazovniji naslov od mene :"Ljudi uvijek žele da se razgolitim.":D
Mene je kao jezičara pak zaintrigirala riječ upotrebljena u intervjuu i, kako smo učili na vježbama brzog čitanja, jedna od ključnih riječi unutra "Resilienz", kako je prevesti. To su oni momenti kad potpuno razumiješ značenje, a nisi siguran koju bi riječ u hrvatskom prijevodu upotrijebio i google prevoditelj me tu prijatno iznenadio, možda i bolje od "otpornosti", riječi koja mi se spontano nametnula, translator je upotrijebio "elastičnost", u kontekstu mi to i bolje zvuči.
Naravno da su i prilično stariju glumicu od mene :P prirodno pitali, znači li karijera slikarice da polako, jednostavno pod teretom godina, odustaje od glumačke karijere. Vezano s tim je bitno primjetiti da su Sharone, iako je već poznata kao kolekcionarka, po kratkom postupku odbile čak tri-četiri njujorške galerije na vrlo grub način pitanjem:"Planirate li uskoro umrijeti?" i konstatacijom da njih zanimaju samo mrtve umjetnice.
Meni ovdje pokazane slike s izložbe "Totem" djeluju zanimljivo, uostalom meni su zanimljive i slike Grace Slick, kraljice psihodelije, koja je s nešto više od 40 godina zaključila da je prestara za rock and roll. Sharon uzima i sate pjevanja, jer će uskoro snimiti svoju verziju poznatog hita "Paroles, paroles", ali priznaje da je pristala na to samo zato, jer će više recitirati nego pjevati.
Intervju završava onime čime je možda privukla i pozornost onih koji ni ne znaju za nju:
Stone: „Vermutlich, dass die Leute immer noch wollen, dass ich mich ausziehe. Aber ich sage Ihnen: Das wäre eine sehr, sehr schlechte Idee. (lacht)“
"Slutim da me ljudi još uvijek žele vidjeti golu. Nasuprot tome ja im kažem: To bi bila jako, jako loša ideja. (smije se)"

Slika se naš Sewen na poslu u münchenskoj zračnoj luci Franz Josef Strauß, može se slikati naša momčina, mada je lijepo tamo, barem može birati između mutnog Paulanera ili Franziskanera na marendi. Što je još novo u društvu prijatelja na instagramu, ništa, neke cure koje su uvijek kasnile na nastavu, kasne sad s objavom svojih snimaka sa Sevkinog koncerta u Rijeci.

Razmišljam koliko sam star pa se još sjećam zloglasnog Franza Josefa, ne onog nama dragog Franza Josepha prvog, koji ima šetnicu u Opatiji. Sjećam se u stvari priča svojih tada mladih berlinskih suboraca: Josef je u drugom svjetskom ratu bio mladi oficir, koji je vojničku karijeru završio promrzlinama na istočnom frontu, te usput završio fakultet. Javna tajna je bila, a prepiska iz njegove ostavštine je otkrila, da se cijeli život divio hrabrosti njemačkih vojnika drugog svjetskog rata. Začudo denacifikacija ga nije zahvatila, bio je među osnivačima kršćansko socijalne unije, i danas neprikosnovene stranke u Bavarskoj, a služio je kao prevoditelj između saveznika i lokalnog stanovništva, dok nije sazrio i postao do svoje smrti apsolutni demokratski gospodar u Bavarskoj, nešto kao na mikrorazini Jopa u današnjoj Virovitici. U širim krugovima su ga smatrali do dolaska Trumpa najvećom sirovom seljačinom u elitnoj politici, svejedno je izgradio od pretežno agrarne Bavarske danas industrijsku velesilu unutar Njemačke, uz pomoć bogatih nasljednika nacističkih industrijalaca i kasnije otkriven “prljav” novac, uspio je Jozef poslati i u zatvor prvog novinara, koji je otkrivao njegove nečasne tragove, ali ga je to i spriječilo da postane i njemački kancelar. Nije on ni morao biti manipulator klasičnog kova, svi su znali njegove poglede na sve, žestoki desničar, beskompromisni zadrti konzervativac, s druge strane čovjek iz naroda, koji je uživao navečer pozirati uz kriglu piva za šankom poznate pivnice.

Manipulativnom se ne može nazivati ni Gudrun Ensslin, ideologinju njemačkog RAF-a, naoružane podzemne komunističke gerilske organizacije, koja je barem jedno desetljeće držala veliku Njemačku u šaci svojom borbom, najviše zahvaljujući izgrađenoj mreži svojih simpatizera po državi, koji su ih skrivali u stambenim prostorima. Svi su znali sve o njoj, radikalnosti njenih ideja, mottu:”Ili čovjek ili svinja, borba ide dalje.” Znali su da je ostavila i sina i muža, koji se poslije samoubio uz pomoć opijata, možda je ipak bila malo manipulativna u borbi s Ulrike Meinhof za prevlast u organizaciji koja je, kako je Böll sjajno konstatirao, željela dobiti rat 6 protiv 60 milijuna, ali to ne umanjuje iskrenost njenih ideala.

Kad se vodila zadnja velika borba za oslobođenje teško bolesne Gudrun Ensslin iz stammheimskog zatvora, vladala je u državi teška histerija, Palestinci su oteli avion, a njemački gerilci zarobili bivšeg nacističkog podoficira, sad predsjednika udruge njemačkih industrijalaca, vlada se postavila čvrsto na poziciji Franca Jozefa, država se treba postaviti kao da su zatvorenici njeni taoci, avion je napadnut i ljudi uz kolatelarne žrtve uglavnom oslobođeni, šefovi RAF-a se po staroj njemačkoj tradiciji “samoubili”, neki i s leđa, te gerilcima nije preostalo ništa drugo nego likvidirati novog heroja demokratske Njemačke, čije ime pored par ulica nosi i najpoznatija njemačka sportska dvorana. Franz Jozef je dobio po najboljoj srednjoeuropskoj tradiciji nakon smrti münchensku zračnu luku.

14.2.2024.

p.s.

U originalu ovog posta sad slijedi objašnjenje zašto je u današnjem društvu bolje biti ponekad manipulativan nego pravolinijski heroj, ali ovo napisano je predugo za prosječnog čitača bloga.

Lako je biti najveća faca

U družbi patuljastih pajaca

Lako je biti najslađa maza

U svijetu moralnih nakaza



Ovo je bio početak mog komentara na jednom blogu, kad su mi se rimovale “muze” i “guze” shvatio sam da sam opet pretjerao i pobrisao čak tri kitice koje su zaokruživale poantu. U stvarnosti me iritirao komentar jedne sindikalne šefice, koji sam pročitao na nastavničkoj grupi “45 minuta” i umalo je zbog te momentalne ljutnje stradala jedna nevina blogerica . Ne ljute mene ti “vođe”, oni su takvi nepopravljivi, uvijek su me svugdje pa i ovdje ljutili sljedbenici, koji puše autoritet(ima)e. Moram priznati da se bojim i svojih reakcija, iako sam se uvijek kontrolirao, barem u pisanju u rimi, zbog metrike i tečnosti to se mora, nedostaju mi npr. nekadašnji dvoboji na blogeru.hr s neprikosnovenim UimeRime, počeo sam tako sad u rime ubacivati i neke mehaničke radnje, što je nedopustivo, pogledajte samo kako je Štulić završio.

Meni je sad svijet lijep, imam više slobodnih dana, mogu propagirati “vodite ljubav, a ne rat” ili “priznajem samo sud svog psa”, potonji me priznajem jutros naljutio, zbog jedne kujice za kojom je bjesomučno njuškao, ignorirao je jedinu istinsku dnevnu obavezu, ali što je tu je, barem ovim dana imamo više vremena.

Sad idem guglati je li negdje Radenska na akciji i ovisno o tome i vremenskoj prognozi, ostaje li cijeli današnji dan sunčan, smišljati ideje za današnji dan.

p.s.

Post je završen još jutros, nisam ga stigao objaviti, jer je Jin predložio pomirbu i novu šetnju, što sam ja naravno prihvatio i sve je bilo u redu, dan je još lijep i sunčan, no kao što ozbiljni blogeri vele, koga to zanima.

p.p.s.

Nikako samo dobre vijesti, jedino u Studencu voda na akciji, a kod nijednog od brojnih u ovom gradu se ne može parkirati :(

Dobra vijest : Blumi se vratio. Dobre vijesti su da je danas bio lijep sunčan dan, da smo otplatili jedan naporan dug, da smo riješili na licu mjesta zavrzlame oko plaćanja stanarine, da mi je počeo jednotjedni odmor, da se konačno uspostavila suradnja našeg sindikata s obrazovnim grupama pa peticija napreduje brže nego što sam i sam očekivao, pa je u momentu početka pisanja posta broj potpisnika već prešao 3800, a tek je počelo, da smo se nakon povratka iz grada stigli i sunčati u vrtu...
Završio sam onaj ozbiljan i jako dugačak post kojeg sam spominjao, ali tri relativno ozbiljna posta zaredom na ovoj platformi bi zbilja bila previše. Stoga sam današnji post mislio opušteno posvetiti izočnima, doduše samo na blog.hr-u Lastavici i Blumiju, al eto, potonji se vratio, a Lastu pozdravljam ako svrati. Došao sam do zaljučka, koji bi bio najgluplji razlog, pored tolikih pametnih, ne pisati više ovdje. Ono što me zbunjuje je da pisao ne pisao na foto blogu imam svaki dan barem 6 posjetitelja, a ovdje brzo izumru :D.

Igraj sa samopouzdanjem
je šahovska instalacija od Yoko Ono, koja me razoružala odmah čim sam ušao u muzej Ludwig u Budimpešti. To ime Ludwig mi je počelo značiti nešto, nakon što su nas s učenicima odveli u do tad nepoznati muzej Ludwig u Kölnu. Tamo sam otkrio rano preminulog Yvesa Kleina, koji je između ostalog izmislio varijantu plave boje, i tamo izloženu u par radova, boje, kakva se ne može naći nigdje u prirodi. Ispunio sam misiju, nadmašio sam stvaratelja, govorio je malo prije samoubojstva.
Kleinovo umijeće priznaje jedan prijatelj, koji pak ne razumije moje oduševljenje za ovu "sasvim običnu" instalaciju Yoko Ono, gdje je tu umjetnost. Doći ćemo i do toga, prvo nešto o Ludwigu. On je bio izuzetno uspješan tvorničar čokolade, između ostalog i Lindt mu je pripadao, te veliki skupljač umjetnina istančanog ukusa, uostalom školovao se i za to i ima počasne doktorate na više akademija. Ambicija njegove supruge i njega je bila da vrhunska umjetnost bliska njihovom senzibilitetu bude dostupna svim slojevima društva. Ludwig muzej postoji i u Havani, bio je i u bivšem DDR-u pa je donekle skandaliziralo javnost, što su dali svoje statue raditi najpoznatijem nacionalsocijalističkom skulptoru, navodno najboljem prijatelju Alberta Speera, no Ludwig nije promijenio odluku.
Vratimo se na instalaciju, koja je predstavljena u linku, Blumi je zbilja vrhunski pedagog za objasniti stavljanje linkova, svi kritičari su kao i publika odmah zapazili da su sve figure bijele boje, zašto poštovati umjetnost, koja se bazira na dosjetkama, polako, kao prvo ja čak u prvi moment nisam obratio uopće pažnju na istobojnost figura i što to može implicirati, jedna od zadnjih njenih izložbi inače nosi naslov "Igraj po pravilima", najprije sam primjetio, da su kod bijelih bližih meni dama i kralj u početnoj poziciji zamijenili mjesta, kako igrati po pravilima, ako je tradicionalno pravilna početna pozicija figura promijenjena. Nameće se masa novih pitanja, a da ne govorim o tome da instalacija spada u ciklus "Brončano doba", figure su od bronce. Igra se i ovako da igrati, zašto uostalom suparničke figure moraju biti crne, te ima li smisla bijelim figurama matirati bijelog kralja...

Već dva dana pišem post inspiriran početkom komentara na post MA, koji je već nestao, a ja ga nisam ni komentirao. Danas bih ga završio, ali eto, pročitao sam jedan novi post, koji isto još nisam komentirao, a već me inspirirao na brzinsko reagiranje. Riječ je o jednoj od mojih omiljenih tema, pasivnom otporu, naravno ovdje mi se ne da filozofirati, nego ću samo skrenuti pozornost na djela dvaju umjetnica, koja su ipak, ne baš svakom vidljivom niti, povezana sa spomenutom temom.

Yoko Ono je još davne 1964. izvela perfomans “Cut piece”. Vulgarizirat ću stvari do kraja, poziva posjetitelje da uzmu škare i svatko si odreže kvadratić njene odjeće i nosi ga sa sobom, dok je potpuno ne razgolite.

Marina Abramović deset godina kasnije u Napulju radikalizira stvari s “performance rythme 0”, na stolu se nalazi ne znam točno više koliko predmeta, od napunjenog pištolja, noža, žileta, do manje opasnih predmeta poput teglice meda, šest sati dugo ona preuzima odgovornost za ponašanje posjetitelja, mogu raditi što god žele, ona će stoički to podnositi. Prva dva sata se publika ponašala relativno normalno, ako se tako može nazvati žvaljenje niskog tipa, koji se propinje na prste, da bi dosegao njeno lice, tipa koji je zarezao, da bi joj doslovno pio krv, u trećem satu publika se skroz razularila, jedan je čak uzeo revolver, uperio joj u glavu i krenuo s namjerom, staviti njoj, koja se nije opirala, prst na obarač, ali su to spriječili drugi iz publike, koji su hitro reagirali, ipak ta ekipa, koja se osjetila pozvanom kontrolirati situaciju, nije uspjela spriječiti ove, koji su cijelo vrijeme sjeckali odjeću u odnošenju umjetnice i razgolićavanju do kraja. Ja sam jednom u berlinskom muzeju moderne umjetnosti “Hamburger Bahnhof” vidio isječke iz originalne predstave, Marina je cijelo vrijeme ipak donekle kontrolirala situaciju, zanimljivo da su neprimjerena pipkanja išla uglavnom preko odjeće, mada u nekim momentima nije mogla skriti suze i prigušeni bijes. Sad sam žurno malo bacio oko na youtube, djeluje mi sve cenzurirano, takva vremena došla. Tu predstavu je izvela još par puta u najvećim svjetskim muzejima, ne znam jel kao u izvornoj verziji u trajanju od šest sati, svašta je izdržala, poput igranja nožem između nogu, ali eto, novovjeku cenzuru na netu ne.

Meni je zanimljiv bio sukob feministica onog vremena oko predstave Yoko Ono, feminizam je bio još u začetku, a kritičari su predstavu predstavili kao prvi feministički perfomans u povijesti, mada je Yoko osobno negirala svaku povezanost sa suvremenim feminističkim pokretom. Napadale su je zbog ženske pasivnosti dok je besramno razgolićuju, jedna je primijetila i uništavaju divnu unikatnu haljinu, druge su pak veličale njenu pasivnost kao najbolje razotkrivanje agresije, kojoj su žene na svakom koraku izložene, uz komentar, da u muzeje uglavnom dolaze muškarci kultiviraniji od prosjeka.

Isteklo je trideset minuta koje sam si dodijelio za post, slijede pripreme za rani odlazak u krevet, koji barem zadnju godinu, sad već uspješnije, prakticiram, te ranojutarnje ustajanje, možda i pregled blogova umjesto uobičajenih portala. Laku noć!

Zanimljivo da se balkon, vrt i stanovi bez zavjesa tretiraju kao javni prostor, sve što je znači izloženo radoznalim pogledima. Najviše pak zabavljaju inače uvijek hejterski nastrojeni komentatori u Indexu, maltene svi podržavaju prijavu, svugdje u svijetu je isto tako, čak i u bivšoj državi je tako bilo. Znam da turiste u nazadnoj Mađarskoj upozoravaju da slučajno ne fotografiraju balkone, dvorišta i vrtove, uostalom sve što spada u privatno vlasništvo, te koliko bi prekršajnih se prijava naplatilo u Nizozemskoj, gdje u čitavim naseljima nećeš naći stan bez zavjese. Znam da se u Njemačkoj javnost digla na noge, jer je bračni par osuđen zbog preglasnog seksa iza 22 sata u noći, al tu je argument, čuj iza 22 buka, svejedno koji je izvor iste :D
p.s.
Nevezano za temu, znate li da je prvi put zakonski reguliran naturizam/nudizam u Hitlerovoj Njemačkoj, dopuštene su FKK plaže ali ne smiju biti vidljive s uređenih pješačkih staza iz estetskih razloga :D
p.p.s. link na indexov članak u komentaru, objavili su skoro svi naši portali...

Prije sam uz jutarnje čitanje raznih portala asocijacije na pročitano objavljivao na blogu, uz ne uvijek baš povezane fotografije. Recimo na današnjem primjeru, kako bi to izgledalo i kakve bi bile reakcije, doduše ne na mom blogu. Jutros sam pročitao da su Huthi počeli kao umjerena religiozna skupina, uglavnom proučavajući jednu od šiitskih verzija islama. Danas pak uz masovno odobravanje oduševljene rulje vrše javna pogubljenja svojih protivnika po trgovima (ilustrirano na njemačkom portalu). Sporan je bio, za takozvane zapadne vrijednosti, samo odnos prema ženama i homoseksualcima, prema ženama su milostiviji od Irana koji ih financira, za lezbijske samo tri godine zakona i preodgoja, homoseksualce kamenuju do smrti, samo ako su bili u braku, inače isto malo duži preodgoj uz bičevanja.

Danas neću iznositi svoj stav o toj tematici jer ionako svi znaju već što mislim i na što ciljam. U žurbi oko pripreme za odlazak na posao porezao sam se brijući, malo otiče, dovoljno za završavanje jednog žurnog posta.

Cijelu je noć pljuštalo. Dosta sam se našetao. Jutros je išto pljuštalo, gledao sam hoće li strop izdržati. Malo zatišje, šetnja s Jinom. Lagano pada, idem prema gradu napraviti par portreta i kupiti kruh, dolje svi dućani rade. Prije 11 proba mažoretkinja, odlično. Kiša staje, karnevalska kolona će uskoro krenuti, a ja žurim obaviti pravu šetnju s jedinim psićem. Napravio još tridesetak fotki, al ne da mi se komponirati u skladan post.
Par lica riječkog karnevala 2024.

Oznake: rijrka, karneval, 2024, mažoretkinja

Trebao je biti idiličan vikend, danas ručak kod Dolores, nadoknada onog božićnog , sutra odlazak na tradicionalno fotkanje karnevala, naravno ako ne bude jake kiše, toliki fanatici više nismo, trebao je biti, a onda je ponovo počelo. Ja ne znam čitajući druge blogove i portale u kakvoj paralelnoj stvarnosti mi živimo. Tako ja po portalima redovito saznajem koliko veliku plaću pred mirovinu imam, zbilja bih jednom tu plaću i volio doživjeti, u stvarnosti saznajem da je prosječna plaća u Čistoći, veća od moje predmirovinske, naravno ako i za njih ne lažu, tko će ga znati. Dobro, ja nikad nisam predao papire za napredovanje, tko mi je kriv, mada sam vodio međunarodne razmjene učenika između ostalog, neću nabrajati dalje, tko mi je kriv što nisam dečko od birokracije, od tri najbolje profesorice koje sam sreo, jedna je probala krčiti puteve s privatnom školom, pa je poslije odselila u Australiju, druge dvije uživaju u bijednim mirovinama. Manje više lako za to, ali nama se, da ne pretjerujem, svaki vikend događaju šokovi u najbolje uređenoj državi u povijesti. Dobili smo u jedanaestom mjesecu s velikim zakašnjenjem, naša bajna pošta, opomenu pred ovrhu za plaćanje računa za plin u stanu koji ne koristimo, te povelik račun za odvjetnika koji je pripremio i provest će ovrhu. Naravno drugarica je odmah nazvala, tko će se s budalama nadmudrivati, tražila brojeve računa za uplatu i oba računa platila. Jučer nas susjedi obavještavaju da nam je isključen plin. Suludo, ali nije prvi put, niti najveća šteta, tako sam ja ostao i bez stana, nakon desetljetnog spora s jednom lešinarkom, jer je pokojni stari zaboravio da je pola stana pripadalo pokojnoj mami, a on cijeli onim nesretnim ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju, koji nije konzumiran, cijeli stan bolestan predao onoj, koja ga je odmah prodala, jer što će njoj još jedan stan u tom poduzetničkom biznisu. Meni najgore je, što je drugarica, opet uzrujavši se izgubila noć skupljajući papire i slažući mail. Mislim vidi se ta stalna propaganda, da svi živimo bolje, ali toga nismo svjesni, a eto, i jedna Njemačka propada, mada ja čitam da inflacija pada i to na ozbiljnim, nebulevarskim portalima. Očito je greška u meni, u nama.

Eto ispuhao sam se, sutra ću ostaviti link na svoj drugi blog, gdje bi trebale biti fotke karnevala, eto i ovdje se jedino meni događa, da mi se npr. fotografije hrane pretvaraju u pornografiju. Sad ću malo obići blogove i psihički se pripremiti za druženje, možda i te fotke stavim na drugi blog, s linkom ovdje, sad me Blumi valjda napokon naučio, kako umetati u komentare.

Moji ljudi na trgu, prvi prosvjed bez mene. Pratim od jutros na internoj grupi, snimke svih autobusa, skoro svi pripadaju mom sindikatu, jednom od dva suorganizatora, veseli puno mladosti, na prvu mi je slika iz busa vukovarsko srijemske županije i atmosfere u njemu djelovala, kao da su maturanti na maturalcu. Baš kao što sam rekao razgovarajući o organizaciji odlaska, vrijeme je za mlade. Moja je podružnica brojčano daleko najjača u županiji, ja nakon što su dva povjerenika otišla u mirovinu daleko najstariji povjerenik, svejedno bih bio na putu da nije problematiziran moj mali prosvjednik, koji je na prošlom prosvjedu na trgu zasjenio dio nazočnih. Vidim da su postigli zavidnu količinu buke, ali Jin je bio gost na jazz i rock koncertima od malih nogu, da ne govorim o sudjelovanjima na riječkim građanskim prosvjedima poput “Hoda za slobodu”, a i mi imamo moćne bubnjarice i bubnjare.

Sartre i de Beauvoir uostalom kao predvodnici prosvjeda u poznim godinama nikad nisu bili moj đir, mada i mene, ako se utroje nekom prigodom pojavimo, srdačno pozdravljaju bivši učenici. Uostalom ovo nije ni borba za nas koji odlazimo u mirovinu, po jednom od zakona, jedan bolji od drugog, prosjek plaća u zadnjoj godini, ako je kalendarski ne odradiš do kraja, a to kod nas baš i nije logično, jer završavamo sa školskom godinom, ionako ne utječe na visinu ili nizinu mirovine.

Mnogi pitaju zašto nisam po bolovanjima ovo međuvrijeme, kako prakticiraju u drugim ustanovama, logično ali baš i ne za mene izvedivo, usprkos sustavu još uvijek imam dobre učenice i ponekog učenika, te mi učionica nije mrska, ali zbog sustava ne bih ni produžio još koju godinu, čak i ako bi bilo moguće.
p.s.
Tragikomično u glavnom dnevniku samo javnost ne primjećuje, govori se o povišici plaće za izvrsnog savjetnika s jednom godinom staža, i za ovako nakaradan sustav nemoguća misija, na drugoj teve mladež u anketi odrađuje svoj posao, to kad ih se stigne mobilizirati, a ne kao u drugom nesklonom mediju kad je anketa u podne, dok ta mladež još spava...

Dugo je prevladavao mit da je veliki pjesnik Gottfried Benn proveo drugi svjetski rat u “unutrašnjoj emigraciji” liječeći ranjenike na frontu i da se jasno ogradio od nacizma, neki kasnije otkriveni dokumenti to demantiraju.

S druge strane inozemni istraživači su počeli objavljivati knjige o zadnjim ratovima na ovim područjima i svjedočenja s haškog suda.

D. je uvijek bio uzoran dečko, za razliku od većine nas potpuno neporočan. U rekordnom roku je završio medicinu, radio kao liječnik poput pjesnika Benna, te su ga u ratu kao takvog mobilizirali. Nitko ne zna gdje je sad, u Haagu je svjedočio protiv jednog “našeg” časnika, koji ga je spriječio pružiti pomoć zarobljeniku, te da je ovaj kasnije podlijegao ranama, svjedočenje je uvaženo.

T. je sasvim druga priča, poročan, zajedno smo stopirali po Europi, da bi prekinuli prijateljstvo zbog njegovog odnosa prema jednoj djevojci. U ratu je bio u sanitetu, na haaškom sudu je trebao svjedočiti isto kao svjedok optužbe, odjednom je počeo naglo sve zaboravljati i ništa od toga. Sad živi u jednom gradiću sam, lokalna legenda, pije uvijek sam za šankom, priča se da je izvlačio ranjenike iz baražne vatre. Rijetki koji su uspjeli s njim šankariti govore da on rat nije želio, da ga je poput izvjesnog Gottfrieda Benna proveo u stvari u unutarnjoj emigraciji, svoje ratne podvige ne želi spominjati skromni vojni umirovljenik.

Mit o Bennu je dobrano načet, mit o D. nikad nije izgrađen, on ne postoji više u kolektivnoj svijesti, možda ga se netko sjeti ako knjiga ikad bude prevedena, to sigurno neće biti kao junaka. Razgovarao sam s djevojkom zbog koje sam se prestao družiti s T., ona živi negdje daleko na rubu Europe, kaže, sad onako dramatično kao što je to meni onda izgledalo, možda nije ni bilo, ja sam ga odavno zaboravila.

Da, iz današnje perspektive nikad ništa nije bilo dramatično i bolje da je tako ili je možda svejedno. Ili je možda jedino važno da za razliku od nas pregaženih, ona kao dvostruka udovica izgleda ljepše nego ikad.

Nas siromašnije će oni koji brinu o nama doći glave, a mi ćemo svejedno glasovati za njih, jer nemamo izbora, ovi drugi su beznadno korumpirani. Dio riječkih naselja, a planirano je uskoro svi, dobio je “socijalno pravednije” spremnike za smeće grupirane po eko oazama, uz kućne za odvajanje otpada u svom domaćinstvu, super ideja, rekli bismo, plati koliko opterećuješ sustav, to je odavno princip politika na naprednom Zapadu. Naravno da se preuzimaju projekti, a nedostaci i greške, koje su tamo iskustveno otkrivene zanemaruju.

Svako otvaranje zajedničkog spremnika košta 0,4 eura bez obzira na količinu ubačenog smeća. Dobro, gdje je tu problem, iz praktičnih razloga ne može drukčije, a to nije neka svota. Nije? Zanimljivo da su u Rijeci baš u ozloglašenom Pehlinu, detektirali problem, i što će drugo, obavijestili novinare, jedini mehanizam samoobrane koji “običnom” čovjeku u ovom sustavu preostaje, zalud je žaliti se odgovornima, oni moraju otplatiti te spremnike. Što preostaje odgovornom vlasniku psa, tamo je to uglavnom sirotinja kojima su psi jedina utjeha, ništa, otvarati spremnike i gladovati, tko im je kriv što poštuju sustav. Cijela naselja više nemaju niti jedan običan koš za smeće, nedobog da se za šetnju opskrbiš i burekom u masnom papiru ili u džepu poneseš jednu bananu naprimjer, plati pa ubaci koru ili još apsurdnije, poneseš par bombončića. Ali može i gore!

Zamislite par prosječnih umirovljenika s jednim psom i recimo dvije nekretnine. Baš sve “lijeve” oporbene stranke najavljuju porez na nekretnine, koliko znam, osim jedne od dvije umirovljeničke, jer se nitko ne usuđuje ni najaviti mogućnost razmatranja većeg poreza za najbogatije, u Njemačkoj moja bivša politička ljubimica Sahra Wagenknecht, koja je osnovala svoju populističku stranku prije valjda mjesec dana, a sad po svim anketama ulazi u parlament, kaže, uvest ćemo im vrtoglave poreze i oni će to pozdraviti, doktorica je ekonomije i zna ono što su i nacisti znali, kapital može bježati, nekretnine ne. Glasače stječe parolama kako neće dopustiti da strani radnici nižim dnevnicama ruše cijenu rada, a oni s kriminalnim dosjeom bit će protjerani, čak i zloglasni Bild je očito počinje simpatizirati, a udaljava se od neonacista, kao uostalom i proruski financijeri.

Ostaje nam samo kao i uvijek glasovanje za manje zlo i građanski otpor. Oni poput mene koje muči urednost, i dalje će skupljati govna i vrećice, kako su to vidjeli negdje preko nepostojećih granica, uredno slagati tamo na javnim površinama, gdje najmanje smetaju, inače odgovor odgovornih mudraca je da se nose u spremnike vlastitih stanova ili kuće. Dobro, otkako su po otocima počeli uvoditi kovanice za tuširanje, moglo se izdržati do doma, ali mi koji radimo dugačke šetnje dok još možemo, nećemo trpjeti nasilje nepravednih spremnika. Gdje je nepravda ozakonjena, otpor postaje dužnost.

Velika prednost života u gradovima je što prijatelje možeš nabrojati na prste jedne ruke. U provinciji gdje svatko svakog zna ljudi se lako priviknu na zakon stada i ako im se naredi, da ne bi izdali svoje “uvjerenje” ili ideologiju postaju zvijeri, pokazuje se krhkost prijateljstva kao najsvetije kategorije. S rodbinom je još gore, posebno u slobodnim kapitalističkim društvima, gdje su oni koji više posjeduju “slobodniji” od onih drugih, pa često sva svetinja obitelji i povezanosti krvlju odumire u prizemnoj borbi za imovinu. Jedan japanski umjetnik je rekao da ne bi više mogao zamisliti svoj život u gradu ispod milijun stanovnika i ja razumijem što je želio reći, on živi u New Yorku. Tamo nisam bio niti to više želim, ali se uvijek sjetim Rima ili nešto manje Barcelone, problem smrada grada, odnosno nemogućnosti građenja adekvatnog sustava kanalizacije za toliko stanovnika. Ja sam kao mlad to povezivao s religijom, pa sam prljave vecee povezivao s jakom religioznošću Grka, Talijana, Malezijaca, međutim ja dok razgovaram slušam sugovornike, prihvatio sam gore navedeno obrazloženje svoje kolegice s posla kao realnije.

Opcija je i odvojiti se i živjeti u kući s okućnicom u idiličnoj prirodi. Međutim od HEP-a i sličnih uslužnih službi pobjeći ne možeš, tako da moj poznanik koji je pobjegao robinzonski živjeti u Gorski kotar i stavlja predivne fotografije na fejs, obično Božiće, Nove godine i slične praznike čeka u mraku, a dežurne službe su nedostupne, pa ljudi smo, zar ne.

Svakom bi naravno najvažnija trebala biti svoja bliža obitelj, koju sustav na sve moguće načine pokušava razgraditi, to je slobodnom društvu “u krvi”, ako se i to razruši možeš početi razmišljati o onom Camusovom: “Samoubojstvo je jedino ozbiljno filozofsko pitanje”, evo i nedavno nas je jedna osjetljiva duša tako napustila, naravno to kao uzrok smrti nikad nije navedeno u čituljama, iako se sve češće događa, tabu s razlogom.

Podsjetila me Marta svojim hrvojevanjem

Da je i Barbara zaslužila svoju pjesmu

Lažem, ona ju je već dobila

I to jako uspješnu, što bi J. rekao metrički ispravnu na njemačkom

Pjesnikinja s najviše bodova na tom portalu je pohvalila

S tim da je dodala da je više saznala o meni

Nego o junakinji tragične sudbine iz moje pjesme

Tad još nisam znao da stvari na netu mogu trajno nestati

Kao uostalom države, ljudi, ugašeni portali, Barbara...

Kad jednom nekom posvetiš pa izgubiš pjesmu

Ti je više ne možeš ponoviti, uništio si osnovno nadahnuće

Koje se ne može ponoviti kao ni Barbarin život

Počnimo od povoda posta, kakve veze imaju Pinokio i Barbara

Nikakve, Barbara je imala nos koji ne bi mogao osporiti

Ni estetski najnetalentiraniji fotograf poput onog Martinog

Ali Barbara je kao dijete bila debela, “debela, najela se pepela”

Svi su joj se rugali osim nas par gubitnika, koji nikom nismo bili zanimljivi

Odselili se, ona u Sarajevo, ja u Rijeku, ostavili, ona nikog ja curu u Varešu

Zanimljivo je to srednjebosansko mjesto u kojem se slušao svjetski rock

I koje je imalo valjda prvu web stranicu na balkanskim prostorima

Ali ovo je zapis o Barbari i neću dopustiti nova lutanja

Iako bi zanimljiva bila i štorija o drugoj jugoslavenskoj komuni nakon jarunske

Samo prvoj međunarodnoj, al Barbara nije bila dio nje

Dakle nakon završenog faksa prije služenja jebene JNA

Kao što veliki pisac veli “Prokleti da ste vojnici svi, od sad pa do vječnosti”

Dvaput mi se dogodio Vareš, prvi put konačno raskinuti tu nezrelu vezu,

Koju smo barem petnaest puta prekidali, pa zajebavali nove “ljubavi”

Drugi put sam išao konačno razdužiti željezarin stan, nezakonito zadržavan

I navečer sam sreo prijatelja, koji je upravo raskinuo s curom

Pa smo nakon par piva odšetali na igranku u radnički dom

Platio mi je ulaznicu jer on je već započeo s novom dragom

Vidio je da je ušla u društvu neke nepoznate zgodne cure

Nagovorio me da idem s njim, “pit ćeš kasnije, imaš cijelu večer”

Meni je bilo muka, jer ta njegova nova je voljela moje pjesme

Sve su voljele moje pjesme pa bi na kraju završile s drugima

Al ipak bili smo prijatelji i hajd da vidim tko je ta “nova”

Pozdravili smo se i kad je pružio ruku novoj da se upoznaju

Obje su prasnule u nezadrživi smijeh i nisu mogle stati

Ljepotica se kroz suze obratila meni, želim li je i ja upoznati

Čitateljima je već jasno, da je to bila nekad neugledna Barbara

Čitateljima je lako, al meni je trebalo bar pet puta ponoviti “da, to sam ja”

Pokušao sam se izvući, moram ići, sutra rano putujem

“Nismo društvo za tebe?” “Ma ne, divne ste obje” ”Pa i Barbara sutra putuje...”

Počelo je svirati “Bitangu i princezu”, shvaćaš poruku, pogledah Barbaru.

Ona me pogledala i rekla, sljedeća će valjda biti “Ima neka tajna veza”

Nismo dugo ostali unutra, bilo je zagušljivo, a samo ja sam pušio

I to jednu na drugu, kao da sam znao, kupio sam tri kutije

Vani smo šetali, oni su brzo izmakli korak naprijed

I Barbara se nije opirala mojoj ruci preko ramena

Jedino joj je smetalo ono moje, “ne mogu vjerovati...”

Rekla je: ”Čujem da si pjesnik, ti to možeš bolje. Ne boj se,

Nećeš morat biti moj dečko, zauzeta sam, mada bi sigurno bilo zanimljivo,

Biti pjesnikova muza.” Postalo je hladno vani, krili smo se kod zgrade općine,

Prijatelj je postajao sve nervozniji, vjetar je prolazio kroz laganu odjeću

Stiskale su se uz nas, Barbara je rekla da joj se baš ne ide kući,

I zabrinuto me pogledala, gdje ću ja noćiti. Pa tu preko,

Ključeve stana ostavljam ujutro kako je dogovoreno “ispod otirača”

Nisu mogli vjerovati, njih troje je počelo vrištati na zbunjenog mene

Kad su unutra vidjeli stari gramofon i ploče koje ću ostaviti

Prijatelj je konstatirao: “Znao sam da je lud, al toliko.”

Brzo su nas ostavili i išli u drugu sobu, ni nama nije bilo dosadno

Oko četiri smo morali ići, prvi autobus je bio u pet,

A i njih dvije su morale svojim obiteljima,

Barbara svom ocu, konstatirala uz smijeh da će ovaj poludjeti

Nismo si ništa obećavali, rekla je, možda jednom zalomimo, al ono pravo...

I je, nevjerojatno, i otac je bio u prvom busu, pozdravio sam, okrenuo je glavu

Kad sam zadnji put komunicirao s pokojnim Carom, tako smo ga zvali

Tema su nam bili pokojni drugari, koji se, kako je rekao, nisu znali čuvati

U jednom momentu je spomenuo Barbaru, kaže vidio nas je tu večer

Ti si je prepoznao, bio sam iznenađen, pa išli smo u isti razred,

Pa i ti si jebeno mlad, rekao sam, i ponovio kad je na fejsu veliki

Pisac autor monografije grada Vareša izvijestio o smrti najbližeg suradnika

Čudio se Car kako ja tako neugledan uvijek sa zgodnim curama, “pa pišem...”

Zanimalo ga, znam li što pobliže o Barbarinoj smrti, znao sam.

Sjedila je na klupi s dečkom i čekala zadnju evakuaciju Slovenaca i Židova

Iz opkoljenog Sarajeva, autobus je već stigao, granata je pala u blizini

Ko u filmu držali su se za ruku, nju je ubio geler, njemu ništa.

Car je konstatirao, jebote ja dan poslije evakuiran sa zbilja zadnjim busom



Ružno pače je izraslo u zbilja najzgodniju curu svoje generacije.

E moj Pinokio, sve razumijem.

Lako meni za barabe

Njih i te njihove babe

Ližu sustav i oltare

U tom manjku dobre (p)are.



Mene brinu dobre duše

Koje gube volju, nadu

Dok tu vrište zadnje šuše

Tihu čeljad gaze mladu.



Odlaze vam zlata vaša

Trgnite se časni oci

Ovcama je jadna paša

Plovi zadnji brod u boci.



Poruka vam jasna nije

Crtat bolje nisam znao

“Niko ne sme da vas bije”

Samo jedan glup i zao,



Koji će vam pušku dati

I metke umjesto kruha

Zveckanje će da vas prati

sretni zuj olovnih muha.